Tamna voda poliježe
usnama obdaren val
na moju gusju glavu.
Potopljuje me, niječe
turbinastim okretima
svojih tisuću mesožderski
rascvjetanih jezika.
Nadmenih kao čipka u žabou.
Driješila sam svoj kupaći
kostim, tampon, leće
i pojas nevinosti,
sada sam lak plijen
nezajažljiva oceana.
Trudnički trbusi Posejdonovih
kidnapiranih djevuški
kamenuju me cistama zavisti.
Polegoh u mulj. U alge
i prahistoriju.
Sada sam urna, i dim života
može odkašljati ždrijelo ajkule.
Ništa nije ostalo od mene.
Rakovi, kozice, pužje svijena
prabića obljubiše me
kao Atlantidu. Potonulu
akropolu. Jedna usna,
kao sfinkter škampa, ispljuca
posljednje mjehure tu-bitka.
Uskoro, tražit će me vilama,
kao morfijskog poetu u Seinei.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:49 sati.