Danas sam pročitao knjigu Jacka Londona "Kralj alkohol", a listajući knjige s reprodukcijama slika naletio na ovu Paula Kleea. U Londonovoj knjizi jedva da sam našao što zajedničko s mojim iskustvom u toj problematici, a zahvaljujući naslovu slike sjetio sam se jednog doživljaja kakve London ne opisuje. Jednostavno probudio sam se teške glave u nepoznatoj sobi i izbrisanog sjećanja. Bilo je to prije dvadesetak godina, al se svega svejedno jasno sjećam. Izašao sam na hodnik, a tamo mnoštvo zatvorenih vrata. Prva, nasumce sam otvorio, mrkli mrak, druga sva sreća wc. Hodao sam tiho dalje, napola otvorena vrata kuhinja. Malo dalje izlaz u vrt. Sjedam vani na zubato sunce, prija mi i opuštam se uz pivo koje sam našao u frižideru. U đžepu hlača imam jake žvake, ako netko poznat naleti, ne mogu se orijentirati gdje sam, a kroz vrt nema nikakvog izlaza na ulicu. Kao vjerojatno uvijek u sličnim situacijama ostao sam i bez novčanika.Sunčam se na zimskom suncu, nema šansi da napustim ovu veliku kuću bez dolaska nekog izvana. Vrt je lijep i razmišljam tako o starosti u sličnom vrtu s još par biljki. Ponovo zadrijemam vani na hladnom dok me ne budi V. :"Stvarno si fenomen. Genijalno si se sjetio s jebenim taxijem iz Sarajeva. Imam praznu kuću, tridesetak kilometara dalje, a smrzli bi se u parku. Dobro da si mi na vrijeme dao novčanik. Nije fora to sa spavanjem u autu, LJ. se isto pravio da spava, pa smo vas tih par metara vukle. Ja se vratila s posla, a njih dvoje još spavaju!"Sjećam se kako sam se zamišljao kao stari dugokosi hipi sjede kose uz nju u sličnom vrtu. To nije bilo moguće jer je V. bila cura koja je idealizirala sve tipove koji bi se našli u određenom trenutku života u njenoj blizini. Ja jednostavno nikad nisam bio netko koga se moglo idealizirati.
Naravno danas brijem glavu i imam supatnicu, koju ne oduševljavaju moji sve rjeđi suludi, lucidni potezi...

Čujem tako da je kapitalizam našim krajevima donio ceste, trgovačke centre i neposrednu demokraciju preko nevladinih udruga. Osnivanje i promociju potonjih sam odmah pozdravio, prve su se, koliko se sjećam, javile feministkinje, danas se, češće u javnosti, pojavljuju meni simpatičnije lezbijke iz organizacije "Lory", ako se to tako piše. Najagresivniji mi se danas ipak čine ti vegetarijanci i prijatelji životinja, primjetan je fanatizam tih maminih i tatinih sinova i kćeri. I ja sam protiv "MC Doofa", u inozemstvu samo koristim njegove sanitarne čvorove kad na ulici hitno moram na WC, i ja sam protiv mučenja životinja da bi se došlo do još boljih parfema ali... Koliko god "TOFUisti" galamili ulovljeni u zamku svojih uglavnom GM sireva, bila bi elementarna pristojnost pustiti nas na miru, koji uživamo u aromama izvrsnih autohtonih sireva ovih krajeva, koliko god oni bili uvjereni u patnju te nesretne teladi... Mi samo ako novce imamo nastavljamo grijehe prethodnika stoljeća bivših... Protiv kože životinja u modne svrhe? Hajde dobro, može proći, al sam znatno više protiv primitivaca vrste ljudske, jučer mi je učenica, koja je preko programa "Gonga" posjetila Sabor, ispričala kako katastrofalan wc papir imaju tamo, očito i o nabavci dotičnog kao i tradicionalno o svemu kod nas odlučuju seljačine.

Prilično lako ulazim u polemike, a naročito ako se radi o književnosti, filozofiji ili umjetnosti. Tako sam prije par dana ostao u stanju lakšeg šoka kad je kolegica rekla da je "zanimljivo kako se razvijao pojam lijepog u povijesti"...Lijepo i povijest?! Nešto je lijepo ili nije, to nema veze s vremenom, donekle ima s kriterijima svake pojedinačne osobe. Kad ja kažem da mi Picasso ništa ne znači ljudi obično odgovore u stilu da ne poznajem apstraktnu umjetnost. To nije istina jer volim npr. Miroa, posebno u njegovoj plavoj fazi, a realizam je npr. pojam koji najmanje razumijem. Lijepo je dokaz da čovječanstvo, povijesno gledano, jedva da se uopće razvija. Slici koju objavljujem vrijeme nastanka mogu otkriti samo oni koji prepoznaju umjetnika, a to su vjerujem jeko rijetki zaljubljenici...

Jučer smo prosvjedovali u velegradu. Uspjeli smo i zaustaviti promet, ljudi su trubili, ja sam tvrdio da je to u znak podrške. Lijepo je se čulo kad je pred Saborom i Vladom istovremeno puklo valjda tisuću balona. Anegdote? Pa zagledao sam se u jednu cool curu među prosvjednicama siguran da je poznajem, a nikako se nisam mogao sjetiti odakle. Tek kad se počela smijati shvatio sam: Sanja iz Big Brothera. Smotao sam se umjesto da je snimim barem za blog *g*. Naravno od "konkretnih" rezultata prosvjeda ništa ali su barem svi mediji zabilježili i to bez zločestih komentara!

Petera Paula Zahla, njemačkog pisca i pjesnika, je porota osudila u ime naroda na četiri godine zatvora. Druga porota ga je za isto djelo osudila u ime naroda na jedanaest godina zatvora. Kaže da je u tom trenutku pomislio: zašto narodi ne bi sjeli i dogovorili se, a njega ostavili na miru.
Po Kafki problem našeg zatvora se sastoji u tome što smo isključeni, a ne zaključani. Ja bih dodao, ne samo isključeni, nego dodatno isključujemo. Igramo uloge koje smo izabrali i ignoriramo paralelne šetače. Onima što životare masturbirajući u podrumima, činimo dobro djelo ako im srušimo kuću. Svatko ima pravo vidjeti sunce.

Danas sam se popodne zabavljao čitajući *najzanimljivije* blogove. Više od pola minute sam uspio izdržati samo na blogu te srednjoškolske lezbijke bez oca. Svakako je bolja taktika naslijepo gađati tek osvježene blogove, našao sam već par zaista zanimljivih.

Veteran građanskog otpora u Hrvatskoj, likovni umjetnik, pjesnik, ekonomist, ratnik, kolumnist, polemičar, savjest javnosti, kako ga je par analitičara već nazvalo, Marin Miočić Stošić, opet je na sebi svojstven način prosvjedovao. Ne sekira ga naizgled previše da mu se skoro nitko nikad ne pridruži. On zna što mu uspravni hod dirigira.

Kao učenik sam učio da je rad stvorio čovjeka, čim sam počeo razmišljati, a onda i komunicirati s drugim zanimljivim ljudskim bićima shvatio sam da postoje i alternative. Nisam siguran što je stvorilo (ili možda tko ?! ;)) to nesretno ljudsko biće, ali mislim da igra kao pojam zaslužuje mnogo veću pozornost od rada. Nažalost, što god i ja pričao, svi se mi trošimo u društvu koje nam je nametnulo rad, tako da nam jedva ostaje vremena i energije za igru. Naravno ovdje ne mislim na igru s djecom, jer djeca su osvještena i na razne će već načine izboriti svoje elementarno ljudsko pravo. I nama što smo se na jedan, ako i pogrešan način, osvijestili kreirajući kroz igru svoje blogove, prijete neslućene opasnosti društva kojem su ozbiljnost i poslušnost znatno prihvatljivija mjerila od duhovnosti i duhovitosti.

Užasna noć, ne pamtim toliko noćnih šetnji do frižidera i strašnu žeđ što ih je pratila. Kiša je nemilosrdno padala, bilo bi mi hladno pa toplije, kako mali Perica zamišlja klim akterij. Ustao sam, slabo mi je, a organizam odbija primiti hranu. Zvonio mobitel, mom ocu noćas bilo loše, rušio se. Mrzim ovakve dane, a još se mora i na posao.
Godišnjica pada berlinskog zida, prisjećam se kupole sony centra...

Ma smješno kako bezvezan blog je tip imao. I sad je to postao državni problem , tajne službe analiziraju sadržaj bloga neukog mladca, u državnom aparatu (korumpiranom preko grla), gdje se onim rijetkima bez mrlje šalju inspekcije, uvjerio sam se zadnjih dana, moralo bi se barem zadržati pravo na blog. Tip je kakav je, stotine isto tako nesposobnih upoznao sam zadnjih godina u ministarstvima i zavodima...
Vinko Filipović je obećao nešto napraviti u Zavodu za školstvo, a državnim službama nek Bog pomogne...
Tko to ovdje još mirno spava?

U Zadru, u toj seminarskoj gužvi, dogodilo mi se i par ne baš prijatnih stvari. Ljudi su mi mahali i osmjehivali se, ja sam koračao ozbiljan dalje, misleći da se to ne odnosi na mene. Poslije bih dosađujući se na predavanjima promatrao lica prisutnih u dvorani i počeo se prisječati, hej pa to je T., ona tamo je Ž... Kad ljude ne vidiš desetak godina fizičke promjene mogu biti ekstremne. Sad se vjerojatno pitate kako to da su oni mene prepoznali, zar nisam i ja barem donekle propao. Naravno, al adidas tenisice, obrijana glava i neizbježno pivo u ruci smanjuju mogućnost pogreške.
Izgubio sam još par poznanika, jer su oni izbjegavali naknadno prepoznavanje. Na tom seminaru vrijedio je samo pogled s balkona moje hotelske sobe.

Zadnjih dana imao sam par razgovora i o blogovima i blogerima. Kritizirao sam par tih popularnih kao obično sranje ili hladno sranje "cool shit". Danas su me poklopili "pa jebiga, tebi su najbolji oni koji reagiraju na tvojoj stranici, velike mi objektivnosti." Sve teže i inače uspjevam ozbiljno polemizirati ili barem razgovarati s ljudima. Tako je prije par dana velik Joksimovićev uspjeh u Zagrebu uvažena kolegica komentirala :"Ako toliko ljudi to sluša, valjda to i nešto vrijedi."
Janjadi moja, poštujem vaš izbor, samo uživajte s vašim novim Thomsonom, ovaj barem ima umiljatije melodije i pustite mene na miru s mojim favoritima.

U Zadru na međunarodnom seminaru, između ostalog, nove svježe snage ministarstva, otkrile priču koju ja već barem desetak godina koristim u nastavi. Berlin 1945., ruski vojnik vodi 12 zarobljenika kroz razrušeni grad. Najednom se iz ruševina zaleti žena, skoči na jednog od zarobljenih, počeli se ljubiti i grliti i plakati. Ruski vojnik, nakon što se uvjerio da se radi o bračnom paru vikne odlučno :"weg! schnell. weg!"
Kolona je nastavila dalje s jedanaest zarobljenika, dok na sljedećem raskrižju ruski vojnik nije oružjem prisilio slučajnog prolaznika da se priključi zarobljenicima. Broj mu je morao štimati.
Kolegica, koja je cijeli rat provela u Sarajevu, mi je pričala i o osjećaju kad cijeli stan zimi preplave govna, ali i o trenutku tamo zadnje godine rata, kad je žurila kroz pothodnik ispod glavne ulice i morala proći pored tipa, koji ju je promatrao i ubrzano masturbirao. Tad je kaže shvatila da se rat bliži kraju i da opet počinju svakodnevni problemi.
Nekim učenicima nije bilo jasno zašto sam branio postupak ruskog vojnika, namjerno ih nisam želio uvjeravati u ispravnost. Pokazati prave osjećaje u ratu je dezerterstvo, a za tako herojski čin ovaj poluheroj je bio poluspreman. Mislim da je i to dovoljno, barem devedeset posto vojnika, zahvaćenih ratom ovdje, se ponašalo kao brojevi.
Ne morate baš sve čitati, nešto sam u "badu".