vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 01.03.2022.

RUS I JA U KRA JI NI


Kažu ljudi: ništa nije tako strašno, ni korona, ni inflacija ni ova topla zima, kao ovo sa Putinom i Ukrajinom; znali smo da će se takvo što dešavati još davno, davno (jer - znali smo da je čovjek sposoban činiti nepojmljiva zla; kakvo sjajno saznanje). Plemenito je to i lijepo misliti ne druge, ali često se posljednjih dana pitam - čemu sva ta eksplozija ganuća i solidarnosti i zašto se sada svijet promijenio?

I ne mogu doći do drugog odgovora nego li da se radi o nama, a ne o svijetu.

Kada su Hutui gazili Tutsije, ili obrnuto, a još ni danas zapravo ne znamo tko je koga gazio i tko je to činio prvi - i ne trudimo se baš saznati, ili kada se zbivao pokolj na nekom Timoru, Tamoru, Tumoru, ili kada su ginuli Aboridžini, Indijanci, Kurdi, Iranci, Afrikanci; skidali su glave i putini i hitleri i staljini i džon vejnovi i dubajići i filipović-majstorovići, a ginulo se na žalost i u puno većim brojevima nego li sada, no ne sjećam se da je netko tada previše mislio na stradale ljude, skanjujući se čak i puštati ih preko granica dok su spašavali žive glave. Konačno, i mi sami bili smo krasan pokusni kunić za takvo što: četiri godine nitko baš nije previše vodio računa o tome što se ovdje događa; svoju lošu savjest liječili su slanjem sladoledara i promatrača, odbijajući čak i isporuku oružja, sve dok netko od svjetskih glavešina nije shvatio da će morati odbrati stranu, barem selektivno, i tako prekinuti krvoproliće.

Stvar je sada prvenstveno u tome da Putin ima prst na obaraču nuklearnih bombi, cereći se zločinački iz komandne sobe kao nekakav samoubojica koji shvaća da time što se još uvijek nije ubio - stječe nevjerojatnu moć nad svijetom oko sebe; to je ono što baš nikome ne da mirno spavati. Strah za vlastitu stražnjicu, nasuprot komfornoj poziciji u kojoj stradava i gine netko drugi koji nas se ne tiče ili nas se tiče malo, učinio nas je ovom zgodom natprosječno humanima, savjesnima i odgovornima. Tako je to oduvijek sa ljudskim rodom: nema boljeg motivatora od straha. Zato je sada na trenutak bespredmetno pisati o tome što smo kuhali ili slušali a što čitali; svo naše kuhanje i čitanje moglo bi otići u nepovrat ako ne srede Putina. A izgleda da mu se planovi izjalovljuju svakim danom, i čak niti na ovom strašnom poluotoku ne može više posijati to što bi želio, suočen sa vlastitim problemima, i izgleda da ćemo opet slušati i čitati i kuhati sve što nas volja.

Svi ti hutui, tutsiji i hrvati i bosanci i albanci, i iranci i kurdi i neki drugi bezimeni stradalnici, a bome katkada i srbi ili rusi, zapaljeni po kakvim zabačenim crkvama u provinciji iz koje vijesti dolaze slabo ili nikako, nemaju baš nečega za što bi ih pas ujeo, a psi naših čuvara vole ujedati (osim, hajde, u jednoj jedinoj iznimci - možda nekih rudnika nečega rijetkoga, što treba za mobitele); nemaju ni nafte ni plina ni žita ni ičega drugoga interesantnoga što bi kakav zainteresirani diktator ili veliki bog Tržišta umio zgodno upotrijebiti i obrnuti, a kamo li crvene i zelene dugmadi iza koje bi stajali kilotoni i protoni i elektroni, pa onda – lakše je s njima. Goli su tek i jadni, i moraju u crna svitanja po đeneral-jankovićima, šarengradskim adama, odesama i hotelima ruanda naticati stare i pokrpane rezervističke potkape nazebloj djeci da ih sačuvaju smrti od zime i gladi, pa nas zbog njih savjest manje peče i spokojnije spavamo nego zbog onoga Putina, koji bi nas ipak – za razliku od njih – na kraju mogao doći naše cijenjene glave i stražnjice. Pis, bradr, i stop d vor, i daj još litru i vodu. Bit će kako će biti, a uvijek je nekako bilo.

Zato Putinu tako, iz sigurnosti vlastite sobe, volimo vikati:

- Hitleru! Staljine! Nesrećo i nevoljo, vrati nam naše čipove zbog kojih godinama čekamo sve skuplje i sofisticiranije nove automobile, i naše bunde i bitcoine i plin i lige prvaka, jer ćemo se posmrzavati kao vrapci na ovom ožujskome kijametu! Ostavi se crvene i zelene dugmadi i ključeva za aktivaciju! Proglasit ćemo te naglas psihopatom i krvoločnim luđakom, i čitava će se blagonaklona i učena civilizacija psihijatara, baba vračara, savjetnika, ministara i piskarala okrenuti protiv tebe kao vještica na metli, kao da takve iste kao ti - ne biramo i gledamo već stoljećima, pa ih onda volimo bacati u blato i svrgavati samo iz jednog razloga – jer nisu uspjeli i jer su pokazali slabost. A ako uspiju, klanjamo im se i tražimo i svoju sisu na tome velikom i bogatom vimenu dok je ne nađemo i sa spokojem i sjetom počnemo sisati svoju kap mlijeka. I zovemo to poviješću, a njih - velikima.

(Velim vam ja, uvijek je problem u nama.)

A kada prođeš, kao što je sve prošlo, jer još su nas naši didovi naučili da ničija do zore nije gorjela – ako nas sve ne sažeže već iza ponoći, kad najbolja zabava tek krene - onda ćemo opet, podbuhli i pijani od vlastita zadovoljstva znati da nigdar ne bu da vre nekak ne bu.

Na koncu pak Turčin potukel nas se bu.

01.03.2022. u 16:39 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.