Beskonačna zmijurina melankolije.
Vlak bez postaja,
samo snijeg, korov i koprive,
drač i tupi mač,
magla i olovni vojnici.
Niču jalova jaja.
Ljepilom slijepiti oči,
ma petite, ma chérie
utonuti:
viskozna bolest volje
u legatu nordijskih vampiruša.
Sve je vosak i sluz,
sve se steže, veže gluhim vriskom
u tamnu, gustu vodu.
Bez respiratora i oazičnih pipa,
odijeljenost je neprikosnovena.
Zabodenost na naopak križ,
živu toče u vitalne otvore.
Sada su nijemi, mrtvi i suženi.
Gigantska igla.
Crni šal nebom ispisuje
arapski znamen presahnuća,
septičke jame razvezle su
svoje pobačajno blago.
Scorpio. Ihtis. Oralnost.
Odronit se u more
crveno i gorko
kao smrt u getu.
Iguaçu krvi grozi
zelena lica pod rujnim zvonikom.
Pijem do nesvijesti.
Mnogo malih smrti čini te
vidovnjakom.
Pozlaćenim smećem.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:52 sati.