Kada Srbija zakašlje, svi oko nje zašmrču – stara je istina dvadesetog stoljeća, i ne bi bilo dobro da se ponovi i ovom dvadesetiprvom.
Val zlokobnog rata stigao je i na naše granice, i to vikendom – a da kako će, jer treba čuvati prekovremene i dežurstva na platnim listama – pa su krenule i demonstracije. Više se ne demonstrira protiv korone i mjera koje poduzima vlast, sada su na tapeti Ukrajina i Rusija.
Imajući u vidu kako je Beograd nešto veći od Zagreba, kada se pročitaju vijesti i usporedi broj demonstranata u Beogradu za Putina i u Zagrebu za Ukrajinu, zlobnici bi ubrzo došli do zaključka kako su srpska ljubav prema pravoslavlju i hrvatska ljubav prema toplome domu i juhici nasuprot burovitom subotnjem prijepodnevu – otprilike jednakog intenziteta.
Dobro, popravili su Srbijanci dojam i time što su pronašli tisuću onih koji bi demonstrirali protiv rata (jer danas demonstrirati za Putina udeseterostručuje značaj tog čina, takve su prilike); a i mi smo se iskazali pomaganjem izbjeglicama, što je puno više od pukog vikanja po ulici.
Moram ovdje, prije svega – razlučiti i pojam Srbijanaca od Srba, i legendarno Pribičevićevo mijenjanje monete za potkusurivanje (jer čak je i on shvatio ono što će na puno bolniji način shvatiti njegovi sunarodnjaci – Prečani nakon kakvih sedamdesetak godina: da će im samo vlastita pamet i rad donijeti dobro, a ne nikakva velika Srbija), i štošta još treba drugoga razlučiti, ali pokušat ću ovdje sasvim površno i za potrebe onoga što na koncu želim reći - iznijeti tvrdnju da – kako bi to u njihovom šarmatnom prijevodu znao reći naš veliki i neumrli Blek Stena – Srbijanci, odnosno njihovi političari, ne pate od zavere ćutanja, ili još bolje – da su svi njihovi najveći problemi dvadesetog stoljeća upravo i proizašli iz toga što nijesu umeli da ćute.
Pa su tako na krvavim sabljama, urlajući pijano i crnorukaški - prvo razvlačili leševe Obrenovića i njegove žene, pripremajući teren za sukob sa Habzburzima; mladobosanci zatim nisu – noseći bombe i revolvere preko Drine - umjeli sakriti to da ih je pomogla i poslala Crna ruka; poslije Pašićevi žandari nisu znali pustiti habzburške špicle da vršljaju po Srbiji (dobro, to baš i nema puno veze sa riječima), a kada im je Zapad ponudio Srbiju od Kosova do Šibenika (što pokojni Dobrica plaćući pred kraj Hudelistu u pero nikako nije mogao prežaliti) da se pomire za Bugarima 1914. i tako odmah na početku prvoga rata odsijeku Centralnim silama južno krilo, odbili su čak i to – i onda prošli albansku i krfsku epopeju, radije gubeći trećinu ili četvrtinu muškog stanovništva, nego šuteći.
Opijeni time što su bili na pobjedničkoj strani u prvome ratu, vladali su srbijanski političari, biznismeni i protuhe Kraljevinom kao pijani milioneri (otprilike kao što se vladalo Hrvatskom nakon, a izgleda i još nešto prije Oluje, samo srećom - kraće), sve dok se onih tridesetih - nije našao po jedan normalan vođa sa svake strane (Pavle i Maček) da nešto dogovore - malo popustim ja, a malo ti, kako to već među pitomim susjedima ide, a takvi se u istome času i na istome mjestu rode jednom u tisuću godina. No, niti to nije bilo dobro, pa iako su imali i kralja i kraljevinu, dali su se lako zavesti od Engleza, komunista, koga je god trebalo, i sve predati na pladnju, samo da ne moraju ćutati, i povikali strastveno dvadesetisedmog marta protiv Hitlera. Nakon što su u aprilskom ratu dobili priliku za razmišljanje, niti to nije bilo dovoljno, pa su još jednom ustali pod Užičkom republikom, uvedeni u to krvavo kolo od komunista sa Hrvatom na čelu, da bi ih Wehrmacht potom smirio barem na par godina – dok su njihova zaboravljena braća prečani dotle trpjeli teški i krvavi jasenovački zulum, a onda su – za nagradu -drugi puta dali danak u krvi na Sremskom frontu; tom valjda najbesmislenijem frontu onoga rata – jer trebalo je Rusima milijunti puta pokazati da su naši (komunisti, pravoslavci, svejedno je), pa dok su Rusi po Beogradu silovali, srpski su mladići ginuli ubijajući se s posljednjim Nijemcima..
I tako su Srbijanci, samo zato što njihovi vođe nisu mogli ćutati, prokockali vlastita kralja i kraljevinu, koju se dalo prilično bezbolno prevesti na pobjedničku stranu tijekom rata, kako su to napravili neki Bugari, ili Talijani i tko zna sve još ne (i u tom slučaju ne bismo danas – zamislite pak to - uopće imali pojma tko su bili Broz, Mihajlović ili Pavelić), pa umjesto kralja - dobili cara, doduše crvenog, i još Hrvata, ali tko bi još pitao za detalje.
I onda, kada je Tito pacificirao sve od Triglava do Đevđelije, i uveo svoju zaveru ćutanja, golootočku i sve manje strašnu, ali jednaku za sve đilase i nikeziće i perovićke i tripala koji bi se samo usudili podići glavu, i na kraju nestao u povijesti kako se u njoj već nestaje, s puno pompe i potrošenih para - što je ta zavjera postajala slađa i komfornija – nekome za nagradu, a nekome za kaznu - opet Srbijanci prvi ustaju i viču s božurima i guslama, od Kosova do Ljubljane, uzdižu Miloševića na pijedestal i pokreću krvavo klupko ratova koje ih je – kako stvari trenutno stoje – svelo na to da s njima nisu željeli čak niti Crnogorci, a kamo li itko drugi.
Razumijem ja to; taj kompleks neke veličine i aktivizma i nemanja petlje da se negdje u zakutku sjedi i ček i šuti; nije on stran baš nikome – ali dajte, udahnite triput prije nego zavičete, susjedi, pa vidite da je to za vaše dobro. Osuđeni smo na to, kako god bilo da bilo, živjeti jedni kraj drugih, i nema te ade koja bi se, kao u nekim Kusturičinim andergraundima, s mnogo pucanja i pevanja, i s ništa manje rakije ili pečene prasetine - odlomila i zaplovila širokom rijekom povijesti da nas rastavi („vidi tata, sunce – nije sine sunce, to je mesec!“).
Ni negdje u prosincu devedesetiprve, kada su pucali po nama, i to doslovce, nisam mislio da Beogradom hodaju ljudi sa rogovima na glavi; ne mislim to naravno – ni danas, kada vidim ove demonstracije za Putina. Uvijek sam imao nekoliko znanaca „preko“ s kojima sam na ovaj ili onaj način održavao kontakt (pa se tako dobro sjećam kada je devedsetišeste uspostavljen poštanski promet, ili telefonski) – i nikada nismo mogli vjerovati što se dešava. Jedino pitanje je – što će u svemu prevagnuti; jer na žalost – vidjeli smo da u povijesti uopće nije nemoguće da tisuću ljudi preuzme stvar u svoje ruke, samo ako su dobro organizirani i poduprijeti izvana, i ako nemaju odgovarajuću protutežu koja bi ih mogla nadjačati.
Što zapravo ovim zakeranjem želim reći? Pa to da je Srbija opet danas pred istom tom dilemom (vele lijepo Dalmatinci: puka bi da ne reče!) koja se povlači od nesretnih Obrenovića i Karađorđevića nadalje, i nikako joj (ma koliko se Vučić trudio izgledati pitomo) ne uspijeva izići iz dvadesetog stoljeća, iz kojega su, s manje ili više uspjeha, čak - uspjeli izaći i poslovično sumnjivi, šutnji, kalkulaciji i čekanju skloni Slovenci i Hrvati: Srbija danas treba šutjeti, začepiti prstima nos pred svom truleži i licemjerjem zapada i podržati taj zapadni svijet za šaku dolara, pardon – eura, ili povikati jednom i zasvagda, kako je to posljednjih sto-stoipedeset godina dosljedno i činila: ovaj puta - živio Putin, i tako opet riskirati par udaraca u trbuh jer – ne umiju šutjeti. Sada više nemaju ni kralja ni kraljevinu; tek nešto konsolidiranog budžeta, dobar pokazatelj gospodarskog rasta, nešto stranih ulaganja i par neloših međunarodnih bankarskih indeksa; svo kajmakčalansko i kolubarsko topništvo i svijetle sablje otplivali su i otišli u nepovrat; odsječeni su od pravoslavlja i čitava iole im naklonoga svijeta po toj liniji. Samo ih još rudnici litija mogu spasiti da ucijene svijet baterijama za mobitele i električne aute – a ako samo pisnu - niti sav ruski plin ili nafta što ga još uvijek zauzvrat zbog nepoštivanja sankcija prema Moskvi jeftino dobivaju – neće ih spasiti toga da postanu Bjelorusija, umjesto da preko vlastita crna i tvrda hljeba - kusaju euro pogaču – sve presniju i tanju, ali još uvijek (u to smo se i mi sami uvjerili) izdašnu i sigurnu; a to je jedino što sada izgleda važnim – i o čemu moraju sami odlučiti: izabrati za mjesec dana na izborima između Rusije ili EU, između trave zelene i pogače bijele. Baš kako onaj stari, kojeg isto tako u nekom Kusturičinom filmu, negdje pred sudbonosnu utakmicu u Tampereu odvode na Goli otok – viče, okrećući se onima koji su izabrali Tita umjesto Staljina: bolje rusko govno, neg“ američka pita! – tako i sada u Srbiji moraju saznati što im je milije.
Ili nastaviti ovu nevoljnu tradiciju buke i vikanja, a bogami i ponešto ozbiljna razbijanja, nakon čega se svi skupa moramo upitati: koliko će opet štete za sve nas, i njih, nakon nova takve pijane terevenke ostati.
Srbija je oduvijek ovdje bila velika, ne samo po tome što je veća, brojnija, snažnija, propulzivnija od ostalih (a najveća je bila – to svi u srcima znadu - kada je bila mala i slabija, i kada se branila od onih koji bi je željeli pregaziti); ali baš uvijek kada je željela postati veća, pa još na račun ovih manjih oko nje - postajala je manja – ne samo na kartama – to Srbijanci najbolje znaju, a to je i njih, i sve nas oko njih – posljedično – znalo jako, jako zaboljeti – i koštalo je puno, puno glava, godina truda, zaostajanja, vidanja rana i kaskanja za bijelim svijetom.
Jer, kako god okrenuli, teško da itko može poreći kako je ovo sadašnje društvo zapada – koliko god bilo prijetvorno, i koliko god EU ličila na kopanju s dva reda prasadi što bi kusala iz nje – najbolje i najsigurnije društvo koje u ovom trenutku možeš izabrati; a nitko nije otok – i ne može sam. I još: svijet na žalost, nije mjesto u kojemu bi se dalo birati mirno, tiho i dugo – jer je tako lako i bolno sklon tumačiti svako kolebanje i nećkanje onim zloglasnim pravilom – ako nisi s nama, tada si protiv nas.
Tako je to najčešće u životu: vrlo je rijetko netko drugi kriv za gluposti što si ih sam počinio.
Post je objavljen 08.03.2022. u 07:39 sati.