Nachtfresser

Pripremio sam currywurst kako sam vidio u Berlinu kod Turčina, ljuti kečap, curry u prahu i to je to, vježbaju i oni instant život. Uz rivu dani slovačke kulture uz pečene kobasice. Na blogu saznao da su ljevičari inteligentniji od desničara, još se samo ne precizira koji, staljinisti, maoisti, trockisti, titoisti, vidim neki bi i liberale tu svrstali, što ćemo s jadnim anarhistima, bla,bla,bla.

Jučer prvo dramatičan popravni iz kemije, moj razred je ipak ostao za iduću godinu cijeli na broju, kroničarska foto šetnja Rijekom za relaksaciju i arhivu, te odlazak zubaru zarad rutinskog vađenja jednog živca kao uvod u generalku od dvadesetak milja kunića, uvijek se pitam zašto plaćam sve te silne zdravstveno socijalne doprinose. I vidi vraga iliti granuloma na snimci, mora se vaditi. Prekinut mirni slijed dana, a nakon svega doma me čekao živčani pas, bilo je vrijeme hrani, zašto dovraga treniramo red.

"Ne možeš to objaviti ni kao predložak za temu, moraš im barem izblijediti lica, da ti pokažem kako se to radi ?!"
"U tom slučaju ću im radije otfikariti glave."

Učimo ionako samo da se dopadnemo drugima. Zašto to činiti ako baš nije nužno za egzistenciju, oke, eventualno učiti ljubav, komunikaciju, tu nadograđivanja nikad dosta, prijatelj ili jesi ili nisi, to je već viši stadij. Sirov nedotjeran vrisak kraja prošlog stoljeća me zaustavio u razvoju i neka, ionako nisam razumio svoj maestralni diplomski rad o utjecaju Nietzschea na dnevnike Thomasa Manna, i među korijenjem zna biti ugodno, svjetlost je precijenjena, više pomažu seciranja blogera Dražena.

Pješčani sat nebivanja na radnom mjestu iscuruje, he,he, opet pogrešna upotraba konačnih glagola, moram nanovo vježbati akrobacije gramatičkog uma. Gnjurac je ponovo ulovio ribu, ja ponovo nisam ulovio tren, pas me izdaje jer promatra indiskretno ono što ja diskretno, te mljacka pri jelu, sad kad bez problema snimam ono ispod shvaćam da je fora u tome što umišljamo da se što vidi, možda u trenu zabljesne, al to je onda pornografija, goli ljudi uživaju tamo gdje stalno prolaze djeca, gle masažu, baš nitko se ne buni, nema valjda u turističkim mjestima dežurnih blog baba, jasno da je moguće, ljudi svoje pokazivanje golotinje plaćaju masno i to je onda društveno prihvatljivo bla, bla, truć, truć, toliko o moralu, ajmo malo o domovini...

Zanimljivo, istovremeno dobivam informaciju o dvije potpuno nevezane stvari i jedna mi objašnjava drugu. Čitam odlomke intervjua formalnog šefa njemačke Ljevice Gregora Gysija koji se odnose na znatno utjecajniju daleko iza okvira stranke, a formalno mu podređenu Sahru Wagenknecht, te istovremeno mi drugarica javlja da je izgubila izbore tajnim glasovanjem protiv sadašnje ravnateljice gimnazije osvojivši ipak respektabilnih osam glasova u ovoj državi straha na brdovitom Balkanu. Čim je ministar Jovanović najavio, a ubrzo i realizirao demokratizaciju izbora ravnatelja, reagirao sam suzdržano. Dugo se već većina naroda medijski odgaja na život u egzistencijalnom strahu, a kako još nisu izgubili sve, boje se bilo kakve promjene pa makar i one nabolje. U Europi demokršćanske i socijaldemokratske političke elite sa svojim medijima blokiraju bilo kakvu primisao o promjeni.
Zanimljivo Gysi hvali svoju oponenticu unutar stranke, Sahra posjeduje distancirani šarm koji pali kod muškaraca, kao muškarac potpisujem i usput razmišljam koje đubre moraš biti i komplimentima rušiti kredibilitet utjecajne članice vlastite stranke. Dalje on veli da Sahra mora učiti svoju poruku objasniti običnim ljudima. E tu dolazimo do bitnog, Gregorov obračun u rukavicama postavlja pravo pitanje, pitanje običnih obiteljskih ljudi s kojima Gregor uspijeva uspješno komunicirati, on redovito dobiva na izborima među svojom bazom oko 30 posto glasova uglavnom bivših komunista, koji su rušili bivši sustav i sad su nezadovoljni ali im je smrt da im itko popuje i docira ih, što znaju ti intelektualni kritičari sustava, koji uostalom dobro zarađuju u istom poput Sahre. Gregor uspješno povlađuje svojoj bazi i razumije njihov egzistencijalni strah i zazire od svake avanturističke politike kontra bankarskog sustava i možebitnog kaosa kojeg takva politika može izazvati.
Sahra podsjeća demokršćane na njihovog karizmatičnog političara Erharda čija je vizija bila blagostanje za sve, a socijaldemokrate na njihovog Brandta koji je odbijao tezu da je rat produženje politike drugim sredstvima, nije joj jasno zašto svi brinu o spasu bankara koji su se već dobrano okoristili krizom koju sami izazivaju i kako je svima logično da teret krize uvijek pored multimilijardera na sebe preuzima srednji sloj zaposlenih sretnika.
Kako objasniti elementarne stvari običnim ljudima ako ni jedan utjecajan medij nemaš uz sebe? Slušao sam svojevremeno u Berlinu istinitu priču o portugalskom generalu koji je izveo uspješan ultraljevičarski vojni udar, preraspodijelio koliko je za kratko vrijeme mogao nacionalno bogatstvo, oduzeo višak imovine bezobrazno bogatim špekulantima i svi ga pamte po dobrom iako su ga nakon par godina demokratski smijenili i nastavili po starom.
Vratimo se priči s početka, nakon par nedemokratskih produženja mandata ne očekujte pad ravnatelja kakvi god bili na prvim potpuno demokratskim izborima, podsvijest ljudi ne dopušta ni prkos tajnog glasovanja, dok imam posao rukovodilac mi je u redu.
Nevezano s tim, meni je ukraden novac od prethodne plaće, pravnik mi tumači da se zakon koji se donese ne može baš primjeniti na taj mjesec, i profesionalni sindikalci se vraćaju s godišnjeg, bit će valjda barem tužbi protiv lopova u ministarstvu odgovornih za masovnu nezakonitu krađu.
Priznajem pao sam na Sahrin distancirani šarm, ne znam kako objasniti stvari običnim ljudima i putujem još par dana, otplovljujem od okolice puneći baterije za suživot s onima koji zaziru od sebe samih.

Omiljeno berlinsko jelo, samo mi je tamo kobasica znatno kvalitetnija, ovdje se može dogoditi zagorijevanje.

Kolone tamo i ovamo. More nehajno umiva stijene dok meditacije love razasuto vrijeme...

Danas se ponovo vraćam Schilleru i Nietzscheu te njihovoj sklonosti aristokratizmu. Schillerovo da narod najprije treba odgojiti pa osloboditi. Skloni smo sve promatrati kroz prizmu simpatije i ljubavi, posesivno prisvajamo ljude bez ikakva odmaka i razočaramo se. Uspostavi se da su to sebična nagonska đubrad, nekad ih takvima i nakon desetljeća blizine otkrijemo. Ipak je bolje da ja ne plaćam uvijek piće koliko god bogatiji u svakom pogledu bio.
Nietzscheova poruka kad Zaratustrinim glasom tjera učenike, pronađite sebe pa potražite mene. Uspostavlja se da danas imam najbolji odnos s onima prema kojima sam ipak nametnuo određenu distancu, s curama koje su moje citate pisale na zidove djevojačkih soba iznova pokušavam uspostaviti prijateljski odnos.
Sve što sam napisao ne znači da zagovaram uvođenje striktnih pravila u međuljudske odnose ni da sad odjednom prihvaćam Frommove postulate iz "Umijeća ljubavi", to je drugi paralelni svijet. Jebeš razum i pravila kolikogod uvod zdravorazumski zvučao. No ponekad može i kuhana hrana.

Krajem sedamdesetih proteklog stoljeća je tadašnji nogometaš nogometnog kluba Čelik koji je taj dan upravo ispao iz prve savezne nogometne lige povezao dva u bosanskim bespućima iznemogla stopera do Ploča na more iako tamo uopće nije namjeravao putovati. Usput ih je i počastio ručkom. Sjetio sam ga se po ne znam koji put fotografirajući jutros svitanje grada. Išao sam googlati, uspješan trener Širokog Brijega u natjecanju eurolige.
Ja danas nemam novaca za počastiti iznemoglu mladost, e da mi je to nekad netko pričao, onda kad sam tvrdoglavo sanjao američki san...

Prespavao sam i rat, a da ne bi ove svakodnevne bojne. Loše su ga izrežirali pa je bio dosadan i ispod svakog nivoa. Koštao me najboljeg prijatelja ali to nisam mogao spriječiti. Suci često stoje iza loših igrača.
Godinama sam proučavao odnos dvije sestre starije Christiane i mlađe Gudrun Ensslin. Gudrun je izgubila svaku iluziju o mogućnosti mijenjanja neljudskog sustava iznutra i krenula u rat protiv njega. Njezina sestra Christiane je pak uz Rudija Dutschkea krenula kroz rat unutar institucija sustava. Naoko je dobila, Zeleni su u parlamentu, a Gudrun i Rudi su likvidirani, ona bijedu sustava i danas argumentirano razotkriva ali rijetki mogu čitati, slobodni mediji su kontrolirani, a što netko zbori u parlamentu nikog više ne zanima.
Moj pas pokušava potrgati kartonsku ambalažu, ja paučevinaste umove. Drugarica na izborima eksperimentalno iskušava da li su ljudi spremniji prihvatiti barem ljudskije radno okruženje ako im se ponudi. Volio bih jednom vidjeti da Sloboda pobijedi i sve one koji bi nas uvjeravali da su se cijeli život za to borili.
Zaslužio sam taj cerek.







U međuvremenu uživam u izboru hranidbenog mjesta, ne može ni to svatko.

Kažu da sve relativiziram, da Bog ili postoji ili ne postoji, il je u pravu Newton ili Einstein, plavo uvijek ostaje plavo, da je sumnja sama radi sebe glupost. Ne želim pobijediti, a ako i pobijedim toga nisam ni svjestan. Sinoć je Shredder chess computer u igri protiv mene na višem nivou previdio taktički udar i napokon izgubio, ne znam zašto, stroj valjda nema osjećaje ili postoji neki samozaštitni mehanizam protiv stalnih pobjeda koje zatupljuju. Nema tješenja, idemo čvrsti i borbeni naprijed, sustav nas štiti, izgubit ćemo i ovaj put.
Nemoć sam osjetio kad nisam mogao pomoći Gudrun Ensslin i odonda me formiranog teško transformirati, što reče Čovjek na pogrebu : "Ili čovjek ili svinja, borba traje", vegetarijanac samo zahvaljujući instiktu nikako da postanem.
Ilustracija je namjerna, nelogičan kakav jesam uočavam logiku.

Nije lako nama koji nemamo vlastiti život. Stalno smetamo vama sazrelim kruškama. Pljujemo po vašim partijama, ismijavamo vaše odgoje i vašu uzgojenost, ljutimo vas na svakom koraku. Pa jebovaspatak, zar vam nije dosta što je društvo tako ustrojeno da vi vladate, još vas i iritiramo svojom paralelnom dekadentnom opstojnošću i nazovi aktivnošću. Sad vam je normalno vidjeti Paris Hilton bez gaćica, a kad sam ja to prvi objavio nekad davno na blogu rvackom htjeli ste me linčati i imao sam taj dan nikad više dosegnutih dvije tisuće posjeta. I, što ste vidjeli, vidite li uopće ikad išta osim pravila koja su vam umozgali, točnije njih osjećate, barem nešto, krdo moje malo, što reče u komentaru kolegica blogerica, daj radi dramatičnosti svrši post s tri točke...

Ulica sjebanih projekata
vrisak napaljenih ideja
koje prolaze nikrozkoga
spisak je predugačak
rasprašenih snovnih tragova
ubrzanije umirem
ionako nikom
nisam mogao pomoći
sablasne uši lete zrakom
rat predmnijevam da je preskočen
rak nije
raka rakasto račva
slupano raspršeno sjeme
odlazim u tvoj nacrt
za početak se odričem
platinaste nade
i patinastih snova
nije samo taj mozak
raspelom rasprčen
noge hrle
kraju natjecanja
vidiš da se sve može
svi razumiju kraj zapisa,
a nakon jasne rečenice
slijedi točka.

Otišla je još jedna legenda širokom krugu nepoznata, slava mu.

Jučer mi je prvi put otkako pišem za textbroker vraćen tekst. Tema su bile nekretnine. Osporavaju mi neke teze o vrijednosti nekretnina i zlata u vrijeme kriza i traže korigiranje koje neće dobiti. Ne razumiju da mi iz nekih jadnih država imamo iskustva koje neželjeno stečemo na vlastitoj koži. Ja bih im mogao pričati kako preko noći zahvaljujući dobro organiziranoj i iskusnoj ekipi ostajem bez obiteljskih nekretnina i ne samo toga, priče o rasprodaji obiteljskog zlata i hrvatski vrapci znaju. Nijemci nemaju pojma o iskustvima država u kojima su kvalitetni samo ovce, janjad i telad. Za razliku od nas Nijemci imaju Sahru Wagenknecht koju većina ne razumije kao što masovno nisu razumjeli ni Friedricha Nietzschea ni Karla Marxa, puk je puk koje god vjere i nacije bio i bit će nam kak bude volja njegova.

Volimo Berlin između ostalog i zbog raznovrsne međunarodne kuhinje, prekjučer smo prije puta po Jina jeli hrenovke i ponovo ustvrdili ogromnu razliku u kvaliteti na račun naših, a jučer je drugarica konstatirala, konačno pravi kuhani ručak, e to je zbilja u Njemačkoj teško naći. Manje fotkam, kad već ne mogu shvatiti domaći politički jezik pokušavam proniknuti u onaj pasji, ne znam koji mu je vrag, ne bi doručkovao, samo gricka sandale koje još uvijek mirišu po Berlinu

Jutarnja radnja šetnja po Rijeci prije odlaska na neslužbeni put. Na zračnoj luci Zagreb ispitujemo mogućnosti hrvatskog odleta, doletio upravo neki lik s nekom zlatnom medaljom s nečega, nisam snimao, zanimljiviji mi bio odlet za Katar. U Velikoj Gorici preuzimamo, noćas se uspostavilo, izuzetno tvrdoglavog psa, cijelo susjedstvo je moralo znati da je stigao, ovdje samo posljednji snimak jučer s bivšom gazdaricom, a ako vas seronja zanima, i on ima naravno svoj blog jin

Snimih jučer rijedak prizor. Oživljenje kanala mozgah kratkim izletom u politiku s nezavisnom listom prije već prilično godina.
Nema šanse, turistima je najlakše i najkomotnije baš kao i blogerima fotkati nepokretne barke i mrtvu prirodu.
Hvala na pitanju, smanjili su nam plaće banda lopovska, pokazali su zube Ribiću i inoj bratiji, ajme meni kako su moćni.





p.s.
Zbog jedne fakultetski obrazovane seljančure koja maše rječju "stalker" kao crvenom krpom svojoj stočnoj bratiji, uskratit ću vam čisto hrvatsko politički i uvređeno jednu lijepu jučer naslijepo snimljenu fotku

p.p.s.
Bugenvilija, nisam na tebe mislio, sretan roćkas stara, draga moja kritičarko

Ono što fotkaš treba biti u žiži, središtu fotografije, kaže moj vršnjak znalac, arhitekt po struci. Njemu je mnogo više toga nego meni jasno, ima čitavu filozofiju o općoj simetriji, počev od građe ljudskog tijela, čije pokušaje osporavanja jednostavno ne dopušta. Prvi šahovski učitelj me učio da je najbitnije vladati centrom, okupirati ga. Srećom brzo sam došao u ruke drugom, ni od njega doduše nisam puno naučio, ne možeš od učitelja puno naučiti osim ako on sam nije svjesni neznalica, a ti od njega ne uzmeš samo osnovnu ideju koju sam uz naučene tehnike preradiš, dakle osnovna premisa je da su figure u centru mnogo izloženije nego one na periferiji i korisnije ih je napadati, one sa strane često možeš ignorirati, dakle centar je mnogo važnije kontrolirati nego posjedovati.
Kad sam sazreo i shodno tome počeo dolaziti u bezizlazne životne situacije nekoliko puta mi je pomogla promjena perspektive, nešto kao kad se u kultnom filmu "Društvo mrtvih pjesnika" učitelj u razredu penje na klupu.
I u fotografiji volim svoje objekte i oklijevam ih staviti u centar, pogotovo ako s jedne strane nema nikoga. U centru bi oko njih bilo previše suvišnih.

Postoji ipak jedna stvar u čemu mi je Rijeka draža od Berlina, tržnica, uz početak i svršetak kratki prikaz jučerašnje prve kupnje ujutro :

Sve je išlo ustvari logičnim tijekom za sve koji me poznaju. Spakirali smo se. Organizirano postupno odnosili stvari u auto, organizacija za deset. Pregledali još jednom stan prije odlaska, ostavili ključ na dogovorenom mjestu i zalupili vratima, onim vratima koja se automatski za tobom zaključavaju. Čim smo krenuli počeo sam očekivano panično tražiti naočale, logično jer su mi prvo one trebale. I naravno našao sam ih i stigli smo do berlinske Varšavske i samo pitanje konstatacija, jesi li ti uzela putovnice, pa ne, ne miješam se, uvijek o tome ti brineš. Kočenje i parkanje. Situacija : vani pljušti, putovnice nisu u torbi, gazda nije nosio sa sobom mobitel, broj od njegovog prijatelja s kojim smo komunicirali ostavili smo u stanu, zaključan sa zaključanim ključem. Bezizlazna situacija, kiša ipak staje, idem se proluftati, u neposrednoj blizini upravo otvoren tradicionalni sajam svjetskih piva, odlična torba za 1 euro, vrčevi kakve volim i imam doma nisu pojeftinili, 4 eura, ne uzimam.
Nastavljamo vijećati u autu, netko široko nasmiješen lupa, pozdravlja Riječane, kažem mu da mi je odnekud poznat, pa on kaže s demonstracija protiv vlade koje je on vodio, aha, mladi Pernar. Zanima ga što se dogodilo, teško, jako teško je takve stvari objasniti i ja nikad ne uspijem u tome, on traži neko džabe prenoćište, ostao bi još koji dan u Berlinu, ima li tko normalan s balkanskih prostora tamo.
Ma neću opisivati daljne događaje, uglavnom umjesto oko 12 u koloni smo oko 17 napustili Berlin, oborili uvjerljivo sve rekorde u kratkoći vožnje i potrošnji benzina, C4 komotno i stabilno vozi i na preko 180 na sat, iza ponoći smo stigli, ne mogu od vrućine spavati u užarenom riječkom potkrovlju, ne znam gdje su putovnice ali ovaj put pouzdano znam da ja nisam o njima brinuo, pokazali smo ih na granici, toga se sjećam.
Opet sam tamo gdje nisam birao da želim biti.

Krivu sam čokoladu kupio za ujutro prije puta.
Ponavljamo lekciju :
Iz Jungstr. u Frankfurter Alee pa u Warschauer sve ravno do Halleschesa, tamo iza podzemne preko mosta na Mehring lijevo, sve u principu ravno do stanice Tempelhof, u Ring desno na A 100, dalje bi trebalo pisati.
Počistili stan, jedino prozori ostali prljavi.



































Žao mi je, danas nitkog neće biti da briše komentare onog nepismenog debila.

Zbilja dobar kvart, u blizini bordel, cijenik pića slika prva, pijanci po birtijama mirno spavaju, izbaciš stari namještaj strka tko će prije što ugrabiti.
Neću više, dosadih i Blogu i blogerima željnih mrtvih priroda, još malo pa zatvaram berlinski spremnik fotki.

Zadnji dan velikih unutarberlinskih vožnji, istekla nam pokazna. Posjetili smo naše prijatelje optičare. Lijepo se ispričali, učvrstili nam i dotjerali naočale, zamijenili sitnije dijelove, sve naravno besplatno. On krstari ove godine iz Venecije, imaju stanku u Dubrovniku pa se zanima je li Rijeka tu negdje .
Nedaleko od njih zanimljiva kuhinja, jedna od rijetkih koje nismo do jučer isprobali. Zanimljiva kombinacija, nama svetogrđe, janjetina u špinatu, meni odlično, prva konstatacija kad sam okusio meso, jbote zbilja janjetina, drugarica na standardnom piletu.
Baterija tijekom jučerašnjeg dana crkla, ionako sam više guštao nego fotkao, vidi mi ruke u kadru zadnje fotke, užurbanost lovljenja batka prije samogašenja fotića, izvedeno zadnji tren.
Počeli pregovori oko povratka ključeva stana četvrtak navečer.

Ajd da barem začine donekle vidite, po iksti put sam zaboravio prebaciti slike s opcije "srednje" veličine, baš je srednja.