vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 23.12.2021.

Pogrešan korak



lokalni.hr

Pokušao sam na blogu Sajam taštine - upisati komentar na temu narcizma, pa mi sustav uzvraća kako nije moguće slati spam, odnosno da sam prijavljen administratoru bloga radi kršenja pravila servisa. Post me potakao napisati par rečenica, pa ih zato donosim ovdje; ne toliko stoga što bih puknuo jer tamo iz meni još uvijek nepoznatih razloga ne smijem komentirati, već stoga što već dugo ništa nisam ovdje napisao; sramota je, a tema je nekako baš poticajna i kvalitetna; utoliko zahvaljujem autoru tog bloga na tome - odnosno na ovako znakovitoj i shodnoj temi u vrijeme u kojemu se obraćamo fenomenu rađanja nečega što je izvan i iznad nas (za ovo u pogledu bloga i tema na njemu, već odavna napisao sam kako je prazan list papira najgora stvar na svijetu, a ovdje učas odabereš neku temu koja ti se sviđa, pa piskaraš do mile volje, jer je drugi upalio tu iskru u tebi).

Dakle, primijetio sam, hajde da to kažemo pristojno, kako ljudi koji imaju dobro mišljenje o sebi, ne podnose baš najbolje ljude koji - opet - imaju dobro mišljenje o sebi. Međutim, ovdje ne bih stavio naglasak na dobro mišljenje (bilo ono ili ne bilo na čemu utemeljeno), već bih naglasio jedan glagol koji nam često prolazi kroz misli (a time, je li, i šake) kao pijesak: podnošenje. Suština društva i jest podnošenje, jer da ne mora, nitko ne bi s nikim proveo pet minuta, za što ne tvrdim izričito kako nije samo po sebi vrlina (to je barem moj dojam današnjeg svijeta u kojemu je fakultativnost božica, sve dok ne ponestane para, ili nekog tko će podmetnuti leđa za drugoga, ili nečeg sličnog). Ovdje opet valja primijetiti naglasak na "morati", pa onda kad smo već kod glagola – ne mogu ne naglasiti: vidi ovoga vjetraugranama, stalno nešto primjećuje, kibic neki, voajer, što li? Dobro bi, sjećajući se dobrog starog Aristotela, bilo biti zvijer, ili Bog, ili ako nijedno nije baš do kraja moguće, onda barem svratiti do kakvog drveta u šumi; puno bi se tamo dalo naučiti.

Zdravi i samosvjesni pojedinci trebali bi umjeti plivati u toj vodi i odjeljivati žito od kukolja, pa kada tako razmišljamo o društvu, kao da promatramo veliki buvljak. Na tu me pak sliku inspirirao sjajan jučerašnji dokumentarac o padu SSSR-a, u kojemu profesorica glazbe priča kako je novac početkom devedesetih postao bezvrijedan, naša znanja, vještine i sklonosti – besmislenima, a društvo jedna velika tržnica. Dala je otkaz u školi gdje je radila, jer nije mogla zaraditi ni za kruh i mlijeko, i počela prodavati i kupovati kao i svi ostali. E, tako je – vele upućeni - i sa ljudskim potrebama: laissez faire. Stojimo na trgovima i trampimo osjećaje, misli i djela kao košulje i stare tranzistore, nadajući se vještijem trgovanju i boljoj zbirci nego netko drugi. Pa onda kukamo kako nismo imali sreće, ili je netko mijenjao pravila igre usred utakmice, ili smo sretni jer je ulov bio dobar a duša puna kao brod; pardon, dnevni boravak.

Tu se naravno sjetim gospona Nadana i njegovih slonovskih kljovi, pa se pitam: je li samo nesretni Nadan kriv za to, ili ga je netko doveo do toga stanja – da sam sebi kaže, potrebne su mi slonovske kljove u boravku, ili podrumu (da ne bi tkogod još i vidio da ih imam, pa prijavio), ili tko zna gdje? Nije li društvo to koje je rodilo Nadana i nadane, i razne druge beznadne, i ono je to koje ih je tjeralo na stjecanje i zgrtanje i gomilanje takvih tričarija, samo da bi jednoga dana mogli reći – uspio sam? Trebam i kljove, i gomilu lima, i dobar izgled, i dobar glas ponajviše – jer što ću bez toga; bez toga sam luzer i danguba što šeće šumama i blatom i puše još topao dah u promrzle prste od dragosti i svake zore zahvali Bogu dragome što je još tu i ništa ga previše ne boli, i sit je kao puh i zadovoljan kako to samo puhovi mogu biti, kada valjda sa neke svoje grane, iz neke rupe u starome hrastu ili bukvi, gledaju na svijet. Da je do takvih, svijet bi već odavna propao i isprhnuo kao suho pčelinje saće – jer tko bi izmislio sve rakete i radijatore i mobitele i mlažnjake da se samo šetalo i šutjelo i divilo nebu nad nama?

Pa se sjetiš čarobne formule o mjeri: o tome da bez jednih svijet ne bi bio moguć, a bez drugih podnošljiv. O tome da nema recepta za sreću, jer svačija je duša jedna i posebna spilja, u nekoga tamna i vlažna, a u nekoga čarobna i sjajna i puna siga i ukrasa spiljskih svakovrsnih. A u svaku izvana dospijeva svjetlo, pa se na zidovima tik do izlaza naziru legendarne sjene: naši pojmovi o svijetu i sebi u njemu.

Razlikovanje samosvijesti i kompetencije, kao jedna od tema onog lijepog posta (na blogu Sajam taštine), odnosno suzbijanje raspoznavanja te razlike, nekako kao da je postala dio političke vještine, ali i vještine komuniciranja među ljudima. Ako prihvatimo da su ljudi jedni s drugima u ponajvećem broju slučajeva radi interesa (a da se ne lažemo – jesu), onda je društveni život zapravo tek puka potraga za najkompetentnijima (za ono što na treba). Odmicanje od svoga, svojega, od interesa i potrebe, čini mi se da ipak, nasuprot tom putu - znači rast duhovnosti i svjetlo u svijetu. Put prirode, i put milosti: u kojem od njih nema kompetencije; u kojemu od njih je jedina kompetencija - nekompetencija? U kojoj od tih priča smrt zapravo znači život, a – dosadan sam već, ali ne mogu ne ponoviti opet tu oslobađajuću i toplu misao dragog pokojnog doktora Torrea – ako uklapanje u onaj drugi svijet, svijet trgovine; svijet imetka, propasti, zgrtanja, potrebe i nezasitnosti - znači uspjeh – onda ne uspjeti u takvom svijetu i nije toliko loše, zar ne? Pogrešan korak pokazuje se tu onda kao neko – blago, pa makar ga uzrokovalo gledanje u odraz na mirnoj vodi. Jer, možda taj Narcis zapravo i nije toliko gledao svoj odraz u vodi; možda je zapravo u sebi pjevao staru narodnu o tome kako je istina voda duboka, i u toj je dubokoj vodi tražio? I – nije našao, sudeći po kraju priče.

Advent, Božić, došašće; svijeće, borovi, darovi, ručkovi i večere, svjetla i sjaj, i duge sjene, dakako. Čemu se uopće taj Bog stalno rađa, i trud, i umire za nas – kad ga već tako gorljivo slavimo i kitimo sve oko sebe, od najvišeg kandelabra (o kojeg su još jučer radi tko zna čega vješali ljude, a kako stvari stoje, nije bez izgleda da će tako biti i sutra) do najnižeg praga, i prihvaćamo te riječi i misli kao svoje, i ne samo misli – nego poneki sretnik i Božićnicu, radosne li vijesti, majku mu staru, rekao bi kakav agnostik, prihvaćajući tu istu Božićnicu bez ikakvog problema – čemu sve to, pobogu, ako znamo da smo sebi zapravo najvažniji, najbolji i nezamjenjivi, i ako držimo da bez nas nema ni svijeta, jer inače uzalud mu trud. Da su ljudi jedni drugima kupci ili prodavatelji, i da nema ničega izvan i iznad toga?

Čemu Božić bez Boga, i čovjek koji je čovječan samo sebi?

Jest da mi stariji uvijek zakeramo, i oduvijek se starijima činilo da svijet ide ukrivo, i da je prije bilo bolje, ali ako je ovo što vidimo i što se oko nas tako nesmiljeno vrti - svijet u koji idemo (a svi, baš svi ćemo se morati složiti da jest i da sve polako ide vrit), onda mi je nekako sve manje žao sići na nekoj od sljedećih stanica, ako se bude moralo, gotovo bez pozdrava. Poneki još osmijeh i nada, i pokoja šetnja i pogled u kakav lijep komad neba, pa zbogom, svijete. Nije baš nešto bilo sjajno ovako naprasno i na silu trgovati, i poklanjam svežanj šuštavih papira bacajući ga u taj nezaustavljiv vrtlog. Živjeti je čarobno i okrutno (a nekima – srećom ne i meni, kako nepravedno, rekli bismo u bezbožnom jednom dahu - puno više drugo nego li prvo); lijepo je i bogati van svake sumnje, i preporučam to svima, koliko god se dade – jer život je čudo, samo po sebi, neponovljiv, jedan i vrijedan; ali nema vrline u količini, i nema mjere u vremenu; ili – kako sam negdje ovih dana, ovako – je li - jedva ponovljivo pametan i rječit – s nogu napisao, pa zašto da ne ogledam taj svoj lik u prozirnoj, mirnoj vodi – vrijeme nije mjera ljubavi, ali ljubav jest mjera vremena.

Ljubav, o tome ćemo drugi put; naporan sam barem s time, a možda i sa svim ostalim - i sam sebi; a ako vam ičega želim, želim vam onda baš toga: da se osjećate puni i voljeni i spokojni; bez boli i bez nemira; pomireni sa svime, kao u onaj blaženi čas prije nego li će nam na oči pasti prvi san, pa već obamrlo tijelo bliješti tim posljednjim tracima svijesti što putuje – od sebe same – u beskraj i neusporedivu slast. To gotovo kao da je neka opomena, znak, putokaz; kao da je povik užurbanoj i razdraganoj gomili što trčeći van iz škole čeka da i na njih dođe red: razumijete li vi to, djeco - tek kada bar malo otputujete, odmaknete se - koraknete od sebe, na stranu, bit ćete radosni?

Pozdrav svima i svako dobro!

A ova zabrana komentiranja, ako je neka greška, neka je; ako je stvarno, onda bih, ako smijem, molio objašnjenje. Osim ako ovaj moj post nije objašnjenje sam po sebi. Hvala, vjetarugranama.

23.12.2021. u 19:02 • 21 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.