U ulančanim trbusima
vagoni su unutarnjeg krvarenja.
Ponikve noći režu očne paučine,
gluhohuk vlaka kotrlja finu mržnju.
Gromadni lav, daždevnjak
raspaljuje svoje pjegasto žutilo
u tamnozeleno zadnjeg sjedišta.
Lim će sjeći kožuhe
a ni pahulja poslije.
Kamene suze vulkana
liturgijski mrve nježnost,
prskaju krv, novogodišnje klanje,
sataraš slomljenog mosta.
Past ću na Mnemozine, u pržilište
gdje svaka je peteljka kruške
odrezan prst, falus
što rektalno zijeva
u nemoći.
Odgrizoše ga moje
bilabijalne rešetke
kožne hlače
tužne seksosmrti. Palatali
niječu moj grijeh. Moja hermeza je
bodež modrila.
Nećete me uloviti,
uštaviti, ni kada Saturn
potone u krv pantere
tu bijesnu žeravu
gubice sedamsto očnjaka.
Svaki od njih
razdro je moja srca
kao tunelski vuk.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:51 sati.