Ponekad se zaboravim na radijatoru, pa se rastopim, gumeno i bjelasavo, kapljem, tečem i rastem kroz katove gorućeg tornja. Pretvaram se u plin, u parafinski miris i saten za utrobu ponosnog lijesa. Ali ako me žeravica germanskih vilenjaka i dugoušnih rilaca spasi od eksplozije i zamijesi u novo fotogenično, sklisko i melankolično tijelo, trčat ću nasred avenije, kroz kaskadersku rijeku kabrioleta, švercanih dijamanata, bendova na turneji, skakat ću kao coprnica po vjetrobranima, jer želim vidjeti kako je u tvojoj koži, gospodine Strahu, dugi plaštu, jelenku, svodniče, sadistički crnousti. Izbijanje očnjaka ne boli, zavrni mi ruku, bit ću tvoja taokinja, lebdjet ću olizana mirisom tajge, čaglja i šubare nad svojim mrtvim tijelom. Rogati i ja zaplest ćemo se u skrletni tango, smijući se mojoj dirljivoj, snjeguljičastoj crkotini, ah, poza joj je izdaja sakralnog porijekla, kako samo curi i zatečena zuri, prerezanog vrata, potrgane ogrlice, porculanska lutka. Opruge šikljaju iz razbaštinjenih udova, fakini pod gangsterskim šeširom. Crne japanske zjenice kao prepečeni skakavci, svirepo razgolićuju i sude.
A trebala je biti svečanost.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:25 sati.