Ne čitam. Već par tjedana otkako radim ništa osim Aljeovog bloga ne čitam. Fantastične knjige na dohvat ruke, a nemam snage. Trošim se na administraciju i slične gluposti. Kafka mi postaje još nejasniji, kako je, onako krhak, nakon jednoličnog radnog dana, uspijevao noću pisati. Meni to jednostavno ne ide, rutina me jednostavno guta i iscrpljuje. Utjehu nalazim u knjigama koje se gledaju i skupljam snagu da svijetu još jednom drsko isplazim jezik.

...za čovječanstvo, veliki korak za Hrvatsku. Pratio sam to već na njemačkim programima, bilo mi je prilično dosadno, no ovo na hrvatskom programu mi je baš zanimljivo. Ruše se tabui, kvare djeca pred televizorima u ovoj državi prepunoj puritanaca i nepušača, ljudi za svog favorita odabiru osobu pod očitim utjecajem, hajde recimo tako, neka bude krivac alkohol, ono drugo nije legalizirano, ma super, prije pola mjeseca nisam osjećao ni dašak optimizma za izmučenu mi domovinu, u kojoj je jedina zabava bila u raspravi, tko je bio krvoločniji, komunjare ili ustaše. Znam brzo će mi dosaditi, al osjećam, djeca će razmišljati, napokon jednom, o pravim stvarima. Poslije će se valjda, nakon par godina (kod nas sve traje duže) i prirodno zasititi, kao što se sad događa zdravoj mladeži Zapada.
Welcome BigBrother !
P.s.
Meni je Egle simpa ;)

Robert Mapplethorpe, čuven po svojom opsjednutošću klasicizmom, mrakom i akt fotografijama muškaraca, posvetio je jednu knjigu fotografija i ženi, prvoj svjetskoj prvakinji u bodybuildingu (1979) Lisi Lyon. Bodybuilderi oba spola su mi oduvijek bili odvratni, no ovu knjigu sam ipak kupio zbog izuzetne maštovitosti fotografa i njegovog modela. Liza je lutka, kurva, djevojka s plaže, motoristica, bodybuilderica, dečkocura, čovjek žaba, divlja mačka, djevojka iz blata, plesačica flamenka, spiritualni medij, mitski lovac, cirkuska artistica, žena zmija, mlada kršćanka, pervezna cura...
Uvijek kad promatram fotografije pomislim "to sam i ja mogao snimiti", no ovog prerano preminulog fotografa koji je "mrzio dan i volio muškarce" zbilja je teško imitirati.

Gledam jednu Schieleovu sliku i prerađujem svoju staru pjesmu:

Sonet

od mene tražiš sonet ?
od mene tražiš sonet ?!
od mene tražiš sonet !
od mene tražiš sonet !!!

sagni se

Zanimljiv je i odnos prema smeću, svugdje po Europi. Pariz sam svojevremeno upamtio po gomilama, jer su kante bile zatvorene i zavarene u strahu od terorističkih napada, u Grčkoj nisam bio, ali prvi dojam jedne poznanice bio je "prljava zemlja", u Berlinu su barem originalni. Tako ako u objekt na slici, na kojem piše "smeće je glazba za moje uši", ubacite opušak, odmah počinje svirati Beethovenova "Oda radosti". Veseo grad, na drugom mjestu piše "vaš opušak će kod nas naći svoj dom" itd. sve u istom stilu.

Prije par dana sam čitao kako je policija pretukla starog klošara, koji je u svojim boljim danima bio profesor na nekom inozemnom fakultetu. U Rimu me zatekla priča o beskućniku koji spava uz zavod svetog Jeronima, a u mladosti je navodno bio uspješan inžinjer. Svugdje gdje putujem pažljivo ih promatram, ima zanimljivih faca u Berlinu, Amsterdamu, Parizu... U Kölnu je prije par godina, jedne ubitačne zime, skončao legenda kölnskih beskućnika, dugo nitko nije dirao njegov bicikl, svezan ispred katedrale, na stup su prijatelji stavili njegovu fotku i tekst, koliko se sjećam, nešto u stilu "živio je poput svetog Franje".
Imamo kapitalizam, otkazi pršte Hrvatskom, ulice su sve zanimljivije.

Teško je vjerovati, kako vrijeme nekad sporo ide, a nekad juri. Bravo Einstein! Kratko je prošlo od zvaničnog kraja školskih odmora, a već događanje sustiže događanje i iznova se divim ljudskoj gluposti i ograničenosti. Berlin kao da je daleka povijest. To su bila vremena !

Trpim kritike, previše politike, pa barem tebi je nekad sex bio važnija tema. Još uvijek je...Prilažem fotografiju jednog fotografa koji je više volio muške. Nije mu uspjela, po mom skromnom mišljenju, htio sam drugu objaviti, al imam problema sa scannerom. No svejedno, dobar je bio Robert...

Javnost je s pravom zaprepaštena, na tv su gola raznesena djeca. Par dana neće biti ugodno uz televizor. Kad su šezdesetih amerikanci napalm bombama počeli pržiti žene, djecu i cjelokupno ljudstvo Vijetnama, slike su obišle svijet i europske i američke gradove su preplavile demonstracije. Pritisak javnosti je rastao i sve je završilo kako je završilo. Američka okupacija Iraka, cenzura je malo jača i intenzitet demonstracija nešto slabiji. Na terorizam Rusa u Čečeniji nigdje se nije posebno reagiralo, a moš mislit da će netko u Rusiji protestirati. Znači svi su bili suglasni i doduše malo bolesnom logikom svi krivi. A zašto djeca? Pa logika bande terorista: ni vi niste pitali za našu djecu. Selektivne akcije gradske gerile u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj bile su sedamdesetih godina predmet interesa *javnosti* 365 dana u godini, ovo će trajati par dana, sve do nekog novog pokolja. Nitko se naravno neće pitati, tko je zbilja srušio fiskulturnu dvoranu, teroristi ili oslobodioci.

Počela je nova školska godina. Sjećam se jednog razgovora:
-nakon 20 godina u prosvjeti sam shvatio da nisam za to!
-zašto ne promjeniš zanimanje?
-pa ipak sam još uvijek najbolji, zar ne?!
U životu treba nekad biti i optimist, prikazujem uspješno zauzet stari hotel u Kreuzbergu, iz kojeg dogovorom autonomaši nikad neće biti istjerani...

Nije se u Berlinu pilo samo izvrsno pivo. Nostalgiju osjetim i kad se sjetim berlinske hrane. Varaju se oni koji misle da Njemci jedu samo (inače dosta dobre) kobasice i kupus. Berlin je pun relativno jeftinih inozemnih lokala s raznovrsnim specijalitetima, grčkih, turskih, te po ukusu daleko najzanimljivijih azijskih. Ne znam što je točno bilo u tanjuru (reklamiralo se kao super ponuda dana), teško je bilo odgonetnuti, no ukus mi je još danas ostao u glavi. U sony centru obavezno posjetiti azijce!
P.s.
Ima u Berlinu i hrvatskih restorana, no oni su naravno u de lux kategoriji po cijenama, ne hvala.

Naravno, osim Rodinovom misliocu, u Berlinu sam hodočastio i muzeju suvremene umjetnosti *Hamburger Bahnhof*. Slike, kipovi i instalacije su stoput luđi i otkačeniji od istih u *normalnim* muzejima, za neke je potrebno dobro uključiti moždane vijuge da bi se shvatila eventualna ideja vodilja, a nekih smisao autor ovog teksta nije uspio ni snagom ogromne umjetničke intuicije *osjetiti*. Svakako smo morali jedan od ljepših ;) eksponata i fotografirati.