Staklene noge bodu kršem
vojne malenih modrih
mrse me u koštani čvor
ranjav splet ljubičaste pupkovine
što ako se skrše te noge
razlome, prsnu u ubojit puding
napučen bodljavim prozirnostima
kao favele Venezuele
onda ću morati pojesti
taj medni loj, gnoj i sluz
stiješnjena u limeni bok cijevi
u rumeni vrijesak maglovitog groblja
ruševine opatije šire
svoja teška mjedena vrata
njene paukovinom omamljene niše
kapaju jezera očiju
s morfijem oko crnih zjenica
sićušnih pladnjeva položenih glava
žutookost je zloća
zavest ću pantokratora
da uteknem sijamskim okovima
ili rastopljenoj struji žive
kao kazni