Kad legnem gola
uz otvoren prozor veljače
pustim na sebe parkiralište,
barokne riječi, plešuće svijećnjake
rodim se ponovo
iz praznine koja ispire
poput varikine
rilca vilenica odljepljuju
kišobrane kože
i vire
u orkanski trbuh
kao staklenik omrznutih osjećaja
što me dijele od tla
i oduzimaju dah
želim zaroniti gubicu
u živu pulpu divljači
žderavo brstiti gušteraču
i onda se napućiti gordo
na sebe
jer sam izdala zavjet čistoće
nedodirljivosti i srebra
pojest ću si lice i raspesti se
nad raskršće
pregaženog motorista
moja glatka crijeva
ranjena utroba
božićni su lampioni
i lilihipske kugle, igračke
za mačje šape i djeve
što grle satanski kult
u predgrađu Los Anhalisa