Volim s učenicima koji sve kuže i sve znaju u kasnim popodnevnim satima isprobati foru filozofa i fizičara Paula Feyerabenda. Stojimo pred vratima zatvorene učionice i objasnim učeniku da će mi trebati precizno opisati boju klupe. Otvaram vrata, ulazimo,on pokušava upaliti svjetlo, ne dopuštam, zatvaram vrata. "Čini mi se da je zelena."
Poznata je na Zapadu snaga medija, sedamdesete je u Njemačkoj obilježila histerija lova na *teroriste* Andreasa Baadera, Gudrun Ensslin i društvo i skoro nikome u medijima nije padalo na pamet upotrijebiti ono *čini mi se*, barem u smislu da tu nešto zaudara. Izuzetak su bili vodeći pisac i vodeći pjesnik tog doba Heinrich Böll i Erich Fried , kao i francuski filozof Jean Paul Sartre. Četvero ljudi su postali banditi, ubojice, državni neprijatelji broj jedan, a da pritom barem oni nikog ubili nisu.
Za vrijeme balkanskog mraka devedesetih, nitko od odgovornih nije ni pokušao upaliti svjetlo, niti se upitati kao jedan poznati rock kantautor, *koja je boja kad crno izgori*.
U ovo vrijeme neselektivnog terora možemo se samo sa sjetom sjećati njemačkih sedamdesetih.
Post je objavljen 17.10.2004. u 18:55 sati.