A tko? Tko će obožavat moje voćnjake? Polizat njušku pećine? Ja ne razumijem. A osjećam da mi nešto pripada. Srcosvjetla u tami. Opasno je. I tijesno, vruće. Kamenčići ruju po sluznici. Umirem sedamstoti put, plin sam u ligeštulu. Ospice sjeverne smrti kruže lešinarski, kljucaju klokot krvi. Bezglava ptica-ulješura sjela je na moje rame, gura se u usta suho, bolno. Otičem u vasione. Šiške ko šljem, bisernosvijetle, zastiru iskljuvane oči, škure praznine. Pjevam spas u rozom neonu, gotički okomita. Usne kopiraju riblju nijemost, izdašna i masna tuga. Ne prepoznajem se. Neprijatelj je unutra, duboko, duboko, kao štakor.

Tetide me izbljuvaše izmrcvarenu
na žal južine.
Svijet je odavno nestao.
U prah indonezijske satve
zdrobio svoje sijede kosti,
porozne kose.
Vidim bijelo.
Hladni gong neba
ispio mi je breskve, i gurnuo
uložak Katarine,
pun žileta,
u razrezana usta.
Moja ljubav.
Ljubim se sa sparinom.
Valovito zlato.
I ljubičaste kockavice na nasipu
bake što nadahnuto trijebi mahune.
Jesam li ista? Kao kad mi je križ
ostrugao usnice?
Kad sam ga progutala?
Kad lažem, kradem i ubijam,
kad sjednem u krv
i povraćam čavle.
Kad pomodrim pred strašnim sudom
i pomokrim se u Atman.
Nebo je teško.

Tebe je strah.
Čitam te u zvjezdolikosti proreza.
Jašeš deve kroz pustinju
i bježiš od sebe.
Podbadaš ih čiodama.
Stroga si i nemaš naum.
Zavađaš sefirote svojim kopitima.
Kosti ti probijaju tijelo.
Premalo si istinita
da ti ne bih vjerovala.
Previše istoka i čaja,
previše crvene plastke
oko sidaste gejše.
Purpurne spirale
uzvrte ti ahat anksioze.
Jašeš bodljikave svinje i nojeve
sažganosti. U pustari oslijepljenja
snimaju ti film.
Gotska spodoba što plače
i kune.
Čizme šegače tajnu,
koljena si ostrugala tugom.
Muk.
Raskoljila si Boga
na Golom otoku,
sitnije
no slina puža.

Praznina ispisuje šum na srcu.
Nepromočivu sjenu.
Riblji mrijest uznemiruje površje
umrlog oceana.
Pružam lične jagodice
samrtnoj gladi mjeseca.
Blijeda žlijezda,
zadavljen otirač mokrosti.
Kapi omašćuju uže. Uolovljena
užad jedrenjaka stenje
u mrklom mraku, užegla u
nepoljubljenosti.
Bog me se ne može riješiti.
Pljunuh mu u oko,
zavrištah prstometom južine.
Napustio me. Urekao. Izdao.
Ne mogu izbrojiti
sve te svete kosti
na omjesečenim stijenama.

Nar moje tajne
prepun je crvi
okatih, kandžastih Tifona
moja crna, poderana aura
zamućena poput palog meteora
oskrvnjuje čistoću Laponije
uznemiruje mauzoleje
krepko usnulih kostura
Asura sam, sestra šiljaka
i ožiljaka
leproznih zanoktica
uraganskim noćima virim
u kamena počivališta dobrostivih
glođući svoju posljednju kost
gdje je mir? Gdje talionice
tuste, pelinske težine?
Vrane mi kradu umna očišta,
kojoti mi se isceriše u lice.
Savit se kao rogoz
u blindiranu kutiju tableta,
taj zaborav crnog pliša

Konačno,
duša je ubila tijelo.
Gola je, sama i slobodna.
Pleše po njegovim humcima,
vijući vrpce predaje.
Čini zvijezdu, špagu i
stoj na rukama.
Može sve. Plamen je.
Vrata su izgorjela,
suho pala na talog
mermernih grobova.
Drvo cvrči, pucketa.
Kuća mene spržena je
do korijena zubi.
Crveno se guli i ostaje
kamen, kost.
Hostija za požar Lastova
i vjenčanje u paklu.
Inicijacija nije uspjela.
Ono me zavelo. Izmijenilo
krv i lik,
grafiku demona.
Ja nisam ja. Ne znam se.
Iščezavam.
Krv cvrči u tavi,
u tami.

Ledeni šiljci usvrdlaše se
u nekropole mojih grudi
od višanja u gorkom šlagu.
Staklena sam, končasta
ušivena u kimono,
zašivena u sebe,
bezočna poput gorskog kristala.
Mirišem kozju krv,
vonjam na nju i korov
na jasmin i mladunče šišmiša.
Ne osjećam mesnatost,
oteklost bremenitošću zemlje.
Mliječnim očnjacima Reichstaga
grizem svoj ranjavi rep
kao svitak prastarih pramaljeća
štrcajuć bodlje iz kičme,
usamljenost iz amigdale
uzmijenost u svjetioniku
što plače chili.

Moj ljubavnik pauk umnožio je bolesna sunca i obojio ih u indigo. Nosim njegovo dijete, plod podrumskih stiskavaca, čudovište koje moram nahraniti. Imele nam grebu rebra dok me Pauk obljubljuje svojim crnim paperjem, telekinezom transparentnih nožica. I tare, kao tam-tam gladno-zjapećeg, preklinjućeg fetusa. Nešto kucka iz kotlovnice, unjkavi cvilež naborane bebe u formalinu. Bacila je kismet na ovu samicu, osmice-trovačice u gnijezdo crnokrvnih. Nasmrt sam mokra i nujna. Ne osjećam slike. Sve je pretovljeno, sve je limfoza, ne mogu se rukovati. Stojim na slijepoj točci katastrofe, ukopana u ugljena grmlja tjelesa što se ljeskaju na zmijonoscu. Iako je svrgnuo i Rusiju, taj vihor ne pomiče mi ni dlačicu. Ne uznemiruje, ne dotiče, ne dojmljuje. Oklopljuju me reptilske ljuske. Krv se ledeni. Cjevčice pucaju. Šampon kašlje. Implodiram.

Stružem kosti svojih laži.
Grimizni peplos valja se avetno
po kosonogim rolšuhama nebesa.
One se posklizuju, izloptavaju
klizne zglobove svoje okruglosti.
Mjesec je prazan kao moje oko.
Nema zvijezda,
nebo je Goebbelsov trbuh
kubističke vrane
kukasto objavljuju
svoj laboratorijski krstokljun
razbivši pješčani sat
na svih trinaest strana svijeta.
Zemljom kotrljaju homicidna zrnca
svjetlucave pošasti.
Mentalna menta
gorko je zaposjednuće mog umiranja.
Previše, prežestoko dišem.

Slijepa sam prostitutka
što ju taksist vozi do najjužnijih
točaka Australije.
Daleko od čovjekoljudstva!
Od homunculusa!
Čak i gorštaka mekoputne riđosti,
kariranih košulja, panj i tuna
u epskom mišićju ubavih udova.
Zlo! Meni je zlo i muka,
hemoragija i mumps morževa,
vrućica u palmitinskim kolicima
Filipina. Uz tako orlovski vid,
milijardu sličica u sekundi,
svatko bi poludio. Arteški
bunari čuvaju mi dugin fosfor
u drob zakucanih zvijezda.
Rastem, elongiram,
krv-kosom eksplodiram.
Uvucite se u rasjeklinu
velike bijele medvjedice,
slavensku krv divljih sinusa.
Ja sam ja, s basom
i potrganim grudnjakom.
S povampirenom osom
u ljuljačci mozga,
mongolska princeza
nabijena na kolac
od vulve do usnenog grotla.
Kosooku i plosnatu,
bozi me razvlače kao kaugumu
štrik s negližeima
lautreckovskog kupleraja.
Ne znaju da sam moćnija.
Amen i omen.

Beskonačna zmijurina melankolije.
Vlak bez postaja,
samo snijeg, korov i koprive,
drač i tupi mač,
magla i olovni vojnici.
Niču jalova jaja.
Ljepilom slijepiti oči,
ma petite, ma chérie
utonuti:
viskozna bolest volje
u legatu nordijskih vampiruša.
Sve je vosak i sluz,
sve se steže, veže gluhim vriskom
u tamnu, gustu vodu.
Bez respiratora i oazičnih pipa,
odijeljenost je neprikosnovena.
Zabodenost na naopak križ,
živu toče u vitalne otvore.
Sada su nijemi, mrtvi i suženi.
Gigantska igla.
Crni šal nebom ispisuje
arapski znamen presahnuća,
septičke jame razvezle su
svoje pobačajno blago.
Scorpio. Ihtis. Oralnost.
Odronit se u more
crveno i gorko
kao smrt u getu.
Iguaçu krvi grozi
zelena lica pod rujnim zvonikom.
Pijem do nesvijesti.
Mnogo malih smrti čini te
vidovnjakom.
Pozlaćenim smećem.

U ulančanim trbusima
vagoni su unutarnjeg krvarenja.
Ponikve noći režu očne paučine,
gluhohuk vlaka kotrlja finu mržnju.
Gromadni lav, daždevnjak
raspaljuje svoje pjegasto žutilo
u tamnozeleno zadnjeg sjedišta.
Lim će sjeći kožuhe
a ni pahulja poslije.
Kamene suze vulkana
liturgijski mrve nježnost,
prskaju krv, novogodišnje klanje,
sataraš slomljenog mosta.
Past ću na Mnemozine, u pržilište
gdje svaka je peteljka kruške
odrezan prst, falus
što rektalno zijeva
u nemoći.
Odgrizoše ga moje
bilabijalne rešetke
kožne hlače
tužne seksosmrti. Palatali
niječu moj grijeh. Moja hermeza je
bodež modrila.
Nećete me uloviti,
uštaviti, ni kada Saturn
potone u krv pantere
tu bijesnu žeravu
gubice sedamsto očnjaka.
Svaki od njih
razdro je moja srca
kao tunelski vuk.

Bijes vrije i u žlici kišnice.
Spavač u Cliu autoputa
narkoleptični junkie – sanja
mojih tisuću očiju u kapima kiše
tuče, oluje u gromovničkim
činelama tamnozelenog neba
piškim u grmlju pustare
ne bojim se noža iza leđa
venecijanska podlost – otrov
pod kamenom. Hannibalea sam
kušam si mozak-muzgavac
zračne struje čudne, neznane bolesti
tišću prsište, ciklona
u sljepoočnicama
izbljuvat ću plavo, ovaj tlak
i jugo, lica poput kolaž-papira
mogu li uteći svom zločinu
hodaju po vati i jajima
po menstruaciji mjesečine
kroničnoj opstrukciji plućne duše
psihotici – plosnati, duuugi leptosomi
cvrče u slikovnici borderlinea
u vašarskoj bojanci bipolarnosti
palim im svijeće
zaljubljenost je gnojni čir
što bubri i splašnjava
buja i kažnjava
nestabilnošću
razrezala sam ručnik
i zabila glavu u zrcalo

Crn leptir u ružičastoj spirali.
Srljam u plamen,
psujući na kineskom,
ridajući na plutonskom.
Krila od stakla zaplela mi se
u trnju, olujno niskoj krošnji:
crvene točke
japanskih shizofrenih gljiva
u sobi s bezbroj zrcala
letalna oboa Talmuda
niz ulje kamenih ploča
bez fuga slomit ću kosti
u prah alergičnosti na život –
- morsku zvijezdu straha
što me iznutra golica
krakatim pipcima nevolje,
bebi u najlonu
pomodrjeli vrisak im se skonča
ugušene dojkom neuspjeha
brončane medalje
(loše majke naređuju
nasilje nad venama)
bijesna matica
slomila mi je korespondenciju
s nebesima
gurnula oblik u peć
o, zavidna kokoto!
malo papra
na oštrici
ljubomornog boga

Zimi te grlim svojim dojkama.
Dok karlice radišnih ralica
čine svijet prohodnim,
zasolismo prečace
polarnom ljubavlju incestuoznih.
Zečevi u smrznutim potocima
- o, kako smo pekli njihovu ružičastost!
Vlažan i plah, uvlačiš se
u klinčić i papar mene,
prezimiš u kotlu moje passion.
Trgamo plijen među kljunovima.
Ti si brat. Moja tamna sjena.
Mraz na trepavicama.
Ližem ti smrznutost,
skrbna kuja,
vrela kao ugojen kunić,
prvi plač, požar južnjačke
daščare. Pri petrolejkama
urezujem ti ime bengalskim vatrama
u dno Thore.

U mrzloj noći
(ratni snjegovi pjevaju Božić)
spalila sam te u kaminu
s porculanom babuški,
s ogrlicama od
korporacijskih dijamanata.
Pucketaš.
To vatrom leda protestira
tvoja basistička, iguanska duša.
Opasan brat:
zazivaš mi barbarsko ime,
halucinacijo krivnje,
psuješ mi destrukciju
zabludjele boginje.
Morala sam te ubiti.
Možda ću sačuvat tvoje
očne jabučice, crne kao
neizvjesnost vlaka
iz ledene, neprijateljske daljine.
Bijeli smo. I ti si Snjeguljica.
Bakalarom tvoje pruski modre
odsječene ruke
milujem se kao paraplegičar.
Peruškom pubične ti kosmatosti
dražim prepone.
Strugotinom nokta posolim
bas da zabrenči gluhost
New Orleansa.
Je t'aime, riblje oko,
ali netko je morao biti jači.

Čudno je ovih noći.
Juha psihogripe.
Crtam japanske djevojčice
povezi preko oka
pomodrijele školarke
ugljenastih šiški
ulaštenost kao uljudnost demona
prije no što ti stegne žicom
Adamovu jabučicu
utisne la mort u
bešamel tortilje
masnice, rezovi
gips, urtikarija
flasteri nad grudima
šavovi usana
svijeća ubodena u podlakticu
dogorjet će prije
no što ih dosegnu dildoi
karamelskih očuha
u oktavijanskoj mrtvačnici.
Kredasti lampioni
njihovih lica –
- šljive podočja i krv
iz nosa. Lijepe su
- tako obogaljene,
oštakljene, gel i šljokice
cijede se niz lukovicu
baby-Angeline.
Smrt stere postelje za
krasotice praznih,
vertigo-očiju.
Leš u plastici doplutao je
do krbavih obala.
Nitko nije spašen.
Dokoljenka cvili.
Smrt u rujnu.
Ššššššššššš...

Proljeće je nikada.
Crni pupovi lašte svoja
klizišta kao pričljiva svraka.
Požar limenih zgrada.
Kakvim će magijskim obratom
izvući spržena tijela iz baraka?
Purpurnost nebeskog zvona
aterira na vatrogasce. Gorući
iksevi i ipsiloni spašavaju
loknaste pudlice, biftek očiju
lomi im logiku Normandije.
Silovanje u pothodniku
horror vacui-grafita.
Krin, urin i sperma
pare su nekrofilske strasti,
naci-erosa u baloneru
crne kože. Olovni špic
u treće oko. Pjege
sunčanice, marsovske mafije
okrenuše me na ražnju.
Jedina sam istina u
pirjanim kulisama
potopljenog otoka,
u kozmosu papirnatih lutaka.
Jebi se. Jebi me.

Tamna voda poliježe
usnama obdaren val
na moju gusju glavu.
Potopljuje me, niječe
turbinastim okretima
svojih tisuću mesožderski
rascvjetanih jezika.
Nadmenih kao čipka u žabou.
Driješila sam svoj kupaći
kostim, tampon, leće
i pojas nevinosti,
sada sam lak plijen
nezajažljiva oceana.
Trudnički trbusi Posejdonovih
kidnapiranih djevuški
kamenuju me cistama zavisti.
Polegoh u mulj. U alge
i prahistoriju.
Sada sam urna, i dim života
može odkašljati ždrijelo ajkule.
Ništa nije ostalo od mene.
Rakovi, kozice, pužje svijena
prabića obljubiše me
kao Atlantidu. Potonulu
akropolu. Jedna usna,
kao sfinkter škampa, ispljuca
posljednje mjehure tu-bitka.
Uskoro, tražit će me vilama,
kao morfijskog poetu u Seinei.

Položit ću svoju lubanju
na stol dozivača duhova.
Njen profil klina zaledit će
opuške opijuma. Roščići,
ti slađano-zločesti asasini
porinut će vrtešku neprobavljenih
kolača u dokonim vrećama minivala.
Daleka sam u mrijestu Moldavije,
čisti ljudi naučiše me kazačok.
Gorka ljubav rastopljuje maskaru.
Vjeruj kanibalima: najslađi je but.
Prate nas, ozvučuju, slušaju
bilo i ritmični pop skarabeja.
Ušit ću u sebe tvoju crnu njušku,
preklinji i cvili kao štene.
Gurnut ću te niz hrid Monaca,
smeđih cigarillosa u vagini
cinober Porschea. Kockarske jahte
u dražicama, sangria maturalca
i walkman kojim te naslućujem.
Bocu španjolskog pijeska
zakračunala sam s antipsihoticima.
Gnušaš se moje insomnije,
azura što siluje noćni mir
planinske kolibe. Boliš me!
Pijetliću. Kurvišu. Bradata droljo.
Srce ću objesit o klin,
uz gimnazijski akvarel vješala.

Kakav je demon?
Voštanog lica, oplošnjenog?
Slomljena nosa, hrskavice
se bore za tmurno sunce
u kutu krvavog oka.
Krvavice, pankreas, izglodana
govedina u žaru balerinskih
propinjanja.
Torta bombardera u djevičnjaku
Izjedenih kapsula.
Možda je grožđe u crnom drveću
pred vatrom emirata.
Suhozid iscrvljenih kamenica
vabi moj modrozubi očaj
riđih pletenica.
Koljena u vodi, bliži se ljubav.
Paljevina i smrad gume
ne dopuštaju takvu nadu.
Čempres se nije ozvijezdio,
Moja zdjelica je slomljena
u oluji zavisti: palma histerije.
Ljubav je mržnja, mržnja je vigor.
Netko se poigrava.
Još jedno čedo nasilno je uzeto
u čipkastim ponjavama,
Jebano. Ruže. Kost u grlu.

Crnost me ispunjava poput plina
i mogu jedino plutati na jezeru
srebrnim pladnjevima aque
netko je prosuo cvijeće
na vodeni odar, miran kao glečer
kao smiješak posmrtne maske
više nisam teška
bremenitost se ogulila, kao svlak
kao kora stoljeća s Uspavane ljepotice
kao pepita-lutak odvrćem
svoju nabreklu tjelesnost
masnost slanine i vrhnja
preslica uskomešanih zvijezda
čisti duh, dah, ljubav
ostavila je daleko, ispod, dolje
krvne, smeđaste krljušti
katranske očnjake
orfičkog pakla
i ostala sama, visoka, zračna
kao metalni alt mistika
na vrhu koraljnog mosta

Okrhline mog lica
nazubljeni komadići
izblijedjelog otajstva
plešu u zrcalima mrtvačnica
crni limeni kvadri u draču
pod mostom crvljive opeke
čekaju spiralni tango
moje gumene kičme
kralježnice kaučuka
kao raspor gorkog mjeseca
jezik – bakteriozni lažov
bludni vrtirep u usnama
jeftinog karmina
krade lepeze vijadukata
čovjek-spužva jeca
šuštavom ćirilicom hijena
dubeći crni pijesak
crno staklo
crno more
crnu krv
posisaše ruševine
zdrobljenih kruništa
pore kao zvižduk čajnika
napukline su nesanične krede
izmoždenog, oduljenog "O"
oval, oko melankolije
pipak je kojim slijepa gulim
golu trpkost pustare
moje izvidnice
okamine su narikača

Sobu je ispunila tinta
uške cvijeća napućile su usne
i navrle vodu u tamne vrećice
komadiće udova, pršut glave
vučem za sobom, vrteći se
u perjanici lana
išiban bog oleandra
ne želim biti mudra, siva
ustobočena na potjernici čikova
ovdje ružičasta emulzija
ondje halapljiva usta
na kraju kanala
hrdaju nargilom
ispućkane ne-duše
na kraju nije svjetlo, već
ćelasta lokomotiva
bliješteći kao vodviljska kurva
armaggedon
želi moje malaksale anakonde
provarene koštice
srneće oči
i zlatni kovčeg svega
što mi isklizuje iz zagrljaja
cvilim u pjesmi jarca
ne znajući
kuda su se djenula
moja slijepa sočiva
staklene lutke nemoći

Potražim li svoj odraz u zrcalu,
ono zaleluja voden-strujama
kao Arapkinje u fatamorganama,
kukova elastičnih poput kaučuka.
Jedna struja-buntovnica,
saboterka mezmeričnih čini
utroji me.Vidim – tri raščupane,
oronule glave melankolične vještice
indigo-podočnjaka – jesu li to
vrećice ili duplje? Okreću se
oko nevidljiva Shivinog pupka
hipnotički brahma-bindu
kao pogled pčele, razrokost
saća, vir ukletosti. Jesam li
mjesečarka? Kasnije, probudih se
sa srcem urezanim u lijevo koljeno,
optočenim kružnicom.
Tko je kriv? Goya?
Demon što napučuje
astralno tijelo,
ne dopuštajući mi ni
da u besvijesti ostanem čista.
Rastopit ću zrcalo. Razbit
muževnom šakom. Bacit u peć.
Zaječat kao jebajuće kobre.

Zid ima ranu
koja se hrani jaukom
mojih snova.
Smežurana je, ugruvana
kao pogaženi orah
masnica odrezana od tkiva
krasta teutonke
razmočena malignost
u obliku Euroazije.
Sirutkaste ljuspice kreča
kao mliječni zubi ždrijebeta
trepću pred zapljuskajima
mog aritmičnog daha.
Možda su krive
zazidane mačje šape
slomljena kičma svemirca:
tište moje lopatice
rune kosu i bradavice
srču grožđice mozga
raspaljujući košmare
u ples Valpurgine noći

Hladna žena vjeveričje dražesti
i underground pakosti
češlja kose na stijeni.
Drob joj se ljulja iz utrobe,
iz rasjekline Anda,
raspora urušenog rudnika.
Odsječene prste treba napuniti
rubinskim ribizlama, da krabuljne
maske umuknu svoje urlanje
žarača što prži kurvinstvo
akademskih djevica. U židovskom
getu ružičaste čarape opjenjene su
tifusarskim grahoricama bijega,
žvakama zalijepljene za
epileptično narančastu žbuku.
Slomili su mi udove, utičnice,
radarske lijevke, marsovski stremen
zavjereništva. Trebam egzorcizam.
Češalj mi je otrovan sluškinjama
Lucrezie Borgie, doušnicima s tri grbe
trulog mlijeka. Okamenjene nevjeste
s draguljima u očnim dupljama.
Šapuću: Bježi, bježi,
Modrobradi ima Kinu
I goruće gore.
Češljam kosu na stijeni
I demon mi plače u nokte.

Sjajnocrne ptice crvenih trbuha
(boja lenjingradskog sutona)
heksagramski razbiše mramor
krematorija. Uzbuniše
viktorijanskom, crnoprstom stravom
moj prašni mir.
Krvave trešnje u prijesnom tijestu
mojih rana: toliko facetne
da sama ne mogu blistati.
Tube bezubih, vulvastih usta
(tijelo su mi izbole u grozi trnine)
odljepljuju se iz mračnog,
vještičje mekećućeg tora.
Rastrgana grla vjenčaše se
u magičnom omenu
Dokrajčit će me kao
krokodilsku jetru
aždaje strahotnog Drugog
Ali, dok gromovi ržu
svoju ariju apokalipse,
sakrit ću se pod oblutak
poput zmije
stisnuvši šeretski božja jaja
kao Volpina

Kolaps aeroplana
oblaci su bundaši što štite
posljednje žmigave zvijezde
na koje putuju presahle
ili izgorene duše
druidski menhiri
paganski dolmeni
škicaju solaris
da ublaži bol disocijacije.
U snenom,
mrzlom podmorju
bruji rekvijem za
sve moje
izgubljene Petre,
skvrčene člankonošce
u Auschwitzu moroznog sna.
Poljski vez zastora
moj je horizont.
Samo mjesec bombardira
neonom alkoholne Aljaske.
Osipa se
i trne
u sinusima.

Neljudski bas grablje i struže
po nezacijeljenim potočnicama šavova
neksus mi nabrekao
od nerođenog, trulećeg zametka
vučem ga kao kuglati luftmadrac
eonima plavljen vodama
ugljičnog monoksida
ne prepoznajem bića iza slušalice
skurilni kontraalti šapuću
u pretpotopnoj agoniji
potresu južne Azije
koža mi tamni do crnkinje
plavičasta kao cijanoza
oči se srebre u ektoplazmi
i kolju plačljivu bjelost
dim jecajnog sedefa
cmizdreće očajanje
rastopljujem se
u pljucajima
na vrelom kaliju

Ćelave aveti gladnih usta
i ribljeg jezika
mravinjaju kao zubate svjetiljke
božićnog drvca
kihne mrzla metropola
šušte, šapuću, ciče
krijesnice s podvezicama
najela sam se rudnika fosfora
kome ću otvoriti vrata
nitko ne smije znati što se ovdje događa
omotat ću osinje gnijezdo
oko svojih tijela
prsti neka cvrče u čudu
zapaljeni dalekovodi, glamurozne rafinerije
kotao kuge mrvi radoznale poglede
idućeg nametnika
čeka električna stolica
ako se namjesti u seksi pozu
možda osim poljupca hijene
dobije i fotografiju
za longplay put u čistilište

Stvor ima crnu kapuljaču
gmiže kroz skladišta noževa
hangare, silose i vjetrenjače
u uraganskom moru raži
skriva zglobastog rasparača
krpe požderanih srdaca
letećih Dorothy-djevojčica
lepeću stepsku himnu
zapjenjenih hordi
što huče raspomamljeni twister
mravlje biće bježi
pijavice mu rastočiše lokote
lolipopskog skloništa
u vampirskoj pustari
tamnično niskog neba
što tišti djecu kukuruza
pod oteklom loptom
krvavog sunca
avetinjski nijemi balon
guši gajeve pijanih ekvatora
razjarena zubala paraju
pjenaste spavaćice
silovane nevinosti
obraz joj se guli krasom
Dalmatinske zagore

Mrežaste čarape
kao slina maga iz šećerane
ubojit korzet s kornetima
za grudi
kao oči alaličnog marsovca
buktinje nad Dubrovnikom
žig su moje krhkoće
ne mogu se definirati
samo sjena duha u pličini
kap krvi u laku za nokte
mig očne jabučice
u raskvašenom gulašu strepnje
nerođena tapkam
drombuljastim rebrenicama
latvijski krijumčare šaku soli
za najsvježiju brazgotinu
dok hodam po stropu
nitko se ne može sakriti
kristalne kugle taštine
klikću: laž
prokletstvo odvratnih
ja sam mistična drolja
prljava vladarica
i slava mi znači
kao škrobasti čitač plinomjera
u gotskoj kolibi Kordiljera

Šaka veprovih muda
peraja morskog psa
prstohvat štakorskog izmeta
tri ampule mačjih suza
štrcaj tarantuline sline
sve izmiješajte mojom
goljeničnom kosti
vitkom kao žezlo poglavice
iskapite iz moje lubanje
otarite svoju delirijsku vlažnost
mojom izdašnom i teškom kosom
uvucite mi se u trbuh
u krevet – mjesto zločina
kao kvržica, tumor, ugrušak
putujem potkožjem
sifiličnih tijela
gužvam ih u noćnom strahu
i pretvaram se
da nisam kriva

Moja pletenica pohlepno raste
među kulama zabranjenog grada
meznogi piromani
zatočeni u mezaninima
ležim motreći
kako plava svjetlost roni
u katran sobe
šulja se kao da pipa
ima li mina, baršunastih ruku
što će je povući pod koru
kao živi pijesak, vir
ležeći u kadi
slušam cigaretu:
jednooka šapuće o revoluciji
tinja
boji se moje kože
puštam da me nema
odmotavam se u elementima
ugušena pjenom

Vižljaste čete bez kucanja
ulaze u mene, kao lopatari
svjetlucavi gmazovi, parafinske kobre
rzajuća kopita odrana trnjem
nagovoriše ih da mi ukradu
kroz sukljaj bodežnih lasera
srce, žeženi oltar plahovite
razriješene od svake ljubavi
izbačene plimom u olujnoj noći
na pržinu znojnu od hororskih snova
tigrasta, nepoučena, umiljavam se
sjenovitom, gromkom božanstvu
polipima tuđih koža, rahitičnim amebama
sličnija sovama na mom ramenu
no točkastoj krinolini podneva
one kljucaju samo tuđe oči
i smiju se potiho, balzamirane
podozrivim kliještima vječnog sumraka
ljušte niti do prsnuća
do kraljevske amnezije
pribivši cijevčice pod nokte
na obdukcijskom stolu kao sarkofagu
dugo su me ispirali
nakon sikćuće lomače
prosuše moj prah po moru

Proždrljiv škrgut čeljusti
šulja se ponoćnim kupalištima
pod mjesecom
kao oguljenim vrškom palca
iskrvarenog mrtvaca
postoji djevojčica
koja miriše na jagodin frape
i crnu udovicu razmazanu
po suhozidu uz pličinu
crvenoplave bove bibaju se
na lahoru s vriježinih bregova
ili je Loch Ness doronila
do njenog vodenog skrovišta
žeđajući za mladomesnim zatiljcima?
Šuštavo crni ogrtač
slamnato sažežena kosa
duplje umjesto očiju:
traži i vabi djevojčicu
šušanj trave
mukli bat tla
progutani jauk
i sablja crvenila
kiša je noćas krvolika

Zupčaste siluete inkvizicije
tope oniks sjekutića
u magmi pustenih kapuljača
kao korotnih tulipana
u zrcalu vidim se trostruku
kruže oko iščupane ptice
obeskrvljene glave
u slijepoj putanji vitriola
u kerozinskoj slini
zmajevitog ljubavnika
sječivo Azraelovih klizaljki
dubi neizlječive kanjone
u rukama nalik
rasporenim jesetrama
što dreče pogubnim kavijarom
trzave
kao bludna vreća obješenog
štrcajući posljednje sjeme
vezaše me žicom
vatra je bila hladna
dalje se ne sjećam

Skliskost lukobrana kiši
na pogrebni slet gavranova
u zaljevu crnog perja
dvoglava djevojka u ribarskoj mreži
kroti požudne ježince
grofovski plašt plime
jezdi do njenog kuka
on zna da je odabrala:
sol je moj okus
kao jednooki jack, lubin,
hidra, svemirski radar,
grize lance, rešetke Alcatraza
sol je u očima, ustima,
grlu, plućima,
cijedi se pod noktima,
pucketa
kao samostanski bič flagelanta
kurčevi natopljeni solju
masni, teški, crni
moćni sluzoviti šaržeri
prodiru u glukozni cvijet
pičkine mandorle

Staklene noge bodu kršem
vojne malenih modrih
mrse me u koštani čvor
ranjav splet ljubičaste pupkovine
što ako se skrše te noge
razlome, prsnu u ubojit puding
napučen bodljavim prozirnostima
kao favele Venezuele
onda ću morati pojesti
taj medni loj, gnoj i sluz
stiješnjena u limeni bok cijevi
u rumeni vrijesak maglovitog groblja
ruševine opatije šire
svoja teška mjedena vrata
njene paukovinom omamljene niše
kapaju jezera očiju
s morfijem oko crnih zjenica
sićušnih pladnjeva položenih glava
žutookost je zloća
zavest ću pantokratora
da uteknem sijamskim okovima
ili rastopljenoj struji žive
kao kazni

Tulum moždanih vijuga
gangrenoznih pijavica
lopta se mojom lubanjom
na sprženom slamnatom igralištu
u žutoj travi, kosi podzemnog gulaga
uleknuća poput diskova
od tijela razdjevičenih pastirica
silovanih kraljica
maturalnih zabava
insekti, čahure i larve
sliste krvave trake
odmotane, izrezane od
mučenika tiještenih u vinu
od svijeće uspravnog tijela
iz košare
na rubu naftalinske rijeke
alabastreni bokovi
plačno međunožje
slijeva se lijevak
crvolikih šaputanja
satan zelenog zuba
ne ispušta me iz nišana
džepne svjetiljke
želi da plešem za njega
i vojnike
u šumi špijunskih brijestova
odlomit će me, umočiti u gin
u malarično mlijeko kopitara
lanci i bodljikave šipke
prevarit će moje zglobove
izvrnuta, raširena
otškrinuta, rasiječena
visim o mjesečev nokat
duga čipka purpurne kiše
nad ždrijelom vatre

Na mom grobu
ljubimo se Bog i ja,
žena puna krila i parožaka.
U vapnenačkoj kugli
mog trbuha
naopake bizantske ikone.
Ponekad mi je zima i
ogrćem modričave udove hobotnice
mećavom koja vrišti i zabija se
stalaktitima u ozvučenu napuštenost
u kolaču mozga kapaju gnojne
primisli o bijegu, prljavštini, životu
među trnjem i labirintom kupina
Bojim se da me
moja granitna braća kao
bjeloglavi supovi
ne zaključaju u hodnike
kripte pune soli
napoleonska horda crnomanjastih kukaca
igličaste fosforescentne krljušti
prijete da zaustave krvotok
u bijeloj ženi-mumiji
penjući se, uvijajući
kao otrovni bršljan
kao bijesna koža što remenjem
sputa luđakinju
ali kada se mladi mjesec
izvuče iz oblaka šećerne vune
kao demonska nožica plesačice
iz čipke varijetea
sva se priča sklupča
u moj dlan
s kojeg bezočno požderem neprijatelja
poližem posljednje zrnce
limfe i krvi
kao halvu

Držiš me pod jezikom
sklupčanu kao fetus
krvavu i slanu
vratit ću ti se u snove
ponudi me kljunovima ptica
one se sjećaju moje krvi
usta puna purpurne plazme
bljuju u škropionice
crvenu Amazonu
ukotvljena u skrletnoj kutiji
kmica me bode iglicama
za kroćenje leptira
na trusnoj zrnatoj ploči
kao trbuh zemljotresa
u sobi podnih zrcala
taj fetus visi
paranoidno umnožen
u čete lampiona
vlažnih, strmoglavljenih
bijelih usijanja
u svakoj lokvi je ključ
pod kamenjem
ljuskaste Melpomene
oštre svoje krljušti
očnjake od alabastra
grizući duboko, ponorno
u srebrna mesa
biserna njedra
moj vrat u njihovoj gubici
mlaz je makovog grimiza
a glava – mjesečje potonuće
u kanjon vodenih zmija

Turban od uterusa
na ženi-vodenom čudovištu
plavičaste svjetiljke ponoći
strujno bride iz dojki
čavli-lunatici dubu
hihoćuće hodnike
vruć vosak ljubi kožu
histeričnim pizzicatom
zelenim prstima
grom je vuče za kosu
sanjala je:
ugradiše joj visok
židovski oltar
u ljepljive baldahine utrobe
kucajući vojnu čavala
u krvave rupe
mlijekom obložene
ispit vjere:
prespavati tako
kao kaktus
trpeći srebrnu bol

Taj suvišni komad mesa
što srcoliko tiktaka u prsima
zarobljen je, okovan
vječnom zimom
i rijekama krvi što
dubu kao omamljen crvendać
ovcolike grudi snijega

Ne boj se grmljavine
ona će te oploditi
ali ja ne želim rađati
ne razumiješ
sjebana djevojčice
treba ti šećera i meda
da se cijediš, kapaš
od jezika i nirvane
usvrdlati oblaporne hodnike
tunele i pećine
pune propuha, grohot
trkaćih automobila
kao furiozni El Diablo
za klavičembalom
koji jaše zelena lica
puna strave
ona ga grizu
žele da eksplodira
ali on obožava boduće dodire
napaljuje ga uznemiravanje
ljuštećih smradnih lukovica
volšebnički izaziva oluju
i bezočno laže
zavlačeći čegrtuše škarolikih ruku
u vriskajuće gaćice
paluca jezikom
i miješa koktel od strihnina
izrezat će sve satenske toalete
grudi, pjegave, razgolićene
kugle su
njegovih storukih vratolomija
boksanja sa svojim
mongoloidnim očima
u kipućem gotskom ogledalu
što je proždro Snjeguljičinu maćehu
kao šumsku prepelicu
skliskom mjesečarskom rukom
rogati izmiče poslušno kamenje
pod nabubrelim katranskim kotačima
zagušljivog autobusa čovječanstva
na podatnoj kosini
kao što baršun
pljesnjiv od monsunske kiše
kliže niz bedra Tajlanđanke
na kraju – orgazam eksplozije
stakla, limfe i krvi
prelijeporužnih tjelesa

ponekad sipim
kao ledena kiša sa sjeveroistoka
kucajući o kuglasta stakla
svemirskog broda u zavjetrini
velike vlažne oči
čude se iz pijeska i pepela
sikću i škrguću
grgljaju i ližu
a onda te crvenom štiklom
prsnu u cjevanicu
i oglođu do kosti

Moj projekt – orašasti Rus
bujao je u tijelu nebodera
paperjast kao mače, neman
ili limeni konkvistador
ostavio me ljuljajuću
u vlastitom naručju
staklenopraznog pogleda
pod umivaonikom
hoće li me ugruvati
u topla šumska gnijezda
u mesnate podrume Taj Mahala
ljubeći ptičasto
moje dvostrukosti
živu me zakopati
uvući se iza očiju
noktiju
tahikardije
žlijezda plakalica
sakrit ću se u pudrijeru
dok me gigantski oblak-šlag
porozna pjena na usnama bijesnog neba
ostavlja ispljuskanu
razrezanu
okomitu
kao svijeća
bog je jarostan
ribizle mu cure iz očiju

Ja sam vila koja ljudima šapuće što im je činiti. Letim za poslovnim ljudolikim žoharima, tajnim posjetiocima budoara, tvid-samoubojicama na mostu. I dahćem leptire za vratom, krilati sukubi vlažno se mrijeste, uljuljkuju, kristaliziraju na ključnim kostima, kičmenim pršljenovima, bude iznenadni orgazam posred čedne ulice. Jezik sam jezerskog dima što vršlja ušnim školjkama, psičući nalog grijeha, pismo-bombu. Na obzoru iskrim i slijepim oči, mjesečarima bez zglobova dno izmiče pod čizmama. Pučina mog vrta opijumska je uspavanka za rujne brodolomce. Sirenski rep vrti se, vrti, kao svileni kombine oko prsta bordelske skidačice. U utrobi kita, želucu podmornice, svatko čeka svoju zdjelu ljubavi, fiks divljenja. To mi ne treba. Moje se ćelije obnavljaju i bez reflektora satelita.

Život je plahta od mahovine što prekriva šumske jame. Ushićeni hodači odjednom se sunovrate u medvjeđi brlog, kotao veprova, vučju večeru. Nekima sljepoočnice svijetle u mraku, Višnu ih miješa žlicom, kuša i pljune u medni kalež. Rastežu se koštani članci zalutalih na mehaničkom križu od oniksa, propupala pulpa iz tuberkuloznih trbuha vijesnik je proljeća. Prozirna crna djevojčica ubire šafrane od jetre, narcise od nečjeg košmara. Ako dan njenog rođendana bude punk-festival oblaka niskih i ćudljivih, i ona će pojesti cvijet s tajnim čipom vrištećeg fatuma. Ali oči će žariti polarnu svjetlost, toliko se ne daju njeni kožni prozori tamjana.

Pušim purpurne nokte
moje oči ne mogu podnijeti
tolike informacije
neonski snimljenih suicida
s mosta
prepoznajem sebe
među nakošenim mulatkinjama
s oštricom nad venom
u javnoj kupaonici
oči voajera ližu
skliske bijele kvadrate
kažem da sam skupa
da mi je dvorac vrlo daleko
ali on ima skije, peraje, čizme
boeing, hondu
i pogled jogina
kaže: ovdje i sada
u prstenu imam
posljednju dozu arsena
ali bode me moja plahost
kao jantarni kljunovi vrane
puni otrovne smole
što bockavo ljube
bjelokosna ramena
gimnazijalke dvostruka života
na pržini šume sekvoja
američkog sjeverozapada

Kada psihotične crvene žarulje
na akustičnoj kupoli neba
zavrte centrifugalnu groznicu
i opale ljubičastu kožu
gradske lepre i metroa
zategnem crnu plastiku
oko sijamskih blizanaca svog tijela
i poželim jesti
meso čovječansko
otete djevojčice
usne vrelih pjevača
melankolične kirurge
Ako moja dvojnica Ondina
na cornwallskoj stijeni
izusti plave šipke
slinom podmorskih krijesnica
i muklih kobaltnih cepelina
čekat ću bič sa zvonika
mirna i sumračna
kao drogirana gejša
vezana za sebe
na dnu Pacifika
puštajući da me ajkula
pretvori u rujnu pjenu

Lavinija Milosovici
bijaše rumunjska atletičarka
zatočena u sobi buktećoj miševima
puzim i plazim po podmuklom podu
grizem strune što me vežu
pjena na ustima divljačka je zavodnica
osorne muške gladi
trga njišteću togu
pruža laktalni vrat
vrletnim trubadurima
gdje si bila do sad
rokću scenska svjetla
krv je svuda, guta
daleke sniježne šikare
omamne guštike svetog stada
izlazi na usta
oči i pičku
samo njezin objektiv
olovnog aparata
halapljuje golotinju
lijepi zazubice
mučnoj principessi

Kad bih mogla zaskočiti duguljastog što se šulja uza zid i zavrnuti mu rukom. Reći svakom tko uneređuje moje lampione, da bih mu rado prosula mozak po asfaltu. I poslala prljave njuške da ga poližu. Kad bih se mogla otkopčati i preurediti tuste pijavice svoje unutrašnjosti da plešu drukčiji tango. Biti umna, a da to ne boli. Izdržati s nekim dulje od tri sata, tri taktična pomaka sjene. Dopustiti ti da me pržiš, pohaš, dinstaš i kušaš a da se sjećam jučerašnjeg života. Gledati se kako curim niz zid, liptim iz pukotine i pokušavam se izvući iz pregorene žarulje. Kročiti šiljasto i paperjasto po rubovima krovova bez vrtoglavice. Zaspati u vodi i probuditi se suhih pluća. Razvezati san gdje mi krv buja i plazi do uzglavlja, a kasnije ometa hod u lokvama grimiza po pločnicima. Biti nevidljiva i naučiti, na trinaestoj stolici, ljudski jezik. Zaspati na asfaltu, da me nijedan auto ne pregazi, majčinski me optočujući ispričavanjima. Uleptiriti kuglu koju vučem za nogama.

Kiša piratskih bombona, gusarskih lizaljki i grabežljivih noktiju ne voli muziku mraka. Ne postoji luč za moje katakombe. Ili je sama, drhti od zime, carska nevjesta olujne pučine. Zaključana, tištim, kuham se u žlici kao čarobnica s Avalona. Na mom tijelu – crni otisci šaka, gipki urezi, mora na Mjesecu, okovi Meluzine. Crna griva skriva šiljaste uši, šapuće ono teško, prljavo i sumračno crnom i plahom paperju iznutra. Sedefno-prozirne zjenice kao nož-skakavac sunu u viteške trbuhe žučnu oštricu obrane. Motre domino što se ruši. I kleči, moleći za milost. Moj plašt su sige, u meni je vreo alpski fen, ali ako me takneš, ledena kraljica iskopat će ti lijevu srčanu klijetku.

Nakon snimanja na Sunset Boulevardu
ona povlači tušem polumjesec
nad bijelim šarenicama neznanja
insomnije i bijega bisernog praha
skrivajući kolobare naopakog križa
kao što se hijena sklapa u žbunju Nevade
oplakuje se suznim dojkama krzna
i mirisnim, oslinjenim zaušnicama Babilona
iz opalnih bočica
glača kožu, krila i laži
za svog noćnog ljubavnika s bičem
i gumenom maskom
njuška kao rilo vepra
a ona – jasmin što srče nektar
glazbe horrora i film-noira
polažući glavu pod giljotinu
ljubi svete slike
noćas će se s krivim čovjekom
odvesti do stjenjaka
kiša bikovih lubanja
i ovnujskih muda
ne znači joj ništa
iako su bistri amulet,
proroci prijetećeg zločina
žižak osamljene svjetiljke na odronu
pali se – gasi – pali
namiguje Belzebubu da
naoštri moćnu oštricu
miris krvnog bilirubina – purpurnog ulja
i vrućeg pješčanog vjetra
sovin saksofon noćas ima
orgazam!

Plešući oko haremske šipke
uvijek virozna blondina
dobiva bodove u zjenama
i čašama na platformi
ustobočenih yuppiea
ali ona nije sretna
kao viskozna akterica
dvostrukog stripteasea
koliki kosmati abdomeni
kao kužno brdo
drobe njene jantarne snove
i tijelo vile Glaistig
u hropćućim čekaonicama
pariškog bordela
pred zrcalom optočenim
bombonskim žaruljama
razmazuje paradni eyeliner
i ukrajinski ruž na čirovitim usnama
otkrivši široko lice
neuhranjenog harlekina
ispija litru iz
podruma svoje maćehe
u groznici sriče
oproštajno pismo
i odlazi u mrak

Svaki ružin grm gladne su ruke
svaki zec požudna usta
australska pustinja – klonirani Nazaret
brzo moraš presvući stara utjelovljenja
kao preznojen zmijin svlak
ukrasti voćne nožice, nabrušene
da iskamče balkone na vodopadima kože
da se netko može sjećati
žene koja se skriva lepezom
a otkriva najglasniju ranu
glave silno potopljene u grlenu potoku
skliska bjegunica s motorističkog vjenčanja
žudeći se zakleti, u bijelom muslinu,
samo sebi i Bogu trorogom
kad snivaš da si pred crkvom
to znači tjeskobu?
Možda će u utrobi oblakookog
biti nirvana

Vlasi putuju u slivnik
opskurni kovitlac vreba
kao oko izvrnutog netopira
mramorni voajer siše
ono što ću izgubiti,
isplahnuti, prevariti, otrovati
u venama travnatog orijenta,
istočne hridi lubanje,
čuče sluzi mjesečeve pičke
mrijeste se članci i nokti
oči, jezici i hroptaj zagrobne Violete
mrzla, promočene haljine,
pluća šište kao kovački mijeh,
ulazi u carsku postelju,
noćas će i jednooki dobiti svoj bok
komad nje, datulje
ona voli spašavati izgubljene
razrješuje grudi kao
kristalne kugle-proročice
iz trokutnog ušća širi se crveno jezero,
poplava magnezija lipti, buja,
kao žudnja kurtizane,
kao vrat guščji sabljom
razdjevičen, požar bregova
oči u umaku od tjeskobe
platinaste i divlje

Moj vlak se strovaljuje u more
ribe resoperke traže ključ
za čitanje mog pogleda
čekam da me mađioničar
opet presiječe
kao sovina razrokost
treba li otpustiti
kositreni jezičak brane
mogu li birati
koga će Volga otplaviti
poslati niz pršljenove
usredotočenog maga
rogata je sjekira rastočila
još jedno meso moje noći
kao galop kopita u snijegu
šumeća tableta u kaležu
plešem na vršku tvog bodeža
ljuštim se, ali purpur je stidljiv
ne želi se ukazati drugima
nego onda dok sam
još gola, sklupčana u kadi
nespremna na infamne mikrofone
kestenjaste provalnike, električni šok
jezika što se love – utopljenici
gušeće pliskavice
Zar ne znaju da je ljubav
duševna bolest?

Guram se kroz gomilu
ona me ranjava
bubri kao berlinski trg, zvjezdolik
na koji pada crvena kiša
kameni fetiš boje indiga
pruža ruke kao plamičke
plah kao plamenac
zmajevih krila
širokoboke žene povraćaju nakit
južnjak drma zidovima što se ljušte
žena od 777 godina
češlja kosu od ebanovine
dugačku osam katova
gotičke katedrale
zarobit ćeš me u čipki i tilu
podvožnjaka i katakombi
gdje vlada vječna pomrčina
u kosturnici naši dvojnici
otimaju špijunsku svemoć duhova
ali taj je strah
u napuštenom kinu gdje me fotografiraš
hihot podbuhlog klauna
što nas svira na violončelu
kao svetu misu
antikrista

Moj glas prepukao od preklinjanja
tamnoružičast od nikotina
drhtav od istinitih predviđanja
gubi avijatičarsku pravocrtnost
na pisti što hripćući diše
u teškom, rusalkama poplavljenom snu
pilot je stradao u mojim porječjima
ispovijedila sam se
tamjanske arabeske ne mogu slijediti
molitvu svezane za zimsku jelu
mokre košulje na ledenom vjetru
u liftu se razrješuje
sva moja promočena prošlost
pod metastazom neznančevih prstiju
konačno sam poražena

Opsjednutost unutrašnjošću tijela. Bulboznost, vijugavost, vlažnost. Mijelin, bilirubin, siva kora, vulva, klijetke. Planeta se topi u mojim ustima. Nema te brnjice koja će me zaustaviti. Partizanka tkiva sam – i crvena zvijezda žuči koja rafalno pali svoj crni, nepitki sok. Volim to tijelo i gadi mi se – carice amivalencijo! U pijesku i mulju ne ostavljam trag, ali rado bih nekom dopustila da me popije, iz prašne lubanje, ne, iz mene. Na grudima crtam oči, na pupku usne, izdajnički trbuhozborac. Ponekad duša bježi – ne želi se družiti s maljavim vojnicima. Biserje – vaginalna sluz lune – liježe joj na glavu, ostavljajući smućene podanike. Ali nije nesretna... Četiri sata kasnije: lažem, nesretna je, kao Pluton - najdalji od Sunca.

Moji neprijatelji gumene su marionete u formalinu, nijemi zabavljači okrunjene... Prekasno je da ti ispričam sve, ali tajne ostaju zakračunate u fluorescentnoj kapsuli... Odlazi! Zar ne vidiš da me boli? Gnjevna kosa soli svoj otok, masturbira i bešumno suzi, smije se, suzi, smije... Ne priznaje sredinu između brutalne istine i visprene mačkooke laži. Duša je ovdje, teško sidro, ali srce??? Lokva.

Skrivam se u praporcima saonica
na drumskim putevima Karpata
iznenađenih snijegom
opisujem puni krug kotačima
do mučnine
moj osvetnički bljuvež
podmazat će bahate koloture
strovalit ćeš se niz Transilvaniju
ja sam ionako bezbojna tvar
što preživljava sve kataklizme
spremna za novog tamničara

Topim se kao anemona
sve skidam sa sebe
kožu, nokte, grudi, lice
oči, smijeh i vučji jezik
ali soba je još u plamenu
pakosni krug scenskog svjetla
ne odljepljuje se od mene
kao hiperaktivno krilo paraplegičara
svugdje ostaju masni tragovi
cijepanje zidnih stijena
ljulja sablasne slike grofova
pukotina kao preslica
pušta mlaz ljepljive noći
što plazi uz butine
i zabada tisuću iglica
gladne španjolske čizme

Ja sam ekspresionizam
gumena tijela
koprcaju se u ribljem oku
kao da ih kumir
jezikom miješa
raščupane gnjile heroine
mračni očni kolobari
razderane olovne podvezice
bježe od kljova
veprova u frakovima
njihove mokre kazahstanske njuške
razrovat će moje sklonište
i liznuti dvocijevkom
glacijalne noge ubogih boginja
seksa i strmog apsinta
u žestokoj čaši
tekućini razornoj poput Shive
krste se i izvijaju
ponoćni snovi Jacka Trbosjeka
o idućoj mošusnoj crnki
što uzgaja ljiljane
cakleće budućnosti
i o netaknutoj riđovki
plešućoj na zaleđenom jezeru
lisičje jazbine čuvaju me
od mojih želja
ali nož voli
s kožom
voditi ljubav

Poslije tri ujutro govorim muškim glasom. Trnovita sam. Nikad me ne možeš skinuti do kraja. Poliži moj šav na boku, na čizmi, na sjeni. Kako ćeš me pripitomiti kad nijedna pilana ne prestaje sjeći i sjeći... Oči osinje zuje, prevrću se u svom kalcijskom kućištu, bacajući čini. Tražim sve Petre izgubljene među sekvojama što krvare smolom. Drvosječa je opasnost. Sklupčane, ovijene, viseće, dvospolne, gole, čekaju vulvu neba da izlije lubanju zore, ružičastog hidrocefalusa.

Noćas sam popila litru acetona. Moje tijelo piše mi razglednice s Nubijusa, dvonogima nepoznate planete. Kosa se otima razumskom dijeljenju plazme i odlučuje sama otperjati na studijsko putovanje. Kosa je moj glasnik, dok se kao strip-heroina povjerena samo svom trećem oku spušta poput poplave do bijelih keramičkih podruma sa željeznim krevetima. Na njima seciraju srednjovjekovne ljude, lude od indigo-isparavanja mističnih vjerovanja i zakletvi u popravni ispit na sedamdesetsedmom oblaku uz plamene buktinje kao draguljima popločene detektore laži. Moja kosa, bosa, snosi sve posljedice strašnih, markantnih prijevara i podmetnutih arsena. U rasporenim, krvlju i spermom natopljenim madracima stare Europe uvijek se skriva dječje tijelo, prekrasno podliveno: nedokašljana rečenica visi u zraku poput poharanih lampiona na sipljivom kamenolomu. Kosa se gura u tuđa grla, izaziva prijevremeno priznanje. Ili je ugurana u ždrijelo žrtve, bivše kneginje. Kosa inzistira, pali zrak, oblaže svoju zatočenicu crvenim semaforima. Višestruka ličnost siječe je i kolje, dugačku i drsku, ali ona joj se smije u lice, i prepotentno raste, kao Durga.

Ponekad se zaboravim na radijatoru, pa se rastopim, gumeno i bjelasavo, kapljem, tečem i rastem kroz katove gorućeg tornja. Pretvaram se u plin, u parafinski miris i saten za utrobu ponosnog lijesa. Ali ako me žeravica germanskih vilenjaka i dugoušnih rilaca spasi od eksplozije i zamijesi u novo fotogenično, sklisko i melankolično tijelo, trčat ću nasred avenije, kroz kaskadersku rijeku kabrioleta, švercanih dijamanata, bendova na turneji, skakat ću kao coprnica po vjetrobranima, jer želim vidjeti kako je u tvojoj koži, gospodine Strahu, dugi plaštu, jelenku, svodniče, sadistički crnousti. Izbijanje očnjaka ne boli, zavrni mi ruku, bit ću tvoja taokinja, lebdjet ću olizana mirisom tajge, čaglja i šubare nad svojim mrtvim tijelom. Rogati i ja zaplest ćemo se u skrletni tango, smijući se mojoj dirljivoj, snjeguljičastoj crkotini, ah, poza joj je izdaja sakralnog porijekla, kako samo curi i zatečena zuri, prerezanog vrata, potrgane ogrlice, porculanska lutka. Opruge šikljaju iz razbaštinjenih udova, fakini pod gangsterskim šeširom. Crne japanske zjenice kao prepečeni skakavci, svirepo razgolićuju i sude.
A trebala je biti svečanost.

Električnim očima
ona raskoljuje stijenu
kao mač kroz svježi maslac
netko ju je uključio
na struju Siriusa
pa se sada, ostakljena, nijema
boji sići među ljude
obojat će je svinjskom krvi
mutiranim kliještima obuhvatiti
pleistocenski struk
jednim lizom uniziti rubove
bodljikave haljine
nježna sluz klizi kao
ozračena jeka niz
aluvijalan vrat, stup
mlijeka, voska i leptirove sline
vilinski mamac za kožnog vampira
ona se ne boji
stopiranja, ludila, oluje,
farova u mraku,
rahlih voajera
kako je lako zavodljivim vrškom
nokta ili jezika
sasuti galaksije
u prah

Kad legnem gola
uz otvoren prozor veljače
pustim na sebe parkiralište,
barokne riječi, plešuće svijećnjake
rodim se ponovo
iz praznine koja ispire
poput varikine
rilca vilenica odljepljuju
kišobrane kože
i vire
u orkanski trbuh
kao staklenik omrznutih osjećaja
što me dijele od tla
i oduzimaju dah
želim zaroniti gubicu
u živu pulpu divljači
žderavo brstiti gušteraču
i onda se napućiti gordo
na sebe
jer sam izdala zavjet čistoće
nedodirljivosti i srebra
pojest ću si lice i raspesti se
nad raskršće
pregaženog motorista
moja glatka crijeva
ranjena utroba
božićni su lampioni
i lilihipske kugle, igračke
za mačje šape i djeve
što grle satanski kult
u predgrađu Los Anhalisa

Zaspati na podu kupaonice
kao na prsima grofa Antarktika
netko nevidljiv i nazalan
pokrije te medvjeđim krznom
podoji mlijekom netopira
tko je taj spasioc
nisam čista i nisam bijela
ali drugi počinju sumnjati
u sklupčano zamračenje u kutu slike
tko sve stanuje u meni
koliko lica, tajnih jezika
crnih mlijeka i ziherica
valium za drhtavu janjad
što doživljava flash-backove
epilepsiju i katatoni stupor
jer im se u sićušnim lubanjama
prži karambol straha
od slobodnog mrklog mora
sirene su inje i slatki skorbut
što mami u novo
igranje s vatrom
čovjekom iz šume
čekanje čavla
motorne pile
poljubac monstruma
potonulu omču
uvredu guje
masochisme royal
j'aime collecter
les trâces des chaussures
sur mon corps

Tobogan u more jabuka
močvara ne zna disati
požudne usne šalju hijeroglife
pucaju rajčice svjetlosti
u crnu gubicu neba
signalni bljeskovi iz raja i pakla
netko je prevaren
trudovi šalju božićne ukrase
straha
glava se okreće 666 puta
šećerno tijelo na carini
planinske zemlje
u samoposluživanju
ližem sve lutke, guraju prste
u vlažne, konvulzivne otvore
gospođa psihoza poklon djevojčici
od tisuću vati
ne može se ugasiti, ne može prestati
klokotati voda u vrletima
vrtjeti Francusku oko malog nokta
gumeni sineast je prva ljubav
i posljednja želja
strugati trnjem po pokožici
pred duhovima u autokinu
želim da me ponovo rodiš
ozloglašeni bjelokosi
u svakome vidim kostur
kad bi koža bila neprozirna
barem do jutra

Kad nebo pjeva tri uštapa,
išuljam se iz svog tijela,
iz mansarde od algi i sipine kosti
motrim se – bijela lutka
izvučenih udova
lipti kobaltnim porječjem žila
na oprženoj visoravni
odlomljenoj zvijezdi
gušteroliki ljudi gmižu, sopću
svatko odgrize svoj dio
ne polizavši ranu
nad svojim lijesom nijema sam
obećanje: neću si više nikada
biti nevjerna