penetenziagite

četvrtak, 31.03.2022.

Usamljenost

Neki dan sjedim na kavi na uglu Svetica i Zvonimirove u nekoj pauzi između dvaju događaja na poslu; odmaram vijuge srčući slatku tekućinu što me razbuđuje iz polusna nakon naporna jutra i gledam ni u što; vjetar mi mrsi kosu a sunce peče u čelo, pa su posljednje o čemu bih počeo razmišljati - drugi ljudi.
Odjednom po pomicanju pored moga stolca primjećujem da mi do nogu leži pas; pored njega je drugi – on sjedi u dječjim kolicima. Za stolom pored mene sjede dvije starice; jedna je očito vlasnica oba psa; druga joj kako će se kasnije ispostaviti - radi društvo na kavi.
U taj čas pored nas prolazi čovjek, valjda nešto stariji od mene – vodeći na uzici tri psa. Gospođa za stolom, vlasnica dvaju pasa, zazove ga i oni počnu razgovor. Početak ne čujem, zapravo – niti ne želim ga čuti; no odvija se glasno, i meni bukvalno iza leđa, pa ne mogu ne čuti nastavak niti uz sav napor da ga izbjegnem: gospođa se žali na to kako je sama i nema nikoga osim pasa; zaključuje svoje izlaganje time da – kada ne bi imala drugu gospođu koja sjedi za stolom sučelice njoj – ne bi s kime imala popričati mjesec dana.
Pet pasa je oko mene, i svi su izrazito mirni: ne čuješ od njih niti glasa, a kamo li cviljenje ili lavež. kao da žele pojačati opominjajuću tišinu što se odjednom pružila oko nas, i u kojoj odzvanjanju riječi ljudi koji razgovaraju iza mojih leđa.
Gospodin koji vodi tri psa na to uzvraća kako niti on nema s kime pričati, dapače – razdoblje koje on navodi kao vrijeme u kojemu ne priča s nikim - označuje sa dva do tri mjeseca. Kaže da ima mlađu sestru koja živi vani, i to je razmak između dvaju njihovih telefonskih razgovora.
Na koncu, usuglase se s time da se nema s kime družiti, i da su drugi ljudi loši, jer samo gledaju kako će nekoga iskoristiti: ljudske namjere su - zaključuju uglas - loše.
Gospođa koja (kako se ispostavlja) nema psa, ili ga barem ovdje nije povela, nakon što gospodin sa tri psa pozdravi i ode, odvraća svojoj sugovornici, vjerojatno s namjerom da je utješi, kako bi ona rado ponekad trampila svoj nered i gužvu u životu za malo mira – ona pak nema u danu jednog jedinoga sata, osim valjda noću, kada nema nikoga oko sebe.
Zamišljam njen život: ukućani, djeca, unuci, susjedi, rodbina, poznanici, telefonski pozivi, odlasci u dućan i na tržnicu… svakoga dana doslovce stotine ljudi oko nje.
Padaju mi na pamet prijatelji i prijateljice, ljudi koje poznajem, susjedi – većinom moja generacija ili stariji; pa odjednom shvaćam: velika većina ljudi koje poznajem prije ili kasnije ostat će sami – kada poumiru njihovi stari roditelji s kojima još sada žive. Nemaju osim njih – nikoga, niti djece, niti partnera, niti braće ili sestara koji bi živjeli s njima; ono što sam zamijetio jest da sve češće netko od njih nabavlja psa, ili barem mačku.
Onda počinjem razmišljati o mlađima: ovi stariji, o kojima sam do maloprije razmišljao, barem su tijekom ranijih godina nešto pokušavali, imali su nekoga – s nekim su nešto započinjali, pa onda odustajali, tražili drugdje, varali, prezirali, očajavali, usamljivali se.
Ovi mlađi, koji sada nemaju niti četrdeset – oni uglavnom nikada nisu niti imali nikoga, ili su imali kratko, da se za to niti nije znalo – i već su sada sami.
Svima u očima (kao, uostalom, i u mojim očima, i očima svakog čovjeka) prije ili kasnije nazrijet ćeš jednu jedinu stvar: borbu između samoće i usamljenosti. U jednom času na površinu izbije prvo – pa znadeš da samoća donosi i mnogo lijepih stvari; ljude čini stamenima, ispunjenima, spokojnima. No, već u sljedećem času, prevlada usamljenost, i isplivaju tuga, besmisao i čemer.
Čitam članak objavljen na Psiha.hr o usamljenosti – sam mi se nudi na fejsu; valjda previše čitam o takvim stvarima, pa me legendarni algoritam prepoznaje kao zahvalnog pratitelja. Što ću, ne mogu si pomoći, više mi je stalo do članaka o patnjama ljudi oko nas, nego do drugih aktualnih stvari.
Kronično usamljeni – kaže članak - imaju iskazane daleko veće i teže tjelesne simptome (primjerice tlak, nesanica, stres, imuno sustav), ali istraživanja pokazuju kako najveći problem nastaje pri promjenama na mozgu zbog kojih usamljeni ljudi počinju s vremenom doživljavati druge kao prijeteće i nepoštene pojedince – i zbog toga se još više povlače u sebe. Krug se zatvara, i iz njega nema izlaza. U Velikoj Britaniji je stanje toliko loše (jedna od pet osoba osjeća se usamljeno) da od 2018. imaju i ministricu usamljenosti. Suprotno uvriježenom mišljenju da usamljenost pogađa većinom stariju populaciju, ona je čak veća među mladima, u dobi od 16 do 24 godine. Ako ne nađemo volju i novac da se odlučno uhvatimo u koštac s usamljenošću, u narednim desetljećima mogli bi je prepoznati kao najvećeg ubojicu – kažu liječnici.
Nemam pojma otkuda je sve to došlo, ali sam sasvim siguran da se ne sjećam kao klinac da bi itko oko mene bio napušten. Čak i bakice, dugogodišnje udovice, koje su živjele same - imale su negdje neku djecu, rođake, poznanike; ako ništa drugo, imale su nas klince da im odlazimo u dućan, gazimo cvijeće po vrtovima trčeći za loptama, ili da od njih dobijemo vode da se napijemo usred neke igre – a odrastao sam praktički dva kilometra od centra grada. Vjerujte mi da sam sve do negdje svoje dvanaeste godine rijetko kada u ljetnim mjesecima večerao vani: ako mi baka ne bi uspjela preko ograde uvaliti kruha i masti ili pekmeza (a to je značilo onda i za čitav buljuk djece sa mnom), jeo bih i pio negdje usput – tko zna kod kojeg susjeda ili susjede, nečije mame ili bake, ili same bakice koja je obožavala klincima praviti malinovac.
Sasvim normalna stvar bila je banuti u nečiji stan kroz nezaključana vrata. Psi su bili po dvorištima, čuvajući kuće, vezani lancima za svoje kućice, i nije nam padalo na pamet tretirati ih ikako drugačije. Nikada nitko nije rekao da pati od samoće, i kada bismo u dugim zimskim večerima sa pola susjedstva sjedili uz nečiju uljnu peć iza Rata i mira ili kakve utakmice na televiziji, ili za kakve redukcije struje, dio naših razgovora bili su i ti osamljeni ali nikada usamljeni starci oko nas, iz našeg susjedstva. Dobro se sjećam kako je moj djed uz gemišt znao zavidjeti susjedu Draganu na njegovoj polupraznoj kući u kojoj je ovaj barem na miru mogao pročitati novine. Djedu se takvo što rijetko dešavalo: mama bi odnijela tv program, ja sportski dio - koji je imao takvu divnu koincidenciju i povezanost sa onim dijelom novina naprijed koji je imao vanjskopolitičke teme; otac bi – kada bi došao s posla – s prijezirom bacio oko na trivijalnosti u novinama (njega su uvijek više zanimale knjige) a baka je po čitav dan bučila i spremala po kući – pa kada bi čovjek i imao što za čitati, nije imao gdje.
Nikada, sve do duboko u mladosti, nisam u svome susjedstvu čuo da bi itko ikoga želio iskoristiti. Iskorištavali su se međusobno muževi i žene, braća i sestre, rodbina, ljudi na poslu ili izvan njega – ali susjedi – e za to nisam čuo baš nikada. Netko bi nekome posudio škare za živicu, šlafruk ili čekić, pa ih ovaj ne bi vratio dva mjeseca, i sve bi se to nekako poslije izravnalo uz kakav roštilj ili odlazak u toplice (možda je netko posudio i nečiju ženu ili muža, no koliko se sjećam, i takve su se stvari znale rješavati), ali nikakvi se repovi iza toga nisu vukli, niti sam ikada čuo da bi itko ikoga ogovarao po tom pitanju. Jedni su bili ovakvi, drugi onakvi, jedni su bili previše skrbni, drugi previše lijeni, treći bučni ili nadmeni – ali nitko nikada nije bivao optužen za to da mu namjere prema drugima nisu čiste, kako su to formulirali ovaj gospodin i gospođa sa psima, na uglu Svetica i Zvonimirove, ovog suhog, toplog i vjetrovita proljetnog dana kada sam lebdio negdje iza polusna, razmišljajući o svemu, samo ne o ljudima.
Eto, dobili smo to što smo željeli: sada u miru možemo po čitav dan čitati novine – kako je idealan život sanjao moj djed u svojoj muci, i zapravo ništa drugo i ne radimo; putem smo izgubili druge ljude i zaslužili tišinu.
A i svog djeda mogao sam zamisliti svakako, samo ne da leži na krevetu i čita novine: čitav bi dan ordinirao po šumi, susjedstvu ili dvorištu s alatom i popravljao sve što se popraviti dalo, a ako bi katkad i uzeo novine u ruke – onda je nad njima već za minutu ili dvije usnuo. I opet – dobio tišinu; tišinu koja je onda bivala zdrava, lagana i toliko potrebna.
Jedino što je ova danas toliko snažna i gromoglasna da je nadjačala sve ostalo oko nas.

31.03.2022. u 23:01 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 27.03.2022.

Prava i dužnosti

Biti veseo u ove dane novog otkrivenja stare tajne stvaranja
rađanja buđenja obnove svijeta ni iz čega ničega jednobitnosti
ili iz neke zatomljene umrtvljene promrzle i slabe tinjajuće kaplje

Tajne ponekad okarakterizirane spasonosnom ili čak katarzičnom
ali u svakom slučaju i po svim adresantima uzvišenom
tajne uvijek iznova i iznova zaboravljene i otkrivane

Teško da se može nazvati nečijim pravom
u ovo doba neprijeporne tmine i ludosti
koje su tek pukom srećom zahvatile druge a ne i nas

Pa jedino što nas razlikuje jest to što oni
oni drugi daleki nepoznati nesretni nemaju vremena za strah
a mi imamo a mi imamo a mi imamo

Jer ludošću i tminom ne prozivati
doba u kojemu čovjek čovjeku donosi i znači zlo
jest okolišanje neodlučnost slabost prijetvornost

Ali veselje upravo zato nije nikakvo pravo
rekli bi nam oni umirući zatočeni stradali prognani unesrećeni
nestali svojim glasovima u našem tome nečemu koji su im jedini ostali od svega

Naše veselje je dužnost

27.03.2022. u 21:09 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 25.03.2022.

DEZERTERI

ispod prašine sjećanja pada hladna proljetna noć puna zvjezdanog neba
u tamnom sasušenom blatu daleke stepe ostaju tragovi cipela dezertera
jer slabo poslušni pojedinci kroz povijest prkose utemeljenim pravilima zajednica

gledam tragove cipela uvjeren kako su ljepši od tragova tenkovskih gusjenica
prisjećajući se s mukom činjenice kako baš svi imaju priliku postati dezerterima
gonjeni strahom od nemogućnosti pravovremenog napuštanja vozila zahvaćenog plamenom

kada dezertira jedan onda skupom valutom mesa ceh plaćaju ostali
stoga bi dezertirati valjalo suglasno u skladu duša što napuštaju svemir svojih djetinjstava
postajući mužjacima što će obećanja sigurnosti i poželjnosti trampiti za prepunjen kalež slobode

iz kojeg se teško i nesigurno pije i koji se lako mimoilazi a još lakše s vremenom prazni
jer nam sloboda bez ljubavi na uši vrišti besmislom koji nas čini pogodnim gradivom planova
sačinjenih za one što slušaju naredbe nemajući u sebi ili hrabrosti ili snova ili oboje

hrabrost ili snovi ili pogled u nebo nepotreban su teret pojedinca a pokora plemenu
koje će nježno u sigurnu luku prošlosti dovesti samouvjereni pogledi nepokornih ženki
pred vatrama hladnih zvjezdanih noći u prašini sjećanja i grotlu posustalih ratova

ili je povijest ili je nestajanje radost ukoliko čovjek nema razlog zbog kojeg bi darovao život

25.03.2022. u 20:40 • 10 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 16.03.2022.

PERI PA TETICI

Tjedni iza nas pretvorili su i one najsnažnije u pasivne gledatelje turobnih vijesti o ratu. Retke koje stavljam ovdje ispod, napisao sam još prije kakvih mjesec dana – tada baš nikakav rat još nije bio u izgledu, a cijena benzina valjda tri kune niža – ili smo ovo o ratu samo mi tako mislili. Nekoliko proteklih članaka bavio sam se izravno temom rata, umiranja, naše umiješanosti u njega – a naravno da – sve kada to niti ne bismo htjeli, rat kakav se sada vodi – utječe na naše živote poskupljenjima, ograničenjima i strepnjama koje nam dolaze, ako već ne prizorima od kojih nam se čini da više nikada nećemo umjeti biti istinski spokojni i radosni.

Možda iz onoga kakvi smo bili još nedavno, kada toga svega nije bilo – možemo nešto naučiti o tome kako bi se sa svime trebalo nositi?

- - - - - - -

Vrijeme prolazi; koliko god se trudio ostati onaj isti - stvari se u životu mijenjaju. Četvrt stoljeća odlazio sam na posao u veliki grad koristeći vrlo brz prigradski vlak (i nemajući tako na toj dionici baš nikakav kontakt sa osobama koje se voze automobilima), a imao sam sreću da sam radio prilično blizu kolodvora. Automobil nam je tako služio prvenstveno za prijevoz do stanice vlaka, pogotovo kada bi bilo ružno vrijeme - i za slobodno vrijeme. Dobro, zapravo je – kada su djeca još bila mala – značio i stanovitu sigurnost za slučaj bolesti; ne treba niti to zanemariti.

Nakon tog razdoblja – došle su godine kada su djeca porasla i prestala polako odlaziti na izlete sa nama, a rad mi se počeo svoditi na obavljanje zadanih zadataka; radno je vrijeme praktički nestalo, a odlazak na posao pretvorio se u utovar i istovar dokumentacije i obavljanje beskrajnih tehničkih pojedinosti koje su zapravo značile dvostruki posao: i fizički, i digitalno. Takvo je vrijeme došlo, i sve su stvari dobile prefiks „e“; no ti egrađani, epredmeti, ezdravlja ili eporezi ne znače i to da se stvari ne moraju obaviti, riješiti i napisati i na papirima. Takvo je stanje pandemija dosljedno pojačala, pretvorivši ga u pravilo. Počeli smo tak sjediti kod kuće za računalom; dioptrija – kako lijepo kaže jedan kolega – putuje prema dolje, a težina tijela prema gore – i to je nešto sa čime sa sada valja pod svaku cijenu izboriti.

Stvar se izvrsno poklopila sa činjenicom da je starija kćer počela raditi u javnoj službi koja zahtijeva svakodnevni odlazak na posao, pogotovo vezano uz smjene i dežurstva, i tako smo Najdraža i ja došli do zaključka (budući da kćer radi sasvim na drugome dijelu grada i javni prijevoz bi značio dvosatni put u jednom smjeru) kako je najbolje ustupiti joj vozilo za svakodnevno korištenje; stoga se zapravo u svojim odlascima u grad uz nešto vješte kombinatorike mogu prilagoditi kćerinom radnom vremenu (tim više što na poslu ima praktički svoje parkirno mjesto u garaži, koje srećom nije predaleko od moga ormara), i koristiti njene odlaske ili povratke, kombinirajući ih sa javnim prijevozom. Nerijetko tako moji papiri putuju u gepeku kući, a ja veselo cipelcugom savladavam pola grada obavljajući usput sve ostalo što treba.

Svoje vrijeme tijekom dana mogu tako prilagoditi vremenskim prilikama i drugim povezanim stvarima, radeći pretežno za računalom satima i satima u doba mraka, kiše, hladnoće ili vrućine, kada se vani uglavnom nema što raditi. Najljepši dio dana, barem sat ili dva, tako mogu provesti na otvorenome, čak – ponajviše u prirodi, bistreći glavu za posao i rastežući ukočene mišiće.

Sjećam se kako sam nekada čeznutljivo, kao iz nekog kaveza, gledao iz svoje sobe na poslu suncem obasjane padine planina – čekajući kraj radnog vremena; sada je stvar organizacije potpuno na meni; samim time prestaješ cijeniti okolnost da si se u jedanaest ujutro zatekao u beskrajnoj tišini nekog čarobnog šumarka, među pjevom ptica i šumom krošanja; oh, kako čovjek znade biti nezahvalan!

Gledam reakcije ljudi oko mene na opisanu promjenu sa prijevozom o kojoj im pričam: pa digni kredit i kupi još jedan auto, čovječe – veli mi valjda polovica sugovornika, ako ne i više njih. I stvarno, kada malo bolje pogledaš obitelji i ljude oko nas – jako su rijetki oni koji nemaju barem dva vozila. Ljudi se teško prilagođavaju jedni drugima; voze se u vozilima po jedan ili dvoje; imaju svoj ustaljeni ritam i ne žele ga prilagođavati nikome i ničemu. Nije ih pri tome briga za druge, za parkirna mjesta, gužve, zagađenja, čisti zrak; važno je samo što će tko reći ili misliti o njima i njihovom izgledu, imetku, uspješnosti. Pa ako bi ih netko vidio da se ukrcaju u čeličnu zetovsku grdosiju i koriste gradskim prijevozom – to bi za njih bio poraz nad porazima, prvenstveno pred samim sobom. Dobar automobil, tu i tamo neka usputna veza sa kakvom mlađom ženom, pojesti i popiti, pa još i odgledati kakvu utakmicu – kud ćeš više.

S godinama sve se manje želim uklapati u taj i takav svijet.

Kada prođe prva jutarnja gužva i raziđu se mrakovi, a popusti prvi jutarnji led, započne dan u kojemu popijem najslađu od svih kava na verandi sa Najdražom, pa uprtim ruksak na leđa ili torbu na rame - i pođem do stanice autobusa. Popodne ili predvečer ću se ionako vraćati sa kćeri; ovo hodanje zapravo mi jako dobro dođe radi kretanja i fizičke aktivnosti. Poništim kartu za našu zonu na automatu autobusa, sjednem na – po pravilu – koje od okolnih slobodnih sjedećih mjesta i promatram lica suputnika sakrivena iza širokih zaštitnih maski.

Ono što s neskrivenim iznenađenjem zamjećujem (a i čujem kroz razgovore) jest uporno gledanje vozača i ostalih ljudi koji se voze automobilima svisoka na one koji koriste javni prijevoz. Jadnici, luzeri, niškoristi; ako nemaš svoj automobil i ne voziš se sam, kao da si manje vrijedan i loš. Trubi mu, opsuj ga, pokaži mu gdje mu je mjesto! Nema isprike i razumijevanja.

Sada mi je tek jasno koliko je važno za nas, zdrave, smirene i uobičajene putnike, istjerati vozila iz gradova svim raspoloživim sredstvima. Nije stvar samo u zagađenju, buci, gužvi (iako je to vjerojatno najvažnije i najkorisnije); mislim da je još značajniji rezultat putovanja javnim prijevozom – demokratizacija života na djelu. Čovjek koji se vozi sa drugima prestaje se smatrati vrednijim i značajnijim; manje upire na svoja prava i vodi bez zadrške računa o svojim dužnostima. Nasuprot uvriježenim mišljenjima, gotovo u svakoj vožnji doživljavam da se neki srednjoškolac diže sa sjedišta starijem suputniku; skoro polovica putnika koji ulaze na prva vrata pozdravljaju s pažnjom i veseljem vozače, pridajući tako značaj i važnost njihovoj ulozi; mlađarija koja na granici druge i prve zone odlazi poništiti kartu na automat- često to čini za više starijih suputnika, sami se nudeći da obave posao u vozilu usred vožnje, koji bi inače za nesigurne staračke noge mogao biti prilično opasan.

Gle, gle – bodrim sam sebe – pa nije ovaj svijet još uvijek otišao kvragu, barem dok Zetova konjica nezaustavljivo s isukanim retrovizorima i zastavicama umjesto kopalja i sablji - jaše diluvijalnom, močvarnom savskom dolinom prema džungli na jugozapadu!

Nema tome pet ili možda osam godina, vidio sam na televiziji vijest o tome da su Indijci ili Kinezi proizveli automobil za doslovce dvije tisuće dolara. Što će ljudi; zašarafili volan i kotače na osovine, utaknuli u onu rupu nekakav motor; nakeljili na to malo lima i plastike – i stvar funkcionira; prevozi – ostvaruje ono što je još našim djedovima i bakama bilo nezamislivo – da se u jednome danu pređe više čak i od sto kilometara, i što ljude po tim kinama i indijama još i dan danas – ne biste vjerovali - veseli! Naravno da me, kao starog zagovornika bespotrebnosti - ova vijest jako razveselila; no – kada bih je priopćio kolegama na poslu ili poznanicima, rijetko koji od njih nije sa razočaranjem konstatirao kako se sigurno radi o lošoj kvaliteti i kako on nikada ne bi vozio takvo što.

Eto, upravo na toj zaluđenosti vozilom kao znakom socijalnog statusa počiva današnja autoindustrija: teško ćeš Europljaninu, gladnome poštovanja i važnosti, prodati nešto jeftino. Osobno bih, da se takvo što smije (a pitao sam već, ne smije se) rado u centar grada, natovaren svom svojom dokumentacijom za posao, parkirao kakvog legendarnog Tomu Vinkovića; uživao bih gledati obješene čeljusti svojih kolega sa novim automobilima kupljenim na kredit - dok izlazim iz kabine. Ovako, koristim čelične plave strijele - i njima sam odjednom postao zadovoljan; što ću; neka me gledaju svisoka ako ih to raduje – barem si takvo što umijem priuštiti, na obostrano veselje.

Sve je bolje od toga da je ljude svisoka stojeći na semaforima gledam kroz staklo svoga vozila, misleći da su manje vrijedni i nesretni – nemam više kuda žuriti, jer svoje sam žurbe u životu otrčao i odjurio; sada ćemo dalje polako, bez gledanja na sat i bez briga. Kroz šoferšajbe svijet izgleda stran, dalek i nepristupačan; nikada kroz njih nećeš ugledati umorna i sanjiva lica što još uvijek nepogrešivo vjeruju u priču o radosti i spokoju, koji je evo tu, iza ugla prve ulice u Gajnicama ili Dolju podsusedskom, samo još da još obavimo kupnju u prvome dućanu na putu kući i sazujemo više te tijesne cipele sa umornih nogu.

Pa onda poskrivećki, iz malog pretinca ruksaka, navlačeći onu masku ispod brade, izvadim kakav suhi keks ili pecivo što ga je Najdraža za čitav naš mali i odvažan kolektiv spremala do kasno u noć; zagrizem taj svet, sladak i tanašan komad kruha svagdanjega uz promrmljanu molitvu ili dugu šutnju - i zadovoljan pogledam dalje u širine i visine ovoga ludog i predivnog svijeta.

Zato mi tako teško i ne pada očita činjenica da se naš obiteljski automobil približava nekom kraju svoga vijeka i da cijene vozila luduju sve više. Voziti se automobilom, to je do jučer postalo dostupno gotovo svakome, i nisam malo puta čuo da ljudi gladuju da bi otplatili nekakav kredit za vozilo, samo zato da bi pokazali kako ga mogu imati. Memati automobil – to gotovo da je do ovog vremena postao neki grijeh, čudaštvo, opscenost; koristiti noge sumnjivo je i okrenuto izravno protiv poretka svete matere potrošnje! Zapravo, gledam Milićev "Whatsup" i vidim kako vršlja po Imotskom u potrazi za Mercedesima; neki čovo mu priča da su jednome koji je kupio fiat, rekli da će skupljati pomoć za njega. Ali istodobno, taj predivan grad smanjio se na trećinu nekadašnjeg broja stanovnika, i baš nitko ne pita tog zagovornika mercedesa - ima li to što ti pričaš s ovim nekakve veze, ili nema?

Guglam rasporede vožnji vlakova i autobusa do nekog Ukanca, Belavića ili Hudejužne, nije važno – planirajući njihovo spajanje preko raznih vogela, krnica, zvečaja i črnih prstiju, vrteći u nevjerici glavom kolike sam pare sasvim nepotrebno i pohlepno godinama trošio na vožnju vozilom, umjesto da umorne noge izuvam iz gojzerica i odmaram po dalekim, malenim i pouzdanim stanicama vlakova širom bivše monarhije; gledajući iz njih i slušajući ljekovit tijek i šum predivnih soča, dolenjki i mrežnica, umjesto bolesnog, otrovnog i hektičnog zveketa konja po usijanome asfaltu.

Trgovci automobilima, kao i svi pošteni kapitalisti što u znoju lica svoga kupnjom i prodajom zarađuju svoj teško stečeni kruh, neće odoljeti tome da, sada kada se može, podignu cijene u nebo (nije važno hoće li one biti garnirane sigurnosnim uređajima, napajanjem na struju ili nekom trećom glupošću, pardon - opravdanjem); takvome čemu neće odoljeti od danas na sutra, da bi već prekosutra propadali plačući nad glasovitim - slomom tržišta (kao što su, sa stilom, to svojedobno činili, odlazeći u legendu, primjerice građevinari ili nekretninci).

Ostat ćemo mi, nepregledna masa rjadovojih čelovjeka (ionako rad i nije postao ništa više drugoga do li pukog najma, robe, kuluka), što gledaju u pod, a nerijetko bome i u nebo; koristeći snagu vlastitih nogu za to da ostvare dolazak od jedne točke do druge. Zavjetujem se sam sebi, a i svima ostalima, da ću sve češće i više upravo tu snagu koristiti pod kapom nebeskom ostvarujući razne odlaske i dolaske, ma koje i ma kakve. I tako – mislit ću, da – ali neću više misliti nikako drugačije – nego upravo tako kako su to definirali još stari peripatetici: onako kako hodam (jer, dometnuo bi onaj naporni vjetar u granama: čovjek misli onako kako hoda, ali sanja onako kako jede – ali o tome drugi put).

Neka nam guste krošnje što će proljetos opet niknuti nad glavama - zastiru naša sanjiva i teško dostižna neba; neka brzi i šumni potoci pod našim stazama - hlade i miluju naše umorne noge što će prevaljivati daljine ovog svijeta udarajući tabanima o sveto i nikad prežaljeno tlo; sve dok se ne srušimo od starosti i istrošenosti na neku osamljenu klupu ili panj. Dolje pneumatici, dolje elektroni, kružnice, osovine i ugljikovodici! Živjeli pravci; ravne crte – makar i kose, ukošene, teško savladive. Živjelo hodanje!

16.03.2022. u 08:43 • 12 Komentara • Print • # • ^

petak, 11.03.2022.

Štitovi i neba

Slučaj fantomskog jarunskog drona, najvjerojatnije čak - greškom svojstvenom današnjem bešćutnom informatičkom svijetu - programiranog na ukrajinski, a ne zagrebački Jarun, podsjetio me na jedan drugi jednako nevjerojatan događaj iz ne tako daleke prošlosti, a to je slučaj tada devetnaestogodišnjeg Nijemca Mathiasa Rusta, koji je običnim avionom doletio na Crveni trg u Moskvi u doba Hladnoga rata kao od šale. Rust je unajmljenim avionom u svibnju 1987. doletio iz Helsinkija do Moskve, preletjevši čitav Baltik, te je kasnije ustanovljeno kako ga je sovjetska protuzračna obrana čitavo vrijeme pratila na nišanu, ali nije imala dozvolu za njegovo rušenje, uslijed stravičnog slučaja rušenja južnokorejskog aviona netom prije. Uhapšen je i u sovjetskom je zatvoru proveo preko godinu dana, a potom je pomilovan. Na upit što je zapravo želio, Rust nikada nije izravno odgovorio, otvarajući tako na žalost prostor za špijunske spletke, ali je na suđenju u Moskvi znao ne bez zanosa i osmijeha zboriti o mostu između običnih građana svijeta kojeg je želio izgraditi, želeći time srušiti barijere koje su bile postavljene.

Dobro sam znao što je Rust prošao i kakve je sve barijere preletio, jer sam samo još ljeto prije toga, kao osamnaestogodišnji klinac u grubom plavome suknu, sa teškom i smiješnom plinskom maskom na boku i okrenutim kalašem o desnom ramenu, memljiv i balav pod uzbunama u neko nepojmljivo lijepo svitanje, hitao pored zilova i krazova protivvazdušne odbrane ondašnje armije na položaje, navozeći njima ogromne i ledene bojeve rakete na lansirne rampe po vjetrovitim slovenskim brdima tik nad talijanskom obalom. Uzbune su kretale kada bi američki lovci i bombarderi polijetali prema dalekim libijskim pustinjama, i mi so pod njima, u borbenoj spremi, mladi i lijeni i nevoljni, trčali od grudobrana do grudobrana, slušajući sa užasom i strahom zlokobno zujanje radarskih tanjura nad nama, i gledajući na ekranima raketaškog bataljuna kako se iscrtavaju kvadranti našeg i talijanskog neba, uvlas isti – kao da među njima nema nikakve granice - i moleći se poskrivećki ali ustrajno - da nitko ne napravi kakvu glupost, pa da se u rujnu mirno i polako krene kući, na studij, u život.

Bilo je to doba u kojemu smo vjerovali da su svi ljudi dobri, i da su granice tek puke linije na papiru koje nemaju svoga dubljeg i značajnijeg smisla, kao što niti ona talijanska tada i tamo ispod nas, nije imala nikakvoga smisla – jer iza nje su isto takvi ljudi, obični i grešni, kao i mi, i lijepe i pričljive djevojke što nemaju pojma o engleskom, sa kojima smo se sporazumijevali rukama, ili jednostavnom krađom pogleda; djevojke sa dugim i mirisnim crnim kosama, što plešu do jutra, pa umjesto da im mi govorimo što bismo im htjeli reći, a puno imamo za reći – ali nemamo jezika za to, i umjesto nas će im u tom plesu bučno i neobuzdano, ali sa srcem - govoriti neki naši curtisi i caveovi i smithovi i reiningeri; djevojke u koje smo znali zagledati se u ljetima što su prethodila služenju vojske, ispod malenih sela s vikendicama u kojima smo ljetovali duž naše obale - tik uz more – i koje su govorile svim jezicima mediteranske obale i njena dubokog zaleđa, od zapada do istoka, a zapravo samo jednim jedinim: jezikom ljubavi. Vjerovali smo da se uvijek, čista srca – može u sve krenuti iznova, jer tako krenuti treba – da bi se izgradilo nešto novo i bolje i vrednije; bio je to svijet u kojemu smo na one izabrane gledali kao na ljude od povjerenja, a na žene i muškarce sa stranim naglascima, drugačijim bojama kože ili odjećom - kao na bogatstvo života.

Otvaram oči, i mislim – izranjajući iz tog mora sjećanja - čak i ovaj naš, jarunski dron, koji srećom nikoga nije ozlijedio ili ne daj Bože usmrtio, pa ako uopće nije poslan namjerno – govori nam istim tim jezikom ljubavi i iskreno nas i odlučno pita: patite li od lažnog osjećaja sigurnosti kojeg vam daje vlast i angažmani koje je ugovorila, od alibija za legitimitet kojim se predstavlja pred ljudima?

Rust je tako malom cessnom srušio bajku o sovjetskom zračnom štitu koji bi trebao zaustavljati nuklearne bojeve glave, ali svijet koji je zamijenio čelične hladnoratovske podjele nije opravdao očekivanja – baš kao u nekoj Johnnyevoj pjesmi, rodijače – jer, standard je pokvario ljude – kako je to sve opjevao veliki prorok: jedu g..na i sanjare.

Jučerašnja letjelica preletjela je tisuću kilometara, skoro kao i Rustova, prelazeći tabore, granice i čitave svjetove kao od šale brzinom od kakvih sedamstotina kilometara na sat; ulazeći i prolazeći kroz i mimo štitova, nadležnosti i područja samodopadnih i sigurnih obrambenih i oružanih snaga kao kroz švicarski sir. Ako nam je išta pokazala i dokazala, to je da nam nikakvi skupocjeni i sofisticirani aparati, oružja i avioni neće donijeti mir i spokoj, jer služe samo tome da nama i nad nama vladaju drugi i da uživaju u tom vladanju kao pijana krmad u blatu. Zaista, pitam se – čemu uopće imati ministra obrane i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, ako su isti u stanju braniti tvrdnje o tome da su sedam minuta znali za prelet koji se dešavao, i nisu učinili baš ništa? Pa to je još gore nego li da kažu da o ničemu nisu imali pojma; da priznaju kako su njihovi sustavi, ugovori i aparature, masno plaćeni i preplaćeni od kupnje preko servisa do dopreme - potpuno nesposobni, i ne mogu uhvatiti niti čeličnu grdosiju od šest tona i petnaest metara duljine, pored svih milijardi koje su utučene u avione, helikoptere i protuzračne obrambene sustave.

I onda će nas oni obraniti od vučića, dodika, bakira i fehira, četnika i balija, jugoslovena i rusa, antikrista i masona, amera i fundamentalista svih vjera, vrsta i fela, i svih neprijatelja koje ćemo još usput – jer umjesto prijatelja, trebaju nam neprijatelji – izmisliti; toliko smo veliki i značajni i dobri da nema onoga tko nas napao ne bi, samo ako uzmogne – a od svih bismo se ionako mogli obraniti tako da zamahnemo rukom ispred lica – kao da tjeramo roj komaraca – ali u svemu tome, jasno – nema obrane tek od jednog jedinog i vječnog neprijatelja čovjekova, kome se poraza nikako ne nazire – a to je on sam?

Slučaj jarunskog drona jasno nam pokazuje kako nam pored prijatelja kakve imamo – od sijetla, preko brda nekog petla - do popokatepetla, daleka im metla - neprijatelji uopće nisu potrebni, jer su neprijatelji na koje računamo - ionako kao i obično bili sposobni ponajviše usred dana okupiti se kao pijana horda razbojnika u pljački, i za njih poštenim ljudima ne trebaju nikakve milijarde i tone čelika i baruta, nego deset prstiju i volja da se obrane.

Ili, kako je davno rekao Njegoš, boj ne bije svijetlo oružje, već srce: uostalom, i u ono slavno doba, koje tako rado sami sebi podastiremo kao dokaz vlastita junaštva i veličine – na drugoj strani bili su avioni, topovi i kamioni, tenkovi i sva sila debelih berti i granata, a na ovoj tri preplašena klinca, otrgnuta od materine sise ili vrelog djevojačkog zagrljaja, koji u jedva zakrpanim tamićima sa netom skinutim tablicama bivše vojske, paleći od straha prve cigarete kao neki važni mužjaci - pipaju u polumraku tamnih i besputnih turopoljskih cesta, s jednom papovkom na sjedištu i dvije kašikare u džepu, tražeći zapovjedništvo bataljuna – jer znadu da nemaju što izgubiti sve i ako izgube glavu – i jer iza njihovih leđa stoji čitav jedan svemir ljubavi, smisla i pravde, bez kojega ništa više neće biti isto, samo ako ga ne bude.

Iza naših sustava, ugovora i sporazuma, naših vrijednosti za koje bismo sada morali biti spremni mrijeti, a uključuju blještave mallove i prekopane ledine sa bazenima, apartmanima i punim garažama novih modela; iza naših tona sjajnog aluminija i čelika i velikih osmijeha na licima državnika - ne stoji ništa, osim praznih lutaka od mesa, pregovarača i dogovarača, menadžera i influencera, uludo potraćenih obećanja i izgubljenih iluzija što će napući od prvog udarca kao da su od stakla – jer i jesu; stoji tek brdo velikih i sjajnih dužnosničkih beriva, ocean doznaka iz fondova tko zna kojih i odakle popunjenih - i čitavo jedno more laži i obmana. Naša neba nisu više plava, nego sjajna i svijetla, premrežena zonama i kompetencijama i generalskim i dužnosničkim čvarcima, kako su bila premrežena i neba na onim radarskim ekranima u koje smo gledali kao djeca – neba svijeta koji se raspadao kako se sada raspada i ovaj – a to su ekrani koji nedvojbeno i nepovratno pokazuju na to da takvim nebima nema budućnosti; to je svijet utegnut u kostimima odlučnih i strogih ministara ili ministrica i odlučnom zveketu njihovih potpetica - i vjerujte mi da za takva neba, kojima kroz ledene zimske noći doleću neprepoznati prijateljski ili neprijateljski dronovi puni nesagorena kerozina i crnog užasa - nikome nije milo ginuti; jer gine se od duše tek za nebo koje je tiho, prazno i beskonačno, koje nema kvadranata i sporazuma o podjelama, i po kojemu se mora slobodno ploviti u beskraj – kao što to čini jedan, jedini, čist i bijel oblak, ili kao što je to činio svojedobno onaj čudak Rust sa početka ove nesuvisle priče; cessnama i bešumno, bez običnog džepnog nožića što se oružja tiče – ali sa tonama dobre volje i nade.

Tako - ili nikako.

11.03.2022. u 19:16 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 08.03.2022.

U STRAHU JE VELIKA SRBIJA

Kada Srbija zakašlje, svi oko nje zašmrču – stara je istina dvadesetog stoljeća, i ne bi bilo dobro da se ponovi i ovom dvadesetiprvom.
Val zlokobnog rata stigao je i na naše granice, i to vikendom – a da kako će, jer treba čuvati prekovremene i dežurstva na platnim listama – pa su krenule i demonstracije. Više se ne demonstrira protiv korone i mjera koje poduzima vlast, sada su na tapeti Ukrajina i Rusija.
Imajući u vidu kako je Beograd nešto veći od Zagreba, kada se pročitaju vijesti i usporedi broj demonstranata u Beogradu za Putina i u Zagrebu za Ukrajinu, zlobnici bi ubrzo došli do zaključka kako su srpska ljubav prema pravoslavlju i hrvatska ljubav prema toplome domu i juhici nasuprot burovitom subotnjem prijepodnevu – otprilike jednakog intenziteta.
Dobro, popravili su Srbijanci dojam i time što su pronašli tisuću onih koji bi demonstrirali protiv rata (jer danas demonstrirati za Putina udeseterostručuje značaj tog čina, takve su prilike); a i mi smo se iskazali pomaganjem izbjeglicama, što je puno više od pukog vikanja po ulici.
Moram ovdje, prije svega – razlučiti i pojam Srbijanaca od Srba, i legendarno Pribičevićevo mijenjanje monete za potkusurivanje (jer čak je i on shvatio ono što će na puno bolniji način shvatiti njegovi sunarodnjaci – Prečani nakon kakvih sedamdesetak godina: da će im samo vlastita pamet i rad donijeti dobro, a ne nikakva velika Srbija), i štošta još treba drugoga razlučiti, ali pokušat ću ovdje sasvim površno i za potrebe onoga što na koncu želim reći - iznijeti tvrdnju da – kako bi to u njihovom šarmatnom prijevodu znao reći naš veliki i neumrli Blek Stena – Srbijanci, odnosno njihovi političari, ne pate od zavere ćutanja, ili još bolje – da su svi njihovi najveći problemi dvadesetog stoljeća upravo i proizašli iz toga što nijesu umeli da ćute.
Pa su tako na krvavim sabljama, urlajući pijano i crnorukaški - prvo razvlačili leševe Obrenovića i njegove žene, pripremajući teren za sukob sa Habzburzima; mladobosanci zatim nisu – noseći bombe i revolvere preko Drine - umjeli sakriti to da ih je pomogla i poslala Crna ruka; poslije Pašićevi žandari nisu znali pustiti habzburške špicle da vršljaju po Srbiji (dobro, to baš i nema puno veze sa riječima), a kada im je Zapad ponudio Srbiju od Kosova do Šibenika (što pokojni Dobrica plaćući pred kraj Hudelistu u pero nikako nije mogao prežaliti) da se pomire za Bugarima 1914. i tako odmah na početku prvoga rata odsijeku Centralnim silama južno krilo, odbili su čak i to – i onda prošli albansku i krfsku epopeju, radije gubeći trećinu ili četvrtinu muškog stanovništva, nego šuteći.
Opijeni time što su bili na pobjedničkoj strani u prvome ratu, vladali su srbijanski političari, biznismeni i protuhe Kraljevinom kao pijani milioneri (otprilike kao što se vladalo Hrvatskom nakon, a izgleda i još nešto prije Oluje, samo srećom - kraće), sve dok se onih tridesetih - nije našao po jedan normalan vođa sa svake strane (Pavle i Maček) da nešto dogovore - malo popustim ja, a malo ti, kako to već među pitomim susjedima ide, a takvi se u istome času i na istome mjestu rode jednom u tisuću godina. No, niti to nije bilo dobro, pa iako su imali i kralja i kraljevinu, dali su se lako zavesti od Engleza, komunista, koga je god trebalo, i sve predati na pladnju, samo da ne moraju ćutati, i povikali strastveno dvadesetisedmog marta protiv Hitlera. Nakon što su u aprilskom ratu dobili priliku za razmišljanje, niti to nije bilo dovoljno, pa su još jednom ustali pod Užičkom republikom, uvedeni u to krvavo kolo od komunista sa Hrvatom na čelu, da bi ih Wehrmacht potom smirio barem na par godina – dok su njihova zaboravljena braća prečani dotle trpjeli teški i krvavi jasenovački zulum, a onda su – za nagradu -drugi puta dali danak u krvi na Sremskom frontu; tom valjda najbesmislenijem frontu onoga rata – jer trebalo je Rusima milijunti puta pokazati da su naši (komunisti, pravoslavci, svejedno je), pa dok su Rusi po Beogradu silovali, srpski su mladići ginuli ubijajući se s posljednjim Nijemcima..
I tako su Srbijanci, samo zato što njihovi vođe nisu mogli ćutati, prokockali vlastita kralja i kraljevinu, koju se dalo prilično bezbolno prevesti na pobjedničku stranu tijekom rata, kako su to napravili neki Bugari, ili Talijani i tko zna sve još ne (i u tom slučaju ne bismo danas – zamislite pak to - uopće imali pojma tko su bili Broz, Mihajlović ili Pavelić), pa umjesto kralja - dobili cara, doduše crvenog, i još Hrvata, ali tko bi još pitao za detalje.
I onda, kada je Tito pacificirao sve od Triglava do Đevđelije, i uveo svoju zaveru ćutanja, golootočku i sve manje strašnu, ali jednaku za sve đilase i nikeziće i perovićke i tripala koji bi se samo usudili podići glavu, i na kraju nestao u povijesti kako se u njoj već nestaje, s puno pompe i potrošenih para - što je ta zavjera postajala slađa i komfornija – nekome za nagradu, a nekome za kaznu - opet Srbijanci prvi ustaju i viču s božurima i guslama, od Kosova do Ljubljane, uzdižu Miloševića na pijedestal i pokreću krvavo klupko ratova koje ih je – kako stvari trenutno stoje – svelo na to da s njima nisu željeli čak niti Crnogorci, a kamo li itko drugi.
Razumijem ja to; taj kompleks neke veličine i aktivizma i nemanja petlje da se negdje u zakutku sjedi i ček i šuti; nije on stran baš nikome – ali dajte, udahnite triput prije nego zavičete, susjedi, pa vidite da je to za vaše dobro. Osuđeni smo na to, kako god bilo da bilo, živjeti jedni kraj drugih, i nema te ade koja bi se, kao u nekim Kusturičinim andergraundima, s mnogo pucanja i pevanja, i s ništa manje rakije ili pečene prasetine - odlomila i zaplovila širokom rijekom povijesti da nas rastavi („vidi tata, sunce – nije sine sunce, to je mesec!“).
Ni negdje u prosincu devedesetiprve, kada su pucali po nama, i to doslovce, nisam mislio da Beogradom hodaju ljudi sa rogovima na glavi; ne mislim to naravno – ni danas, kada vidim ove demonstracije za Putina. Uvijek sam imao nekoliko znanaca „preko“ s kojima sam na ovaj ili onaj način održavao kontakt (pa se tako dobro sjećam kada je devedsetišeste uspostavljen poštanski promet, ili telefonski) – i nikada nismo mogli vjerovati što se dešava. Jedino pitanje je – što će u svemu prevagnuti; jer na žalost – vidjeli smo da u povijesti uopće nije nemoguće da tisuću ljudi preuzme stvar u svoje ruke, samo ako su dobro organizirani i poduprijeti izvana, i ako nemaju odgovarajuću protutežu koja bi ih mogla nadjačati.
Što zapravo ovim zakeranjem želim reći? Pa to da je Srbija opet danas pred istom tom dilemom (vele lijepo Dalmatinci: puka bi da ne reče!) koja se povlači od nesretnih Obrenovića i Karađorđevića nadalje, i nikako joj (ma koliko se Vučić trudio izgledati pitomo) ne uspijeva izići iz dvadesetog stoljeća, iz kojega su, s manje ili više uspjeha, čak - uspjeli izaći i poslovično sumnjivi, šutnji, kalkulaciji i čekanju skloni Slovenci i Hrvati: Srbija danas treba šutjeti, začepiti prstima nos pred svom truleži i licemjerjem zapada i podržati taj zapadni svijet za šaku dolara, pardon – eura, ili povikati jednom i zasvagda, kako je to posljednjih sto-stoipedeset godina dosljedno i činila: ovaj puta - živio Putin, i tako opet riskirati par udaraca u trbuh jer – ne umiju šutjeti. Sada više nemaju ni kralja ni kraljevinu; tek nešto konsolidiranog budžeta, dobar pokazatelj gospodarskog rasta, nešto stranih ulaganja i par neloših međunarodnih bankarskih indeksa; svo kajmakčalansko i kolubarsko topništvo i svijetle sablje otplivali su i otišli u nepovrat; odsječeni su od pravoslavlja i čitava iole im naklonoga svijeta po toj liniji. Samo ih još rudnici litija mogu spasiti da ucijene svijet baterijama za mobitele i električne aute – a ako samo pisnu - niti sav ruski plin ili nafta što ga još uvijek zauzvrat zbog nepoštivanja sankcija prema Moskvi jeftino dobivaju – neće ih spasiti toga da postanu Bjelorusija, umjesto da preko vlastita crna i tvrda hljeba - kusaju euro pogaču – sve presniju i tanju, ali još uvijek (u to smo se i mi sami uvjerili) izdašnu i sigurnu; a to je jedino što sada izgleda važnim – i o čemu moraju sami odlučiti: izabrati za mjesec dana na izborima između Rusije ili EU, između trave zelene i pogače bijele. Baš kako onaj stari, kojeg isto tako u nekom Kusturičinom filmu, negdje pred sudbonosnu utakmicu u Tampereu odvode na Goli otok – viče, okrećući se onima koji su izabrali Tita umjesto Staljina: bolje rusko govno, neg“ američka pita! – tako i sada u Srbiji moraju saznati što im je milije.
Ili nastaviti ovu nevoljnu tradiciju buke i vikanja, a bogami i ponešto ozbiljna razbijanja, nakon čega se svi skupa moramo upitati: koliko će opet štete za sve nas, i njih, nakon nova takve pijane terevenke ostati.
Srbija je oduvijek ovdje bila velika, ne samo po tome što je veća, brojnija, snažnija, propulzivnija od ostalih (a najveća je bila – to svi u srcima znadu - kada je bila mala i slabija, i kada se branila od onih koji bi je željeli pregaziti); ali baš uvijek kada je željela postati veća, pa još na račun ovih manjih oko nje - postajala je manja – ne samo na kartama – to Srbijanci najbolje znaju, a to je i njih, i sve nas oko njih – posljedično – znalo jako, jako zaboljeti – i koštalo je puno, puno glava, godina truda, zaostajanja, vidanja rana i kaskanja za bijelim svijetom.
Jer, kako god okrenuli, teško da itko može poreći kako je ovo sadašnje društvo zapada – koliko god bilo prijetvorno, i koliko god EU ličila na kopanju s dva reda prasadi što bi kusala iz nje – najbolje i najsigurnije društvo koje u ovom trenutku možeš izabrati; a nitko nije otok – i ne može sam. I još: svijet na žalost, nije mjesto u kojemu bi se dalo birati mirno, tiho i dugo – jer je tako lako i bolno sklon tumačiti svako kolebanje i nećkanje onim zloglasnim pravilom – ako nisi s nama, tada si protiv nas.
Tako je to najčešće u životu: vrlo je rijetko netko drugi kriv za gluposti što si ih sam počinio.

08.03.2022. u 07:39 • 9 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 02.03.2022.

Prolaz kroz obruč

regional-express

Dok jedni ginu, drugi se loptaju. Dapače, loptaju se čak i predstavnici ovih koji ginu, pa stoga – jer uvijek možemo razgovarati o mojoj suosjećajnosti, ili njenu eventualnu manjku - poželjeh upotrijebiti ovo svoje pero kako bih pokušao svakom blogeru namjerniku opisati - što se to u ponedjeljak navečer zbivalo u Norkkoepingu, daleko na sjeveru Švedske.

Radi se o – hrvatskoj košarci.

Košarka, to je onaj sport u kojemu petorica igrača nastoje više puta ubaciti loptu kroz protivnički obruč, i obraniti isto takvo nastojanje protivničke petorice. Nekada davno, u takozvana Draženova vremena, bijaše to sport u kojem smo bili među najboljima.

Otada smo u odnosu na druge sve niže i niže, pa uz povremene bljeskove kao one 2013. ili 2016., u ponedjeljak bijasmo u opasnosti da – izgubimo li – sljedeći ciklus kvalifikacija za Eurobasket 2025. krenemo od – pretkvalifikacija, zajedno sa Andorom, Gibraltarom i Austrijom. A to bi, slažete se, stvarno bilo previše, čak i za takve slučajeve kao što sam sam, kada pratim hrvatsku košarku u doba kada to više skoro nitko ne čini, ili čini možda tisuću ljudi u ovoj zemlji.

Tako smo, eto, nakon poraza od Šveđana u Zagrebu prošlog petka sa šest razlike, i figurativno i stvarno sa našom košarkom stigli u – Norkkoeping.

Neću sada pisati zašto je to tako; moje osobno mišljenje jest da je ovaj sport uništila pohlepa i slabost struke koja se nije mogla othrvati kokošarenju za sitnu valutu, uništavajući tako ikakav sustav, od pionira na dalje. Korupcija, nepotizam, nevaljani kriteriji selekcije, nepostojeći rad sa mladima – preuzeli su našu košarku malo, pomalo, čak i nakon što su upravu uzeli u ruke nekadašnji sjajni igrači kao što su Vranković ili Rađa. U Švedskoj, na vrućem gostujućem terenu, pored nekoliko tisuća bučnih domaćina poslovično spremnih na strastveno navijanje – i nešto naših srčanih gastarbajtera - u ponedjeljak uvečer, nakon ranijih poraza od Finaca i Slovenaca u studenome, trebali smo pobjedu od sedam razlike, da bismo zadržali teoretske šanse za nastavak kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2023.

I ostvarili smo je. Ali kako!

U košarkaškoj povijesti pamtim pet utakmica u kojima sam strepio i osjećao uzvišenost ove predivne igre (koju sam u mladosti obožavao, daleko više nego druge). Prva je pobjeda Cibone nad Partizanom u travnju 1982. poslije dva produžetka u Beogradu u prvoj utakmici finala play-offa, u kojoj je čak i jedan „Krava“ Gospodnetić, nakon što ga je pokojni Krešo na time-outu dobro uhvatio za vrat, pogađao sa poludistance kao od šale. Druga je izgubljeno polufinale svjetskog prvenstva 1986. u kojoj je Jugoslavija protiv SSSR-a u nepunoj minuti prokockala devet razlike. Naravno da me nisu zaobišle ni legendarne tri Jugoplastikine titule, ili ona pobjeda nad ZND-om u polufinalu Olimpijade 1992. kada je Dražen nadloptao Volkova, a oprostite - treća je legendarni poraz u četvrtfinalu Eurobasketa 2005. u Beogradu kada talijanski sudac Lamonica nije sudio očite faulove nad naša dva igrača nakon skoka u posljednjim sekundama regularnog dijela. Četvrta je pak -nevjerojatna pobjeda u skupini Eurobasketa 2013. nad Grčkom koja nam je otvorila borbu za medalje nakon dva desetljeća.

Peta je pak - ova, norčepinška, ledena bajka popraćena prvim pravim ovogodišnjim snijegom i kod nas, koju sam (o sramote) strimao (a stream se nije smrzavao, naime - tko bi gledao Švedsku i Hrvatsku u košarci i tako usporavao vezu?), jer je nije prenosila nacionalna TV, a nemam paket sa dotičnim sportskim kanalom, niti se utakmica igdje na netu mogla kupiti.

Bila je to utakmica kao i svaka druga u posljednjih pet godina; prvo poluvrijeme završilo je zaostatkom od petnaest razlike! Ako se sjećate nekog igrača odmah nakon Draženovog doba, to bi morao biti Damir Mulaomerović, vižljasti i spretni kombo bek koji je pokušavao u to doba uvjeriti nas da niti nakon odlaska Kukija ili Rađe nije sve propalo. E, taj je čovjek sada – selektor. U svlačionici se, kažu sve treslo od njegove vike, i vjerojatno je u toj četi bezimenih (valjda otprilike riječima – hoćete li smjeti izići van na kavu i pogledati ljudima u oči ako vas Šveđani natuku sa trideset razlike) uspio postići onaj osnovni sportski naboj – inat, upornost, žar za borbom, pa su na parket u nastavku izišla neka sasvim druga lica.

Ni danas još ne znam kako se zove taj Filipović, Ivan, Goran, Zoran, neka mi je oprošten takav javašluk – nadoknadit će to taj sjajni dečko – ne dvojim uopće – svojim fanatičnim radom i predanošću; eto - taj je u preostalih trideset minuta, gledajući i produžetke, pružio partiju – računajući pobjede naše reprezentacije - kakvu nijedan hrvatski bek nije pružio praktički još od Dražena (hajde, Bojane, oprosti!). Zabio je pet trica od pet šuteva i sveukupno dvadesetidevet koševa, te je konačno sa centrom Matkovićem počeo igrati nešto što se u našoj momčadi nije vidjelo valjda dva desetljeća: sustavno blokovima otvarati igru krećući se – a ne stojeći i čekajući da se otvori rupa za šut iz daljine (kako smo uporno i bedasto igrali otkad je Dražena nestalo), dajući ovome sjajne asistencije na alley-oopove. To vam je ono kada jedan dobaci loptu u zrak, a visoki je igrač uhvati i zakuca: blok – to je situacija u kojoj viši igrač stane pored obrambenog igrača kako bi nižemu otvorio prostor za ulaz, i onda se sjuri ispred njega u reket očekujući loptu, jer naravno, po instinktu – svi krenu na ovoga koji ima loptu! Vjerujte mi – njih dvojica napravili su ove stvari baš te večeri nekih pet ili šest puta, gotovo napad za napadom zaredom!

I eto, tako smo izvukli stvar i na kraju regularnog dijela, a onda ponovno i prvog produžetka - nekim tricama Krušlina ili Šakića kamena s ramena - i odigrali nevjerojatnu obranu u kojoj Šveđani dvaput nisu svojem zadnjem napadu uspjeli niti šutnuti pošteno na koš. A onda smo u drugom produžetku uzeli stvar u svoje ruke, uz iole pošteno suđenje, i poveli pet razlike, pa na koncu iskoristili - u posljednjoj sekundi! - promašenu tricu Zupčića koju je – opet Matković - jednostavno u odbijancu progurao kroz obruč za neophodnih sedam razlike i bolji omjer sa Šveđanima!

Eto, tako nismo potonuli do kraja u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo, a opet sam u toj dinamičnoj i lijepoj igri osjetio dah one neizvjesnosti, nepredvidivosti i kombinatorike kakav nisam osjećao godinama. Sada nam je pričekati da nam se u ljeto vrate naše perjanice što igraju preko velike bare, zajedno sa nekolicinom legionara iz europskih klubova (naši klubovi već godinama ne igraju u Europi – koju smo nekada pokoravali – jer za to nemaju novaca, a bome izgleda ni obraza kojeg bi se tako šamaralo uzduž i poprijeko), pa da pokušamo spasiti što se spasiti dade, i potom otići i na Europsko prvenstvo u rujnu, na koje smo se već kvalificirali - i na kojemu – o apsurda – nemamo baš tako male šanse, jer naša vodeća petorka po imenima (Simon, Bogdanović, Hezonja, Šarić, Zubac, pa onda još i Žižić, Bender, Šamanić, Prkačin, i svi ovi o kojima ovdje gore pišem…) ujednačenija je i bolja od mnogih drugih, samo što tih nekoliko igrača nikada nismo uspjeli skupiti na istom mjestu i u isto vrijeme na više od pet-šest dana.

Smatrao sam, na koncu, ovime - u moru loših vijesti ili pak opće zaluđenosti elitnim i komercijaliziranim nogometom ili za mene – pregrubim rukometom, kako bi bilo potrebno, ili samo - prikladno, nekome tko bi želio pročitati i par redaka o košarci - pružiti mogućnost da to ovdje učini, pokušavajući taj opis učiniti što jednostavnijim, običnijim, gotovo – školskim; pa se ispričavam ako sam u čemu pogriješio.

Kada već to – grešku, naime – nisu, nakon dugo, dugo vremena – učinili naši košarkaši; to me saznanje – jednostavno, nakon dugih i teških godina poraza, otkaza i svađa – razveselilo.

02.03.2022. u 17:32 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 01.03.2022.

RUS I JA U KRA JI NI

Kažu ljudi: ništa nije tako strašno, ni korona, ni inflacija ni ova topla zima, kao ovo sa Putinom i Ukrajinom; znali smo da će se takvo što dešavati još davno, davno (jer - znali smo da je čovjek sposoban činiti nepojmljiva zla; kakvo sjajno saznanje). Plemenito je to i lijepo misliti ne druge, ali često se posljednjih dana pitam - čemu sva ta eksplozija ganuća i solidarnosti i zašto se sada svijet promijenio?

I ne mogu doći do drugog odgovora nego li da se radi o nama, a ne o svijetu.

Kada su Hutui gazili Tutsije, ili obrnuto, a još ni danas zapravo ne znamo tko je koga gazio i tko je to činio prvi - i ne trudimo se baš saznati, ili kada se zbivao pokolj na nekom Timoru, Tamoru, Tumoru, ili kada su ginuli Aboridžini, Indijanci, Kurdi, Iranci, Afrikanci; skidali su glave i putini i hitleri i staljini i džon vejnovi i dubajići i filipović-majstorovići, a ginulo se na žalost i u puno većim brojevima nego li sada, no ne sjećam se da je netko tada previše mislio na stradale ljude, skanjujući se čak i puštati ih preko granica dok su spašavali žive glave. Konačno, i mi sami bili smo krasan pokusni kunić za takvo što: četiri godine nitko baš nije previše vodio računa o tome što se ovdje događa; svoju lošu savjest liječili su slanjem sladoledara i promatrača, odbijajući čak i isporuku oružja, sve dok netko od svjetskih glavešina nije shvatio da će morati odbrati stranu, barem selektivno, i tako prekinuti krvoproliće.

Stvar je sada prvenstveno u tome da Putin ima prst na obaraču nuklearnih bombi, cereći se zločinački iz komandne sobe kao nekakav samoubojica koji shvaća da time što se još uvijek nije ubio - stječe nevjerojatnu moć nad svijetom oko sebe; to je ono što baš nikome ne da mirno spavati. Strah za vlastitu stražnjicu, nasuprot komfornoj poziciji u kojoj stradava i gine netko drugi koji nas se ne tiče ili nas se tiče malo, učinio nas je ovom zgodom natprosječno humanima, savjesnima i odgovornima. Tako je to oduvijek sa ljudskim rodom: nema boljeg motivatora od straha. Zato je sada na trenutak bespredmetno pisati o tome što smo kuhali ili slušali a što čitali; svo naše kuhanje i čitanje moglo bi otići u nepovrat ako ne srede Putina. A izgleda da mu se planovi izjalovljuju svakim danom, i čak niti na ovom strašnom poluotoku ne može više posijati to što bi želio, suočen sa vlastitim problemima, i izgleda da ćemo opet slušati i čitati i kuhati sve što nas volja.

Svi ti hutui, tutsiji i hrvati i bosanci i albanci, i iranci i kurdi i neki drugi bezimeni stradalnici, a bome katkada i srbi ili rusi, zapaljeni po kakvim zabačenim crkvama u provinciji iz koje vijesti dolaze slabo ili nikako, nemaju baš nečega za što bi ih pas ujeo, a psi naših čuvara vole ujedati (osim, hajde, u jednoj jedinoj iznimci - možda nekih rudnika nečega rijetkoga, što treba za mobitele); nemaju ni nafte ni plina ni žita ni ičega drugoga interesantnoga što bi kakav zainteresirani diktator ili veliki bog Tržišta umio zgodno upotrijebiti i obrnuti, a kamo li crvene i zelene dugmadi iza koje bi stajali kilotoni i protoni i elektroni, pa onda – lakše je s njima. Goli su tek i jadni, i moraju u crna svitanja po đeneral-jankovićima, šarengradskim adama, odesama i hotelima ruanda naticati stare i pokrpane rezervističke potkape nazebloj djeci da ih sačuvaju smrti od zime i gladi, pa nas zbog njih savjest manje peče i spokojnije spavamo nego zbog onoga Putina, koji bi nas ipak – za razliku od njih – na kraju mogao doći naše cijenjene glave i stražnjice. Pis, bradr, i stop d vor, i daj još litru i vodu. Bit će kako će biti, a uvijek je nekako bilo.

Zato Putinu tako, iz sigurnosti vlastite sobe, volimo vikati:

- Hitleru! Staljine! Nesrećo i nevoljo, vrati nam naše čipove zbog kojih godinama čekamo sve skuplje i sofisticiranije nove automobile, i naše bunde i bitcoine i plin i lige prvaka, jer ćemo se posmrzavati kao vrapci na ovom ožujskome kijametu! Ostavi se crvene i zelene dugmadi i ključeva za aktivaciju! Proglasit ćemo te naglas psihopatom i krvoločnim luđakom, i čitava će se blagonaklona i učena civilizacija psihijatara, baba vračara, savjetnika, ministara i piskarala okrenuti protiv tebe kao vještica na metli, kao da takve iste kao ti - ne biramo i gledamo već stoljećima, pa ih onda volimo bacati u blato i svrgavati samo iz jednog razloga – jer nisu uspjeli i jer su pokazali slabost. A ako uspiju, klanjamo im se i tražimo i svoju sisu na tome velikom i bogatom vimenu dok je ne nađemo i sa spokojem i sjetom počnemo sisati svoju kap mlijeka. I zovemo to poviješću, a njih - velikima.

(Velim vam ja, uvijek je problem u nama.)

A kada prođeš, kao što je sve prošlo, jer još su nas naši didovi naučili da ničija do zore nije gorjela – ako nas sve ne sažeže već iza ponoći, kad najbolja zabava tek krene - onda ćemo opet, podbuhli i pijani od vlastita zadovoljstva znati da nigdar ne bu da vre nekak ne bu.

Na koncu pak Turčin potukel nas se bu.