Nachtfresser

Jučer sam se izmučio (da ne kažem drukčije) sa sastavljanjem stolića za tv kupljenom na akciji u konzumu, šarafa ko u priči, tv još stoji na mjestu, konstrukcija se još nije urušila, jučer sam mislio da je to najgore što se na ovim kratkim praznicima može dogoditi.
Možeš misliti, danas sam bio od osam do osam na seminaru s jednosatnom pauzom. Jedino me tješi da će ovoj današnjoj mladeži biti gore, evo već od iduće godine studij za rad u školi pet godina. Možeš misliti, svi će se trgati da rade u školi s ovim plaćama, pogledajte već sad, koliko je mladih u zbornicama. Pojačat će se nadzor, sprema se državna matura, s prosjekom u nekim europskim državama, našim uzorima, oko 50 % prolaznosti, ovdje svi oduševljeno odobravaju i podržavaju, svi čeznu biti nadzirani. Sutra još ranije ustajanje, kao da bi se ranije završilo. Da, nasmijte se malo, dosad su subjekti nastave bili učitelji, od sad su učenici, to je jedna od revolucionarnih novosti. ! :)))))))))))...

Zavidim ljudima što uživaju u poslu koji rade. Na koncertu Stefanovskog, Tadića i Spasova, primjetio sam da sva trojica, a naročito ovaj posljednji guštaju. Poslije koncerta sam pročitao da je on 1961. godište. Ja sam mu davao otprilike 25 godina.
Živio sam u socijalističkoj Jugoslaviji. Otkad znam za sebe, 2.-3. osnovne, slušao sam dobru muziku. Moja slabost, za nju me moje društvo ismijavalo, Suzi Quatro, mislim da se tako zvala, kvalitetnija je od barem 50% današnjih rockera.
Imali smo bogatu rođakinju u Italiji i jedno ljeto smo je posjetili, ja sam garant još bio osnovna škola.Bili smo žedni, natočila nam je po 1 deci soka. Pričala nam je o komunistima koji im čestim štrajkovima zagorčavaju život.
Radio je neprestano radio, u jednom momentu sam zagalamio, da budu malo tiši. Razumio sam, iako talijanski pojma nemam, da je umro Louis Amstrong. Naša domaćica se zgrozila, prvi čovjek na mjesecu. Nažalost, umro je «moj» Louis Amstrong
P.S.
Prvi čovjek na mjesecu i legendarni jazzer imali su isto prezime.

Ulrike M. Meinhof, poznata njemačka novinarka, izvrgnuta je bila najvećoj poznatoj torturi, u tkz. slobodnom svijetu. U najbolje čuvanom njemačkom zatvoru Stammheim, jedan dio, tkz. mrtvi trakt, je bio izgrađen specijalno za političke zatvorenike, pripadnike organizacije RAF (frakcija crvene armije). Zvučna izolacija u samici je bila potpuna, svjetlo je gorjelo na istoj razini 24 sata dnevno i to je s kraćim prekidima trajalo godinu i pol dana. Drastično je smršala, izgubila je svaki osjećaj za vrijeme, dan i noć, no ni to vlastima nije bilo dovoljno, nego je po nalazu međunarodnog ekspertnog tima, 1976. prvo silovana pa obješena ili se sama objesila. Kod takvih ubojstava istinu je teško ustvrditi.

23.03.2005.
00:14 amorfia : ova slikica je odlična....samo....kako bi žene trebale izvesti to isto?:))))))))))pozdrav

Pa žensko oružje je još jače. Većina muškaraca u potencijalno opasnim situacijama bježi pod suknju. Oni gluplji premlate ili ubiju. Ženu...

...fuck the world.
Ne volim engleski i mrzim amerikanizirana razmišljanja. Ignoriram postove na engleskom, odmah se vraćam na prethodnu stranicu. Iritira me i komentar drage lady na pohrvaćenom engleskom, koji iako možda razumijem, ne želim razumjeti. Dolje američki imperijalizam !
p.s.
odmaram se od svoje kratkotrajne kreativne faze ;)...

O cem sanja
Zanimljiva cura
Po cem
Zaonimljiva bas
Tužna tožno
Zaumljivo
Liepo na suncu
Przi sonce o da
Potkradam krik
Krak, krah
Ruzi mi se danas
Roze trnovte
Uvredu dobih
Piesas dubro
Dubovito pa
Ljadi pisem jos
Jadi prosti
Zaumljiva cura

Shinoyama Kishin, sin budističkog svećenika, brat mu se jednako tako zaredio, čuda je radio s fotografijama. Ja osobno njegov perfekcionizam ne volim, ali, kao što mi je jedan gospodin u komentaru napisao, ja sam uvijek kontra bla, bla, ako je korektno, ovdje se braniti od takvih dopisa. Danas sam na sjednici obranio svoj stav, usprkos svim nazočnim autoritetima. Nisam siguran da je to bilo pametno. Stvarnost ili fikcija, u stvarnosti se borim, u fikciji sam uspješniji, postoji par ljudi s kojima se zaista super razumijem :). Iako stoički odrađujem svoj stvarni posao, razmišljanja većine osoba s moje liste su mi intimno daleko zanimljivija od ministrovih, a «umjetnost ionako postoji da ne bismo propali od istine», tako nekako sprach Nietzsche...

«Razlika između nadrealista i mene je u tome da sam ja nadrealist» Salvador Dali

Razlika između anarhista i mene je u tome da sutra putujem u metropolu na sastanak, koji bi trebao trajati pet sati. Nisam nadrealist, postajem čak i discipliniran ponekad...

Promjenili smo strategiju, sve sporove između nas i države ćete vi poreski obveznici platiti . i kamate...

Treba ustati rano ujutro, ponekad, za 6000 kuna, treba vratiti dostojanstvo ranom ustajanju !

Iako sam veliki individualist, shvaćao sam oduvijek nužnost života u zajednici. Štrajkao sam , kad su štrajkali drugi i povjerenjem kolega popeo se do vrhova sindikalne ljestvice. Ni u najgora vremena se nisam bojao. U Hrvatskoj nije bilo ozbiljnih chatova i foruma kad je u moj život ušao internet. Sretna okolnost je bila da sam saznao za alternativnu domenu www.red7.de
Mislim da su to svojevremeno bili najzanimljiviji forumi , ako ne u Europi, barem u Njemačkoj. Aktivno sam sudjelovao i bio visoko na listi. Zato sam se i žestoko postavio u obranu tadašnjih administratora.
Velika većina mojih dragih blogerica i blogera koji posjećuju moj blog ne zna da se vodi polemika oko administratora Darija. Ne pratim, dobio sam obavijest o tome, pogledao jedan post, ne zanima me. Pisao sam već da su cool liste izuzetno neprofesionalno napravljene, no i današnji pobunjenici potječu s tih listi.
U Njemačkoj je konzorcij tiscali šutke kupio gore navedenu adresu, smjenio administratore i danas te lijepo dizajnirane stranice izgledaju jadno, jer smo se skoro svi mi liberalniji članovi ušutkali.
Prešli smo na druge liste, ja na www.blog.hr
Ne pada mi na pamet obraćati pažnju na ovdašnje vip osobe, Alje koji je svojevremeno bio, ja sam puuuuno čitao, apsolutno najzanimljiviji bloger, nikad nije dospio na tu smiješnu listu. Dvije moje simpatije su na ovoj b listi, više njih na nepostojećoj trećoj, ljudi, dajte malo profesionalnosti.
Ispričavam se svojim čitatelj/ima/kama zbog ovog glupog posta, mene tako živci ponesu ;)

Sreo sam je. Loše je izgledala. Ispisala se iz škole prije dvije godine, bio sam razrednik. Nisam je izvukao, ovisnicu o heroinu, samohrana mama je od mene saznala. Rekla je u društvu prijateljica s nove škole da sam joj spasio život. Izgledala je dobro, no čuo sam da se još drogirala. Izgrlili smo se i izljubili danas, kaže da pokušava ispraviti komade i završiti tu drugu školu, pa 20 joj je bilo neki dan, u završnom je razredu, teško joj je, izgleda loše, možda se izlječila, možda uspije... Sreću joj želim još jedanput, zaletila mi se u zagrljaj, na Zapadu bih već sto puta dobio otkaz zbog tih naleta mojih učenica. Zakon o ravnopravnosti spolova *g*, mi što imamo partnerski odnos s učenici(a)ma bismo prvi nastradali. Uvijek je govorila da je dobro, a bila je loše, danas to nije ni pokušala tvrditi, možda bude dobro. Dovraga, svatko je zaslužio svojih pet minuta!

Mislim da kod nas
Primitivni mentalitet preovladava
Mislim da kod
Primitivni mentalitet
Mislim da
Primitivni
Mislim

Sve teže se nositi
Sve teže se
Sve teže
Sve

Neću pravilnost
Neću

Moji prijatelji pucaju po svim šavovima. Svakodnevno slušam o nečijim problemima. Jedan već dva dana ne može zaustaviti štucavicu. Moji prijatelji su imali naporne živote, nikad se nisu štedjeli, a umjesto sporta i zdravog života, morali su isprobati sve nezdravo izuzev igle (dobro, par ih je na igli, ali oni ne spadaju u uži drugarski krug). Stiže sve na naplatu, svaka promjena vremena jebe moje prijatelje. Oni još uvijek slušaju rock, izgledaju podnošljivo, jedino su im lica s više bora od prosjeka i zjenice, recimo tako, malo originalnije od prosjeka. Moji prijatelji se ne predaju iako ih je vrijeme satjeralo u kut boksačkog ringa. Oni posjeduju iskustva uličnih boraca i znaju, stoički primajući udarce, da samo jedan, dobro plasiran kontraudarac može promijeniti tijek borbe. Naučili su to u brojnim bezizlaznim situacijama...

Prošle godine sam sudjelovao u velikoj raspravi na jednom njemačkom forumu. Radilo se o učenici, koja je u završnom razredu srednje škole izbačena iz škole, jer je na internetu otkriven njen amaterski porno uradak, snimljen u istoj školi. S druge strane eksplicitne slike spolnog odnosa Jeffa Koonsa i njegove tadašnje ljubavnice Ilone Staller su izložene u najpoznatijim svjetskim muzejima suvremene umjetnosti i dostižu fantastične cijene. Ja ih naravno posjedujem u svojoj «umjetničkoj zbirci», ali se ne usuđujem objaviti zbog uredbe o pornografiji. Sportašice koje kao i sportaši imaju uz rock zvijezde najveći utjecaj na mlade sve češće se potpuno obnažene slikaju za playboy i slične časopise. Među prvima je to učinila meni najdraža klizačica Katarina Witt (posjedujem fotke u arhivi ;). Nikoga nije skandaliziralo ni to da živi u istom stanu s dva muškarca. Naravno ništa od ovog, osim izbacivanja učenice iz škole, nije mene moglo skandalizirati, nije me čak ni iznenadila ponuda jednog gospodina, da mi dostavi adresu internetske stranice mlade profesorice sa sličnim fotkama. Zahvalio sam se, ona nije moj tip, međutim pitam se pitam... Naše društvo uopće nije mentalitetom odmaklo od onih davnih godina kad je mladi profesor, pjevač punk banda «pekinška patka» imao itekakvih problema zbog naušnice i punk outfita. Što bi tek bilo da se i skinuo, što naravno za rockere iz leta3 i Gopca nije nikakav problem.

Prvi njemački «terorist» koji je štrajkao glađu do smrti. Nikoga nije zanimala slika njegove utopije. Nama iz underground scene u Hrvatskoj i Berlinu nije bio jasan njegov prelazak iz anarhističke u komunističku underground scenu. Čovjek se zanimao za umjetnost, snimao filmove, radio portrete, uopće nije izgledao kao neki zadrti tip, kao npr. Andreas Baader, koji je računao da će snagom svoje ogromne volje i oružja srušiti sustav i uspostaviti pravedno socijalističko društvo. Po općem mišljenju najmanji fanatik među njima, držao se dogovora i odštrajkao svoj štrajk do kraja. Čovjek je dao riječ.

Gledam fotke s ovogodišnjih maturalnih zabava. Prevladavale su crna, crvena i siva boja, te klasični krojevi. Osim pratilaca maturantica bilo je manje nego obično alkoholiziranog naroda, za profesorskim stolom su servirani sokovi i mineralna voda. Cure koje su isprobale malo življe i hrabrije kombinacije su ismijavale njihove kolegice (jedan dečko je komentirao «kojebice») nazivajući ih barbikama. Meni ništa nije smetalo jer sam zadnje vrijeme u nekom svom svijetu, potpuno različitom od ovoga crno bijelog i ako na zabavi nemam skim popiti pivo, onda i ne pijem.

Komentira naš plavi golub, otprilike, da haljine služe za prikrivanje. Pa dignimo je onda ;).
Natjecanje,moje cure nisu pobjedile. U zlatnoj su sredini. Osjetio sam unaprijed ali nisam priznao.
U pauzi do rezultata, pješačio sam uz more i sunčao se. Bilo je lijepo, vidio sam i delfine.
Sjedio sam na klupi s najljepšim pogledom. Naletio je jedan simpa stariji par, on prosjede brade, ona šarmantna. On je pitao, je li slobodno, kimnuo sam glavom, ona ga je odgurala dalje «pusti čovjeka neka uživa».
Sad me umor svladava.

Imao sam do sada četiri odijela. Zadnje mi izgledalo i estetski, hajde recimo tako, lijepo, mada, slijedeći moj subjektivni osjećaj, nisam još vidio lijepo muško odijelo. Možda bih mogao izdvojiti ono Claptonovo, na zadnjoj yu turneji. Nakon toga je prijatelj kupio slično, posudio mi za ključni ispit i položio sam. Za razliku od toga više puta su mi se haljine svidjele. Čini mi se jednostavno da se više truda, mašte i energije ulaže u te detalje. Gledam Latina na HTV, najpristojnije obučen, svejedno užas.
Sutra rano ujutro putujemo na županijsko natjecanje. Ovaj put nisam siguran u pobjedu. Potrošio sam se na druge gluposti.

Papagajski godinama ponavljam, lijepo nema povijest, lijepo je iznad povijesti. Pokušavaju me uvjeriti da je tehnika iznad čovjeka, da je barem u fotografiji nastupilo strašno razdoblje, kojeg se Heidegger toliko bojao. Naravno, to je besmislica. Više u principu baš i ne volim previše te dugokose cure, odavno nisam vidio privlačnu zečicu, no cura s današnje fotke možda bi me uspjela zavesti.
P.s.
Snimio ju je Fritz Henle 1943.godine, pa vi dalje pričajte o napretku umjetničke fotografije...

Zanimljivo, kad ideš nekome na brod, automatski mu se prilagođavaš. Brod je ipak njegov. Čujem da ti mozgojadni hrvacki tajkuni to obilno iskorištavaju. Čak i jedna meni poznata i draga cura pleše po brodovima. Ona zna da ustvari ona iskorištava te bezmozgovne tipove, a treba joj i lova. Neću napisati koje je škole i tečajeve završila. Moć je u suštini čudna kategorija, nemoćna...

Edward Weston je pionir tkz. čiste fotke, prvo je slikao čeličane, poslije aktove. Par fotki mu je postalo slavnim, ova baš i nije.
Staljin je pionir čistog socijalizma. Čitajući knjige i dokumente koji su mi došli u ruke, mislim da je i on kao i Hitler, barem u Austriji, imao većinu naroda iza sebe.
Sumnjičav sam, iako za razliku od prijatelja, redovito perem ruke.
Može li čisto biti i istinito ?!
p.s.
dolje lijevo počinjem eksperimentirati s anketama, ne znam ih dignuti, ova nije toliko važna ali možda neke ubuduće ;)

Dosta jurnjave, vriske, pravljenja medijske galame, osmijeha za sve, velikih riječi, velikih borbi, jezika matorih. Vrijeme je za nježnu igru, time out za organizam koji je sinoć vrisnuo, za usporavanje, naglo kočenje. Bilo je klizavo,valjda nisam sletio s puta ?!