Na mom grobu
ljubimo se Bog i ja,
žena puna krila i parožaka.
U vapnenačkoj kugli
mog trbuha
naopake bizantske ikone.
Ponekad mi je zima i
ogrćem modričave udove hobotnice
mećavom koja vrišti i zabija se
stalaktitima u ozvučenu napuštenost
u kolaču mozga kapaju gnojne
primisli o bijegu, prljavštini, životu
među trnjem i labirintom kupina
Bojim se da me
moja granitna braća kao
bjeloglavi supovi
ne zaključaju u hodnike
kripte pune soli
napoleonska horda crnomanjastih kukaca
igličaste fosforescentne krljušti
prijete da zaustave krvotok
u bijeloj ženi-mumiji
penjući se, uvijajući
kao otrovni bršljan
kao bijesna koža što remenjem
sputa luđakinju
ali kada se mladi mjesec
izvuče iz oblaka šećerne vune
kao demonska nožica plesačice
iz čipke varijetea
sva se priča sklupča
u moj dlan
s kojeg bezočno požderem neprijatelja
poližem posljednje zrnce
limfe i krvi
kao halvu