Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatne-zbice

Marketing

Sibirska poetska slikovnica

U nekoliko zimskih blagdanskih večeri pročitah neveliki putopisni roman „Kupe br. 6“ finske spisateljice Rose Liksom, koja u trećem licu ispisuje priču o putovanju legendarnom transsibirskom željeznicom. Glavna junakinja kreće na put od Moskve do Ulan Batora u Mongoliji, početkom osamdesetih godina. To je strankinja bez imena, ali prema podacima iz biografije mogla bi biti sama autorica, koja je studirala i živjela u Rusiji u to vrijeme. Društvo u kupeu na tom dugom putovanju joj je pomalo neotesan i sirov, ali dobroćudan sredovječni Rus. Djevojka vrlo malo govori, gotovo ništa, ali u mislima često prebire unutarnje monologe i vraća se u prošlost. Njen suputnik skoro da ne zatvara usta, iz kojih povremeno dopire opori miris luka i votke. Svojim brojnim, živopisnim, neobičnim, ponekad brutalnim pričama upoznaje čitatelja s prilikama u Sovjetskom savezu, golemom, utopijskom, socijalističkom carstvu. Čitatelj tako može svjedočiti polaganom i bolnom rušenju sovjetskog sna, odnosno činjenici da obećavana bolja budućnost nikad nije stigla.

Djevojka povremeno crta prizore beskrajnog krajolika koji promiče duž pruge, dok je čovjek uporno, ali bezuspješno, nutka votkom, koju sam neumorno nalijeva u sebe. U vlaku vlada teški ustajali vonj ljudskih tijela, alkohola, začinjene hrane i čaja. Mlada strankinja teško u početku prihvaća čudnog suputnika, ali s vremenom, kao da se privikne na njegovu dobrohotnu grubost i povremeno prostaštvo. Kako se nižu beskrajni kilometri njena naklonost prema odrješitom živopisnom Rusu biva sve veća i prerasta u prijateljstvo. Cilj njenog putovanja je arheološko nalazište u Mongoliji, u čijim su stijenama urezani pradavni zapisi. Kruta birokracija ne dopušta strancima pristup tom lokalitetu, pa se čini kako je cijeli dugi put bio uzaludan. Djevojka tada odluči potražiti svojeg snalažljivog novog prijatelja i zamoliti ga za pomoć..

Knjiga obiluje šturim, ali izrazito slikovitim opisima snježnog krajolika, kojim prolazi dugačka, željeznička trasa. Krenuo sam čitajući, kronološki bilježiti te opise, vrlo spretne i originalne minijature pisane riječi. Kako ih se prilično nakupilo, radi preglednosti, načinio sam prorijede nakon svake pete rečenice, koje su mi onda izgledale i zvučale kao poduži stihovi. Nastala je tako svojevrsna pjesma od tih bilješki, koja je u nastavku. Koliko je slikovita i poetična, prosudite sami.



U daljini se nazirala brezova šuma izmučena velikom hladnoćom i ledenim vjetrom.
Gola stabla iscrtavala su grafiku sjena po snijegu.
Vlak je jurio dalje, snijeg se prašio i svjetlucao čist i jasan.
Ispijeno sunce skotrljalo se niz horizont.
Kasni uski mjesec neobuzdano je skakutao ponad divljeg predjela.

I polako je svanulo nad cijelim Sibirom.
Tmurna se šuma brujavo uzdizala prema iznemoglom nebu išaranom oblacima.
Kad se svjetlo noćnog mjeseca prigušilo i postalo prljavo, djevojka se vratila u kupe.
I noć se ledila kroz tamu pretvorivši se na prozoru u crvenu zoru.
Žuti je mjesec pomeo i posljednju zvijezdu, kako bi napravio mjesta užarenom suncu.

Hrđavi se potok provlačio kroz bijelosnježnu pučinu.
Jastreb sjedi uz bok tirkiznog oblaka i gleda kako vlak vijuga poput crva.
Narančasta tišina prostrla se ponad snježne tajge.
Vjetar je skupio snagu još u dalekim tundrama i zamrznuo uzbibane grane jela.
Djevojka je gledala kroz prozor, tamo se vidjela samo snijegom zagušena šuma.

Bijelo se sunce dugo i ozbiljno dizalo ponad snježnog šumarka.
Oblaci nalik na dim naguravali su se na crvenilu neba tražeći odmorište.
Na mjesečevom srpu visjela je zagasita narančasta zvijezda.
Tamo iza ravnog polja živahna je šuma bacila na nebo jato vrabaca.
Rijeka je poslušno tekla pored njih, spavajući ispod debelog ledenog pokrova.

Jecavi sjeverni vjetar donosio je prhki hrskavi snijeg.
Ususret jurne teretni vlak iz suprotnog smjera dugačak poput noći onome koji bdije.
Nebo je bilo preplavo, snijeg presvjetao.
Drveni zid šume, crn i zastrašujuć uzdizao se uz samu prugu.
Činilo se da zamračene zvijezde u daljini spavaju na ledu.

Pokriven svijetlo ružičastim pršićem, čitav je Irkutsk sličio na maketu od marcipana.
Sunce se dimilo iza kolodvora, svemir je brujao.
Na koncu se noć, teška i mirna, prelila preko vlaka.
Kovitlava mećava nad prastarim gorama otpuhala je djevojčine misli u Moskvu.
Tračnice su stenjale u zelenoj tami, Bajkal je ostao daleko iza.

Ploča s imenom stanice bila je prekrivena snijegom, kao i krovovi vagona pozaspalih na pruzi.
Ponad stepe bez drveća još uvijek je divljala snježna vijavica.
Nježno sivo svijetlo pokušavalo se uvući među dva oblaka, bez uspjeha.
Tamo dalje mrtvu su tajgu čuvale sjene tanašnih jela prekrivenih snijegom.
Iza kajdanke telegrafskih žica stajalo je stoglavo stado konja.

Blaga melankolija lebdjela je poput niskog oblaka iznad čistog krajobraza.
Šišteće sunce spustilo se na zlatnu goru.
Galaksije su šumile ponad jurti.
Mliječni Put se nemirno vijao iznad planina.
Sve je u pokretu, snijeg, voda, zrak, drveće, oblaci, vjetar, gradovi, sela, ljudi i misli.




Post je objavljen 29.12.2017. u 07:32 sati.