Drage moje, moji dragi,
sutra putujem tri dana u Zadar na seminar, a onda se možda zaputim prema sjeveru Hrvatske, tek u četvrtak mi je nastavni dan. Blog će nažalost to vrijeme vjerojatno ostati prazan (ako nam na seminaru demonstriraju internet u nastavi, iskoristit ću šansu ;)). Iz navike mi je uključen dnevnik dok ovo pišem, ne mogu vjerovati kakvi debili ljudi mogu biti, uzdah olakšanja, treća djevojka oteta u Afganistanu možda nije Hrvatica, nego sa Kosova. Zbilja bi nam lakše bilo da ljudi počnu razmišljati...

Šahisti Krka su u derbiju zadnjeg kola u Vodnjanu svladali domaćina 5:2.
Sudjelovao sam u revitaliziciji kluba kao igrač i drago mi je. Naprijed Krčani! Mi kojima se ne da živjeti na otocima možemo samo navijati. Neka se zabilježi!

Umjetnost i pornografija su si postali jako bliski. Naročito izazivaju Mappllethorpe i Koons. Ja na svojoj stranici preferiram prvog, koji je uzgred rečeno za razliku od drugog umro, i furao (prvi) cijeli kratki život neka antička savršenstva u fotografiji. Radio je dobre fotke, a Koons me, kao ni ostali kičasti pornografi, nikad nije zanimao. Čestitam na ostvarenim dolarima, nitko poput Koonsa nije tako dobro unovčio seksualni akt, trebalo se sjetiti i naplatiti taj film.

Nevjerojatno koji trenuci slabosti mogu preplaviti čovjeka. Većina ljudi u mom društvu misli da je sve u psihi i pozitivnom razmišljanju. Mi dekonstruktivci smo sami sebi krivi, mogli bismo se znatno bolje osjećati, ako bi to željeli. Nikad nisam bio pozitivac, a uvijek sam se osjećao dobro, furao sam "put pretjeranosti vodi u zamak mudrosti", sad mi izgleda da su ti jebeni *nutricionisti* u pravu i da stvari dolaze na naplatu. Nema veze, i u krizi sam naučio pokazati mišiće, iako nevidljivi protivnik suvereno gospodari ringom...

Meni najdraža Schieleova slika, nažalost loše skenirana :(.

Volim s učenicima koji sve kuže i sve znaju u kasnim popodnevnim satima isprobati foru filozofa i fizičara Paula Feyerabenda. Stojimo pred vratima zatvorene učionice i objasnim učeniku da će mi trebati precizno opisati boju klupe. Otvaram vrata, ulazimo,on pokušava upaliti svjetlo, ne dopuštam, zatvaram vrata. "Čini mi se da je zelena."
Poznata je na Zapadu snaga medija, sedamdesete je u Njemačkoj obilježila histerija lova na *teroriste* Andreasa Baadera, Gudrun Ensslin i društvo i skoro nikome u medijima nije padalo na pamet upotrijebiti ono *čini mi se*, barem u smislu da tu nešto zaudara. Izuzetak su bili vodeći pisac i vodeći pjesnik tog doba Heinrich Böll i Erich Fried , kao i francuski filozof Jean Paul Sartre. Četvero ljudi su postali banditi, ubojice, državni neprijatelji broj jedan, a da pritom barem oni nikog ubili nisu.
Za vrijeme balkanskog mraka devedesetih, nitko od odgovornih nije ni pokušao upaliti svjetlo, niti se upitati kao jedan poznati rock kantautor, *koja je boja kad crno izgori*.
U ovo vrijeme neselektivnog terora možemo se samo sa sjetom sjećati njemačkih sedamdesetih.

Prolazim pored prosvjednika ispred MC Donaldsa i čujem curu kako govori, svi smo ti mi u suštini pacifisti. Jednu ratnu Novu godinu čekao sam u Budimpešti, jedno veče sam proveo u elitnom jazz klubu uz živu glazbu. Raspoloženje mi je pokvario šminker za susjednim stolom, koji je jednoj simpa curi udvarao, na finom njemačkom, rječima poput "ma u tom ratu (u Hrvatskoj i Bosni) ti se bore samo oni što to žele, živim u Wienu, al sam u svakodnevnom kontaktu s prijateljima u Beogradu."Nisam reagirao iako su me živcirali svi *zemljaci* u inozemstvu, gdje bi na par dana tražio svoj unutarnji mir.
Jedno jutro sam išao pješice doma kroz grad, bilo je pusto oko četiri sata ujutro, rat je još trajao, bio sam dobre volje, jer je i društvo te večeri bilo dobre volje, bivši Predsjednikov tjelobranitelj, koji je smjenjen jer je u tom istom kafiću pucao nekoliko noći prije , nezadovoljan muzikom, častio je skunkom *jebene anarhiste*. U to fantomsko doba dana ili noći naletio sam na stubama na sadašnjeg mogućeg optuženika Haškog suda, ondašnjeg heroja, pomislio sam, genijalno, kad bi se ratovi mogli tako organizirati, ja na spavanje po savjesti, on u rat po savjesti. Sva sreća da ga onako dobre volje nisam pozdravio, osjećao sam poriv zagrliti bilo koga, ne znam kako bi to protumačio, jer on mene nije ni pogledao. Pogledom je prostrijelio samo Chea na mojoj majici.

Jedan od onih dana kad ideš na posao onako preko volje, ujutro, podbuo, neobrijan, umoran. Znaš da ćeš vjerojatno izdržati jer taj dan po rasporedu imaš samo dva sata, koncetriraš se i furaš pripremljeni dnevni film. Onda se pojave dvije novopečene studentice, došle posjetit svog razrednika i dignu te, vrate ti energiju, koju sivilo svakodnevice nemilosrdno ruši. Svratile su Izy i Marija.
P.s.
Ove godine nemam razredništvo. Odmaram se od prethodnog ;)

Krajem šezdesetih proteklog stoljeća radikalni ljevičari su u Njemačkoj nametnuli raspravu tipa privatno jednako javno jednako političko. Početkom osamdesetih su i kod nas u bivšoj državi došle informacije o berlinskoj komuni, sa uobičajenih desetak godina zaostatka, tako da se se po tisku tadašnjem formirala jedna komuna na Jarunu, a druga se, svjedok sam i suučesnik, u Varešu, gradiću blizu Sarajeva u Bosni. Ova druga je po meni više bila stambena zajednica berlinskog tipa, mlade avangarde tog dijela bivše države, nismo u nekim stvarima bili radikalni poput berlinaca, no u nekima smo bili i radikalniji. Ja sam poslije prošao još par tih zajednica, bio sam radoznao, čini mi se da sam današnjeg "Big brothera" svojevremeno na malo suptilniji način, uz primjerene diskusije, živio.

Čovjek bi po definiciji trebao biti živo biće koje se kreće. Čovjek je smislio praznike i ekonomsku nužnost. Da bi ekonomski preživio čovjek uglavnom mora boraviti u jednom mjestu življenja i raditi na određenom prostoru. Veliki postotak ljudi završi svoj životni vijek u mjestu svog rođenja. Veliki postotak ljudi je i tradicionalan i netolerantan. Praznici kvare čovjeka. Neki ljudi za praznika puno spavaju, ljenčare i jedva da se kreću. to nije dobro i neki bi ih vratili u prvi razred osnovne škole.

Dan sam potrošio čitajući groznu knjigu "Putovanje" Bernwarda Vespera, koju sam nedavno donio iz Njemačke. To je neka vrsta autobiografije čovjeka koji je godinama živio s najpoznatijom njemačkom gerilkom ili ako se nekom više sviđa teroristicom Gudrun Ensslin, čiji život već godinama amaterski proučavam. Njegov otac je bio omiljeni nacistički pisac, "kojeg su milijuni čitali, a meni je bio dosadan i potpuno predvidiv." Za razliku od oca Bernward je potpuno nepredvidiv, između ostalog i zato što je na dvostrukom "putovanju", stvarnom ( započetom u Dubrovniku) i onom na "tripu". Nakon živčanog sloma u Münchenu završava u ludnici, uspijeva se i iz nje izvući, da bi autobiografija bila naprasno završena njegovim stvarnim samoubojstvom. Sve to ne bi bilo ništa sporno, svatko živi svoj život prema vlastitoj zamisli i u životnoj drami bira uloge koje mu odgovaraju , da cijelo vrijeme s njim ne živi par godina stari sin iz veze s Gudrun, Felix. Vesper opisuje i pokušaje socijalne službe da mu uzmu dijete, "sunce" njegovog života, jedino u tom opisu je malo patetičan, no on ga uspjeva zadržati. Zanimljivo je kako su ljudi po prirodi ironični, Gudrun se nije mogla brinuti o djetetu jer je vodila revoluciju sedamdesetih u Njemačkoj, Bernward se brinuo usput uz LSD ponirao u dubine svoje duše, ma sve u redu, al nazvati sina Srećko...
Odmaram se od užasa knjige (nekoliko stotina stranica) i odvratnog tmurnog dana uz slike omiljenog mi Schilea.

To nama nešto starijima nije ništa novo, a mlađi su se mogli uvjeriti u emisiji "Nedjeljom u dva" koju sam sasvim slučajno i ja odgledao. Vrijeme je bilo nekako sparno, otužno, dućani su bili zatvoreni, narod je spavao nakon subotnjeg divljanja i jedino rješenje za veterana poput mene je bilo upaliti televiziju. Sjetio sam se, kad sam ga vidio, najdužeg koncerta koji je održao samo jedan rock band ("Lačni Franc"), recimo nekoliko sati tamo osamdesetih u Sarajevu (nije da ih redari nisu pokušali maknuti s pozornice), prvi put sam čuo "ovi su ga pošteno odsvirali", već onda se vidjelo da je Zoka Predin karakter, a rat je koliko čujem proveo dostojanstveno kao mali broj glazbenika na ovim prostorima. Malo je zbunio narod kao "bivši" rocker rječima "trebalo bi bon ton uvesti u škole", no treba znati da mi "rockeri", koliko god smo divlji bili, uvijek smo se držali određenog kodeksa ponašanja. Sad se sjećam, jednom ne, kad smo kukavički (bilo nas je puno ;) iscipelarili jednog poznatog nasilnika, koji je dan prije našoj prijateljici stavljao nož pod vrat (preteća današnjih "nacista"). Mi smo ipak bili alternativa, tko je to danas?

"Što? Veliki čovjek? Ja uvijek vidim samo glumca, koji glumi svoj vlastiti ideal." (F.Nietzsche)
Zadnje vrijeme češće nego obično srećem skoro zaboravljene prijateljice i prijatelje. Zasjednemo naravno i zanimljivo kako svi imaju cool priče o svojim životima. Super ih je slušati, kako su i u najgorim situacijama zadržali svoj smisao za humor. Na televiziji gledam ministra školstva, koji će se u utorak solidarizirati sa štrajkačima protiv sebe samoga. Strogo pazi da se ne nagrdi njegova pomno frizirana medijska slika. Zašto njemu zamjerati nešto što ne zamjeramo našim prijateljima? Tko bi primjerice priznao, da pola subote prosjedi na zahodu, utopijski se trudeći, izbaciti iz sebe sva preostala govna radnog tjedna...