A tko? Tko će obožavat moje voćnjake? Polizat njušku pećine? Ja ne razumijem. A osjećam da mi nešto pripada. Srcosvjetla u tami. Opasno je. I tijesno, vruće. Kamenčići ruju po sluznici. Umirem sedamstoti put, plin sam u ligeštulu. Ospice sjeverne smrti kruže lešinarski, kljucaju klokot krvi. Bezglava ptica-ulješura sjela je na moje rame, gura se u usta suho, bolno. Otičem u vasione. Šiške ko šljem, bisernosvijetle, zastiru iskljuvane oči, škure praznine. Pjevam spas u rozom neonu, gotički okomita. Usne kopiraju riblju nijemost, izdašna i masna tuga. Ne prepoznajem se. Neprijatelj je unutra, duboko, duboko, kao štakor.