Prije otprilike tri godine jedna poznanica postavila je na facebooku youtube poveznicu kraj koje je pisalo Mostar sevdah reununion live in Warsaw. Prethodno sam čuo za taj sastav, ali nisam obraćao pažnju, a o sevdahu kao muzičkom izričaju znao sam vrlo malo. Za tu poznanicu znam da ima prilično dobar „sluh i nerv“ za različite žanrove i izvođače i čest je posjetitelj raznih koncerata, pa sam odlučio vidjeti o čemu se radi. Kliknuo sam i poslušao „Kraj pendžera Jusuf stari“. Pažnju mi je na prvu privuklo trajanje pjesme, jedanaest i pol minuta, u kojima se može čuti jedna lagana, pjevna, nostalgična priča u stihu o starcu koji se s određenim žalom prisjeća mladosti dok „kraj pendžera kafu srče i čibuk žari.“ Prožeta je nenametljivim melankoličnim, pomalo orijentalnim zvucima. U središnjem djelu pjevanje i primarna melodija ustupaju mjesto solo dionicama na raznim instrumentima, u kojima izvođači pokazuju zavidnu razinu muziciranja. Dionica na klaviru posebno je dojmljiva. Aranžman pjesme daleko je od pojma narodnjak, a sa onim što se može svrstati pod turbofolk, nema ništa zajedničko. Na sceni su čak tri akustične gitare, klavir, violina, bas-gitara i bubnjevi. Zainteresirao sam se i poslušao na youtubeu još stvari, uglavnom s tog koncerta jer je snimka i izvedba prilično dobra. To je bilo svojevrsno otkriće Mostar sevdah reuniona i sevdaha, slušanju kojeg sam se nakon toga u više navrata vraćao.
Jedan prijatelj kasnije mi je skrenuo pažnju da na internetu potražim i poslušam još neke izvođače sličnih muzičkih pretenzija. Otkrio sam tako da postoji cijela scena uglavnom mlađih muzičara koji izvode sevdah i pri tom koketiraju s drugim pravcima, najčešće jazzom. Poslušao sam tako vrlo zanimljiv koncert benda Sarajevo jazz gerila, koji sevdah i jazz stavljaju u istu ravan i kombiniraju ih vrlo efektno i dojmljivo. Otkriće je bio i vrlo dobar live u sklopu Sarajevo sevdah festa, u kojem talentiranu, mladu pjevačicu Mariju Šestić prati bend DrAmmar Project. Frontmen tog sastava je perkusionist u bubnjar Amar Češljar zavidnog talenta i sposobnosti, pa svirka osim odličnih epizoda na gitari, harmonici i klarinetu ima snažnu i raznovrsnu ritmičnu pozadinu.
Posebno poglavlje u priči o novijem sevdahu zaslužuje mladi sarajevski muzičar Damir Imamović. On posjeduje urođeni talent i sposobnost vrlo specifičnog pjevanja, gotovo nazalnog. Osim što u originalnim zanimljivim aranžmanima izvodi sevdah, on ga skoro pa znanstvenim metodama i predanom strašću proučava. Otkriva tako razne nepoznate zaboravljene pjesme po prašnim arhivima ili u starim fonotekama. Neke su, zahvaljujući njemu, po prvi put uglazbljene i izvedene. Jedna od tih je „Dva se draga“ priča izrazite simbolike, o ljubavnom paru kojeg okolina priječi u ostvarivanju veze. Spas i zajedništvo pronalaze na onom svijetu. Sahranjuju ih jedno kraj drugog, da bi iznad njega izrastao bor, a iznad nje ruža penjačica, koja se ovija oko bora. Takav pionirski pristup plijeni pažnju i svrstava Imamovića u red posebnih darovitih pojedinaca. Imao sam priliku uživo poslušati njegov trio Sevdah takht u zagrebačkoj Tvornici kulture prije dvije godine. Čini mi se da nikad prije nisam čuo neobičnije i kreativnije minijature koje pršte od fuzioniranja i oblikuju jedan vrlo specifičan i poseban sound. Između stvari publika može uživati u vrlo originalnim i zabavnim opaskama o sevdahu i koječemu, koje atmosferu dodatno upotpunjuju.
Ova priča o sevdahu ne bi bila potpuna bez još jednog imena koje je se odlikuje posebnim vokalnim umijećem. To je Amira Medunjanin, vrsna sarajevska pjevačica koja također plijeni pažnju svojim izvedbama. Njeno nadahnuto pjevanje kao da je iz neke druge dimenzije i gotovo ga je nemoguće oponašati. Nastupala je s mnogim pratećim izvođačima i u raznim aranžmanima približila zainteresiranoj publici bogati opus tradicionalnih bosanskih pjesama, odjevenih u novo ruho. U proljeće ove godine gostovala je u Ivanić-Gradu, pa sam odlučio iz prve ruke svjedočiti tom posebnom pjevačkom performansu. Ispunila je i nadmašila moja očekivanja, a otkriće mi je bilo izvrsno muziciranje iz njene pratnje. Zagrebački gitarist Ante Gelo ponudio je više nego dostojnu glazbenu kulisu, usuđujem se reći, ovoj divi sevdaha, koja i pojavom plijeni pažnju. I ona posjeduje zavidnu spretnost animiranja publike, pa vrckavim dosjetkama između stvari zabavlja oduševljene posjetitelje.
Vjerojatno sam u ovom kratkom prikazu propustio spomenuti još neke poznate predstavnike ovog muzičkog pravca, kojeg nadareni kreativci uspješno kombiniraju s drugim formama. Ovo je neki moj osobni izbor, temeljen na preporukama i „otkrićima“ s interneta i dvama spomenutim koncertima. Da pokušam rezimirati, sevdah dvadeset prvog stoljeća, kako ga naziva Damir Imamović, mi je otkriće i kao da slušajući ga tražim neki smiraj i mogućnost ugodnog sanjarenja i evociranja dozirane sjete. To je bosanski blues ili fado, naizgled tužna glazba, ali osjećaš se dobro dok slušaš. Tematizira ljubav, romantiku, nostalgiju i još puno toga, a prožet je muziciranjem koje djeluje umirujuće, budi pozitivne emocije i teži uzvišenom.
Post je objavljen 12.12.2017. u 18:29 sati.