Ledeni šiljci usvrdlaše se
u nekropole mojih grudi
od višanja u gorkom šlagu.
Staklena sam, končasta
ušivena u kimono,
zašivena u sebe,
bezočna poput gorskog kristala.
Mirišem kozju krv,
vonjam na nju i korov
na jasmin i mladunče šišmiša.
Ne osjećam mesnatost,
oteklost bremenitošću zemlje.
Mliječnim očnjacima Reichstaga
grizem svoj ranjavi rep
kao svitak prastarih pramaljeća
štrcajuć bodlje iz kičme,
usamljenost iz amigdale
uzmijenost u svjetioniku
što plače chili.