Tjedni iza nas pretvorili su i one najsnažnije u pasivne gledatelje turobnih vijesti o ratu. Retke koje stavljam ovdje ispod, napisao sam još prije kakvih mjesec dana – tada baš nikakav rat još nije bio u izgledu, a cijena benzina valjda tri kune niža – ili smo ovo o ratu samo mi tako mislili. Nekoliko proteklih članaka bavio sam se izravno temom rata, umiranja, naše umiješanosti u njega – a naravno da – sve kada to niti ne bismo htjeli, rat kakav se sada vodi – utječe na naše živote poskupljenjima, ograničenjima i strepnjama koje nam dolaze, ako već ne prizorima od kojih nam se čini da više nikada nećemo umjeti biti istinski spokojni i radosni.
Možda iz onoga kakvi smo bili još nedavno, kada toga svega nije bilo – možemo nešto naučiti o tome kako bi se sa svime trebalo nositi?
- - - - - - -
Vrijeme prolazi; koliko god se trudio ostati onaj isti - stvari se u životu mijenjaju. Četvrt stoljeća odlazio sam na posao u veliki grad koristeći vrlo brz prigradski vlak (i nemajući tako na toj dionici baš nikakav kontakt sa osobama koje se voze automobilima), a imao sam sreću da sam radio prilično blizu kolodvora. Automobil nam je tako služio prvenstveno za prijevoz do stanice vlaka, pogotovo kada bi bilo ružno vrijeme - i za slobodno vrijeme. Dobro, zapravo je – kada su djeca još bila mala – značio i stanovitu sigurnost za slučaj bolesti; ne treba niti to zanemariti.
Nakon tog razdoblja – došle su godine kada su djeca porasla i prestala polako odlaziti na izlete sa nama, a rad mi se počeo svoditi na obavljanje zadanih zadataka; radno je vrijeme praktički nestalo, a odlazak na posao pretvorio se u utovar i istovar dokumentacije i obavljanje beskrajnih tehničkih pojedinosti koje su zapravo značile dvostruki posao: i fizički, i digitalno. Takvo je vrijeme došlo, i sve su stvari dobile prefiks „e“; no ti egrađani, epredmeti, ezdravlja ili eporezi ne znače i to da se stvari ne moraju obaviti, riješiti i napisati i na papirima. Takvo je stanje pandemija dosljedno pojačala, pretvorivši ga u pravilo. Počeli smo tak sjediti kod kuće za računalom; dioptrija – kako lijepo kaže jedan kolega – putuje prema dolje, a težina tijela prema gore – i to je nešto sa čime sa sada valja pod svaku cijenu izboriti.
Stvar se izvrsno poklopila sa činjenicom da je starija kćer počela raditi u javnoj službi koja zahtijeva svakodnevni odlazak na posao, pogotovo vezano uz smjene i dežurstva, i tako smo Najdraža i ja došli do zaključka (budući da kćer radi sasvim na drugome dijelu grada i javni prijevoz bi značio dvosatni put u jednom smjeru) kako je najbolje ustupiti joj vozilo za svakodnevno korištenje; stoga se zapravo u svojim odlascima u grad uz nešto vješte kombinatorike mogu prilagoditi kćerinom radnom vremenu (tim više što na poslu ima praktički svoje parkirno mjesto u garaži, koje srećom nije predaleko od moga ormara), i koristiti njene odlaske ili povratke, kombinirajući ih sa javnim prijevozom. Nerijetko tako moji papiri putuju u gepeku kući, a ja veselo cipelcugom savladavam pola grada obavljajući usput sve ostalo što treba.
Svoje vrijeme tijekom dana mogu tako prilagoditi vremenskim prilikama i drugim povezanim stvarima, radeći pretežno za računalom satima i satima u doba mraka, kiše, hladnoće ili vrućine, kada se vani uglavnom nema što raditi. Najljepši dio dana, barem sat ili dva, tako mogu provesti na otvorenome, čak – ponajviše u prirodi, bistreći glavu za posao i rastežući ukočene mišiće.
Sjećam se kako sam nekada čeznutljivo, kao iz nekog kaveza, gledao iz svoje sobe na poslu suncem obasjane padine planina – čekajući kraj radnog vremena; sada je stvar organizacije potpuno na meni; samim time prestaješ cijeniti okolnost da si se u jedanaest ujutro zatekao u beskrajnoj tišini nekog čarobnog šumarka, među pjevom ptica i šumom krošanja; oh, kako čovjek znade biti nezahvalan!
Gledam reakcije ljudi oko mene na opisanu promjenu sa prijevozom o kojoj im pričam: pa digni kredit i kupi još jedan auto, čovječe – veli mi valjda polovica sugovornika, ako ne i više njih. I stvarno, kada malo bolje pogledaš obitelji i ljude oko nas – jako su rijetki oni koji nemaju barem dva vozila. Ljudi se teško prilagođavaju jedni drugima; voze se u vozilima po jedan ili dvoje; imaju svoj ustaljeni ritam i ne žele ga prilagođavati nikome i ničemu. Nije ih pri tome briga za druge, za parkirna mjesta, gužve, zagađenja, čisti zrak; važno je samo što će tko reći ili misliti o njima i njihovom izgledu, imetku, uspješnosti. Pa ako bi ih netko vidio da se ukrcaju u čeličnu zetovsku grdosiju i koriste gradskim prijevozom – to bi za njih bio poraz nad porazima, prvenstveno pred samim sobom. Dobar automobil, tu i tamo neka usputna veza sa kakvom mlađom ženom, pojesti i popiti, pa još i odgledati kakvu utakmicu – kud ćeš više.
S godinama sve se manje želim uklapati u taj i takav svijet.
Kada prođe prva jutarnja gužva i raziđu se mrakovi, a popusti prvi jutarnji led, započne dan u kojemu popijem najslađu od svih kava na verandi sa Najdražom, pa uprtim ruksak na leđa ili torbu na rame - i pođem do stanice autobusa. Popodne ili predvečer ću se ionako vraćati sa kćeri; ovo hodanje zapravo mi jako dobro dođe radi kretanja i fizičke aktivnosti. Poništim kartu za našu zonu na automatu autobusa, sjednem na – po pravilu – koje od okolnih slobodnih sjedećih mjesta i promatram lica suputnika sakrivena iza širokih zaštitnih maski.
Ono što s neskrivenim iznenađenjem zamjećujem (a i čujem kroz razgovore) jest uporno gledanje vozača i ostalih ljudi koji se voze automobilima svisoka na one koji koriste javni prijevoz. Jadnici, luzeri, niškoristi; ako nemaš svoj automobil i ne voziš se sam, kao da si manje vrijedan i loš. Trubi mu, opsuj ga, pokaži mu gdje mu je mjesto! Nema isprike i razumijevanja.
Sada mi je tek jasno koliko je važno za nas, zdrave, smirene i uobičajene putnike, istjerati vozila iz gradova svim raspoloživim sredstvima. Nije stvar samo u zagađenju, buci, gužvi (iako je to vjerojatno najvažnije i najkorisnije); mislim da je još značajniji rezultat putovanja javnim prijevozom – demokratizacija života na djelu. Čovjek koji se vozi sa drugima prestaje se smatrati vrednijim i značajnijim; manje upire na svoja prava i vodi bez zadrške računa o svojim dužnostima. Nasuprot uvriježenim mišljenjima, gotovo u svakoj vožnji doživljavam da se neki srednjoškolac diže sa sjedišta starijem suputniku; skoro polovica putnika koji ulaze na prva vrata pozdravljaju s pažnjom i veseljem vozače, pridajući tako značaj i važnost njihovoj ulozi; mlađarija koja na granici druge i prve zone odlazi poništiti kartu na automat- često to čini za više starijih suputnika, sami se nudeći da obave posao u vozilu usred vožnje, koji bi inače za nesigurne staračke noge mogao biti prilično opasan.
Gle, gle – bodrim sam sebe – pa nije ovaj svijet još uvijek otišao kvragu, barem dok Zetova konjica nezaustavljivo s isukanim retrovizorima i zastavicama umjesto kopalja i sablji - jaše diluvijalnom, močvarnom savskom dolinom prema džungli na jugozapadu!
Nema tome pet ili možda osam godina, vidio sam na televiziji vijest o tome da su Indijci ili Kinezi proizveli automobil za doslovce dvije tisuće dolara. Što će ljudi; zašarafili volan i kotače na osovine, utaknuli u onu rupu nekakav motor; nakeljili na to malo lima i plastike – i stvar funkcionira; prevozi – ostvaruje ono što je još našim djedovima i bakama bilo nezamislivo – da se u jednome danu pređe više čak i od sto kilometara, i što ljude po tim kinama i indijama još i dan danas – ne biste vjerovali - veseli! Naravno da me, kao starog zagovornika bespotrebnosti - ova vijest jako razveselila; no – kada bih je priopćio kolegama na poslu ili poznanicima, rijetko koji od njih nije sa razočaranjem konstatirao kako se sigurno radi o lošoj kvaliteti i kako on nikada ne bi vozio takvo što.
Eto, upravo na toj zaluđenosti vozilom kao znakom socijalnog statusa počiva današnja autoindustrija: teško ćeš Europljaninu, gladnome poštovanja i važnosti, prodati nešto jeftino. Osobno bih, da se takvo što smije (a pitao sam već, ne smije se) rado u centar grada, natovaren svom svojom dokumentacijom za posao, parkirao kakvog legendarnog Tomu Vinkovića; uživao bih gledati obješene čeljusti svojih kolega sa novim automobilima kupljenim na kredit - dok izlazim iz kabine. Ovako, koristim čelične plave strijele - i njima sam odjednom postao zadovoljan; što ću; neka me gledaju svisoka ako ih to raduje – barem si takvo što umijem priuštiti, na obostrano veselje.
Sve je bolje od toga da je ljude svisoka stojeći na semaforima gledam kroz staklo svoga vozila, misleći da su manje vrijedni i nesretni – nemam više kuda žuriti, jer svoje sam žurbe u životu otrčao i odjurio; sada ćemo dalje polako, bez gledanja na sat i bez briga. Kroz šoferšajbe svijet izgleda stran, dalek i nepristupačan; nikada kroz njih nećeš ugledati umorna i sanjiva lica što još uvijek nepogrešivo vjeruju u priču o radosti i spokoju, koji je evo tu, iza ugla prve ulice u Gajnicama ili Dolju podsusedskom, samo još da još obavimo kupnju u prvome dućanu na putu kući i sazujemo više te tijesne cipele sa umornih nogu.
Pa onda poskrivećki, iz malog pretinca ruksaka, navlačeći onu masku ispod brade, izvadim kakav suhi keks ili pecivo što ga je Najdraža za čitav naš mali i odvažan kolektiv spremala do kasno u noć; zagrizem taj svet, sladak i tanašan komad kruha svagdanjega uz promrmljanu molitvu ili dugu šutnju - i zadovoljan pogledam dalje u širine i visine ovoga ludog i predivnog svijeta.
Zato mi tako teško i ne pada očita činjenica da se naš obiteljski automobil približava nekom kraju svoga vijeka i da cijene vozila luduju sve više. Voziti se automobilom, to je do jučer postalo dostupno gotovo svakome, i nisam malo puta čuo da ljudi gladuju da bi otplatili nekakav kredit za vozilo, samo zato da bi pokazali kako ga mogu imati. Memati automobil – to gotovo da je do ovog vremena postao neki grijeh, čudaštvo, opscenost; koristiti noge sumnjivo je i okrenuto izravno protiv poretka svete matere potrošnje! Zapravo, gledam Milićev "Whatsup" i vidim kako vršlja po Imotskom u potrazi za Mercedesima; neki čovo mu priča da su jednome koji je kupio fiat, rekli da će skupljati pomoć za njega. Ali istodobno, taj predivan grad smanjio se na trećinu nekadašnjeg broja stanovnika, i baš nitko ne pita tog zagovornika mercedesa - ima li to što ti pričaš s ovim nekakve veze, ili nema?
Guglam rasporede vožnji vlakova i autobusa do nekog Ukanca, Belavića ili Hudejužne, nije važno – planirajući njihovo spajanje preko raznih vogela, krnica, zvečaja i črnih prstiju, vrteći u nevjerici glavom kolike sam pare sasvim nepotrebno i pohlepno godinama trošio na vožnju vozilom, umjesto da umorne noge izuvam iz gojzerica i odmaram po dalekim, malenim i pouzdanim stanicama vlakova širom bivše monarhije; gledajući iz njih i slušajući ljekovit tijek i šum predivnih soča, dolenjki i mrežnica, umjesto bolesnog, otrovnog i hektičnog zveketa konja po usijanome asfaltu.
Trgovci automobilima, kao i svi pošteni kapitalisti što u znoju lica svoga kupnjom i prodajom zarađuju svoj teško stečeni kruh, neće odoljeti tome da, sada kada se može, podignu cijene u nebo (nije važno hoće li one biti garnirane sigurnosnim uređajima, napajanjem na struju ili nekom trećom glupošću, pardon - opravdanjem); takvome čemu neće odoljeti od danas na sutra, da bi već prekosutra propadali plačući nad glasovitim - slomom tržišta (kao što su, sa stilom, to svojedobno činili, odlazeći u legendu, primjerice građevinari ili nekretninci).
Ostat ćemo mi, nepregledna masa rjadovojih čelovjeka (ionako rad i nije postao ništa više drugoga do li pukog najma, robe, kuluka), što gledaju u pod, a nerijetko bome i u nebo; koristeći snagu vlastitih nogu za to da ostvare dolazak od jedne točke do druge. Zavjetujem se sam sebi, a i svima ostalima, da ću sve češće i više upravo tu snagu koristiti pod kapom nebeskom ostvarujući razne odlaske i dolaske, ma koje i ma kakve. I tako – mislit ću, da – ali neću više misliti nikako drugačije – nego upravo tako kako su to definirali još stari peripatetici: onako kako hodam (jer, dometnuo bi onaj naporni vjetar u granama: čovjek misli onako kako hoda, ali sanja onako kako jede – ali o tome drugi put).
Neka nam guste krošnje što će proljetos opet niknuti nad glavama - zastiru naša sanjiva i teško dostižna neba; neka brzi i šumni potoci pod našim stazama - hlade i miluju naše umorne noge što će prevaljivati daljine ovog svijeta udarajući tabanima o sveto i nikad prežaljeno tlo; sve dok se ne srušimo od starosti i istrošenosti na neku osamljenu klupu ili panj. Dolje pneumatici, dolje elektroni, kružnice, osovine i ugljikovodici! Živjeli pravci; ravne crte – makar i kose, ukošene, teško savladive. Živjelo hodanje!
Post je objavljen 16.03.2022. u 08:43 sati.