Prolazim pored prosvjednika ispred MC Donaldsa i čujem curu kako govori, svi smo ti mi u suštini pacifisti. Jednu ratnu Novu godinu čekao sam u Budimpešti, jedno veče sam proveo u elitnom jazz klubu uz živu glazbu. Raspoloženje mi je pokvario šminker za susjednim stolom, koji je jednoj simpa curi udvarao, na finom njemačkom, rječima poput "ma u tom ratu (u Hrvatskoj i Bosni) ti se bore samo oni što to žele, živim u Wienu, al sam u svakodnevnom kontaktu s prijateljima u Beogradu."Nisam reagirao iako su me živcirali svi *zemljaci* u inozemstvu, gdje bi na par dana tražio svoj unutarnji mir.
Jedno jutro sam išao pješice doma kroz grad, bilo je pusto oko četiri sata ujutro, rat je još trajao, bio sam dobre volje, jer je i društvo te večeri bilo dobre volje, bivši Predsjednikov tjelobranitelj, koji je smjenjen jer je u tom istom kafiću pucao nekoliko noći prije , nezadovoljan muzikom, častio je skunkom *jebene anarhiste*. U to fantomsko doba dana ili noći naletio sam na stubama na sadašnjeg mogućeg optuženika Haškog suda, ondašnjeg heroja, pomislio sam, genijalno, kad bi se ratovi mogli tako organizirati, ja na spavanje po savjesti, on u rat po savjesti. Sva sreća da ga onako dobre volje nisam pozdravio, osjećao sam poriv zagrliti bilo koga, ne znam kako bi to protumačio, jer on mene nije ni pogledao. Pogledom je prostrijelio samo Chea na mojoj majici.
Post je objavljen 16.10.2004. u 23:03 sati.