Danas nemam ništa reći. Možda sutra ?!

Danas će biti loš post. Promatram ljude koji uljepšavaju svoje životopise, danas su cijeli dan na ekranu. Kao da nisu bile javne osobe, kao da barem mi neki koji čitamo, nismo njihove posrtaje pratili.
Jednu kategoriju mladih nisam nikad prihvatio, tkz. šminkere. Sad, kad već pomalo gubim kriterije, pokušavam se ufurati u te tajne pretvaranja. Rečeno mi je da sam imao dobru majicu i dobre tenisice na TV, ali da su mi traperice bile totalno demodirane.
Priznajem, podržavao sam gradsku gerilu u Njemačkoj, Tita koji je danas moderan baš i nisam. Družio sam se isključivo s teškim rockerima i punkerima. Nisam se baš opametio, jedino sam obrijane glave , na Dutschkeovom tragu, promijenio taktiku.
Čuvajmo se jedni od drugih, braćo i sestre, i puno sreće na putu ! ;)

Nemirna noć, rasturaju me te mjesečeve mijene, a i naporni tjedan mi je izgleda razorio san. Tuširanje ne pomaže, sjetim se doduše jednog promašenog komentara prethodne večeri, blogerici šaljem ispriku. Na mene isto tako neki nepotrebno grubo nasrću, zanimljivo, isprike ne očekujem. Sunce lijepo izgleda, uzdam se da će pomoći u spašavanju dana. Naravno sve je u glavi ;), i ja ću se malo potruditi. Ugodan vikend svima ! :)

Isprika mojim dragim blogerima, ovih dana nemam slobodnog vremena, pokušat ću nadoknaditi zaostatke preko vikenda. Volim fotografirati, a zadnje vrijeme me stalno
fotografiraju, što opet mrzim. Pokušavam pomoći u senzibiliranju javnosti glede nasilja
u društvu i školama. Danas ću vjerojatno biti i na državnoj dalekovidnici ;). Bez brige,
ja nisam onaj napadnuti profesor o kojem će biti prilog. Posjetit ću vas najkasnije petak
navečer ili subotu oko podne, čim ustanem :).

Jučer sam ga osjetio kako curi, nešto kao proljet. Ne u smislu, tako da preko noći promijeniš masku i postaneš djed, moj ugovor s Nečastivim to ne dopušta, a on se uvijek držao riječi. Radi se o elementarnoj nepogodi, a njih ne možemo razumijeti. Zaletio se tkoznačiji vlak i probio moje ograde. Postoje, još uvijek, mnoge stvari koje ne možemo ni detektirati, a kamoli definirati. Stvari se osamostaljuju, otimaju kontroli, vlak nekog majstora Igre je jednostavno osjetio šansu i zaletio se u oslabljenog mene. Nisam imao šansu pripremiti obranu, izgledao mi je baš simpatično, kao pozdrav nekog, tko se trudi, uspjeti u životu.

Jedna naša blogerica, draga redakciji bloga, a i mi je ostali par put mjesečno čitamo, je postavila pitanje o razlici između erotike i pornografije i priložila jednu od najčednijih fotki koje sam vidio zadnje vrijeme. Fotku je lako bilo ocijeniti kao erotsku, ali to nije uvijek slučaj. S tim pitanjem se hrvao i najpoznatiji hrvatski univerzalni mislilac, sad među blogerima izuzetno popularni, Igor Mandić. Njegova je procjena bila da erotika prestaje s muškim spolnim organom u erekciji iliti ukrutbi. Mapplethorpe ima veliki broj takvih fotki, koje cijene i oni kao ja, koji ne uživaju pretjerano, gledajući golo muško tijelo, Koons je radio umjetničko djelo uživajući sa svojom ljubavnicom u čarima snošaja. Mislim da treba odgojiti osjećaj za erotsko. Ja svoj blog nikad ne bih nagrdio pornografijom. Gospodina Mandića je i u ovom slučaju pregazilo vrijeme ;)

Danas pišem nešto ranije nego uobičajeno, večeras idem na prvu od tri maturalne zabave ovaj vikend. Prošao sam razne faze razmišljanja o tim zabavama. Kao maturant sam prezirao taj «izum čaršijskog duha». Mislim da sam na svojoj zabavi ostvario nedostižan rekord u ispijanju piva, kolega tvrdi da je bilo dvadeset i tri dok je on mogao brojati, a ja sam još i nastavio, bilo je planiram da izrecitiram par svojih pjesama, na kraju je prijatelj čitao i to kažu jako dobro, tako da me zamjenjivao i na sljedećim čitanjima poezije. Kao profesor početnik sam bio izrazito protiv, dok me filozofica S. P. S., na jednoj maturalnoj zabavi, prvi put argumentima pobjedila u polemici. Doduše imali smo samo dvije polemike, druga je bila o njezinoj tezi da je techno punk našeg vremena, mislim da je shvatila da ni ona ne može braniti tako nakaradne teze. Sad, ako me pozovu na vrijeme (ne zadnji dan), odlazim iz poštovanja prema onima, koji su me zvali, ma što ja mislio o narodnim veselicama. Znaju se dogoditi i lijepe stvari, kao prije par godina, kad je nakon silnih poskočica, kola i ruži hrvatskih,jedna maturantica izašla na pozornicu s gitarom i, kao što je rekla, otpjevala «Hotel California» samo za prof. Nachtfressera ;).

Neki su se naljutili ;) što idem na neprovjerene blogove, neki su me pozitivno iznenadili, (jedna faca je komentirala moj blog , a ima dva i ne zanima je veća ocjena), ja bih baš bio zadovoljan kad bi moj blog mogao postati sastajalište underground blogera/ica (cicu i plavušu ću i dalje brisati, ne želim im dati reklamu), nema tu neke pretjerane demokracije, za naciste i slične) upozoravao sam i prije. Danas nemam, što bi Spider rekao, nekih ideja, pa postavljam pitanje o dlakama ispod pazuha. Želim što mi je netko zamjerio, sniziti nivo ovog bloga. Uz svakodnevnu higijenu, zašto ne...I zašto se cure živciraju kad vide ovakve «neobrijane» fotke ?

Mrzim temu slikarstvo kao igra za razmišljanje,bolje rečeno optička igra, Vasarely, što sam već pisao u jednom postu, ne može biti na mom popisu favorita. Bridget Riley mi je iz tog kruga zanimljiva. I njen manifest koji pojednostavljeno glasi « za mene je priroda više događanje nego pojavnost. « Pitam se, zašto mi se njena optička igra sviđa ?! " Plešete ?! ;))"

Čitam kritiku da je umjetnički svijet podijeljen na njegove obožavatelje i žestoke protivnike. Meni su Newtonove fotke dobre, ali ih ne volim.Tip je u stvari o.k., ali ga nemam u computeru, i ovu fotku moram scannirat.... Onima koji eventualno žale njegovu suprugu, skrećem pozornost na izložbu Newton fondacije u Berlinu, gospođa ga naslikala nakon valjda srčanog udara, jedna od udarnih fotki ;) .
I ja malo fotografiram, nikad kad radim autoportret ne skrivam lice, a imao bih što skriti...Ako sam ja ikad bio cool, Newton je out... ;)

Strašan dan. Umjesto dva sata nastave s najboljom grupom bio sam na seminaru šest sati. To možda ne bi bio problem da nisam morao ustati u sedam, u ranu zoru. Sutra ustajem u isto vrijeme, šest sati nastave g. Tko preživi, pričat će. Bilo je dosadno, brijačina na pozitivu. Jedna me vježba razveselila, iako sam ju znao od ranije. Na vrh papira napišeš ime i prezime, daš papir prvom desno, svi tako, moraš svakom napisati dvije pozitivne osobine na dnu stranice, presaviti papir i dati dalje desno. Ha, ha, najčešći pridjev koji sam dobio od kolegica i kolega je cool ;). Trebalo je reći, što nas je u toj anketi najviše iznenadilo. Ja sam rekao da me iznenadilo da je netko napisao «dobar profesor». Predavačici nije bilo jasno što me tu iznenadilo. Ma zamislite, ja sam u šoku, nije bio učenik, neki profesor je napisao da me karakterizira to da sam dobar profesor. Uvijek protiv struje, struja me počinje tresti ;).

Danas mi se smijao tip u Konzumu dok sam kopao među pivama. Uzeo je teatralno tri piva iz prvog reda, ubacio ih u kolica i produžio dalje. O čemu se radi? U dućanu se mogu kupiti dva različita piva potpuno istog designa i istih cijena. Meni je Pils znatno bolji od Lagera, čak sam protestno poslao e-mail Konzumovoj ekipi za odnose s javnošću, kad sam zabunom kupio Lager, mislio sam da je pokvaren Pils i prolio ga. Pils je svugdje u svijetu uglavnom skuplji i bolji. Naravno Hrvatska se i u tome mogla pohvaliti iznimkom, barem po mom mišljenju, Tuborg koji je Lager, preferirao sam jedinom tadašnjem Pilsu Kaltenbergu. Mislim da je ovaj solinski Pils, jedino naše pivo koje se proizvodi po njemačkom zakonu o čistoći piva iz 1516. godine , po kojem piva smiju sadržavati ječmeni slad, hmelj i vodu, nikako konzervanse, surogate i razne kiseline, kojih su naša piva puna. Nemojte misliti da sam ja obožavatelj Pilsa. Znatno draža su mi piva proizvedena površinskim vrenjem, po starom postupku, u Njemačkoj nazivana Alt pivama. Najbolje od standardnih mi je pivo Diebels, koje se proizvodi u malom gradiću Issumu u Donjoj Rajni. Ime je dobilo po osnivaču pivovare i dugo je postojalo samo Diebels-Alt pivo, fantastičnog, malo gorčastog okusa i boje tamnog jantara. Sad čujem da ih je kupila jedna od najvećih svjetskih korporacija i da već (uvjerio sam se na njihovoj internet stranici www.diebels.de )gromoglasno najavljuju Diebels-Pils pivo. Malo me to rastužuje, međutim ne iznenađuje, Diebels aromu nisu osjećali ni neki od najvećih poznatih svjetskih pivoljubaca kao npr. autor pivskih enciklopedija Michael Jackson (nije pjevač ;), koji ga nije ni spomenuo u svojoj knjizi o svjetskim pivima, a spomenuo je npr. karlovačko kao jedino s prostora bivše Jugoslavije. Vremenom su mu se valjda čula okusa i mirisa od previše različitih proba negdje zagubila.

Prije desetak godina, iako su me oduvjek krstili ljevičarem, točnije anarhistom, ponekad čak antikomunistom, moram priznati, malo me preplašilo to nadiranje turaka, grka, talijana, srba, bosanaca, hrvata u Berlin. Osjećao sam Berlin kao najslobodniji grad na svijetu (svaka čast New Yorku, Parizu, Londonu i Amsterdamu), međutim bojao sam se, pa sve su to patrijahalni narodi sa svojom konzervativnom, iz uljuđenosti ću to imenovati, kulturom. Berlin je imao svoju tradiciju, ni kaplara Hitlera nikad nije prihvatio. Prošle godine sam opet jedan mjesec živio u berlinskom Kreuzbergu, kao i prije, uglavnom turci i alternativa, šutke se podnose. Turaka ovaj put još više. Moram priznati da sam najčešće jeo döner kebab (kvalitetno meso s povrćem, ručak za 1,49 eura), ponekad börek s mesom što bi se u svojoj domovini zbog straha od trovanja rijetko usudio (o.k. u Zagrebu na par mjesta), jeo sam uglavnom hranu kod stranaca i bilo je dobro. Iz svog stana sam imao zanimljiv pogled, u jednom stanu otvoreni prozori i brisanje nakon tuširanja bez straha od nekih urokljivih ;) pogleda , susjeda joj zalijeva cvijeće u punoj obleki (i po glavi ). Moram priznati da sam na ulici vidio i ženu u spavaćici. Mislim da se to još samo u nekim krajevima Njemačke može dogoditi, u Turskoj i Hrvatskoj sigurno ne. Osjetio sam se dobro. Turkinje će se morati same emancipirati, susjedi(e) u Berlinu im daju dobre primjere.

Danas sam slučajno prisustvovao polemici, je li ljepša šibenska ili đakovačka katedrala. Nisam ni jednu vidio i ne mogu suditi. Problem je bio u argumentaciji da je šibenska ljepša zbog kamena i vremena u kojem je nastala (u Europi su je imitirali). Drugi polemičar je argumentirao, da naše oko i mozak, a ne materijal i povijest odlučuju što je lijepo. Mogu samo reći da ja ne volim tkz. realizam, ni u književnosti, ni u slikarstvu. Draže su mi čak Vasarelyjeve pizdarije, kao ova npr..

Mene danas nema, prestrašan dan. Premoren, nikakav, ma ne vjerujem ni u ono, sve je to u glavi. Obavio školsko natjecanje, postao optimist, možda se s nekim od vas vidim na državnom . Županijsko ćemo rutinski odraditi ;). Dobio sam mail da griješim i odbijam ljude, jer spominjem školu. Možeš mislit koliko me briga, žao mi jedino što očito večeras neću davati komentare.
Sutra ću nadoknaditi ;).

Pokušavam slijediti ritam dnevnog pisanja, ne vjerujem da mi to može uspjeti. Sutra ujutro imam natjecanje, popodne nastavu. Jučer i danas nagovaranje učenica za natjecanje, nije da mi je to nekakav faktor u životu, al već dvije godine imam županijske prvakinje, glupo mi je da ne uzmu to priznanje, zbog njih. Možda im to nekad zatreba. Ja ni kune za to nisam dobio, samo papire koji se zovu zahvalnice. Danas sam i saznao da nemam pravo za jubilarnu nagradu. Imao sam prekid radnog staža, godinu dana vojske. Možete pretpostaviti koliko sam se se otimao da odem u tu jebenu vojsku, prisilili su me u zadnjem mogućem zakonskom roku. Tri milje kunića manje. Puknute ekipe po ministarstvima. Ne u pozitivnom smislu, dragi moji luđaci ;).

«I kokoška ima mozak, ali je većini poznata samo po batacima»

Ninus Nestorović

Osim mene i mnoštva amatera primjetio sam da karneval snima i par profesionalaca. Šefovi karnevalskih grupa su, kad bi ih prepoznali, zaustavljali grupe, majstori bi im sugerirali, kako se postaviti i klik. Objavljena je većina tih sterilnih fotki. Nama amaterima skoro nitko nije pozirao, bilo je izuzetno hladno i zanimljivo, nekolicini su riknule baterije. Meni se srušio jedan svijet, oduševljen sam bio reklamama o duracelkama, a duracelke su me izdale :(. Coca cola, MC drek, i slični mitovi, prokužio sam ih s 16, ali Zeko, tebi sam vjerovao...

Danas sam cijeli dan posvetio Mishimi (hvala Satie ;). Ponedjeljak mi je dan kad imam samo dva sata u školi i to najbolju grupu. Odmoran sam došao kući i počeo čitati «ispovijedi maske», pročitao,nakon toga nisam bio dovoljno nokautiran pa sam čitao i njegov zadnji intervju s Furubayashi Takashiem, kojeg sam isto malo čitao i nije mi tako dalek. Nevjerojatno iskustvo, Mishima i ja se baš ništa ne slažemo, osim prezira prema zapadnjačkim vrijednostima, i veličanju umjetnosti. Neću nabrajati, ne preporučujem čitanje Mishime, nastavit ću čitati dragu Satie. Ja sam morao pročitati iz poštovanja prema blog heroini ;).

Prijateljica se sprema za selidbu i ostavila je na čuvanje dio svoje biblioteke. Već drugi dan se hrvam s tim knjigama, danas s Mishimom. Za razliku od onog jučer ovaj , koji je totalno lud, barem obožava umjetnost. Život je završio ritualnim samoubojstvom.
Ne volim maškare, a volim snimati. Danas sam čitav sat dugo posjetio riječki karneval. Zamislite, neki (e) mi se još uvijek obraduju kad me vide, iako nisu aktualne učenice. Egu nije svejedno ;)

Raduje me što sam prestao pušiti prije svih ovih restriktivnih odredbi. Iz principa ne bih prestao i vjerojatno bih već bio ugušen.
Danas se gušim pokušavajući čitati Michela Houellebeca, nikako mi ne uspijeva, jednostavno dosadno. Čitajući njegove kritičare postaje mi čak donekle prihvatljiv, jer su oni neprihvatljivi. Opet je netko ovdje lud.
Oduvijek sam izdizao osjećaje iznad razuma. Medjutim, teza da su za loš seksualni život današnjice krivi pristaše filozofije zdravog razuma jednostavno smrdi.
Čitajući npr. zdravorazumsku Black Lady i njene ševe, ja se nasmijem, iako neke osobe negoduju na te tehničke detalje koje ta zdravorazumska osoba naglašava (neke veličine i slično).
Ne pročitam je uvijek jer imam druge prioritete u životu. Nedostaje mi vječni Bukowski i njegovo opisivanje spolnog čina kao spolnog čina ;). Ma i Henry Miller mi je draži od ovih novih jebača.

Kako u zaborav utopiti ovaj tjedan ? Kao da nikad nije postojao, dragovoljno se odričem izgubljenog vremena. Ako je moguće darujem ga onom kojem je ono neophodno. Meni nije, a ipak je to bilo moje vlasništvo. Ničim bitnim nisam se bavio ovaj tjedan, jedan sindikalni zadatak. Manipulirati, manipulirati, o kako je lako manipulirati ljudima, ne samo učenicima. Nevinost sa zaštitom ;).

Živjeti u okruženju ljudi

Mislim da bi išlo i duže vrijeme tako. Izležavanje do desetinešto, zatim lagano novine i doručak. Oko podne rutinski razgled blogova, prvo šok, Spinnennetz je ustao već oko osam iako ne mora, zaboravio sam da je mlad i mora loviti iluzije. Cijeli dan u polusnu, protezanje, muzika Arsen ili Cohen, možda bi bili prvi Parafi ili Clash ili u najblažoj verziji Azra, ali stanujem u zgradi, u zgradi tankih zidova i još tanjih živaca njenih stanara. Živim u zgradi, čije je stanare duh, ako su ga ikada posjedovali, odavno napustio. Svejedno bih izdržao i u tišinskoj izolaciji, međutim život je dinamičan proces, akcija se ne može izbjeći.Veseli me samo to što bura barem privremeno, suzbija sve prizemnosti, jadnih sustanara. Da kucnem od drvo...

Protiv struje sa strujom

Još od malena su uz mene vezivali različite nade. Pjesnik D. R. me poticao da nastavim pisati pjesme, šahistica S. S. B. me proglasila izuzetnim šahovskim talentom. Jedan nastavnik je rekao da takvi kao ja mogu ostvariti nešto veliko u životu ili završiti kao pometači ulica (kapitalizam je, možda završim na ulici, ali je ne mislim pometati). Bilo je još neodmjerenih prognoza za moju ništavnost, naravno nitko nije bio u pravu. Ni u čemu nisam uspio, nisam čak više niti najbolji u poslu kojim se bavim. Suzbio sam sebe, kao i većina drugih, u vrlo uzak kalup, već jedva dišem. Shvatio sam iskustvom samo ono Nietzscheovo, kako mala je razlika između najmanjeg i najvećeg čovjeka. Barem nešto!

"A" u krugu, produženo

Na Kubi su samo obrazovanje, zdravstvo i naravno glazba, neupitno, na razini takozvanog slobodnog svijeta. Ponekad se tako upitam, zašto se godinama zalažem za jačanje tkz. demokratskih standarda. Sloboda, za što?

Oblikovanje dosade

Po prvi put zavidim skijašima i njihovim obiteljima. Nikad nisam volio pretjerano snijeg ni zimu, točnije mrskije su mi jedino dugotrajne jesenje kiše i jugo kojeg sam se obilno nauživao. Ipak, da mi netko plati, ovaj put bi izabrao sanjkanje negdje vani, ako je moguće u Austriji, blizak mi je jezik tamošnjih domorodaca. Imam doma «slobodne» dane, a stan me izgleda misli opasno nasanjkati. Sve u njemu vrišti za akcijom, a volje nema, jebeno teška stara perilica rublja, smeta u hodniku, glomazne fotelje isto tako, mrak je već zarobio ovaj stan, svi lusteri su van funkcije, malo svjetlosti daju jedino noćne lampe. Skijaši se opuštaju, padaju i uživaju u svojim padovima. Noćima naravno troše dnevno usisani svježi zrak i energiju mira ponosne prirode. Ma nema veze, ne volim kuhano vino...

Vlakovanje

Zadnji sam put, ne računajući putovanja za Berlin i Hamburg, vlakom putovao prije pet godina i zakasnio na sastanak i popizdio i sjebao si dan. Više nitko normalan uz sve te autoputeve, kojima se najmanje dva put brže stiže, ne putuje vlakom. Jučer sam se ipak odlučio za tu avanturu. Problem hrane za jutarnju vožnju sam brzo riješio, sendvič keksi s čokoladom između, za piće se već bilo teže odlučiti. Ja ustvari godinama pijem isključivo stopostotni juice ujutro i pivo popodne i navečer (i noću ;). Za žeđ nemam alternativu u trenucima kad ne smijem piti pivo. Obično uzmem mineralnu od pol litre, ovaj put sam se odlučio za coctu, piće mog djetinstva, koju valjda odonda nisam ni pio. Vlak je bio skoro prazan, imao sam svoj kupe, pa sam nakon niza duhovnih vježbi uspio zadrijemati. Probudila me žeđ i imao sam što vidjeti, ispred mog kupea je pušila cura u dobro zategnutim trapericama. Nasmiješio sam se sjetivši se da je prije pet godina samnom u kupeu sjedila slična djevojka identične marke traperica – beneton, u tih pet godina ni na jednoj osobi nisam vidio traperice te marke. Jedina razlika je bila što me prije pet godina cura bijesno pogledala osjetivši da je snimam pogledom dok vadi sendvič iz torbe, ova se osjetivši moj osmijeh nasmješila i vratila u svoj kupe. Cocta mi je odlično legla.
Nakon petosatnog sastanka obišao sam Velegrad na standardni način. Glavni trg, onaj jahača na konju, uređen je na tako seljački način, da je velika sreća da ništa taj dan još nisam jeo. Na spitzi nitko zanimljiv, mogao bih možda izdvojiti jednog zanimljivo našminkanog darkera, al ja sam još uvijek hetero ;). U importaneu sam pojeo odličan burek s mesom, a onda ritualno na klupici na glavnom kolodvoru popio konzumovo pivo. Uvijek kad odem u velegrad tamo na zraku poput klošara popijem barem jedno pivo, volim piti dok pored mene ljudi užurbano prolaze, a vlakovi dolaze i odlaze.
Na povratku sam opet bio sam u kupeu. Nekad sam uvijek boravio u vagon restoranima, ovaj put sam pijuckao sam...
- 14:40

Starke i sastanci

Danas ću opet biti kratak. Sutra u za mene preranoj zori (budilica zvoni u 4.00 ujutro) putujem na sastanak Glavnih u Velegrad. Prije pet godina kad sam prvi put izabran u Glavne, na prvom sastanku sam jedino ja nosio tenisice. Sad se barem četvrtina Glavnih nosi sportski. I ja se razvijam, iz starki sam iskočio u adidaske! Nisam se obogatio, cipele nemam , tenisice nekoliko pari. Nijedne za sport, da ne bi slučajno došlo do nesporazuma ;). Živjeli i lijepo sanjajte...
- 20:27

Ne osjećam se danas baš najbolje i ne da mi se pisati. Usprkos tome odlučio sam trenirati disciplinu. Ne želim biti kao većina mojih blog favorita, koji zadnjih dana ne pišu. Dva puta mi je već brisana najdraža fotka, od Nijemca Roberta Häussera. Čitam o njemu da je kroz život zarađivao radeći monografije velikh gradova. Koga briga za njegovu intimističku fazu u kojoj su mu teme bile: usamljenost, bezličnost, očaj i smrt. Rubne teme sve manje zanimaju ljude. Svi žele «uspjeti»;). Nemojte se poskliznuti, u većem djelu Hrvatske još uvijek ima leda.

Na seminaru u Hamburgu, za koji sam prije pet godina dobio stipendiju Goethe instituta, jedna od radionica koju sam izabrao bila je hamburškog pisca Haralda Tonderna. Čovjek je objasnio kako piše, na koji način ga plaćaju, što je mene zanimalo, a i ostale male tajne majstora pisanja. Nije me previše impresionirao, ali tko sam ja da sudim. U Hrvatskoj sam pročitao njegovu knjigu o jednoj hamburškoj djevojačkoj bandi i ostao paf. Jako me iznenadio kraj knjige, posebno zato što sam shvatio da je on komercijalni pisac «srednjeg puta». Kraj je bio jako nasilan, golu premlaćenu curu su ostavile u napuštenom skladištu. Ispričao sam učenicama tijek knjige, i onda smo taj zadnji odjeljak čitali rečenicu po rečenicu i predviđali kako će radnja ići dalje. Šokiralo me da su cure «za izdaju» imale i svirepija rješenja od onih u knjizi. «Ta knjiga neće nikad ući u lektiru», komentirala je Linda. Pisao sam piscu kako je doživljena njegova knjiga u školi, na moje iznenađenje odgovorio je, štaviše bio oduševljen. Drugi put kad mi se javio zamolio me za kućnu adresu. Poslao sam je i nakon tjedan dana sam dobio knjižicu s metodičkim uputama, kako koristiti Haralda Tonderna u nastavi. Čovjek je baš s ovom knjigom «Wehe, du sagst was !» (Jao tebi, ako što kažeš) uvršten u lektiru. Kad sam pročitao učenicima kako Tonderna razumiju ti sručnjaci, metodičari, popucali su od smijeha, jedva sam ih do kraja sata uspio ponovo sastaviti.