Noćas sam popila litru acetona. Moje tijelo piše mi razglednice s Nubijusa, dvonogima nepoznate planete. Kosa se otima razumskom dijeljenju plazme i odlučuje sama otperjati na studijsko putovanje. Kosa je moj glasnik, dok se kao strip-heroina povjerena samo svom trećem oku spušta poput poplave do bijelih keramičkih podruma sa željeznim krevetima. Na njima seciraju srednjovjekovne ljude, lude od indigo-isparavanja mističnih vjerovanja i zakletvi u popravni ispit na sedamdesetsedmom oblaku uz plamene buktinje kao draguljima popločene detektore laži. Moja kosa, bosa, snosi sve posljedice strašnih, markantnih prijevara i podmetnutih arsena. U rasporenim, krvlju i spermom natopljenim madracima stare Europe uvijek se skriva dječje tijelo, prekrasno podliveno: nedokašljana rečenica visi u zraku poput poharanih lampiona na sipljivom kamenolomu. Kosa se gura u tuđa grla, izaziva prijevremeno priznanje. Ili je ugurana u ždrijelo žrtve, bivše kneginje. Kosa inzistira, pali zrak, oblaže svoju zatočenicu crvenim semaforima. Višestruka ličnost siječe je i kolje, dugačku i drsku, ali ona joj se smije u lice, i prepotentno raste, kao Durga.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:26 sati.