Kad bih mogla zaskočiti duguljastog što se šulja uza zid i zavrnuti mu rukom. Reći svakom tko uneređuje moje lampione, da bih mu rado prosula mozak po asfaltu. I poslala prljave njuške da ga poližu. Kad bih se mogla otkopčati i preurediti tuste pijavice svoje unutrašnjosti da plešu drukčiji tango. Biti umna, a da to ne boli. Izdržati s nekim dulje od tri sata, tri taktična pomaka sjene. Dopustiti ti da me pržiš, pohaš, dinstaš i kušaš a da se sjećam jučerašnjeg života. Gledati se kako curim niz zid, liptim iz pukotine i pokušavam se izvući iz pregorene žarulje. Kročiti šiljasto i paperjasto po rubovima krovova bez vrtoglavice. Zaspati u vodi i probuditi se suhih pluća. Razvezati san gdje mi krv buja i plazi do uzglavlja, a kasnije ometa hod u lokvama grimiza po pločnicima. Biti nevidljiva i naučiti, na trinaestoj stolici, ljudski jezik. Zaspati na asfaltu, da me nijedan auto ne pregazi, majčinski me optočujući ispričavanjima. Uleptiriti kuglu koju vučem za nogama.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:34 sati.