Tetide me izbljuvaše izmrcvarenu
na žal južine.
Svijet je odavno nestao.
U prah indonezijske satve
zdrobio svoje sijede kosti,
porozne kose.
Vidim bijelo.
Hladni gong neba
ispio mi je breskve, i gurnuo
uložak Katarine,
pun žileta,
u razrezana usta.
Moja ljubav.
Ljubim se sa sparinom.
Valovito zlato.
I ljubičaste kockavice na nasipu
bake što nadahnuto trijebi mahune.
Jesam li ista? Kao kad mi je križ
ostrugao usnice?
Kad sam ga progutala?
Kad lažem, kradem i ubijam,
kad sjednem u krv
i povraćam čavle.
Kad pomodrim pred strašnim sudom
i pomokrim se u Atman.
Nebo je teško.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:55 sati.