Proljeće je nikada.
Crni pupovi lašte svoja
klizišta kao pričljiva svraka.
Požar limenih zgrada.
Kakvim će magijskim obratom
izvući spržena tijela iz baraka?
Purpurnost nebeskog zvona
aterira na vatrogasce. Gorući
iksevi i ipsiloni spašavaju
loknaste pudlice, biftek očiju
lomi im logiku Normandije.
Silovanje u pothodniku
horror vacui-grafita.
Krin, urin i sperma
pare su nekrofilske strasti,
naci-erosa u baloneru
crne kože. Olovni špic
u treće oko. Pjege
sunčanice, marsovske mafije
okrenuše me na ražnju.
Jedina sam istina u
pirjanim kulisama
potopljenog otoka,
u kozmosu papirnatih lutaka.
Jebi se. Jebi me.
Post je objavljen 12.04.2009. u 20:49 sati.