Nachtfresser

Izgubio sam bankovnu karticu, to s bankom je valjda neki znak za nas nesuđene revolucionare, odradio pola sata pokore čekanja i blokirao je, sad se može čekati eksplozivna noć za grintave mene i Jina. Osim sarme već sam svladao čitavo pakiranje sladoleda, glupo koristim izgovor trenutka, a u stanu nema što nema, samo se čekaju gosti. Raduje me što je Jin odradio svoju dnevnu kvotu fizioloških potreba za krizne dane, probat ću ga naravno izvesti još barem jednom, al ako se ne bude moglo od pucnjave što je tu je.
Luka iz praške filmske škole je isto doputovao u Rijeku, čudi se između ostalog kako odgovorne osobe u prosvjeti mogu kažnjavati djelatnike zbog stvari o kojima pojma nemaju, i kako to da se nitko ne usudi reagirati na izrečene gluposti, e drugovi moji, tek sad živimo u državi straha.
Puno zdravlja pratiteljkama i pratiocima ovog bloga u 2015. godini želim, to je realno zaželjeti, te da se u Europi ljudi počnu oslobađati pa kad tad virus slobode dođe i do nas, strpljivi smo mi.

Prelijećem preko dosadnih blog osvrta, uglavnom negativnih o protekloj godini pa evo još jednog. Meni je godina bila dobra, nijedna ono baš značajna smrt me nije zakačila.
O lakrdiji od obrazovnog sustava pišem i pisat ću, tražeći dopunu posla slušam suluda obrazloženja svojih poteza vječnih ravnateljica, nekih pod stalnom sumnjom na korupciju nekih samo glupih, ali glupo moćnih, uglavnom bez jebeno dobre veze i poniznosti ni bog ni popovi ti ne mogu pomoći.
Najvažniji događaj za hrvatski obrazovni sustav prošle godine , Dragana Bolješić iz udruge slobodnih škola se predala i napustila ga beznadežno bolesnog, najnevažniji, ministar kojeg su novinari proglašavali lijevim dao ostavku.
Osobno se nadovezuje na obrazovno, i drugarica trpi realni teatar apsurda, no izuzetno uspješna godina, ljeto u Berlinu i Pragu, ovo malo društva što imamo nas razumije i podržava, Jin se razvija u senzibilnog, inteligentnog psa, trudili smo se duhovno ne stagnirati dok su nas patuljci složno gurali u davno iskopane jame.
Piratski pokret u Europi je nakon naglog uspona doživio protekle godine udarce od kojih se vjerojatno neće oporaviti, sustav se organizirao i odabrani ljudi su ga razbili koristeći prirodnu podjelu unutar njega, Hrvatska je i tu jedinstvena, kod nas je aktivnost stranke opstruiralo vodstvo. Drugarica i još par idealista sad pokušava stranku revitalizirati nakon što ju je vodstvo napokon napustilo.
To je jedna od rijetkih stvari koje smo drugarica i ja odradili do kraja, ovo ljeto smo se uživo u Pragu i Berlinu upoznali i družili s najzanimljivijim njemačkim i ruskim pirati/ma/cama. Nema ni govora o onim špekulacijama tko stoji iza njih, izvanserijska mlada ekipa. Velika većina ih je napustila stranku i osnovala transnacionalnu udrugu "Progressive Plattform" sa strogim uvjetima primanja, eto i ja sam unutra, izuzetno dobro funkcionira online demokracija koju su zvanične piratske stranke napustile, jučer sam ljude među kojima ima značajnih članova "Zelenih" i ljevice informirao o događanjima u Hrvatskoj. Poteškoće postoje oko dogovora o načinu djelovanja udruge, program i statut su definirani i izglasani. Tu sam zadovoljan jer sam u dobrom društvu iako nije sigurno kako uopće u ovakvom društvu može politički djelovati jedna udruga i to kako je izglasano, neregistrirana.
Otkako smo shvatili krajem prošle godine da sutra ne postoji, drugarica, ja i Jin sve manje vremena trošimo za nevažne stvari. Hranu možete pratiti na blogu, najviše se jelo u meksičkoj kantini "Bodega", najbolja je kuharica, za slatko neprikosnoveni autoritet i inače, njihova Danijela, šiš ćevap nema boljeg od onog u "Nono i Frane", ražnjići u "Trsatici", uštipci u Opatiji, sad se ne mogu sjetiti naziva, neko dalmatinsko ime, pizza u Kraljevici "Petrus", mada zbog terase najčešće pizzu jedemo u "Gvardijanu" na Trsatu.
Ma sve je u redu dok si ljeti možemo priuštiti Berlin, Ursula, Julia, Anne x 2, Lola, Oliver, Cyberkalle i ostali dečki, te grad sam sam po sebi brana od terora ovdašnje duhovne provincije.
Fotke i danas samo nove, još nije vrijeme za prisjećanje starih događanja.

dobro se jede
iritira pak branidba
čobanskih halja.

Nepredvidivi smo. Vremenska prognoza nas je natjerala da naprasno napustimo Podravinu, ne naša, našima ništa ne vjerujem, nego na wetter.com. Inače smo jučer ležerno uživali u lijepom sunčanom danu, relativno kasno i ručali.
Zastupao sam tezu da ljudi nisu po prirodi govna. Ipak stalno kopka ona Nietzscheova da je izuzetno mala razlika između najmanjeg i najvećeg čovjeka, a i komentari dragog blogera Dražena ostavili su traga.
Tek negdje pred otprilike godinu dana mi se potpuno razbistrilo da se ljudi jednostavno dijele na konzervativne i progresivne i da na ovim prostorima konstantno prevladava, zahvaljući velikoj većini tih istih prvih, konzervativan svjetonazor kombiniran s ideološkom neiskrenom bogobojažnošću. Iako se s tim ne slažem to mi ne daje pravo da veliku većinu ljudi proglašavam govnima bez obzira kako se njihovi predstavnici odnose prema nama s kojima se ne slažu.
Sjećam se, otprilike kad smo ulazili u Europsku Uniju prikazao sam kao dodatak nastavi jedan za današnja vrijeme neizmjerno provokativan Hamiltonov film, bivši ravnatelj me pozvao i rekao mi da je troje roditelja zvalo, objasnio sam mu ideju neoimpresionizma,ako treba možemo se suočiti na nastavničkom vijeću, on mi je samo dodao da bih ipak trebao voditi računa da prosjek društva i baš nije tako obrazovan, on to meni dobronamjerno.
Onda bih imao podršku kolega, ljudi su isti, danas bih kao neki drugi kolege sa znatno bezazlenijim filmićima bio izložen linču istih, ali onda je društvena klima bila drukčija, (malo)građani su izbjegavali diskutirati o temama koje ne razumiju da ne bi ispali smiješni. Danas je situacija drukčija, ljudima se honorira ispran mozak i oni uživaju u slobodi iznošenja svojih primitivnih stajališta, to svejedno je ne znači da su krivi i da su govna, sustav je takav i pametniji se trebaju primiriti dok fukare divljaju. "Narod treba prvo odgojiti pa osloboditi." pojednostavljivao je stvari klasik Friedrich Schiller. U Brazilu se povećava broj mladih s nezavršenom osnovnom školom, trenutno je oko četrdeset posto, Svjetska banka brine za održivost globalnog sustava.
p.s.
Ne tražim replike na dijalog sa samim sobom, ovaj blog ionako ima trenutno funkciju spremnika fotografija vremena u kojem još pristojno živim u odnosu na one neke kojima se najčešće sugovornici tješe.

U Podravini svuda podsjetnici na rat. Jedino me birtije podsjećaju na predratnu normalizaciju, konobarica pita 0.3 ili 0.5, toga nema više u mom gradu. Domaćin mi veli da u obližnjoj kavani donese bocu na stol i kad odlaziš mjeri koliko si popio.
Jedan od motiva odlaska u rat kažu bio je borba protiv cajki, sad su nam cajke nadređene na svim nivoima. Ne samo u Podravini, svugdje i u svim porama društva. Ovdje je barem pošteno, ovdje je sve vidljivo,ovdje se zna tko može napuniti domove kulture. Najgore je tamo gdje ti ministrantice odrasle na žikinom kolu tumače gregorijanske korale i izbacuju iz zborova koji život znače. Ja od tamo dolazim, no što netko napisa, odmorimo, praznici su.
Bez brige, ja sam potpuno opušten i debljam se, ima vremena za liniju.

30,37,56,27, 33... Koga god sretnem naravno uključujući i sebe u rijetkim trenucima kad se sretnem traži posao. Zanimljivo, vrijedi ono, kad nakon četvrt stoljeća nekog vidiš više se detalja sjetiš nego s jučerašnjeg susreta, takve su to godine. Nekima je pak sad od životne važnosti i strepe hoće li dobiti otkaz krajem prosinca ili početkom siječnja, zanimljiva država. Inače sve češće čujem da se želi zdravlje i mir uz već spomenuti neostvarivi posao, nisam licemjeran, prijateljima želim zdravlje i državu dostojnog življenja, a hoće li se sustav mijenjati mirno ili nemirno mene baš i nije briga kao ni onaj dio idealista kojih se jučer sjetih kod groblja čekajući s Jinom pred oznakom zabranjeno za pse. Ove godine se psi opuštenije druže.

Pametno smo jučer napravili, prvo ručak pa na put. Usput je netko bacio petardu tik uz restaurant, valjda da Jinu ne nedostaje to naselje divljaka, ali ionako u svojoj domovini ove dane nema kamo pobjeći.
Nije nam prvi put da putujemo na badnju večer al je prvi put da na radiju nismo uspjeli naći postaju bez božićnih pjesama, domaja nam što jadnija to pobožnija, možda je i to dio nečije strategije.
Tek što smo jutros bunovni izašli paralelno s nama je projurio duh odjeven u žensku spavaćicu, sa ženskim oblinama i fotić i fotograf su opet zakazali.
Prije valjda dvije godine sam na blogu pisao o Jinu i njegovom virovitičkom drugaru, mislim da sam i snimio njegovu vlasnicu za koju se ispostavila da je sutkinja, i ona i pas koji nikad nije vezan su odgovarali opisu.
Naletili smo na njih, najprije sam psa prepoznao, zatim i vlasnicu, nije se promijenila, no nije bilo druženja, Jin je režao. Mi više nismo onako opušteni.

"lijepi su dani
iza nas.
više i ne razlikuješ nezaposlenog
od umjetnika.
svi izgledaju isto
i žene su iste,
samo malo očajnije."

Bukowski

Jučer sam razmišljao o njegovoj smrti, mi smo se na tu vijest međusobno ošišali, i cure i ja, ja sam i nešto popio i jebiga, tako ga se uglavnom sjetim oko blagdana, on nije folirao on je pisao.
Pakiramo se lagano, možda svratimo i do nacističke Mađarske, opuštam se, sve je bolje od radne svakodnevice današnje države.
Tko slavi, ugodno mu slavlje, tko putuje, sretan mu put i što manje čuvara reda, što i sebi želim, oni obično odmažu,uz jednu arhivsku i jednu s zgrade u kojoj radim i iz koje smo uspjeli izvući zaboravljene krpice.

Danas cijeli dan nakon preranog ustajanja čekam odlazak na spavanje. Najnestrpljiviji sam bio na autobusnoj stanici, objektivno gledajući ne znam zašto me živciralo dugo čekanje. Laku noć!

Fukare i barabe
sudbinu nama kroje
konzervirane babe
budućnost vrlu štroje.

Ja pijem oproštajnu
na tom brodu luđaka
u materinu sjajnu
generacija đaka.

Na strateškim mjestima njihovi ispovjednici, tako to biva kad se godinama tolerira ispiranje mozga. Na ljutu ranu ljute papričice!

Javila mi se danas na Trsatu gospođa od 40 godina, kaže da sam joj predavao još na ekonomskoj, zadnje vrijeme baš i ne volim susretati bivše učenike, al za ove generacije nema razloga za strah, sustav još nije bio ovako mekdonaldsovski uništen, još se razgovaralo i promišljalo život, ne današnje odgajanje debilnih robota, kaže Vrsalovićka iz matematike i ja smo joj ostali ono u pozitivi, lijepo je to čuti, kaže inače za razliku od osnovne škole i pomorskog faksa srednja škola joj je bila prilično tanka, slažem se, uostalom zbog međuljudskih odnosa sam promijenio školu, tada se to još moglo, tada su se tražili profesori stranih jezika...
Lijep inače dan, lijepo mi s Trsata bilo vidjeti muškarca i psa kako roštiljaju, dimnjake iz kojih se dimi, šteta što fotić baš sve i ne prepoznaje, vikendi su za življenje.
Pratim na twitteru dijalog s berlinskim parlamentarcem :"Što da im radiš?" "Ništa, upamtiš im imena i neki veći prekršaj za dane nakon revolucije."

I tako šetam jutros Korzom, vidim prizor koji mi odmah u glavu donosi već antologijsku pjesmu kolege blogera Babla i mislim si, ne hvala, i najljepše odore ipak ostaju odore. Onda ipak bolje negdje u pripiz.ini nek mi bude hum. Mažoretkinje su mi kao sve u pokretu uvijek izazov za fotkanje, danas vidim zeza me fotić, otežano okidanje, kad ono jao, nehotice uključio video. Cijelo jutro kaotično, al eto, što je tu je.

"Sad je najgore."
"Uvijek je najgore."

Dijalog maloprije.
Ma nisam očajni defetist, samo se psihološki pripremam za nužnu radikalizaciju. Nezadovoljan sam jer se ne mogu baviti onim što volim. Na početku mi je bilo zabavno kad su nas zaposlenici u stranim trgovačkim lancima morali propisano pozdravljati, ljudi zaboravljaju, to nije bio baš običaj na ovim prostorima. Onda me počela plašiti ta uvježbana izdrilana ljubaznost. Sad to sranje imamo po školama, čista forma, mjerenje birokratskog umijeća, ni o od odgoja.
Govnari su sve sjebali.
Treba ih ideološki zajebavati barem majicama ubojica.

djed mraz gubi jelene
jednog po jednog
ostavljaju ga po postajama
dolaze doduše mlađe zamjene
ima ih hrpe posvuda
psi reže
alergični na nered
i ništa više nije sigurno
iako je bajka izvrsno osigurana.

Čitao sam jutros o potvrđenoj pogibiji jednog od europskih islamističkih vođa. Opširno, zanimljivo napisano, s dosta fotografija. Na jedinoj bez brade izgleda kao masa tih malograđana svuda oko nas. Po ovome što piše ispada frajerčina Cheovog ranga. Nekoliko žena, šestero djece je ostavio, govnar kojeg je kako čitam cijeli život pratila jebena sreća i sad ga suborci štuju kao mučenika visokog ranga. Ratovao je i u Bosni, i Hrvati i Srbi su izgleda tamo uspijevali skidati uši i masakrirati samo sumještane, naši su mi npr. isjeckali najboljeg prijatelja. Amerikanci su idiota koji je na youtubu galamio da treba pobiti sve koji ne vjeruju u njegovog boga uspjeli uloviti i vidi vraga, njemački odvjetnici spasili divljaka svog državljanina (žena i dvoje djece žive mu u Njemačkoj) od pakla američkih zatvora, kratko odsjedio u svojoj domovini, te nastavio svetu borbu stalno napredujući u hijerarhiji dok ga eto konačno ne likvidiraše, i tu je imao sreće, nije pao od ženske ruke, borio se i protiv kurdskih heroina, ići će u raj.
Tak šetam Opatijom nakon loših kobasica, čekam drugaricu koja je na tretmanu kod najboljeg i razmišljam uspoređujući se s ovim ljudskim govnom, koji sam ja luzer, po širim mjerilima, ne samo rvatskim, ništa, baš ništa nisam doveo do kraja niti imam ikakvih ambicija više, vjetrenjače su jače, smiješim se ženi koja vježba u moru, šest puta je pokušavam en face snimiti, slika se ne da izoštriti, nevjerojatno, kad imam servirano ne uspjevam.
Prošao je zadnji dan prijave za glasovanje onih van prebivališta, evo po prvi put neću ni odšetati baciti glas niti me to ni najmanje tangira.
p.s.
Žestoko osuđujem sadašnje masovne patriotske demonstracije protiv islamista u Njemačkoj u kojima sudjeluju zabrinuti građani, samo da se razumijemo!

I u zemljama s mnogo jačim standardom od našeg poput Njemačke politička situacija nije baš vesela, ili "patrioti" demonstriraju protiv islamske opasnosti ili "zabrinuti građani" protiv useljeničke politike. Moji tamošnji prijatelji su s druge strane barikade, ali to ne umanjuje opasnost od povoljne klime za razvoj nacizma u Europi. To nimalo ne čudi jer taj navodno liberalno demokratski sustav koji kao nema alternative puca po šavovima idioti ne razumiju kad uništavaju nas takozvani srednji sloj uništavaju i sebe.
Iz povijesti sam naučio da u predtotalitarno vrijeme treba uživati još dok se može i držimo se toga. Drugarica je nabavila baklave protiv moje već lagano problematične depresije no svejedno osmijeh na lice mi je natjeralo nešto drugo. Igrač izuzetno jakog rejtinga (fotka je dokaz) došao me rutinski pobjediti na schacharena.de i onda zanimljiva koincidencija, prije tridesetak godina igrao sam mladac kao bijeli striktno na remi protiv onda izuzetno jakog velemajstora Kurajice, i došlo je do remi pozicije, on je nešto nasilno žrtvovao i izgubio. Danas sam prisjećajući se toga igrao slično, pokušavao "betonirati" stalno nešto slabiju poziciju, a on nije nalazio niti se vidio put ka dobitku. Onda je počeo igrati na pobjedu "na vrijeme", ubrzao igru i previdio pješaka te se sve počelo urušavati.
Nije predao, nego mu je vrijeme isteklo.
p.s.
Rejting je snaga igrača izražena brojkom iza njegovog "nicka", što veći, to jači igrač, moj je nakon ove pobjede dosta porastao i idem polako svom rejtingu iz stvarnog života negdje oko 1930, ovi preko 2100 su uglavnom majstori u reali.

Drugarica na bolovanju, ja na raspravama, dobar kupus s kobasicom za 20 kunića, tripice "danas nisu za preporučiti, u srijedu će biti one prave.", kaže gazda, e to cijenim. Ne cijenim što baš nigdje u državnim i javnim službama kreativci nemaju ni minimum šansi protiv birokrata. Sebe, da se razumijemo, više ne smatram kreativcem, moju energiju je mlin samljeo.
I perad se počela gubiti, što očekivati kad i lisice sve češće zalutaju...

Ta razdoblja su mi bila zanimljiva za vrijeme studija književnosti. Uglavnom su nagovještavala razdoblja nekih zaokreta, ne nužno pozitivnih, sjetimo se "Kabarea" i rađanja nacizma. Moravijinu "Dosadu" je slijedilo razdoblje bezvrijednosti. Najveći problem su u stvari napravili oni koji su krenuli uvoditi red zanemarujući faktor ljudske ograničenosti ili još gore, iskorištavajući ga.
Smrću roditelja lešinari su me polako rješavali materijalnih stečevina prošlosti, jer ako nema morala sve je dopušteno, obrazovni sustav su birokrati mjeritelji unakazili do neprepoznatljivosti, zasad čekamo konačne otkaze samo mi iz rubnih predmeta, solidarnost ne postoji tako da nam ostaje život dok traje.
Naručili smo ručak doma, poslije sam išao do dućana, provjeravajući račun kasnije shvatio sam da je kupljeno samo slatko.
Šetnje ipak ne mogu izbjeći, dok se Jin igrao s velikom nepoznatom vučjakinjom, vlasnik mlad retorički uvježban tip objašnjavao mi je argumentirano kako su vanzemaljci krivi za sve. Prekinuo sam ga samo jednim pitanjem budno prateći da se Jinu slučajno što ne desi, rekoh tip koji se zvao Bowie je snimio jedan film, on je odmah dodao, odličan, rekao mi engleski naziv "Čovjeka koji je pao na zemlju" i spomenuo bitnu razliku od njegove teorije.

Sinoć stvari nisu izgledale dobro, drugarica s temperaturom, ja kišem, a Jin traži ekstra izlazak nakon deset navečer, nestašica meda, jaja, ce vitamina osim limuna, nareska osim ljute kobasice. Ipak dobro sam se naspavao, razgibali se nas dvojica u jutarnjoj šetnji, pa sam se pješice zaputio na tržnicu. Da još nisam svoj na svome govori to da nisam za šetnje napravio nitijednu fotku, te mi je prerano bilo misliti na današnji ručak, te da će isti biti doma, te ni nisam tražio ništa posebno što svi volimo. S druge strane sam slijedio instikt koji me rijetko prevari, naime na štandu gdje kupujem domaće vrhnje bilo je krvavica koje su mi djelovalo privlačno iako su bile jeftinije nego na drugim mjestima (30 umjesto 35 kuna kilogram) i nisam se prevario, čak su se na kraju i drugarici koja nije pretjerani ljubitelj svidjele, pri pečenju nisu uobičajeno smrdile i baš su legle, kome uz paprike, kome uz papričice. Inače poslušni smo prema premijerovoj ženi i uz to smo jeli kruh sa sjemenkama koji jedemo malo i traje nam više dana. Ostatak dana provodimo na đumbirovom čaju, Jinu konačno ide nešto od njegove hrane, po prvi put sam našao neke goveđe bobice, a ja sam na sladoledu, nek grlo očvrsne.

Ne padam na spike da su svi sindikalisti kao i svi političari ista pašta. Bio sam jedno vrijeme netko u tim krugovima i znam tko je tko, isto kao što znam da su se promijenila vremena i ljudi su bitno drukčiji. Ljude više ne smeta što ih se tlači besmislenim zaduženjima, oni bez gunđanja pristaju na gluposti i prosvjeduju samo ako im ti glupi zadaci nisu precizno definirani. Radnici žele jasna pravila po kojima ih se eksploatira.
I tako ni mi koji smo skupili taj dosad najveći broj potpisa za referendum kako ga sad podsmješljivo nazivaju, za spremačice, ne mislimo odustati. Nek se ljudi jednom sjete kad su mogli odlučivati. Po novom zakonu će se potpisi moći skupljati samo za radnog vremena u uredima državne uprave pa tko voli nek izvoli.
Presica je bila dobro posjećena. I to smo obavili. Sad slijedi svakodnevna borba za vlastito radno mjesto nas koji smo se navikli boriti za druge. Ne znam hoće li biti koga za nastaviti poslije ove garniture. Ostaće oni plaćeni za potpisivanje radničkih sudbina.

Može gore, nevjerojatno al može znatno gore, kod nas je do sad svaka glas barem deklarativno bila za poštovanje žena i manjina, te se nije diralo u građanska prava, ima tu prostora za pokvariti pa nek raja demokratski raspravlja jer ekonomski svejedno tko je na vlasti, nema nade.
Živim do sutra mi je apsolutni moto.

Među prvima iz inozemstva sam javno stao u obranu Anne Helm nakon jedne nedovoljno promišljene akcije kad je izložena uvredama, prijetnjama, te seksističkim ispadima svake vrste od hrpe zapjenjenih fašista, muških šovinista, a bogami i konzervativnih dojučerašnjih kolega (možda je netko pratio, u Dresdenu je demonstrirala golih cica. Ne mogu ni zamisliti što bi joj se dogodilo u Hrvatskoj).

Danas su branitelji demonstrirali Zagrebom u izuzetno iritantnim majicama, dizajnirao ih je očito neki školovan gad. Blogerica Lobotomija je na svom fejs profilu izrazila potpuno neslaganje s demonstracijama oštrim riječima, fejs vrvi od ispada naših heroja, nisam selektirao, ovo je prvih nekoliko od zasad osamdesetak komentara u istom stilu i to s realnih profila potpisanih vlastitim imenima. Jedino svjetlo u tunelu vidim u tome da je blogerica baba ljutica, i sama braniteljica koja se u prošlosti znala kačiti s Loby, stala nasuprot mase.

mamicu joj šugavu....
Krava nedojebena, kao i mnogi koji su mrko promatrali povorku ponosa i tuge danas.
Stara kurva
POVORKA JE TREBALA KRENUT U DVANAEST PO NOČI .UPALJENE BAKLJE I MARŠIRAT PO GRADU.A OVOJ KRAVI JEBEM MATER I CIJELOM NJEZINOM POKOLJENJU I NARAŠTAJU
Jej pozna ko tu kuju,ili pedera ko zna kojeg je spola ta gnjida
Najbolje je ne obraćati pažnju takvim komentarima,preglupa je da bi me takva spodoba mogla isprovocirati
Samo mišiči.treba im utjerat strah u kosti.strah koji je nama dobro poznat.tako da ga i pni osjecaju dok su živi.majku im jebem .ni mrtve ne poštuju .ako neče milom onda treba silom

U Opatiji je bilo ugodno. Taj Koreanac čuda radi. Meni je pomogao vratiti se raznim tehnikama, drugarici pomaže,svejedno nije baš lako potpuno se separirati od miljea u kojem živiš.
Smiješno mi je sad kako su se neki svojevremeno nadali da u Hrvatskoj neće biti novookomponiranih seljačina, ne, na svakom koraku, usput se ovi s ulice kače s duhovnom braćom na vlasti.

Evo čitam i naši revolucionari se bude, Kapović, Štefan i ekipa, inače simpatično mlado društvo, stvaraju Radničku frontu. Baš evo vidim po netu, sve zanimljivo po uzoru na Grke, Španjolce, Slovence i ine no jedan sitan problem što valjda samo meni nakon iskustva s počecima pirata bode oči, nigdje ni jedne isturene heroine. Revolucija bez žena u prvim redovima me baš ne privlači. No ionako nemamo nikakvu perspektivu pa nitijednu akciju ne treba unaprijed odbaciti.
Dere bura, treba sad čuvati glavu od crijepova koji dolijeću s dotrajalih krovova, i Jin koji je eto čitam barem kao model zasluženo na naslovnici, sazrijeva, ne skaće niti laje na svako smeće koje mu leti u susret, samo se poput mene elegantno izmiče.
Palačinke će nas održati, njima hvala.

Otišli smo, potpuno ispunjen izlet. Praznik knjige i kulture, za razliku od zagrebačkog na kojem strepimo na koji način će nas zaštitar pozvati na red i spriječiti približavanje blatnjavom velesajamskom prostoru, ušetavamo ovdje Jin i ja opušteno i mirno. Prije toga naravno okrepa u sajamskom restaurantu s relativno pristojnim cijenama, moji ombolo i kobasica s kiselim kupusom 45 kunića, s tim da je sve ukusno.
Na programu su bili Austrijanci sa zanimljivim međunacionalnim srednjoeuropskim projektom "Košulja" (jeste li znali da je Gavrilo Princip za atentat koji je poslije ušao u povijest izabrao bijelu košulju, bijelo i boja krvi pašu), gosti su bili iz više država, meni je bila zanimljiva prevoditeljica s njemačkog koja je u prijevodu sve uglavnom prilagođavala svom produhovljenom načinu i u nekim dijelovima bila zanimljivija od izvornika te gošća iz Bosne sa prepoznatljivim bosanskim izgovorom koji bih kao sarajevski student iz aviona prepoznao.
Onda ugodno iznenađenje večeri, drugarica i ja srećemo našeg profesora književnosti, Austrijanca koji sad živi u Puli, doktora Dirk Lyona, opet nas kao nekad oduševljava, nismo mi prolupali, prolupao je sustav školskih vrijednosti s svojom antipedagoškom filozofijom mjerljivosti svega i svakoga, lijepo je u živo dobiti podršku stručnjaka kojeg cijeniš, iako će nas što sutra glave doći nadređeni nam birokrati na nedodirljivim funkcijama.
Zahvaljujući Dirku Štajerci su nam poklonili knjigu o aktualnoj austrijskoj foto sceni s kontaktima svih suvremenih protagonista iste.
Jedini problem jučerašnjeg dana je bio što sam zaboravio naočale, mučio sam se pokušavajući iz daljine pregledavati Bukowskog i Bogdana Bogdanovića bijesan na sebe, al mirniji činjenicom da sam odlučio ne pazariti niti jednu knjigu da bi na kraju drugarica, koja je razgledala jednim, Jin i ja drugim putem, kupila Bukowskog i isto nam zanimljivog Magrisa, te dobila priličan popust na blagajni.
Na kraju lijepog dana vidio sam u daljini i te osvjeljene dizalice koje su navodno bile uzor našim riječkima, simpatično!
p.s.
Knjiga našeg Babla se mora primjetiti, izložena je na jednom od središnjih mjesta, no potrošiti više od deset ojrića za jednu knjigu u našim uvjetima postaje luksuz, a ovdje je i jaka konkurencija po istoj cijeni.
p.p.s.
Prelistao sam lijepo opremljenu i jeftinu knjigu o digitalnoj fotografiji, nasmijalo me, lijepo koliko sam vidio, i slova su pristojne veličine, opisuje greške koje pri fotografiranju ja radim, ali nisam kupio, pa ću opet zaboraviti

Lijepo, možda se krene popodne u Pulu na sajam knjiga. Svaki muving održava iluziju o funkcioniranju. Nisam napisao, konačno se u Rijeci u "Trsatici" mogu pojesti dobri ražnjići, samo se treba paziti da se ne dođe navečer kad svira agresivna živa glazba. Jučer je i u mom susjedstvu na mjestu pokojnog Mercatora otvoren novi Konzum, najzanimljiviji u svoj toj buci su mi bila trojica mladića koji su po kiši tvorili živi putokaz na kružnom toku. Čudi me s obzirom na profil našeg društva da tu koreografiju nisu prepustili oskudno odjevenim djevojkama. Za nijansu se osjećam bolje...

Prazan post. O danas možda sutra jučer. Nije bolje ništa ne napisati, neka nekakvih nabačaja, današnji dan nije ni počeo, protokol rituala nije poštovan, laku noć.

A: "Bla, bla, bla, bla, bla?" "Ne, nije glup ako ne razumiješ." "Bla, bla, bla, bla, bla, bla!" "Ne, ne želim te uopće uvjeriti, niti mislim da mogu." "Bla, bla, bla, bla, bla, bla..." "Ma shvaćam nužnost dijaloga, razgovaramo, zar ne?!" Bla, bla, bla!" "Ne, ne mogu obećati da ću biti ozbiljan i realan." "Bla, bla, bla, bla..."
Je li tko primjetio da sam otišao?

Ujutro odšetamo mrak, navečer odšetamo mrak, u međuvremenu odrađujemo svjetlo i živciramo se što ni Kapović nema pojma, s odabranim mudonjama bi odrađivao revoluciju koja je uglavnom ženskog roda, barem u jezicima koje ja rabim i podrazumijeva intimni odnos s vlastitom krvlju.

Kasnim s postom danas, nije ni šah kriv, razlog dosta gluplji, uvukao sam se u dvije diskusije na fejsu i to one neproduktivne, kad svi imaju čvrsto mišljenje i prividno se debatira. Najvažnije danas, našao sam malo vremena pregledati stare izderane nenosive jakne, s jedne sam skinuo simbol Hawkwind- Hawklords, jedno vrijeme sam se s društvom furao na taj svemirski rock, mislim da ima možda i dvadesetak godina, dao sam ga prišiti na jednu sivu jaknu koju baš zbog sivoće nisam nosio i sad mi se već sviđa. Imali smo neki naziv za te dodatke odjeći, ne mogu se sjetiti.

Preumoran, slušao rasprave o suvremenom obrazovanju, izvukli mi živce stavovi nadzornika, vjernih slugu dozlaboga pogrešnog sustava.
Dosta hodao s Jinom, to nas dodatno pozitivno umorilo.
Nezadovoljan sjedam igrati za kraj dana partije s ljudima jačeg rejtinga od mene, siguran u poraze, al eto, nek se malo igra na schacharena.de i gle što se događa. Prva partija izgubljen al ne da mi se predati, imam nešto bolje vrijeme na satu. Tip mi preko chata javlja da mu sistem ne da pretvoriti pješaka u damu, objašnjava kako bi jasno vidljivo završio partiju, ovako će izgubiti na vrijeme. Ništa, nudim remi, on odmah prihvaća, razmišljam jesam li možda trebao predati, čemu ta ferplej predstava. Druga partija, potpuno sam nadigran, opet nešto bolje vrijeme, ne predajem jasno izgubljeno top kontra dame, lik il ima problema s internetom ili ne želi igrati jasno dobivenu poziciju zrelu za moju predaju, gubi na vrijeme. Njemu nisam ni remi ponudio, dvoumio sam se prije pada njegove zastavice predati ili ponuditi remi, na kraju mi je pripisana pobjeda i ne osjećam se dobro.
Kao da podržavam jebeni sustav, previše zdrav mi je valjda bio glavni obrok danas.

Skupi ga se koliko god malo bili doma. Potpuno promašen dan, kisnulo se, zakasnilo na roditeljske informacije, bodovalo kontrolne izuzetno nategnuto, sve je u stvari bilo tako napeto da je stalno prijetila nutarnja eksplozija, na kraju je u stvari Jin iznudio odnošenje smeća.
U Berlinu donesena jedna odluka sa značajnim mogućim posljedicama, ne znam reagirati jer mozak jednostavno danas ne radi, riskantno je, a rizike ipak instiktivno podržavam, ne smije se unositi nesigurnost u one koji ipak nešto rade.
Nisam ni fotkao osim standardno prije jela umjesto molitve, gulaš je bio odličan i sad smeće za post, nisam bio siguran hoće li se križ vidjeti.