Na seminaru u Hamburgu, za koji sam prije pet godina dobio stipendiju Goethe instituta, jedna od radionica koju sam izabrao bila je hamburškog pisca Haralda Tonderna. Čovjek je objasnio kako piše, na koji način ga plaćaju, što je mene zanimalo, a i ostale male tajne majstora pisanja. Nije me previše impresionirao, ali tko sam ja da sudim. U Hrvatskoj sam pročitao njegovu knjigu o jednoj hamburškoj djevojačkoj bandi i ostao paf. Jako me iznenadio kraj knjige, posebno zato što sam shvatio da je on komercijalni pisac «srednjeg puta». Kraj je bio jako nasilan, golu premlaćenu curu su ostavile u napuštenom skladištu. Ispričao sam učenicama tijek knjige, i onda smo taj zadnji odjeljak čitali rečenicu po rečenicu i predviđali kako će radnja ići dalje. Šokiralo me da su cure «za izdaju» imale i svirepija rješenja od onih u knjizi. «Ta knjiga neće nikad ući u lektiru», komentirala je Linda. Pisao sam piscu kako je doživljena njegova knjiga u školi, na moje iznenađenje odgovorio je, štaviše bio oduševljen. Drugi put kad mi se javio zamolio me za kućnu adresu. Poslao sam je i nakon tjedan dana sam dobio knjižicu s metodičkim uputama, kako koristiti Haralda Tonderna u nastavi. Čovjek je baš s ovom knjigom «Wehe, du sagst was !» (Jao tebi, ako što kažeš) uvršten u lektiru. Kad sam pročitao učenicima kako Tonderna razumiju ti sručnjaci, metodičari, popucali su od smijeha, jedva sam ih do kraja sata uspio ponovo sastaviti.
Post je objavljen 01.02.2005. u 17:57 sati.