U Zadru, u toj seminarskoj gužvi, dogodilo mi se i par ne baš prijatnih stvari. Ljudi su mi mahali i osmjehivali se, ja sam koračao ozbiljan dalje, misleći da se to ne odnosi na mene. Poslije bih dosađujući se na predavanjima promatrao lica prisutnih u dvorani i počeo se prisječati, hej pa to je T., ona tamo je Ž... Kad ljude ne vidiš desetak godina fizičke promjene mogu biti ekstremne. Sad se vjerojatno pitate kako to da su oni mene prepoznali, zar nisam i ja barem donekle propao. Naravno, al adidas tenisice, obrijana glava i neizbježno pivo u ruci smanjuju mogućnost pogreške.
Izgubio sam još par poznanika, jer su oni izbjegavali naknadno prepoznavanje. Na tom seminaru vrijedio je samo pogled s balkona moje hotelske sobe.
Post je objavljen 08.11.2004. u 11:58 sati.