ispod prašine sjećanja pada hladna proljetna noć puna zvjezdanog neba
u tamnom sasušenom blatu daleke stepe ostaju tragovi cipela dezertera
jer slabo poslušni pojedinci kroz povijest prkose utemeljenim pravilima zajednica
gledam tragove cipela uvjeren kako su ljepši od tragova tenkovskih gusjenica
prisjećajući se s mukom činjenice kako baš svi imaju priliku postati dezerterima
gonjeni strahom od nemogućnosti pravovremenog napuštanja vozila zahvaćenog plamenom
kada dezertira jedan onda skupom valutom mesa ceh plaćaju ostali
stoga bi dezertirati valjalo suglasno u skladu duša što napuštaju svemir svojih djetinjstava
postajući mužjacima što će obećanja sigurnosti i poželjnosti trampiti za prepunjen kalež slobode
iz kojeg se teško i nesigurno pije i koji se lako mimoilazi a još lakše s vremenom prazni
jer nam sloboda bez ljubavi na uši vrišti besmislom koji nas čini pogodnim gradivom planova
sačinjenih za one što slušaju naredbe nemajući u sebi ili hrabrosti ili snova ili oboje
hrabrost ili snovi ili pogled u nebo nepotreban su teret pojedinca a pokora plemenu
koje će nježno u sigurnu luku prošlosti dovesti samouvjereni pogledi nepokornih ženki
pred vatrama hladnih zvjezdanih noći u prašini sjećanja i grotlu posustalih ratova
ili je povijest ili je nestajanje radost ukoliko čovjek nema razlog zbog kojeg bi darovao život
Post je objavljen 25.03.2022. u 20:40 sati.