Marketing
Dijalektički antidemokratizam
Zanimljivo, istovremeno dobivam informaciju o dvije potpuno nevezane stvari i jedna mi objašnjava drugu. Čitam odlomke intervjua formalnog šefa njemačke Ljevice Gregora Gysija koji se odnose na znatno utjecajniju daleko iza okvira stranke, a formalno mu podređenu Sahru Wagenknecht, te istovremeno mi drugarica javlja da je izgubila izbore tajnim glasovanjem protiv sadašnje ravnateljice gimnazije osvojivši ipak respektabilnih osam glasova u ovoj državi straha na brdovitom Balkanu. Čim je ministar Jovanović najavio, a ubrzo i realizirao demokratizaciju izbora ravnatelja, reagirao sam suzdržano. Dugo se već većina naroda medijski odgaja na život u egzistencijalnom strahu, a kako još nisu izgubili sve, boje se bilo kakve promjene pa makar i one nabolje. U Europi demokršćanske i socijaldemokratske političke elite sa svojim medijima blokiraju bilo kakvu primisao o promjeni.
Zanimljivo Gysi hvali svoju oponenticu unutar stranke, Sahra posjeduje distancirani šarm koji pali kod muškaraca, kao muškarac potpisujem i usput razmišljam koje đubre moraš biti i komplimentima rušiti kredibilitet utjecajne članice vlastite stranke. Dalje on veli da Sahra mora učiti svoju poruku objasniti običnim ljudima. E tu dolazimo do bitnog, Gregorov obračun u rukavicama postavlja pravo pitanje, pitanje običnih obiteljskih ljudi s kojima Gregor uspijeva uspješno komunicirati, on redovito dobiva na izborima među svojom bazom oko 30 posto glasova uglavnom bivših komunista, koji su rušili bivši sustav i sad su nezadovoljni ali im je smrt da im itko popuje i docira ih, što znaju ti intelektualni kritičari sustava, koji uostalom dobro zarađuju u istom poput Sahre. Gregor uspješno povlađuje svojoj bazi i razumije njihov egzistencijalni strah i zazire od svake avanturističke politike kontra bankarskog sustava i možebitnog kaosa kojeg takva politika može izazvati.
Sahra podsjeća demokršćane na njihovog karizmatičnog političara Erharda čija je vizija bila blagostanje za sve, a socijaldemokrate na njihovog Brandta koji je odbijao tezu da je rat produženje politike drugim sredstvima, nije joj jasno zašto svi brinu o spasu bankara koji su se već dobrano okoristili krizom koju sami izazivaju i kako je svima logično da teret krize uvijek pored multimilijardera na sebe preuzima srednji sloj zaposlenih sretnika.
Kako objasniti elementarne stvari običnim ljudima ako ni jedan utjecajan medij nemaš uz sebe? Slušao sam svojevremeno u Berlinu istinitu priču o portugalskom generalu koji je izveo uspješan ultraljevičarski vojni udar, preraspodijelio koliko je za kratko vrijeme mogao nacionalno bogatstvo, oduzeo višak imovine bezobrazno bogatim špekulantima i svi ga pamte po dobrom iako su ga nakon par godina demokratski smijenili i nastavili po starom.
Vratimo se priči s početka, nakon par nedemokratskih produženja mandata ne očekujte pad ravnatelja kakvi god bili na prvim potpuno demokratskim izborima, podsvijest ljudi ne dopušta ni prkos tajnog glasovanja, dok imam posao rukovodilac mi je u redu.
Nevezano s tim, meni je ukraden novac od prethodne plaće, pravnik mi tumači da se zakon koji se donese ne može baš primjeniti na taj mjesec, i profesionalni sindikalci se vraćaju s godišnjeg, bit će valjda barem tužbi protiv lopova u ministarstvu odgovornih za masovnu nezakonitu krađu.
Priznajem pao sam na Sahrin distancirani šarm, ne znam kako objasniti stvari običnim ljudima i putujem još par dana, otplovljujem od okolice puneći baterije za suživot s onima koji zaziru od sebe samih.
Post je objavljen 21.08.2012. u 15:15 sati.