Kad nebo pjeva tri uštapa,
išuljam se iz svog tijela,
iz mansarde od algi i sipine kosti
motrim se – bijela lutka
izvučenih udova
lipti kobaltnim porječjem žila
na oprženoj visoravni
odlomljenoj zvijezdi
gušteroliki ljudi gmižu, sopću
svatko odgrize svoj dio
ne polizavši ranu
nad svojim lijesom nijema sam
obećanje: neću si više nikada
biti nevjerna