vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 26.12.2021.

Svoj vlastiti spam



Počelo je sa komentatorom Dream Of Stone; možda još prije godinu dana: čovjek je upisivao desetke komentara, pa sam pokušao razgovarati tim putem sa njime o tome da bi svoje upise objedinio; editor me u jednom času odbio (kasnije su mi rekli: zato što si koristio ime tog komentatora) i definirao me kao problem mog vlastita bloga.

Onda prolazi vrijeme; idu mjeseci i prolaze postovi; već sam sam sebi dosadio svojim pisanjem, a nikako da si to priznam; treba mi stvarno nešto da me udari po glavi, pa da to shvatim.

Jedan dan desi mi se onda sljedeće na jednom blogu, drugi dan na nekom drugome. Upisujem komentare, a sustav veli:

„Nije dozvoljeno slanje spama.
Vaš blog prijavljen je administratoru zbog kršenja pravila servisa.“

I tako, treći dan, na sam Badnjak, pokušavam ljudima koji brinu oko toga zbog čega mi se sve to dešava, ili ih se tiče jer su autori blogova na kojima mi se to dešava – objasniti da shvaćam kako ništa nisu pogriješili, a još manje da su namjerno željeli praviti mi probleme, kada i moj vlastiti, najrođeniji blog – javi mi isto to.

Ne smijem sam sebi pisati komentare!

Očito sam u ta dva-tri navrata koristio neki rečenični sklop, neke riječi koje su unaprijed bile zadane i definirane kao problem. tješim se: pa naravno da za sve postoji razumno objašnjenje; postoje ljudi koji brinu i popravljaju ono što se pokvari; ali nije ovdje problem u sustavu i u drugima: problem je u tebi. Počeo si previše ovdje filozofirati, čovječe.

Kakva opomena, kakav scenario, biti sam sebi spam; eto do kuda sam dogurao; to ne može biti slučajno!

Blog je oživio, i želi mi reći: vjetre, mijenjaj se, ili nestani. Nisu više vremena za šalu; već za akciju. Ako se već nije moglo skupiti lovu za agregat Morskoj pa da žena sa svojima, bagerima i moćnicima usprkos, u vali može dočekati Badnju večer uz dostojan broj kilovata, treba učiniti nešto drugo.

Navikli smo vraćati se u fetusni položaj: vratiti se tamo gdje je sigurno i poznato, gdje nema iznenađenja, pa makar niti ugodnih. Mi smo ti koji su otplovili nekuda dalje, jer život je plovidba - i nikada nisi tamo gdje si jučer bio, pa bi se sad opet ukrcali na dobri stari trajekt da nas pogonjen dizelom i maeštralom po mirnoj pučini ljuljuška i vozi negdje na Jadriju, Srakane ili Sardiniju; a u stvari za sve nevere ovoga jedinog, predivnog i strašnog svijeta treba nam splav sa Titanica, dobra vesla, par iskri u kutovima oka i snažno srce. Brojke tu malo znače: naš dobri Bog, ukotvljen u vremenu – i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti jednako - kao grašak u francuskoj trećeg dana, dobro zna da je sekunda svjetla jača od stoljeća tmine.

- - - - - - - -

Ne spamaj, ne dulji, ne tupi; govori! Prvo što mi pada na pamet, to je da oko mene umiru pretili. Ljudi sa viškom kila i manjkom navike kretanja. Ono što mogu, to je - potaknuti druge na kretanje, pogotovo u ova vremena općeg tovarenja hranom bez ikakve potrebe i smisla. Osobno mi je poznato nekoliko slučajeva smrti u posljednjih desetak godina upravo oko blagdana, ili slučajeva moždanog i srčanog udara – zbog izležavanja, pretrpavanja hranom i nedovoljne aktivnosti. Statistike jasno pokazuju kako je stvar katastrofična, te da polako postajemo najdeblja nacija kontinenta, bez premca. Jasno kao dan. Ako možemo pomaknuti stvar za milimetar, učinimo to. Za početak, svatko za sebe.

Jasno, oni koji ne mogu radi bolesti, ili im ne treba, jer su slabi, stari ili mršavi, neće to činiti; oni će sigurno naći nešto drugo – čitat će, interesirati se za druge stvari; ali velim – toliko je debelih ljudi oko nas da sasvim sigurno kretanje malo kome može škoditi. Bez kretanja, i uz smanjenje količine hrane koju jedemo, jednostavno ćemo u žalosnoj većini slučajeva propasti u sljedećih nekoliko desetljeća: propasti kao organizmi, ali i kao pojedinci, kojima je bio dan taj savršen dar života – i koji nisu znali što bi s njime da ga barem malo očuvaju.

Pokušat ću koji puta skupiti i staviti na blog slike sa svojih hodanja, makar jednu ili dvije, i zamoliti vas stoga da, sebe radi, odvojite vrijeme za kretanje u danu: ne mora to biti daleki izlet od pet sati, nipošto. Dovoljno je da ostavite automobil, vlak, tramvaj ili autobus na miru i upotrijebite vlastite noge do običnog dućana, pošte, ljekarne ili rodbine, pa čak i posla – dijelom; ne moraju to biti kilometri. Za početak, bit će dosta i pola sata na dan, ali svaki dan.

Baš svaki dan.

Mogao bih, kada bi mi se dalo kopati tu po mapama na vlastitom računalu, početi predlagati vam odlaske na konkretne kratke i jednostavne ture, od Kunišćaka do Šestina, ili oko Maksimira, ili tamo do Baća na istok uz obalu, ili kako predivno i predano već godinama radi naš sjajni kolega Viatrix – Istrom. Malo kulture, malo friške arije, puno dobre volje i malo vremena. Sasvim dovoljno.

Čovjek misli onako kako hoda, govorili su peripatetici: obećavam vam da ćete – bez iznimke - s vremenom postati spokojniji, zadovoljniji, ispunjeniji. Zaboravit ćete na mnoge druge stvari koje će vam postati manje bitne, ili nebitne – i razgovorom sa samim sobom doći do ravnoteže. Otkrivati što ja važno, i napuštati nevažno. Graditi se postupno i polako čineći sebe i ljude oko sebe zadovoljnima.

Jedino u čemu se moj život razlikuje od života većine ljudi oko nas, najbolje je opisala mala ženina nećakinja: tetak, odlično je s tobom; zanimljivo je i sasvim drugačije nego kada sam sa drugima; samo se puno hoda.

Neka vam moje osobno svjedočanstvo posluži u svemu ovome: ja nisam ni pametan, ni lijep, ni mlad, ni uspješan u bilo kojem smislu. Nisam vjerojatno mnogo niti sretniji od vas – svatko od nas ima svoje probleme i nevolje, samo sam uvečer toliko umoran da prevrnem dvadesetak stranice neke lijepe knjige i zaspim kao klada; tonući u san ćutim onaj blaženi osjećaj kako je lijepo spavati, pa i živjeti. Dvije sam vojske prošao i dvije regrutacije prebacio preko leđa, i niti jedna mi nije otkrila rupu srčanom zalisku; otkrio sam to sam uslijed čestih aritmija. Pa sam, nakon što me eto lupilo po glavi, a čeka me jednoga dana i operacija, počeo hodati. I tako hodam evo već sigurno dvadesetak godina, prvo vrijeme pretežito vikendom, a preko tjedna – koliko se dalo i moglo, da se izbjegne prijevoz gdje god se može; posljednjih pet godina hodam svaki dan najmanje osam do deset kilometara, i jednostavno nalazim vremena za to, kao i za sve ostalo što i svi drugi. I uvjeravam vas da na stazama kojima se krećem nipošto nisam sam: oko mene sve neki angažirani i zaposleni ljudi; spremni sami sebi oduzeti sat ili dva vremena ležanja ili nekog drugog gubljenja u korist kretanja. Zapravo više ne mogu zamisliti dan u kojem neću hodati toliko; vjerojatno sam već prevršio mjeru jer su me ozbiljno počela jednom ili dvaput godišnje stezati križa; morat ću svakako dio te aktivnosti prebaciti sa nogu na vježbe leđa, i to ću činiti postupno u mjesecima i godinama koje slijede.

Ono što je glavno, i što vam želim prenijeti, to je promjena: vrlo rijetko, možda tek na dane kada nas pere južina kako je to bilo ove subote, osjećam se kao stari, truli panj; pa onda nataknem tenisice i odradim svoju turu, i vratim se znojan, vruć i dobre volje kući, kao beba.

Naravno, ako vam je dosadno ili vam se ne da hodati, vježbajte: ima na internetu tisuće vježbi za tijelo; dio koji vas boli, ili vam je manje lijep, zapostavljen, a bitan – oblikujte, vježbajte, pomičite (naravno, prvo se, ako su bolovi i situacija ozbiljni – posavjetujte sa liječnikom). Učinite nešto sa sobom. Vježbajte, i pričajte usput sa sobom o običnim stvarima koje su se dešavale ili će se desiti; vrlo brzo nestat će osjećaja da su drugi krivi za mnogo što, a javiti se spasonosni osjećaj da mi sami, vlastitim trudom, možemo učiniti puno i prekoviše toga: učinite se zadovoljnijima, umornijima, spokojnijima, veselijima. Učinite svoj vlastiti, jedini i jedinstveni život sebi podnošljivim, dovoljnim i ljepšim, makar za mali, mali djelić.

Tek da vam ne pričam što biste mogli vidjeti i osjetiti, kakve sve divne ljude sresti i kakve lijepe doživljaje oćutjeti.

Dosta je spamanja, barem za danas: shvaćate - treba spašavati što se spasiti dade. A to u konačnici nipošto ne mora biti tijelo; lako je za noge i ruke i kosti i mišiće i meso; ono što ćete spasiti, to je nešto drugo.

Svatko će od nas sam morati otkriti što je to.

26.12.2021. u 11:24 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.