Moj ljubavnik pauk umnožio je bolesna sunca i obojio ih u indigo. Nosim njegovo dijete, plod podrumskih stiskavaca, čudovište koje moram nahraniti. Imele nam grebu rebra dok me Pauk obljubljuje svojim crnim paperjem, telekinezom transparentnih nožica. I tare, kao tam-tam gladno-zjapećeg, preklinjućeg fetusa. Nešto kucka iz kotlovnice, unjkavi cvilež naborane bebe u formalinu. Bacila je kismet na ovu samicu, osmice-trovačice u gnijezdo crnokrvnih. Nasmrt sam mokra i nujna. Ne osjećam slike. Sve je pretovljeno, sve je limfoza, ne mogu se rukovati. Stojim na slijepoj točci katastrofe, ukopana u ugljena grmlja tjelesa što se ljeskaju na zmijonoscu. Iako je svrgnuo i Rusiju, taj vihor ne pomiče mi ni dlačicu. Ne uznemiruje, ne dotiče, ne dojmljuje. Oklopljuju me reptilske ljuske. Krv se ledeni. Cjevčice pucaju. Šampon kašlje. Implodiram.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:53 sati.