Ja sam vila koja ljudima šapuće što im je činiti. Letim za poslovnim ljudolikim žoharima, tajnim posjetiocima budoara, tvid-samoubojicama na mostu. I dahćem leptire za vratom, krilati sukubi vlažno se mrijeste, uljuljkuju, kristaliziraju na ključnim kostima, kičmenim pršljenovima, bude iznenadni orgazam posred čedne ulice. Jezik sam jezerskog dima što vršlja ušnim školjkama, psičući nalog grijeha, pismo-bombu. Na obzoru iskrim i slijepim oči, mjesečarima bez zglobova dno izmiče pod čizmama. Pučina mog vrta opijumska je uspavanka za rujne brodolomce. Sirenski rep vrti se, vrti, kao svileni kombine oko prsta bordelske skidačice. U utrobi kita, želucu podmornice, svatko čeka svoju zdjelu ljubavi, fiks divljenja. To mi ne treba. Moje se ćelije obnavljaju i bez reflektora satelita.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:36 sati.