Danas sam pročitao knjigu Jacka Londona "Kralj alkohol", a listajući knjige s reprodukcijama slika naletio na ovu Paula Kleea. U Londonovoj knjizi jedva da sam našao što zajedničko s mojim iskustvom u toj problematici, a zahvaljujući naslovu slike sjetio sam se jednog doživljaja kakve London ne opisuje. Jednostavno probudio sam se teške glave u nepoznatoj sobi i izbrisanog sjećanja. Bilo je to prije dvadesetak godina, al se svega svejedno jasno sjećam. Izašao sam na hodnik, a tamo mnoštvo zatvorenih vrata. Prva, nasumce sam otvorio, mrkli mrak, druga sva sreća wc. Hodao sam tiho dalje, napola otvorena vrata kuhinja. Malo dalje izlaz u vrt. Sjedam vani na zubato sunce, prija mi i opuštam se uz pivo koje sam našao u frižideru. U đžepu hlača imam jake žvake, ako netko poznat naleti, ne mogu se orijentirati gdje sam, a kroz vrt nema nikakvog izlaza na ulicu. Kao vjerojatno uvijek u sličnim situacijama ostao sam i bez novčanika.Sunčam se na zimskom suncu, nema šansi da napustim ovu veliku kuću bez dolaska nekog izvana. Vrt je lijep i razmišljam tako o starosti u sličnom vrtu s još par biljki. Ponovo zadrijemam vani na hladnom dok me ne budi V. :"Stvarno si fenomen. Genijalno si se sjetio s jebenim taxijem iz Sarajeva. Imam praznu kuću, tridesetak kilometara dalje, a smrzli bi se u parku. Dobro da si mi na vrijeme dao novčanik. Nije fora to sa spavanjem u autu, LJ. se isto pravio da spava, pa smo vas tih par metara vukle. Ja se vratila s posla, a njih dvoje još spavaju!"Sjećam se kako sam se zamišljao kao stari dugokosi hipi sjede kose uz nju u sličnom vrtu. To nije bilo moguće jer je V. bila cura koja je idealizirala sve tipove koji bi se našli u određenom trenutku života u njenoj blizini. Ja jednostavno nikad nisam bio netko koga se moglo idealizirati.
Naravno danas brijem glavu i imam supatnicu, koju ne oduševljavaju moji sve rjeđi suludi, lucidni potezi...
Post je objavljen 28.11.2004. u 19:35 sati.