vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 29.12.2021.

Krleža

Četrdeset je godina prošlo od one noći u kojoj je umro Krleža, i od one večeri u kojoj se jedan nesiguran i ne pretjerano sretan dječak na pragu prve mladosti zaljubio u bujicu riječi što je sukljala s ekrana u nezaboravnoj monodrami s ruba pameti što ju je, smrtno ozbiljno, dosljedno i neprikosnoveno deklamirao opominjući i sveznajući glas Ljube Tadića. Pa ako sam se smrtno zarazio literaturom tek sljedeće jeseni, kada sam u bunilu neke gripe i jednom dahu otčitao Zločin i kaznu, postajući od te noći ovisnik kojemu ni jedan dan pod kapom nebeskom neće proći a da nešto ne pročita, razdoblje inkubacije svakako je počelo u onoj prosinačkoj večeri punoj jugovine, otopljena snijega pod mirogojskim arkadama i straha, koji se tako jasno očitavao sa lica odraslih oko nas. Bio je to strah tako uvjerljiv i životan, strah kojemu niti sva buka naših netom izniklih dječjih buntova s gitarama i bubnjevima oko vrata nije mogla oprati užas i tminu.

Nije više bilo glavešina onog doba koje smo naumili rušiti, poumirali su svi u nekoliko zima i pootpadali sa svojih visokih krošanja kao staro i zaboravljeno lišće što će ubrzo postati tek šapat i šušanj i zaborav; i kao da su svi ti stari i ustrašeni ljudi oko mene osjećali da su izručeni na milost i nemilost na pladnju povijesti - silama mraka što će, doista, niti desetljeće kasnije izići na javu i započeti krvavi pir u kojemu će valjati spasiti živu glavu. Desilo se zapravo isto ono što se tako prozaično i svakidašnje dešavalo i tisućama mladaca još davno, davno ranije – svjetlost riječi koje su bivale uperene u poretke, redove i zakone, koje su protuslovile zamkovima, autoritetima i nerazrušivim stanjima stvari – obasjala je i jednu krhku i nejaku dušu koja je, kao i milijuni drugih, vapila za nekim snažnim spoznajama istine, dobrote i ljudskosti. Krleža je te večeri u meni naselio ljubav prema riječima, i ako je išta od Krleže i krleža ostalo u meni, to je činjenica da ću, dok za sebe budem znao, cijeniti vrijednost i značaj riječi nad silom i silama, zapravo - fenomen sporazumijevanja i izricanja, nad nadjačavanjem i poražavanjem.

Sve što će se zbiti poslije toga, ubijat će Krležu u meni, jer samo tako moći ću podnijeti i podnositi tu neizdrživu snagu i neizrecivu visinu sa koje se taj čovjek obraćao svima nama: neki će je zvati pozom, neki joj odricati smisao i dosljednost, ali ja ću već rano shvatiti što je i tko je Krleža baš meni: graditelj koji je salio prvi temelj, a temelj bez onoga što dolazi na njega nikada neće biti dovoljan sam za sebe. Krleža je bio strašniji od stvarnosti samo dok ga se čitalo: tek kasnije shvatit ću da nema te literature koja bi do kraja opisala strahote koje će se doista desiti, i da sve mistične kutije što ih se testamentima i talambasima namrlo otvarati dvadesetak godina kasnije potpuno gube na svojoj vrijednosti pred bujicama događaja koji će se doista u međuvremenu i zbiti. Ono što se desilo – načit ću tada - neusporedivo je strašnije od onoga što se opisivalo i predviđalo, i sve što se pisalo i opominjalo i naricalo u toj gomili papira nije bilo dovoljno da ljude zaustavi u nedjelima što su ih morali počiniti. Literatura je, nesumnjivo, vrlo precijenjena stvar: malo je tko, ili nitko, iz nje išta naučio, a opet joj se vraćamo kao noćni leptiri svojim svijećama, da izgorimo do kraja našeg vremena, jer drugačije ne umijemo. Pa čak i klinci koji danas tipkaju više emotikona nego slova, nemaju nikakvu drugu potrebu nego da budu shvaćeni i da ih se čuje; da ne utrnu u tminama vremena kao neznana i izgubljena bića što su nekada bila tek da bi postala nikada.

Kao što smo mi čitali, jer smo se nadali naći ono što će nas spasiti od otrova kojima su bile ocrnjene duše onih prije nas – tako i oni danas ne čitaju, jer se nadaju da će se tako spasiti otrova koji vide na nama; otrova života koji prlja i uneređuje svaki ideal, svaku nadu i svaku suzu što smo je ikada isplakali.

Izgubit ću se kasnije u beletristikama i lakim historiografijama i memoarima; među inim - u mnogim Scilama i Haribdama krležijanstva; potopit će me gotovo bez povratka svi oni blijedosivo i gotovo bezablično naslikani ženski trbusi, beskrvne večeri malograđanskih agonija i beskrajni traktati o bezvrijednosti naših legendarnih malih krčama koje će, dok dođe vrijeme da i mi u njih sjednemo, davno već nestati. Vatrene, ljudske i jasne misli raznih političkih eseja, uzbibani valovi sjajnih balada ili neponovljive epizode iz dnevničkih zapisa jedva da će u tome svemu spašavati stvar. Trebale su proći godine bjegova i utjeha; vidanja rana toplim i tihim lirikama ili odsječnim i jasnim tvrdnjama kakva pomirljiva i slatka štiva, pa da opet, očajnički i dosljedno, posegnem za istim lijekom i vratim se na početak.

Prije svega, duga i beskonačna krležijanska rečenica; nekima mutna i beskrajna rijeka, drugima leden i bistar gorski potok što vječno napaja i inspirira. Pa onda njegov dosljedan povik na sve što je bez stava: angažman, makar i da bi se sačuvalo angažiranje; a opet – vrijednost onoga što je vidio dvadeset ili trideset godina prije ostalih, gledajući preko drugih glava u vrijeme kao preko niskih i loše sagrađenih zidova. Apsurd vlastita bivanja: neopisiva i neponovljiva scena iz mitske četrdesetiprve u kojoj ga uznici okivaju u lisice, i u kojoj ga vuku hodnikom kao obična tata, a njegovi supatnici, djeca što će tek koji časak poslije umrijeti, pljuju ga kao trockističkog izdajicu. I živa istina o tome zašto i kako nije otišao u šumu (a možda ponajprije zbog ljubavi, jer mu je Bela bila važnija od svih i svega), pa kada se tamo u šumi postavljalo pitanje zašto nema Krleže, nametao se sasvim jasan i kristalno čist odgovor: pa tu i nema drugih osim Krleže, jer upitaš li bilo koga tko umije sročiti nekoliko rečenica išta, od prvih pet misli što će ih izreći, barem tri bit će Krležine. Krleža – potom – kao nedosljedan i licemjeran hedonist, dapače – diktator i žandar nad tuđim suzama; čak štoviše – i akter zlobna i teško dokaziva trača o tome da je plagirao i nipodaštavao samog Kamova zavlačeći desetljećima njegovo štampanje i promociju. Sve što je napisao o pijanoj novembarskoj noći, o izdajama iz deset krvavih godina i o banketima u blitvama, sam je poslije – vele – na svojoj koži proveo i isprobao, još i gore od onih koje je tamo ocrnio. Neshvaćen i presložen Aretej, kojeg bi valjda trebalo gledati deset puta pa da čovjek barem nazre sve moguće rukavce u koje su misli otplovile; konačno i teške i tmurne Zastave koje – o, sramote – nisam u svome hektičnom i užurbanom životu još niti cijele pročitao, čak niti onda kada se svijet prije dvije godine zatvorio na nekoliko mjeseci i kada je doista bilo vremena za to – jer tada ni knjižnice, o apsurda, nisu radile.

Krleža, to je čovjek koji potiče ljude na barikadu, ali vjerojatno i konformist koji predvodi delegacije iza tih istih barikada, do kojega hodaju svite i čopori ulizica, i onda takav dolazi pred počasne straže, a tamo naprasno otkazuje mimohode i užasnut sjećanjima na galicije i cerove priča domaćinima o tome kako se grozi pušaka, strojeva i vojske kao samoga vraga. Trebale su proteći godine i godine, pa da krležijanci poviču zbogom, a kritičari zazovu povratak, i nikada ta priča neće biti ispričana do kraja – jer teško da će ikada itko pročitati Krležu do kraja. Krleža elitist i antiintelektualac, Jugoslaven, četnik i ustaša, trockist i uvjereni partijac koji potpisuje antidržavne deklaracije o jeziku; Krleža anarhist i diktator, revolucionar i konformist, sjetan i boležljiv mladac istodobno i kao oronuo ugledan starac.

Krleža, to je neoborivi dokaz one stare maksime koja mi se toliko puta ukazala: da autor ne može objasniti djelo, ali djelo može objasniti autora; jer ako je pravo - onda je samo sebi dovoljno i ne treba mu više nikakav autor.

Krleža, koji izazov. Izazov nepročitane knjige; neshvaćenih stavaka; nepoznatih partitura, zbirki ili zapisa. Krleža; sjaj prašnjave i raspale kutije pune starih ispisanih papira, što ih nakon pola stoljeća otvaraju djeca na čijim se diplomama još ni pečat nije sasušio, željna znanja, odgovora i vječnih istina, baš kakva smo i sami bili mi, ili oni prije nas, ili oni prije njih, i kakva će djeca uvijek i biti, dok nas bude. Na stranu svi Bernhardti ili Knausgardi, slava i čast svim Ferranteima, Houellbecqovima ili Vonnegutima; sve ćemo mi to očitati, ako treba i na samrtnim posteljama, ali dajmo ljudi, pometimo prvo pred svojim vratima, jer pred njima - tako malo je toga ostalo; od svih naših vrijednosti i imetaka; od svih naših zabluda, strahota i izgubljenih godina nad stjecanjima, imanjima ili natjecanjima… Kada se probudimo čisti i naspavani u neko svježe proljetno jutro, krećući prema knjižnicama nevini kao djeca pred prvim pisankama i čitankama, ostat će nam još kakav zaboravljeni a nezaobilazni Sudeta, Šop ili Donadini, i naravno – nikad do kraja shvaćeni i pročitani Krleža. Drugoga u toj našoj, ubavoj hrvatskoj arkadiji biti neće, ne budemo li sve to pročitali i prenijeli na one koji dolaze, i koji bi to nešto – tek mogli postati. Jer, samo onaj koji čita moći će sutra i pisati, i ne bude li se čitalo, neće se ni pisati, a ako se ne bude pisalo, neće se doista onda više imati niti što čitati, a kada se ne bude čitalo i kada knjiga ne bude… bit će to svijet kojega ne bih želio niti zamisliti, a kamo li živjeti u njemu. I volio bih, iskreno bih volio da sam u manjini.

Nema stoga druge nego – čitati. Čitati sve ostalo, pa i Krležu. Kada skinemo sve aureole ili zaboravimo sve kletve koje su izrečene, ostat će pisac: Krleža kao čovjek koji je na rubu ponora, na portama tvornica smrti, pred regrutnim komisijama carstava i kohorti, mijenjao pakla cigara ili porcije pune slabo kuhana graha za – bilježnice, da bi ih ispunjavao bolesno i strastveno i dosljedno. Čovjek kojemu je važnije od bilo čega bilo – pisanje.

Ako ikako zamišljam svoj kraj, onda ga zamišljam upravo tako: sa glavom klonulom nad papirom, okružen do samoga kraja gomilama dopola pročitanih stranica; pod slabom svjetlošću nekoliko loših svijeća; bez neke prevelike patnje ili radosti; pomiren, izgubljen i zaboravljen. Netko bi umirao na boljnom polju, netko pak rado u kakvom vrelom ljubavnom zagrljaju; netko nad pladnjem dobre hrane, a ja bih baš tako. Sve ostalo što se zbivalo bilo je dovršivo i lijepo, čak i ljepše od ovoga u mnogim slučajevima - ali imalo je još dok je trajalo neupitan pečat vremena; ovo je beskrajno i snažno, pa doziva kao ništa drugo što bi se s time moglo usporediti.

29.12.2021. u 23:26 • 14 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 26.12.2021.

Svoj vlastiti spam



Počelo je sa komentatorom Dream Of Stone; možda još prije godinu dana: čovjek je upisivao desetke komentara, pa sam pokušao razgovarati tim putem sa njime o tome da bi svoje upise objedinio; editor me u jednom času odbio (kasnije su mi rekli: zato što si koristio ime tog komentatora) i definirao me kao problem mog vlastita bloga.

Onda prolazi vrijeme; idu mjeseci i prolaze postovi; već sam sam sebi dosadio svojim pisanjem, a nikako da si to priznam; treba mi stvarno nešto da me udari po glavi, pa da to shvatim.

Jedan dan desi mi se onda sljedeće na jednom blogu, drugi dan na nekom drugome. Upisujem komentare, a sustav veli:

„Nije dozvoljeno slanje spama.
Vaš blog prijavljen je administratoru zbog kršenja pravila servisa.“

I tako, treći dan, na sam Badnjak, pokušavam ljudima koji brinu oko toga zbog čega mi se sve to dešava, ili ih se tiče jer su autori blogova na kojima mi se to dešava – objasniti da shvaćam kako ništa nisu pogriješili, a još manje da su namjerno željeli praviti mi probleme, kada i moj vlastiti, najrođeniji blog – javi mi isto to.

Ne smijem sam sebi pisati komentare!

Očito sam u ta dva-tri navrata koristio neki rečenični sklop, neke riječi koje su unaprijed bile zadane i definirane kao problem. tješim se: pa naravno da za sve postoji razumno objašnjenje; postoje ljudi koji brinu i popravljaju ono što se pokvari; ali nije ovdje problem u sustavu i u drugima: problem je u tebi. Počeo si previše ovdje filozofirati, čovječe.

Kakva opomena, kakav scenario, biti sam sebi spam; eto do kuda sam dogurao; to ne može biti slučajno!

Blog je oživio, i želi mi reći: vjetre, mijenjaj se, ili nestani. Nisu više vremena za šalu; već za akciju. Ako se već nije moglo skupiti lovu za agregat Morskoj pa da žena sa svojima, bagerima i moćnicima usprkos, u vali može dočekati Badnju večer uz dostojan broj kilovata, treba učiniti nešto drugo.

Navikli smo vraćati se u fetusni položaj: vratiti se tamo gdje je sigurno i poznato, gdje nema iznenađenja, pa makar niti ugodnih. Mi smo ti koji su otplovili nekuda dalje, jer život je plovidba - i nikada nisi tamo gdje si jučer bio, pa bi se sad opet ukrcali na dobri stari trajekt da nas pogonjen dizelom i maeštralom po mirnoj pučini ljuljuška i vozi negdje na Jadriju, Srakane ili Sardiniju; a u stvari za sve nevere ovoga jedinog, predivnog i strašnog svijeta treba nam splav sa Titanica, dobra vesla, par iskri u kutovima oka i snažno srce. Brojke tu malo znače: naš dobri Bog, ukotvljen u vremenu – i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti jednako - kao grašak u francuskoj trećeg dana, dobro zna da je sekunda svjetla jača od stoljeća tmine.

- - - - - - - -

Ne spamaj, ne dulji, ne tupi; govori! Prvo što mi pada na pamet, to je da oko mene umiru pretili. Ljudi sa viškom kila i manjkom navike kretanja. Ono što mogu, to je - potaknuti druge na kretanje, pogotovo u ova vremena općeg tovarenja hranom bez ikakve potrebe i smisla. Osobno mi je poznato nekoliko slučajeva smrti u posljednjih desetak godina upravo oko blagdana, ili slučajeva moždanog i srčanog udara – zbog izležavanja, pretrpavanja hranom i nedovoljne aktivnosti. Statistike jasno pokazuju kako je stvar katastrofična, te da polako postajemo najdeblja nacija kontinenta, bez premca. Jasno kao dan. Ako možemo pomaknuti stvar za milimetar, učinimo to. Za početak, svatko za sebe.

Jasno, oni koji ne mogu radi bolesti, ili im ne treba, jer su slabi, stari ili mršavi, neće to činiti; oni će sigurno naći nešto drugo – čitat će, interesirati se za druge stvari; ali velim – toliko je debelih ljudi oko nas da sasvim sigurno kretanje malo kome može škoditi. Bez kretanja, i uz smanjenje količine hrane koju jedemo, jednostavno ćemo u žalosnoj većini slučajeva propasti u sljedećih nekoliko desetljeća: propasti kao organizmi, ali i kao pojedinci, kojima je bio dan taj savršen dar života – i koji nisu znali što bi s njime da ga barem malo očuvaju.

Pokušat ću koji puta skupiti i staviti na blog slike sa svojih hodanja, makar jednu ili dvije, i zamoliti vas stoga da, sebe radi, odvojite vrijeme za kretanje u danu: ne mora to biti daleki izlet od pet sati, nipošto. Dovoljno je da ostavite automobil, vlak, tramvaj ili autobus na miru i upotrijebite vlastite noge do običnog dućana, pošte, ljekarne ili rodbine, pa čak i posla – dijelom; ne moraju to biti kilometri. Za početak, bit će dosta i pola sata na dan, ali svaki dan.

Baš svaki dan.

Mogao bih, kada bi mi se dalo kopati tu po mapama na vlastitom računalu, početi predlagati vam odlaske na konkretne kratke i jednostavne ture, od Kunišćaka do Šestina, ili oko Maksimira, ili tamo do Baća na istok uz obalu, ili kako predivno i predano već godinama radi naš sjajni kolega Viatrix – Istrom. Malo kulture, malo friške arije, puno dobre volje i malo vremena. Sasvim dovoljno.

Čovjek misli onako kako hoda, govorili su peripatetici: obećavam vam da ćete – bez iznimke - s vremenom postati spokojniji, zadovoljniji, ispunjeniji. Zaboravit ćete na mnoge druge stvari koje će vam postati manje bitne, ili nebitne – i razgovorom sa samim sobom doći do ravnoteže. Otkrivati što ja važno, i napuštati nevažno. Graditi se postupno i polako čineći sebe i ljude oko sebe zadovoljnima.

Jedino u čemu se moj život razlikuje od života većine ljudi oko nas, najbolje je opisala mala ženina nećakinja: tetak, odlično je s tobom; zanimljivo je i sasvim drugačije nego kada sam sa drugima; samo se puno hoda.

Neka vam moje osobno svjedočanstvo posluži u svemu ovome: ja nisam ni pametan, ni lijep, ni mlad, ni uspješan u bilo kojem smislu. Nisam vjerojatno mnogo niti sretniji od vas – svatko od nas ima svoje probleme i nevolje, samo sam uvečer toliko umoran da prevrnem dvadesetak stranice neke lijepe knjige i zaspim kao klada; tonući u san ćutim onaj blaženi osjećaj kako je lijepo spavati, pa i živjeti. Dvije sam vojske prošao i dvije regrutacije prebacio preko leđa, i niti jedna mi nije otkrila rupu srčanom zalisku; otkrio sam to sam uslijed čestih aritmija. Pa sam, nakon što me eto lupilo po glavi, a čeka me jednoga dana i operacija, počeo hodati. I tako hodam evo već sigurno dvadesetak godina, prvo vrijeme pretežito vikendom, a preko tjedna – koliko se dalo i moglo, da se izbjegne prijevoz gdje god se može; posljednjih pet godina hodam svaki dan najmanje osam do deset kilometara, i jednostavno nalazim vremena za to, kao i za sve ostalo što i svi drugi. I uvjeravam vas da na stazama kojima se krećem nipošto nisam sam: oko mene sve neki angažirani i zaposleni ljudi; spremni sami sebi oduzeti sat ili dva vremena ležanja ili nekog drugog gubljenja u korist kretanja. Zapravo više ne mogu zamisliti dan u kojem neću hodati toliko; vjerojatno sam već prevršio mjeru jer su me ozbiljno počela jednom ili dvaput godišnje stezati križa; morat ću svakako dio te aktivnosti prebaciti sa nogu na vježbe leđa, i to ću činiti postupno u mjesecima i godinama koje slijede.

Ono što je glavno, i što vam želim prenijeti, to je promjena: vrlo rijetko, možda tek na dane kada nas pere južina kako je to bilo ove subote, osjećam se kao stari, truli panj; pa onda nataknem tenisice i odradim svoju turu, i vratim se znojan, vruć i dobre volje kući, kao beba.

Naravno, ako vam je dosadno ili vam se ne da hodati, vježbajte: ima na internetu tisuće vježbi za tijelo; dio koji vas boli, ili vam je manje lijep, zapostavljen, a bitan – oblikujte, vježbajte, pomičite (naravno, prvo se, ako su bolovi i situacija ozbiljni – posavjetujte sa liječnikom). Učinite nešto sa sobom. Vježbajte, i pričajte usput sa sobom o običnim stvarima koje su se dešavale ili će se desiti; vrlo brzo nestat će osjećaja da su drugi krivi za mnogo što, a javiti se spasonosni osjećaj da mi sami, vlastitim trudom, možemo učiniti puno i prekoviše toga: učinite se zadovoljnijima, umornijima, spokojnijima, veselijima. Učinite svoj vlastiti, jedini i jedinstveni život sebi podnošljivim, dovoljnim i ljepšim, makar za mali, mali djelić.

Tek da vam ne pričam što biste mogli vidjeti i osjetiti, kakve sve divne ljude sresti i kakve lijepe doživljaje oćutjeti.

Dosta je spamanja, barem za danas: shvaćate - treba spašavati što se spasiti dade. A to u konačnici nipošto ne mora biti tijelo; lako je za noge i ruke i kosti i mišiće i meso; ono što ćete spasiti, to je nešto drugo.

Svatko će od nas sam morati otkriti što je to.

26.12.2021. u 11:24 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 23.12.2021.

Pogrešan korak



lokalni.hr

Pokušao sam na blogu Sajam taštine - upisati komentar na temu narcizma, pa mi sustav uzvraća kako nije moguće slati spam, odnosno da sam prijavljen administratoru bloga radi kršenja pravila servisa. Post me potakao napisati par rečenica, pa ih zato donosim ovdje; ne toliko stoga što bih puknuo jer tamo iz meni još uvijek nepoznatih razloga ne smijem komentirati, već stoga što već dugo ništa nisam ovdje napisao; sramota je, a tema je nekako baš poticajna i kvalitetna; utoliko zahvaljujem autoru tog bloga na tome - odnosno na ovako znakovitoj i shodnoj temi u vrijeme u kojemu se obraćamo fenomenu rađanja nečega što je izvan i iznad nas (za ovo u pogledu bloga i tema na njemu, već odavna napisao sam kako je prazan list papira najgora stvar na svijetu, a ovdje učas odabereš neku temu koja ti se sviđa, pa piskaraš do mile volje, jer je drugi upalio tu iskru u tebi).

Dakle, primijetio sam, hajde da to kažemo pristojno, kako ljudi koji imaju dobro mišljenje o sebi, ne podnose baš najbolje ljude koji - opet - imaju dobro mišljenje o sebi. Međutim, ovdje ne bih stavio naglasak na dobro mišljenje (bilo ono ili ne bilo na čemu utemeljeno), već bih naglasio jedan glagol koji nam često prolazi kroz misli (a time, je li, i šake) kao pijesak: podnošenje. Suština društva i jest podnošenje, jer da ne mora, nitko ne bi s nikim proveo pet minuta, za što ne tvrdim izričito kako nije samo po sebi vrlina (to je barem moj dojam današnjeg svijeta u kojemu je fakultativnost božica, sve dok ne ponestane para, ili nekog tko će podmetnuti leđa za drugoga, ili nečeg sličnog). Ovdje opet valja primijetiti naglasak na "morati", pa onda kad smo već kod glagola – ne mogu ne naglasiti: vidi ovoga vjetraugranama, stalno nešto primjećuje, kibic neki, voajer, što li? Dobro bi, sjećajući se dobrog starog Aristotela, bilo biti zvijer, ili Bog, ili ako nijedno nije baš do kraja moguće, onda barem svratiti do kakvog drveta u šumi; puno bi se tamo dalo naučiti.

Zdravi i samosvjesni pojedinci trebali bi umjeti plivati u toj vodi i odjeljivati žito od kukolja, pa kada tako razmišljamo o društvu, kao da promatramo veliki buvljak. Na tu me pak sliku inspirirao sjajan jučerašnji dokumentarac o padu SSSR-a, u kojemu profesorica glazbe priča kako je novac početkom devedesetih postao bezvrijedan, naša znanja, vještine i sklonosti – besmislenima, a društvo jedna velika tržnica. Dala je otkaz u školi gdje je radila, jer nije mogla zaraditi ni za kruh i mlijeko, i počela prodavati i kupovati kao i svi ostali. E, tako je – vele upućeni - i sa ljudskim potrebama: laissez faire. Stojimo na trgovima i trampimo osjećaje, misli i djela kao košulje i stare tranzistore, nadajući se vještijem trgovanju i boljoj zbirci nego netko drugi. Pa onda kukamo kako nismo imali sreće, ili je netko mijenjao pravila igre usred utakmice, ili smo sretni jer je ulov bio dobar a duša puna kao brod; pardon, dnevni boravak.

Tu se naravno sjetim gospona Nadana i njegovih slonovskih kljovi, pa se pitam: je li samo nesretni Nadan kriv za to, ili ga je netko doveo do toga stanja – da sam sebi kaže, potrebne su mi slonovske kljove u boravku, ili podrumu (da ne bi tkogod još i vidio da ih imam, pa prijavio), ili tko zna gdje? Nije li društvo to koje je rodilo Nadana i nadane, i razne druge beznadne, i ono je to koje ih je tjeralo na stjecanje i zgrtanje i gomilanje takvih tričarija, samo da bi jednoga dana mogli reći – uspio sam? Trebam i kljove, i gomilu lima, i dobar izgled, i dobar glas ponajviše – jer što ću bez toga; bez toga sam luzer i danguba što šeće šumama i blatom i puše još topao dah u promrzle prste od dragosti i svake zore zahvali Bogu dragome što je još tu i ništa ga previše ne boli, i sit je kao puh i zadovoljan kako to samo puhovi mogu biti, kada valjda sa neke svoje grane, iz neke rupe u starome hrastu ili bukvi, gledaju na svijet. Da je do takvih, svijet bi već odavna propao i isprhnuo kao suho pčelinje saće – jer tko bi izmislio sve rakete i radijatore i mobitele i mlažnjake da se samo šetalo i šutjelo i divilo nebu nad nama?

Pa se sjetiš čarobne formule o mjeri: o tome da bez jednih svijet ne bi bio moguć, a bez drugih podnošljiv. O tome da nema recepta za sreću, jer svačija je duša jedna i posebna spilja, u nekoga tamna i vlažna, a u nekoga čarobna i sjajna i puna siga i ukrasa spiljskih svakovrsnih. A u svaku izvana dospijeva svjetlo, pa se na zidovima tik do izlaza naziru legendarne sjene: naši pojmovi o svijetu i sebi u njemu.

Razlikovanje samosvijesti i kompetencije, kao jedna od tema onog lijepog posta (na blogu Sajam taštine), odnosno suzbijanje raspoznavanja te razlike, nekako kao da je postala dio političke vještine, ali i vještine komuniciranja među ljudima. Ako prihvatimo da su ljudi jedni s drugima u ponajvećem broju slučajeva radi interesa (a da se ne lažemo – jesu), onda je društveni život zapravo tek puka potraga za najkompetentnijima (za ono što na treba). Odmicanje od svoga, svojega, od interesa i potrebe, čini mi se da ipak, nasuprot tom putu - znači rast duhovnosti i svjetlo u svijetu. Put prirode, i put milosti: u kojem od njih nema kompetencije; u kojemu od njih je jedina kompetencija - nekompetencija? U kojoj od tih priča smrt zapravo znači život, a – dosadan sam već, ali ne mogu ne ponoviti opet tu oslobađajuću i toplu misao dragog pokojnog doktora Torrea – ako uklapanje u onaj drugi svijet, svijet trgovine; svijet imetka, propasti, zgrtanja, potrebe i nezasitnosti - znači uspjeh – onda ne uspjeti u takvom svijetu i nije toliko loše, zar ne? Pogrešan korak pokazuje se tu onda kao neko – blago, pa makar ga uzrokovalo gledanje u odraz na mirnoj vodi. Jer, možda taj Narcis zapravo i nije toliko gledao svoj odraz u vodi; možda je zapravo u sebi pjevao staru narodnu o tome kako je istina voda duboka, i u toj je dubokoj vodi tražio? I – nije našao, sudeći po kraju priče.

Advent, Božić, došašće; svijeće, borovi, darovi, ručkovi i večere, svjetla i sjaj, i duge sjene, dakako. Čemu se uopće taj Bog stalno rađa, i trud, i umire za nas – kad ga već tako gorljivo slavimo i kitimo sve oko sebe, od najvišeg kandelabra (o kojeg su još jučer radi tko zna čega vješali ljude, a kako stvari stoje, nije bez izgleda da će tako biti i sutra) do najnižeg praga, i prihvaćamo te riječi i misli kao svoje, i ne samo misli – nego poneki sretnik i Božićnicu, radosne li vijesti, majku mu staru, rekao bi kakav agnostik, prihvaćajući tu istu Božićnicu bez ikakvog problema – čemu sve to, pobogu, ako znamo da smo sebi zapravo najvažniji, najbolji i nezamjenjivi, i ako držimo da bez nas nema ni svijeta, jer inače uzalud mu trud. Da su ljudi jedni drugima kupci ili prodavatelji, i da nema ničega izvan i iznad toga?

Čemu Božić bez Boga, i čovjek koji je čovječan samo sebi?

Jest da mi stariji uvijek zakeramo, i oduvijek se starijima činilo da svijet ide ukrivo, i da je prije bilo bolje, ali ako je ovo što vidimo i što se oko nas tako nesmiljeno vrti - svijet u koji idemo (a svi, baš svi ćemo se morati složiti da jest i da sve polako ide vrit), onda mi je nekako sve manje žao sići na nekoj od sljedećih stanica, ako se bude moralo, gotovo bez pozdrava. Poneki još osmijeh i nada, i pokoja šetnja i pogled u kakav lijep komad neba, pa zbogom, svijete. Nije baš nešto bilo sjajno ovako naprasno i na silu trgovati, i poklanjam svežanj šuštavih papira bacajući ga u taj nezaustavljiv vrtlog. Živjeti je čarobno i okrutno (a nekima – srećom ne i meni, kako nepravedno, rekli bismo u bezbožnom jednom dahu - puno više drugo nego li prvo); lijepo je i bogati van svake sumnje, i preporučam to svima, koliko god se dade – jer život je čudo, samo po sebi, neponovljiv, jedan i vrijedan; ali nema vrline u količini, i nema mjere u vremenu; ili – kako sam negdje ovih dana, ovako – je li - jedva ponovljivo pametan i rječit – s nogu napisao, pa zašto da ne ogledam taj svoj lik u prozirnoj, mirnoj vodi – vrijeme nije mjera ljubavi, ali ljubav jest mjera vremena.

Ljubav, o tome ćemo drugi put; naporan sam barem s time, a možda i sa svim ostalim - i sam sebi; a ako vam ičega želim, želim vam onda baš toga: da se osjećate puni i voljeni i spokojni; bez boli i bez nemira; pomireni sa svime, kao u onaj blaženi čas prije nego li će nam na oči pasti prvi san, pa već obamrlo tijelo bliješti tim posljednjim tracima svijesti što putuje – od sebe same – u beskraj i neusporedivu slast. To gotovo kao da je neka opomena, znak, putokaz; kao da je povik užurbanoj i razdraganoj gomili što trčeći van iz škole čeka da i na njih dođe red: razumijete li vi to, djeco - tek kada bar malo otputujete, odmaknete se - koraknete od sebe, na stranu, bit ćete radosni?

Pozdrav svima i svako dobro!

A ova zabrana komentiranja, ako je neka greška, neka je; ako je stvarno, onda bih, ako smijem, molio objašnjenje. Osim ako ovaj moj post nije objašnjenje sam po sebi. Hvala, vjetarugranama.

23.12.2021. u 19:02 • 21 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 13.12.2021.

Da li je bolje biti koristan nego ne biti koristan




Blogger



Evo, rekoh, da budem nešto koristan; vidim da su ljudi zaboravili kako se linkovi ubacuju u postove; to je jedna prilično komplicirana stvar, pa dok netko u današnjem svijetu (umjesto da se smišlja kako da vrijeđamo, napadamo ili nipodaštavamo jedni druge) ne smisli kako da se jednostavnije ubaci link u komentar (ili post, mislim da je isto), ili barem da se isto jednostavno objasni, a ne ovako, kako ću to učiniti ja - probajte.

Evo dakle, nađemo se u nekoj teškoj nevolji, usred jedne sasvim nemoguće i teško zamislive diskusije u kojoj bi netko u svome postu tvrdio kako je najljepši moment u najljepšoj od sporednih stvari na svijetu onaj, u kojemu majstor sa desetkom u tamnijem dresu prvo prebacuje protivnika a onda dočekuje loptu na volej, za razliku od onog drugoga, u kojem bih se ja – u komentaru, sasvim hipotetski – prilično gorljivo i određeno usprotivio takvoj tvrdnji, jer da naime let lopte tada i nije bio nešto dug i zeznut, kao što je bio u slučaju kojeg ja zagovaram.

Dakle, imali bismo slučajeve ovaj i onaj.

Slučaj ovaj: treba prvo pronaći web adresu za njega. To je ovo
https://www.youtube.com/watch?v=k1tKmCgF0sE
i onda ćemo u tekst, pišući o tome, napisati riječ
ovaj
pazeći da je zacrnimo nakon toga, te potom pritisnemo i gumbić za link (u obliku nekog zelenoplavog globusa, što li. Tada nam se otvara prozor koji nudi upis web adrese, i mi u njega upisujemo ovu gore web adresu.
E sad kreće rock and roll. Pojavljuju nam se nekakve kobasice od formulacija, tipa
[a href=https://www.youtube.com/watch?v=k1tKmCgF0sE target=_blank]vv[/a]
Vidite, tu se moramo usredotočiti, i to jako. Prvo uzeti naočale, obrisati ih – ne prstima, nego barem komadom košulje, ženinom majicom ili dekom sa obližnjeg kreveta, onom finom, koja nije iz Kika, da posluže – i onda ćemo stupiti u treću dimenziju; svijet će se pooštriti do krajnjih granica, pa ćemo uočiti tri mjesta koja su bitna, a zovu se naravno – prvo, drugo i treće. Ova tablica pokazuje što na svakome od tih mjesta treba napraviti (nemam pojma zašto u editoru ne funkcioniraju tabulatori, i pitaj Boga kako će ta tablica ispasti):


bitna mjesta - što na njima piše - gdje se nalazi - što napraviti na njima

prvo - a href - na početku - unijeti umjesto toga „url“
drugo - target=_blank - sredina,više prema kraju - samo izbrisati
treće - a - na samome kraju - unijeti umjesto toga „url“


Nakon toga, jasno, treba pritisnuti ok, save, može, dopuštam, što već sustav traži od nas, i u tekstu bi se trebao pokazati spasonosan crveni dio pritiskom na koji dolazimo do željene stranice.
Svojedobno je postojala web stranica na kojoj je to bilo objašnjeno, i ja sam svom srećom na mobitelu napravio screenshot i tako sam eto, postao pametan.

I tako sam ja eto suprotstavio dva slučaja, ovaj i onaj, pa nemoj netko da mi kaže da je ovaj bolji nego onaj, ili - čekajte, već sam sve pomiješao, možda je onaj bolji nego ovaj? Tko zna što će mi sve uspjeti,a što neće u ovom ečušpajzu, i jesam li dobro očistio naočale, i hoće li Najdraža to primijetiti na svojoj sivoj majici? Uglavnom vježbajte ljudi. Bolje da čistimo naočale i upucavamo linkove u tekst (bio to post ili komentar), nego da smišljamo čime ćemo se međusobno počastiti.

Jel da je jednostavno, ma lakše nego očistiti naočale, kaj velite, ha?

I, na koncu, dobio sam savjet, gotovo pa molbu, da na svome blogu objavim nešto kao zaseban post (jer ostalo iz tog moga komentara negdje već je ovdje u istoj ili drugačijoj verziji zapravo objavljeno), pa eto, hop :)))):





Lako bi bilo kada bi čovjek istoga časa kada nešto odluči znao je li u pravu ili nije. One odluke koje smo u životu donijeli a smatramo ih važnima - donijeli smo - ako ćemo si to iskreno priznati - zbog naših osjećaja, a ne razumom... nećemo odlučiti zbog iznijetih razloga, nego zbog ljubavi prema ljudima koje volimo - ili sebi samima. Usudio bih se reći: zapanjujuće je kako je banalno to što odlučujemo i kako odlučujemo. Nastojimo u tome sebi pridati neki značaj, važnost, dimenziju dobrote, a onda one druge smatramo protivnicima. Ono što je zapravo istina, to je da nismo potpuno slobodni; dok sebi ne kažemo - Bože, doista me nije strah umrijeti, nestati s ovoga svijeta kao da me nije bilo, i ono zašto me ovdje držiš - to neka budu drugi kojima bih koristio, a ne ja sam.






13.12.2021. u 10:34 • 21 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 06.12.2021.

Idioti, igle i ishodi


Tošo Dabac, Točka sastajanja



Nikada dovoljno ponavljanja mantre o kletvi nad bijelim listom papira: ja sam sam sebi upravo to, sve dok ne pokušam čuti što drugi ljudi žele reći. U takvoj interakciji dolaze nove misli kao od šale, i pisati se može gotovo svaki dan, samo kada čovjek ima vremena i volje.

Vrtim već nekoliko dana u mislima par tvrdnji koje se nadovezuju na moj prethodni post (pri tome u duhu stare latinske mudrosti o quisu i quidu - uopće nije bitno tko je što rekao, jer raspravljat ću o tvrdnjama, a ne o ljudima), a tiču se toga da više (kako sam nadam se uspješno dokazao) ne sanjamo bačvu kisele repe, što je siguran znak da nam je bolje nego li je bilo prije; dapače – da se u nekih pola stoljeća prosječni životni vijek pojedinca produljio za oko petnaestak godina, pri čemu su veliku ulogu nesporno odigrala i cjepiva. Ali evo što slijedi: prethodno da opet ne smeta idiotima koji su protiv cjepiva, a u protivnome da bi možda dobili još vremena, koje bismo proveli sa voljenima.

Naravno, na prvu loptu, osim sa terminom idiota, mogao bih se složiti i sa svime ostalim, a naročito sa time da bi lijepo bilo petnaest pa i više godina provesti sa voljenim osobama. Onda mi neki crv počne svrdlati po tim mislima, pa se jedna po jedna pomalo raspadaju i prhnu kao ledeni snijeg sa stakla.

Prije svega, za mene pojam idiota – barem nakon što čovjek nekoliko puta otčita ili odgleda priču o knezu Miškinu – nije nešto negativno, naprotiv. I to je zapravo jedan od često prilično neprecizno korištenih pojmova; uobičajeno je da danas ljudi, želeći naglasiti (hajmo to tako pristojno reći, je li) da je netko u krivu, nazivaju tu osobu idiotom, misleći zapravo na nekog nedostojnog razgovora; kretena, mentalno zaostalog pojedinca, retarda, što li. Ne želim razgovarati na taj način razvijajući takav način argumentacije ad hominem, pa ću se u ovom odlomku prije svega ograničiti na dokazivanje toga kako je nazivati onoga s kojim se ne slažeš - idiotom – netočno. Bismo li se Krista, ako smo imalo dobronamjerni, bez obzira na to vjerujemo li u njegovu božansku, ili tek proročku dimenziju - usudili nazvati idotom, ako već to isto ne vrijedi za obojicu Lava Nikolajeviča, i onog pravog, stvarnog, što je odjeven u prnje posljednje godine života hodočastio zemljom kao prorok – a kamo li za onog literarnog, koji u vrućici svojih nadanja i stremljenja zaboravlja na sebe koliko je najviše moguće, da bi drugima poništio patnju? Nije li to zapravo i sukus božanskog poslanja, da nas žrtvom svoga sina – kao najveće vrijednosti – otkupi, spasi i potakne na dobro?

Pa kako bih onda o idiotu mogao misliti loše?

No dobro; shvatio sam poruku; ona kaže: netko tko se ne želi cijepiti trebao bi biti u najmanju ruku nedostojan razgovora. Eto, nakon skoro dvije godine trajanja, došlo je i moje vrijeme opredjeljenja, pa kada već piskaram o temi korone i cijepljenja, moram se – želio to ili ne želio – svrstati. „Ili si njihov, ili si naš, druge nemaš…“ – veli u tom smislu jedan jako uspjeli suvremeni pjesnik. Mogao bih sada ovdje isticati rijeke argumenata u korist suprotstavljenih opcija - od sućuti prema hrpama preminulih do nevjerice u dobronamjernost milijardera koji na svemu tome beru profit, ali to je nakon već rečenog razdoblja – promašena i sasvim neučinkovita priča. Treba samo reći ovo: cijepio sam se, i to još negdje ljetos. Zašto sam se cijepio? Nema tu nikakve herojštine: na prvome mjestu – zato što me strah smrti. Dakle, radi sebe; pa tek možda onda radi drugih. A pod drugima nikako ne računam svoju obitelj; da zarazim nekoga od njih bilo bi mi teže nego da obolim sam.

Zapravo, ako ćemo iskreno, puno bih dulje, kakav sam već, povučen, prilično neodlučan i nesamouvjeren, razmišljao o tome hoću li se cijepiti ili ne; uradila je to pomalo i za mene moja Najdraža, koja je onog svježeg i sunčanog kasnoproljetnog jutra, onako lijepa, spokojna i sigurna u sve - na našoj verandi, uz prve gutljaje kave, nakon dugog noćnog promišljanja izjavila kako je došla do zaključka da se treba cijepiti. Nisam ja taj koji bi se nešto posebno povinovao savjetima i mišljenjima samo tako; nisu tu u pitanju regali i tepisi pa da se o tome odluči uz gutljaj kave, nego nešto puno intimnije u što se teško dira; nešto drugo je tu bilo posrijedi: istoga časa ja sam pokušao zamisliti situaciju u kojoj bi se Ona cijepila, a ja ne bih (koja uopće nije bila nemoguća, samo da sam ostao šutjeti kako to često znam), i u kojoj bi se situaciji Njoj nešto od tog istoga cijepljenja ne daj Bože desilo, a ja bih to morao gledati: već nakon nekoliko sekundi zamišljanja takvoga užasa postalo mi je sasvim jasno da ću se i ja cijepiti. Poslali smo mail poruku doktorici, i za nekoliko dana došli na red, pa onda opet za mjesec dana – i to je bilo to. Mogao bih sada oko tog cijepljenja sebi pripisivati ovdje tisuće vrlina i pokoju manu, ali ja ću ovdje, kao i za doslovce sve stvari u životu koje su mi bile važne i odlučne reći – odlučio sam o njima u sekundi ili dvije. I konstatirati, ne bez ganuća, parafrazirajući onu poznatu misao Hannah Arendt - kako se najvažnije stvari u životu dešavaju zapravo – banalno.

Tu ću sada opet, radi umjetničkog dojma, iskoristiti nekoliko vlastitih rečenica koje sam već napisao drugdje; jako sam, je li, pametan i vrijedan, pa mi ne preostaje drugo do li citirati takvoga, sebe sama, kada velim: od nuspojava imao sam pri drugoj dozi puno, puno jaču reakciju od Nje, toliko jako (bol, nemoć, visoka temperatura, mračenje pred očima) da sam Je navečer, odlazeći na spavanje, bez nekog posebnog uvoda zamolio da mi oprosti ako sam joj napravio što loše u životu, na što je Ona (valjda sam izgledao tako loše, što li) kao oparena ustala od nekakvog svoga Poirota, CIS-ja, krimića, i bez razmišljanja, sasvim ozbiljno i glasno izjavila da mi oprašta, i neka legnem - da će mi skuhati čaj.

Eto, to je samo moje osobno iskustvo, i ako će ikome biti važno, ja bih rekao: cijepite se, jer moje i osobno iskustvo moje obitelji sa iglama je jako pozitivno: sve tuberkuloze, dijabetese i slične probleme mojih predaka i potomaka riješile su spasonosne igle, i da nije bilo tih istih igala, ne bi bilo niti mene, niti moje djece. No, isto tako nastojim razumjeti ljude koji imaju neposredno loše iskustvo sa cijepljenjima oko sebe, pa odbijaju cijepiti se. Uostalom, previše je tu stvari koje upućuju na zaradu, a kada zarada postane motiv, onda sumnja buja i raste do neba ali po meni to nipošto ne znači da sva ta prozirna politikanstva, različiti aršini i loša opravdanja ruše kompletnu sliku o značaju cijepljenja. Eto, čak i čuvene covid-putovnice pomalo gube na snazi kada čujemo da i pored njih vodeći klinički centri u zemlji počinju testirati i one zdravstvene djelatnike koji ih imaju (pa se postavlja pitanje čemu sve to kada ni sami ne vjerujemo u njih). Još uvijek mi taj sklop svinjarija ipak nije narušio opću sliku o tome da cijepljenje, ovakvo nesavršeno kakvo jest, na neki meni osobno teško razumljiv način vodi prema boljem stanju nego što je ovo.

Situacija u kojoj se nalazimo, vjerujem, zapravo je jedna od mnogih u povijesti u kakvima su bili i naši preci: nisu ni blizu znali što je zapravo posrijedi, osim da je gadno. Život u sigurnosti društva desetljećima nas je tetošio i uvjeravao u to da smo sposobni shvatiti baš sve: da ne postoje varijable koje su odlučne, a nepoznate i nepredvidive. Osjećaj sigurnosti jedna je od osnovnih potreba koju čovjek ima, i bez njega gubi tlo pod nogama kao što nas je sekundama treslo u onom nezaboravnom petrinjskom potresu. Ja sam, eto – na koncu - još uvijek mali, zaigrani, naivni dječak, koji čita knjige i vjeruje u to da negdje postoje znalci sa lulama i naočalama (dobro, ili znanstvenice bez lula, ali valjda sa prstima na bradi) koji se bave time da nam bude bolje, ne razmišljajući o svojim berivima i privilegijama.

A naši preci, kada bi zagustilo, imali su ono čega danas vidimo malo, ili nimalo: sposobnost, nešto kao u Camusovoj „Kugi“, ili u situacijama kada su ljudi životno ugroženi ratom, bolešću, katastrofama (da, takva je, kako god okrenete, bila i devedesetiprva - nju čak nisu iznijeli niti neki daleki preci) da skupe glave i zaborave na razlike; da solidarnošću i žrtvom doprinesu tome da se nevolje odagnaju. Da li je takvo rastakanje osjećaja za drugoga namjerno ili slučajno, u to se ne bih upuštao: na svakome je od nas prosuditi za sebe.

Pitam se samo u ova čudna vremena, gdje je zaboga nestao onaj zanos i vjera u znanje i znanost; gdje su nestali ljudi koji se uspavljuju Svijetom oko nas ili Enciklopedijama kako smo mi činili kao klinci? Vjerovali smo u to da će za pedeset i sto godina biti bolje, i jedva smo čekali da ta svijetla budućnost sleti među nas musave i lakovjerne kao čudo, a u što vjeruju današnja djeca kada je u pitanju budućnost? Nije li upravo to siguran znak da je u ovih posljednjih pedesetak godina svijet otišao ukrivo, ako budućnost u ljudima, barem onima koji bi njoj trebali biti okrenuti više nego drugi, izaziva više straha nego znatiželje?

I još, pored svih spoznaja o krhkosti našeg bivanja, našeg zdravlja, zar je neophodno da se međusobno gložimo i smatramo neljudima – zar nije dovoljno nevolja na ovome svijetu i bez toga da ih zadajemo jedni drugima?

Eto, tu sada dolazimo do posljednje tvrdnje iz diskusije pod snom o kiseloj repi: do tvrdnje o tome da bismo godine koje su nam darovane (a sve su zapravo takve, od prvog do posljednjeg dana, nisu li?) mogli iskoristiti na ljude koje volimo, jer onda su te godine valjda još vrednije i dragocjenije od ostalih, pa neka se nitko ne usudi oduzimati nam ih time što ne čini ono što čini većina?

Godine kao brojka, same po sebi – zar su vrlina? Zar je bolje živjeti dulje, bez obzira na to - kako? Ili – ako je nekada bilo gore, a budućnost je neizvjesna – treba svaki čas živjeti kao posljednji?

Tu ću se, naprotiv, sjetiti nečeg drugoga. I pored svih poljana zelenih i vrutaka tihanih i dolina smrti kojima ćemo proći, ja ću se sjetiti riječi o tome da kakvu li će plaću dobiti onaj koji ljubi tek one koji i njega ljube? Ljubiti nama valja one koji nas ne ljube, pa dapače – i one koji nas mrze, preziru, loše govore o nama ili čak nam i rade o glavi, i tek u tome će biti plaće i vrline. Jer, kada se ljubi, treba ljubiti kao da ljubiš sebe sama, i ne tražiš u tome nikakva interesa, jer tamo gdje je interes, tu ljubavi nema. Ako ćemo birati koga ćemo ljubiti, nestat će ubrzo i ljubavi, i od nje će ostati tek prazna, ledena i besmislena ljuštura riječi; parola koja odjekuje klisurama današnjeg predivnog i strašnog svijeta kao opomena.

Zato bismo doista, čista srca, jedni drugima – bez obzira na to kakvi su ti isti drugi, trebali zapravo težiti postati idiotima: i u tome prije svega pomesti pred vlastitim vratima. Eto, recimo, ja – kao – je li, ispada - svjestan, cijepljen i lojalan pojedinac – moram se pitati što vidim u svome nepoznatom, necijepljenom i od straha, zabrana i gladi već pomalo sluđenom bratu; loše obrijanom, nebrižno obučenom i zamišljenom prolazniku na uskom pločniku neke sive i bučne ulice što hektično i podozrivo u meni vidi nekoga tko će mu presjeći put, i tko zna koje još pravo i mogućnost oduzeti ispred nosa. Umijem li ja u njemu gledati upravo brata, a ne opasnost, vreću virusa, statistički broj i konkurenciju? Baš kao što sugerira ova genijalna fotografija gore: da nam križanja naših puteva budu točke sastajanja, a ne rastajanja.

Vidiš čovjeka koji radi nešto što je po tebi krivo, i zazivaš za njega, jednako kao i za sebe – dobro. Pa mu okrećeš zapravo i drugi obraz, ako ga on uopće želi – poljubiti ili udariti, svejedno je; jer kao što su nas davno već naučili – put milosti je put dobra; blagost je nepobjediva. Tako, ako si se cijepio, onda taj što to ne želi - sam sebe izlaže najvećem riziku (o čemu upravo i govore brojke posljednjih dana kojima tako želimo vjerovati: da ponajviše stradavaju upravo necijepljeni), a ako i ti radi njega stradaš – činit ćeš to sa zazivom i pouzdanjem puta prema svjetlu na usnama. Upravo kako su pred predstojećim katastrofama znali govoriti Indijanci: ne postoji jača tvrđava koja bi nas štitila – od tvrđave naših duša.

Želimo li u drugom čovjeku vidjeti sebe?

Što ću drugo, nego ovdje svjedočiti osobnim primjerom: ono što osobno imam, a ne smatram sebe nešto posebno zaslužnim za to, jest osjećaj da sam nakon pet ili šest desetljeća s ovim životom pun kao brod; kada bih sutra doživio kraj, činio bih to spokojan i izmiren sa svijetom i Bogom bez ikakve zadrške. Hajde, imam ja još ovdje nešto posla; moram još u par godina dovesti Najdražu do penzije (Ona je evo već treću godinu bez posla, a još prije nekih šest ili sedam - jedva da je od posla i napora ostala živa i prehodala bolest u kojoj jedan od dvoje umire); i mlađe dijete moram ispratiti na putu do diplome; sve to ne iz nekih razloga koji bi se ticali sustava vrijednosti – pa da bi to samim time predstavljalo neke uspjehe – nego zato da ne budu ovisni o meni (ma hajde, pa i to je veliki uspjeh, ne biti ovisan o meni); ali kako im ide - debeli bi im se balvani na putu morali ispriječiti pa da to ne uspiju i sami od sebe.

Što bi najveći dio ljudi na planeti na iskreni upit o smislu, punini i sreći svojih životnih puteva, negdje pri koncu, i bez utjecaja izvana - odgovorio? Ako nas neki crv sumnje tjera na pomisao da bi u većini taj odgovor bio negativan; tada najveći broj ljudi na planeti živi - u bijedi promašena života o kojoj su se još davno usudili pisati ili snimati Turgenjev, Čehov, Miller, Tolstoj, Zola, Bergman, Tarkovski ili Joyce; ta bijeda još uvijek – možda nam je češće poznata kao materijalna nego duhovna, ali ni ovoj posljednjoj ne bi trebalo dugo da u toj žalosnoj utrci preuzme primat (kada razmislimo dublje o depresijama, kriminalu, prevarama, prisilama i patnjama svake vrste kojima smo okruženi).

Na stranu to što bi svatko rado za nevolje koje mu se u životu događaju okrivio druge; svi su za sve krivi, samo ne mi sami. Stoga, put kojim idemo ovako, mogao bi voditi upravo tamo gdje je već sada primjerice - odajući se usprkos jakoj i svijetloj tradiciji - alkoholu, kocki i drugim porocima, uslijed kidanja svih veza zajednice, dospio velik broj spomenutih Indijanaca: mjesto na kojemu će – makar u prosjeku živjeli i sto umjesto trideset godina – većina nas osjećati pretežno nevolju, provodeći prazne dane pod nebom; nanoseći bol drugima i sebi.

Razlika će biti samo u tome što su njih do tog mjesta doveli drugi, a mi bismo sebe tamo mogli dovesti sami. Nerazumijevanjem, silom, isključivanjem; pohlepom i zaradom kao vrlinama prvog reda; sebičnošću, onečišćenjem i zagađenjem svake vrste; nemoralom i indolentnošću; korupcijom, nepotizmom i slabošću. Držanjem da smo bolji i vredniji od drugih; da ne zaslužujemo probleme i nevolje uslijed svojih propusta, da imamo pravo na svijet i svoju braću gledati svisoka, nipodaštavajući ih kao manje vrijedne, ili čak bezvrijedne. Igle izazova, što ubadaju sa svih strana. Sjetimo se samo, da su druge i drugačije uvijek tamanili kao gamad, a ne kao ljude. Upravo svojim riječima kojima bismo uputili osudu drugima, mi bismo osudili sami sebe. Mnogi bi rekli, kako stvari stoje i kuda ovaj svijet polako ide – već smo to odavna i učinili.

Ili, kako je govorio prerano i nesretno preminuli gospon Torre: uklopiti se u ovakav svijet, za kojega manje ili više svi u dubini svojih srdaca znamo da ide ukrivo – zar je to uspjeh?

06.12.2021. u 18:29 • 20 Komentara • Print • # • ^

petak, 03.12.2021.

Svijet po mjeri



coolinarika.hr

Za ručak danas imamo kiselu repu. Skuhana je još jučer navečer, jer danas smo većinom svi izvan kuće, pa će jesti kako i kada tko stigne i kapne iz grada, da veseo i umoran podgrije veliki lonac što stoji na kuhalu. Naravno, to je sasvim dobar razlog da sam se baš sada nečega sjetio, a sjetio sam se jednog od sjajnih nastavaka čini mi se prve sezone davne serije X-filesa. Na stranu sada to koliko mi je ta serija značila u životu, zajedno sa filmom JFK; nekako sam ih odgledao zajedno, sredinom devedesetih - i u ono doba činili su mi neku granicu svijeta mladosti i odraslih; em sam završavao dvadesete, em sam gubio i posljednje tračke povjerenja u uzvišenu ulogu društva, vlasti i institucija, usred ratova, stradanja i prevrata što su slijedili jedan za drugime, em sam – kao i svi ostali - počeo na svojoj koži živjeti ono što je bilo napisano i popisano po udžbenicima politike i spisima o vlasti i podaništvu, gubeći bolno sve iluzije o ljudima, zajednicama i svijetu oko nas.

Uglavnom, u toj se epizodi razvija priča u kojoj se ljudima ispunjavaju tri želje (kao u starome vicu o zlatnoj ribici), pa je jedna od glavnih junakinja tog nastavka djevojka, vremenska putnica iz nekog tamo petnaestog ili šesnaestog stoljeća - i naravno da je jedna od njenih želja bila otputovati u budućnost, iz puke znatiželje da vidi kako će ta glasovita budućnost izgledati (pa se zatekne u našem nastavku, u teškoj nevolji – jer je svi smatraju odrpankom i uljezom i šutiraju je svijetom od nemila do nedraga, a Mulder joj zapravo pokušava pomoći da se vrati u svoje vrijeme i svoj život). No, ono što je značajno, čak – najznačajnije – rekao bih, po meni – jest to da njoj ta želja nije bila i prva želja; najjača i najvažnija od svih njenih želja bila je – bačva kisele repe (eto, zato sam se danas sjetio te serije). Uz taj štiklec slijedi i fantastičan dramski moment u kojemu Duchovny, spašavajući je i lansirajući nazad u povijest - zaprepašteno na tu ispovijed o repi, bez riječi, pogleda djevojku, a ona mu odvrati gotovo kao nekom isprikom u stilu – znaš, tada na svijetu baš i nije bilo puno hrane.

Zanimljivo je bilo i to što je neki drugi lik u tom nastavku ima klasičnu želju svih klinaca da postane nevidljiv, koja mu za tili čas biva ispunjena, a značila je i skori kraj njegova života, jer je naš junak, iako nevidljiv, ali i dalje sa gotovo komičnim ali potpunim pouzdanjem u društvo i njegova pravila, namjeravao preći cestu na pješačkome prijelazu i to na zeleno svjetlo, što je i dovelo do njegova stradanja, jer ga je pregazio kamion koji je prošao na crveno – budući da tog pješaka vozač kao, je li, nevidljivoga, na pješačkom prijelazu – nije vidio.

A tek da ne pričamo o prvoj Mulderovoj želji: da u svijetu zavlada mir. Istoga časa svega je nestalo; svi su se automobili, gledajući iz kafea u kojem je Mulder sjedio – na mjestu zaustavili; papiri lete, sve se sliježe, nema više žive duše na planeti… Očito – po scenariju - i sam Bog uviđa da riječ mir nije baš toliko spojiva sa pojmom čovjeka i društva; dapače – sa čovjekom u svijetu mir je neizvediv.

Ne sumnjate onda koja je bila druga Mulderova želja; to je valjda jasno: vratiti svijet opet točno onakav kakav je bio.

Treće se želje više detaljno ne sjećam, ali me nekako iskustvo upućuje na to da se radilo o sunčanom danu, šalici kave, povjetarcu na licu, i tako sve u stilu carpe diem. Čak bih rekao da je Mulder, kao sasvim svjestan i odgovoran pionir, negdje u zapećak bacio tu staklenu kuglu putem koje se ostvarivalo želje, da se ni slučajno više ne nađe nekome u rukama.

Jedino u što sam siguran jest to da danas puno, puno manje klinaca želi otputovati u neku dalju budućnost, barem onako kako je spomenuta djevojka sa kiselom repom poželjela, ili kako smo još čak i mi, da nas je to netko onako musave i zaigrane upitao negdje sredinom sedamdesetih ili čak osamdesetih - sanjali.

Put kojeg je svijet prošao do danas u tih nekoliko desetljeća sasvim je dovoljna opomena da se na budućnost niti ne pomisli, ili da se pomisli rijetko, sa prilično puno podozrenja, dok čovjek razmišlja o tome koliki je minus na tekućem, ima li kakvog zamrznutog mesa u škrinji ili kada mu je ići na tehnički pregled.

Ima i u tome nečega dobroga; ako je prema tome - sadašnjost jedino što nam je istinski ostalo – onda je zaista Mulder bio u pravu: teško je moguće poželjeti više od toga da čovjek bude živ i zdrav u ovako sunčanom danu, sa šalicom dobre kave u ruci i laganim povjetarcem u kosi.

Naravno, i tanjurom fine kisele repe za ručak, ili makar nekoliko žlica koje ću još stići sastrugati sa dna lonca. Ostalo će, dok stignem doma već biti pojedeno, a to je siguran znak da kada se za kakvih mjesec dana opet postavi pitanje „može li sutra repa“ – slab i prilično neodređen, ali nipošto ne i nečujan odgovor bude „pa, može“.

I to, naravno, nije nikakva posebna želja. Kakav blagoslov: da ono što najviše od svega na svijetu želiš nije bačva kisele repe. I u tome - shvaćate, je li? – nema nikakve ironije, barem s moje strane. Dapače, tek puka radost - i iskreno suosjećanje za one kojima bi to uopće mogla biti prva želja.

03.12.2021. u 14:59 • 14 Komentara • Print • # • ^