Dan sam potrošio čitajući groznu knjigu "Putovanje" Bernwarda Vespera, koju sam nedavno donio iz Njemačke. To je neka vrsta autobiografije čovjeka koji je godinama živio s najpoznatijom njemačkom gerilkom ili ako se nekom više sviđa teroristicom Gudrun Ensslin, čiji život već godinama amaterski proučavam. Njegov otac je bio omiljeni nacistički pisac, "kojeg su milijuni čitali, a meni je bio dosadan i potpuno predvidiv." Za razliku od oca Bernward je potpuno nepredvidiv, između ostalog i zato što je na dvostrukom "putovanju", stvarnom ( započetom u Dubrovniku) i onom na "tripu". Nakon živčanog sloma u Münchenu završava u ludnici, uspijeva se i iz nje izvući, da bi autobiografija bila naprasno završena njegovim stvarnim samoubojstvom. Sve to ne bi bilo ništa sporno, svatko živi svoj život prema vlastitoj zamisli i u životnoj drami bira uloge koje mu odgovaraju , da cijelo vrijeme s njim ne živi par godina stari sin iz veze s Gudrun, Felix. Vesper opisuje i pokušaje socijalne službe da mu uzmu dijete, "sunce" njegovog života, jedino u tom opisu je malo patetičan, no on ga uspjeva zadržati. Zanimljivo je kako su ljudi po prirodi ironični, Gudrun se nije mogla brinuti o djetetu jer je vodila revoluciju sedamdesetih u Njemačkoj, Bernward se brinuo usput uz LSD ponirao u dubine svoje duše, ma sve u redu, al nazvati sina Srećko...
Odmaram se od užasa knjige (nekoliko stotina stranica) i odvratnog tmurnog dana uz slike omiljenog mi Schilea.
Post je objavljen 08.10.2004. u 18:20 sati.