morska iz dubina
petak, 27.11.2020.
Kodakovo vrijeme
Foto: slikao me netko iz razreda
Poslije rođendana me uvijek pucaju albumi. Iz onog vremena kad su se filmovi odnosili u Kodaka. Pa se nestrpljivo čekalo razvijanje. I hoće li šta uspjet. Slagalo se pedantno u albume. Ako je za njih bilo novca. Ako ne, kutije od postola su bile savršene. Svejedno. Ionako se uvijek koja slika izvlačila. I ne bi se vraćala na mjesto.
Zapela sam na slikama iz gimnazije. Meni je to vrijeme ostalo zapečaćeno. Najtoplije. Najdraže. Najveselije. Najbezbrižnije. S fakulteta gotovo da i nemam slika. Toliko ga nisam volila da sam ga završila u najkraćem mogućem roku. Kako ne bi ponavljala koji ispit. Gotovo se ničega ni ne sjećam iz tog perioda. Samo globalnih stvari. Kad god prođem kraj Pravnog, zastanem, gledam ne bi li se javila koja emocija. A ono, samo jedno veliko ništa. Takva su bila vremena. Uzmi ili ostavi. Pa ja uzela. Bilo mi nepojmljivo ne završit fakultet.
Da, vraćam se na gimnazijske dane. Prepune smicalica, školskih simpatija, odrastanja. Koliko nam je malo trebalo bit nasmijani. Još manje tražit izlike i opravdanja da baš taj dan ne bude ispitivanja. Bili smo maheri šaptanja, prepisivanja, šalabahtera. A živjeli smo za matineje u Lava i Šekspira. Dolazak doma u 8 navečer se generacijski podrazumijevao.
Gledam slike i vidim, nema Dražena, Alfija, Majića, Pogančića, Sanje, Lidije, Inge, Sonje...karcinomi su bili brži od njihovih godina. Nedosanjanih snova. Života.
Gledam sliku sebe. I uranjam u to vrijeme koje mi je tako razdragano prigrlilo srce. Sjećam se svake šale, pogleda, prvog valcera, maturalca. Neka toplina mi se razlijeva po duši. Živa sam. Prepuna uspomena. I dobro sam. Ostajem tako u mekoći duše do nekog novog listanja, već pomalo požutjelog albuma.
četvrtak, 26.11.2020.
Rođendanska!
Foto: otočka
Beskrajno zahvalna na svemu do sada, evo meni još jednog rođendana.
Ono šta je bilo teško učinilo me jačom. A sve dobro oplemenilo.
Rasla sam na klizavim stepenicama. Al nisam padala. Dapače. Jačala ko bor ukorijenjen na buri. Ustrajala u vlastitom izboru da su Dobro i Svjetlo poslanje mog života. Oprostila svima. Probrala najvrijednije prijatelje. Prigrlila ih do vječnosti.
Okrećem se unazad s osmjehom. Bez gorčine. Mučnine. Grča.
Slobodna u radosti i ljubavi. Spremna za sutra.
Imam li party? Da!
Stari, ON i ja. Naravno, u Vali.
Standardna postava u danu koji je niz beskonačnih.
Dan u kojem ćemo se nastavit međusobno rugat, smijat i podbadat.
A ON, ON me već danima pila s pjesmom,
hoćeš li me maziti,
hoćeš li me paziti,
hoćeš li me ljubiti,
kad budemo ja i ti,
63.
srijeda, 25.11.2020.
Ko to tamo čuje?
Foto:otočka
Stari u vrtu. Čeprka i sređuje. Dovikujen mu s terace, pečen ti one lipe, mekane palačinke za posli obida. On u čudu. Spušta motiku na zemlju i odgovara, pa jesan iša u vrt za sredit sve ličinke od gusjenica na kupusu. Nema više vragazi njanci jedne. Sve san lišće istrga.
Odustajem.
Stari, u banju ti je roba za okupat se. Upali si kalolifer 10 minuta prije da ti se zgrije.
Ti stvarno nisi svoja. Jesan jutros čistija filtere od gustrine. Sve je sad alavija gud.
Odustajem.
Ajde prošetat. Mišići će ti skroz atrofirat. Moraš se prisilit učinit đir svaki dan. I ako koga slučajno sretneš, miči se. Distanca je. Budi odgovoran.
Baš san se lipo prošeta sa zubarom.
Križan se.
Jesan ti lipo rekla da je petkom repriza Potjere.
Nema veze, ja to sve zaboravin.
Eto ga za par minuta. A je li on R sa strane znači da je repriza.
Oči mi već same kolutaju.
Iza obida ode leć. Jedna ura popodne.
Vidin ja da je već 6. Dobro je potegnija. Diže se, trlja oči i kaže, zaminija san dan za noć.
A pa šta ćeš sad, ićeš kasnije leć.
U 9 navećer, nakon rješavanja križaljke, diže se sa stola, zijeva i kaže, davno je bilo jutro.
Aparat za uši neće.
Ima li aparata kakvog za živce???
Moje.:-)
utorak, 24.11.2020.
Teške boje
Foto: otočka
Posljednjih godina nagledala sam se nestvarne ljepote Kreacije. Često mi se činilo da se nadmeće sama sa sobom. Pokušavajući nadići svaki ushit. U kojem kažem, e, od ovoga ne može ljepše. A može. Milijun puta mi se do sada ukazalo. Posložilo. Presložilo. Uskladilo. Izmamilo uzdah. Očaranost. Poniznost pred uzvišenošću Ruke koja sklada kolorit života. Ne postoji slikarska paleta nijansi kojih se moje oči nisu nagledale. Upile. Pretočile u krvotok. Pa kad šetam, samo vrludam pogledom. Tražeći uvijek još i još. Vječno gladna. Svi smjerovi moji.
Boje su zaista žive. Iz trena u tren se razvlače u nijanse svjetlije, tamnije, bljeđe, zagasitije, blještavije. U stalnom pokretu mijene oblikuju stvarnost iz trena u tren. I čekaju da ga ulovimo. Tren u kojem jesmo. U zajednišvu. Nedjeljivosti. Cjelini neba, zemlje, ljudi.
Gledam, mrvičasto sitna pod nebeskom kapom, i pitam se, kakav monstrum moramo biti i sve urušit, zagadit, kontaminirat i pretvorit u crnilo sipe. Vjerujući da se ljepota krije iza zamajanih očiju koje poput bankomata kolutaju. Brojeći novac i materijalno. Kojim baš nikada više nećemo moć kupiti ono što nam je s ljubavlju Izvorišta dano za život. A ne smrt duše. U koju smo se zarobili.
ponedjeljak, 23.11.2020.
Svjetlo na kraju tunela
Foto: otočka
Zadnjih deset godina sam imala ružan posao. Rad na ovrhama po neplaćenim kreditima. Koje je moja velika firma osiguravala. Za neuredne platiše ih zatvarala prema bankama. Moje je bilo pak od njih utjerivat dug. Bilo je tu puno balansiranja između odgovornosti prema poslu i silne empatije prema većem broju klijenata. Ne svima. Jer bilo je tu i velikih mangupa.
Kucanje na vrata je bilo iznimno plaho. Onda sam u trenu shvatila da se radi o teško invalidnoj osobi. Došla je na dogovor oko zatvaranja regresnih potraživanja za problematičnog sina. Koji je, čim je dobio stalni posao i tri redovne plaće, ispunio uvjete za dobivanje kredita. Njime kupio motor. I dao otkaz. Kredit nema čime otplaćivat. Pa eto mame da pokuša. Jer majčina ljubav je iznad svih problema u koje dijete zapadne.
Malo sam s njom pričala. Htjela izvidit situaciju. Zaista sam uvijek uskakala, kad god je bilo moguće, dug otpisat, smanjit, odgodit. Imala sam neizmjerno povjerenje i podršku nadležnog direktora. Koji mi je dao zeleno svjetlo procijenit kad god možemo pomoć. I izići van krutih i vrlo strogih pravila firme. Koja je bešćutno naplaćivala i od umirućih. A po smrti, od obitelji.
Ono što me posebno privuklo bile su oči te žene. Blage i nasmijane. Donijela sam na kavu iz automata i kroz priču doznala. Jedna noga amputirana. Bio je karcinom. Pa karcinom bubrega. Jedan odstranjen. Pa karcinom dojke. Odstranjena. Pa karcinom debelog crijeva. Odstranjeno sve šta se moglo. Karcinom joj je naćeo i pluća. Jako se zamarala dok je pričala.
Odakle vam osmjeh nakon svega, ohrabrila sam se pitat?
Tri puta sam doživila kliničku smrt, rekla mi je. I, na žalost, sva tri puta su me vratili. Nemate pojma kako je od gore gledati vlastito tijelo koje se grči pod udarima defibrilatora. Nijedan put se nisam htjela vratiti. Jer tamo gdje sam bila je bilo prelijepo. Neopisiv mir i sreća. Bez boli. I svjetlo u koje se ne može gledat. Dugo smo pričale. Taj dan sam bila manja od makovog zrna pred velikom ženom koja se i dalje, u raspadajućem stanju, borila za sina.
Već sutradan sam na stolu imala sve potrebne papire. Jedina dilema je bila pomažem li razmetnom sinu ili njegovoj mami? Samo sam htjela da ta žena napusti svijet lišena brige u dijelu moje nadležnosti. Uslijedio je kratak briffing s direktorom. On ipak supotpisuje. A neke poslovne tajne ostaju zauvijek takvima. Barem prema višim istancama. Ova, u nizu, nam je oboma donijela mir. I zajedničke uspomene kako se i kruti sustav može zaobići. Onda kad želiš pomoć. A učinili smo to dovoljno puta, s urednim papirima, ali ipak izigravajući krutost i nemilosrdnost sustava.
Donijela je naša odluka mir i velikoj mami. Bila je zahvalna do neba. Te sjajne oči, koje su se gasile, rekle su hvala. Od tog hvala me i danas zazebe u duši. Nedugo zatim vidila sam joj osmrtnicu u Slobodnoj. Moje svjetlo je bio moj nadređeni koji je, u istoj mjeri kao i ja, imao silnu potrebu pomoći.
Mene ipak zanima, postoji li zaista svjetlo na kraju tunela, o kojem mi je tako srčano pričala velika mama?
subota, 21.11.2020.
Vikend by Vala
Nas troje.
Stari tu i tamo koji zub. Neće protezu ni za živu glavu. Neće ni slušni aparat. Približava se televiziji na metar. Neće ni očale. Hrana uglavnom mekana.
ON. Manje više bez problema. Kolača i slatkog nikad dosta. Balansira između mene i Starog. Al često i prečesto uskačem s trećim jelom. Konkretnim, tako to zove.
Ja, vegeterijanka. Ponekad uspijem jednim udarcem riješit svih. Njima uz nadopunu. Al rijetko.
Od slatkog samo čokolada. I to kad i ako mi pita.
Tako, kod mene lonci i teće uvijek u pogonu. Sva sreća da volim kužinavat. I da sam u mirovini.
Nije da mi ponekad ne doguli. Al šta da radim, moji su. Jesu razmaženi? Jesu!!! Ko je kriv? Ja!
Vikend je. Iako mi u Vali to teško raspoznajemo. Postoje dani. I postoje noći.
Svima želim da budete dobro i zdravo.
I naravno, grlim:-)
moj kruh
gradele i inačica skradinskog rižota
moj pjat
knedličke umočene u pržene lješnjake
petak, 20.11.2020.
Vatra života
Foto: otočka
Vatra u kaminu. Oduvijek me privlačila. Plameni jezičci. Iskre koje vrcaju. Pucketanje drva. Miris dima. Čađ. Igra svjetla. Nadasve toplina. Sjela bi na jedan od panjeva. Poredanih uokrug. A zapravo stolice. Prčkala bi po žeravici potpirujući je. Izazivajući navalu novog iskrenja, boja, igre sjena.
Ko se s vatrom igra taj se i opeče, zacvrkutala bi mama. A bilo joj je drago da sam tu. Da se grijem. Da predem ko mačka. Da popunim prazninu koju je i njoj Vala povremeno donosila.
Kad bi naš kamin znao pričat iskrio bi do vječnosti. Koliko samo kruha ispod peke. Ribe na gradele. Variva u bronzinu. Koji visi s tronošca. U njemu se krčka. A miris vabi na ručak. Koliko samo ispečenog mesa. Povrća. Starog kruha s maslinovim. Da bude hrustav. Uz lešadu. Koliko li je samo druženja doživio. Ljudi upoznao. Koliko puta nazdravio. Slavio. Častio. Naprosto, sagorijevajući živio.
Stablo dobiva godove, mi godine, a on patinu čađi i mirisa, kao znak vlastite ispunjenosti životom. I našim nadahnućem da ga dijelimo unutar obitelji. S rodbinom. I prijateljima.
Zar išta može više zbližiti od toplog ognjišta, koje je je vječni poziv na okupljanje i druženje?
četvrtak, 19.11.2020.
Kava
Foto: otočka
Poslije ručka prilegnem. Ako se to može tako nazvat. Uglavnom prčkam po laptopu. Gledam film. Ili, ako se poklope sretne okolnosti, zadrijemam. Svakako, imam svoj mir.
Stari se spušta u prizemlje. U svoj brlog. Na par sati spavanja. ON uzima štapove i odlazi u kilometarske pustopoljine. Mogao bi izraditi preciznu kartografiju koliko je terena već obašao u ovih nekoliko godina.
Kad se vrati, zna se, kuha nam kavu. To je rijetko vrijeme u danu kad TV ne buči do daske. Kad Stari nije u dnevnom s nama. Kad vijesti ne dominiraju svakim kubnim centimetrom. Ili kad CMC ne pušta Rozgu, Domenicu, Ceciliju, Lilu i slične. Nazvala bih to, mirnodopskom kavom. A da s ratnim uvjetima veze nema.
Nisam neka kavopija. Uglavnom beskofeinska. S više mlijeka nego kave. Ili neka nescafe. Ima tek par godina da sam je uopće i počela piti. A znala sam godinama dolazit u Valu, vikendom, praznikom i mama bi pitala, oćemo li nas dvije kavu popit? Ja bi slijegala ramenima. Bio je to okus na koji se nisam uspjela naviknut. Nikako mi kavu pitalo nije. Jesam li je mogla ranije počet pit? S mamom divanit. Učinit joj trenutke u Vali ljepšim. Interesantnijim. Prisnijim. Ona je u kavi zaista uživala. A ja joj ni miris nisam podnosila.
I sad mi žao. Sad mi zapravo puno žao. Sve bi dala za kavu s mamom. Da je slušam kako nezaustavljivo brboće. Zarazno se smije. I da gledam kako u sebi nosi nevjerojatnu iskru života. Koja se nije gasila čak ni onda kada se zaista gasila pred mojim očima. Kopnila. I odlazila.
U ovaj ponedjeljak je bio njen imendan. Pila sam, u mislima, kavu s mojom Bisom. I pogledavala u nebo. Mami, sorry. Protokom vremena sve izgleda drugačije. Uvidi su drugi. I puno teže liježu na dušu. E, da je vrijeme vratit unatrag.....
utorak, 17.11.2020.
Isti uvijek isti
Foto: otočka
Danas nije bio dan za prekomorsko putovanje. Lastovski kanal je naprosto uzavrio pod naletima podivljalog juga. Ipak u 4 ujutro Posejdon se smilovao. Naizgled primirio valove. I katamaran je iz Vela Luke ipak isplovio. Vidjet ću kćeri. Popit ćemo kavu, zajedno marendat i zagrlit ću stomak moje Mlađe. Jer termin samo šta nije. Sto puta sam pogledala prema nebu. I zahvaljivala. Splite, stižem. Dolazim i isti dan se vraćam. Dovoljno mi da predem sretna i zadovoljna
Valjalo je silovito. Kapetan je vozio cik cak ne bi li umanjio udare valova. I vožnju učinio manje traumatičnom. Većina je povraćala. U dva slučaja je intervenirala posada jer jednom paru je ozbiljno pozlilo. Zahvaljivala sam što sam Morska. I što meni ne škodi. Niti malo.
Katamaran Jelena je iz reda novih. Prima 300 putnika. Brz je. Čist. Nadasve udoban. Iskusna, sjela sam u prvi red prove. Tu najmanje valja. I zadovoljna da nas se ukrcalo tek 20-ak. Za svih dovoljno mjesta u procesu poštivanja distance.
Za manje od sata bili smo u Hvaru. Ušlo 10-ak putnika. I dalje optimalno za velike razmake. Ali, eto jedne gospođe. Sjedne dva sjedala do mene. Maska joj na licu samo provizorno. Obješena ispod nosa. Gledam i želudac mi se već grči. Iza mene doslovno 10 praznih redova. Osim zadnjega.
Gđa. Hvarka iz džepa vadi krunicu i započne poluglasno s molitvom. Prebire po brojanici, ali nakon par minuta skine masku, odloži je na stolicu do i nastavi s molitvom. Želudac i živci su mi se spojili i, koliko god moj fitilj bio dug kilometrima, prekipjelo je onog trena kad je silovito kihnula. Bez ruke, lakta, maramice na ustima. Obje ruke su bile zauzete krunicom.
Gospođo, obratila sam joj se dovoljno glasno da čuje barem prvi dio katamarana. Maske su, kao šta vidite natpis pred sobom, obavezne za svih. Ne samo za neke. Pa vas lijepo molim da istu stavite. I kad se već molite, pomolite se za mene i ostale putnike. Jer ako vjerujete u to šta molite, onda bi trebali ljubiti bližnjega svoga. A meni se zaista čini da vi ni mene ni ove bližnje u katamaranu nikako ne ljubite.
Žamor iz zadnjeg dijela je zastao. Osjetila se napetost u zraku. Bilo je evidentno da nisam imala namjeru stat. Naprosto su mi dodijali ovi izuzeti, posebni, svojeglavi i tupoglavi. Ovo je ionako u nadležnosti kapetana. I taman sam se pridigla otići do njega.
Ali gospođu sam očito zatekla. Tamo gdje nije očekivala. Na terenu na kojem je samo umislila da je njen. Ostala je vidno zbunjena. I vrlo posramljena. Obilato se zarumenila. Pogledala me i rekla, ajme oprostite. Stavila je ponovno masku. I nastavila s krunicom.
Iz galerije sam čula ženski glas, fala kurcu da ih neko dovodi u red. Na izlasku iz katamarana sam bila među zadnjima. Isti glas me sačekao na pokretnim skalama. Neka ste rekli. I ja bi reagirala. Al ja više nemam snage ni za sebe, kamo li za red i poredak.
Prepoznala sam ženu od prošlog utorka. I onog još prošlijeg. To je bila ona s maramom na glavi. I licem poput kore limuna.
Srele smo se opet popodne. Na povratku. Ja prepuna dojmova s divnog susreta s djecom. Ona prepuna kemoterapije. Trepnula sam joj i nabacila osmjeh. Samo nek vidim koga bez maske, dobacila sam joj. Uzvratila je nečim što je trebalo izgledat kao osmjeh.
ponedjeljak, 16.11.2020.
Kućni ljubimci
Foto: otočka
U kuću je najprije došla Bubica. Izvađena iz kontejnera za smeće. Zavezana u kesici punoj natopljene brodske spužve. Silovitim mijaukanjem, na rubu života, spasila si je život. Izvađena na svjetlo dana i ponovno rođena, umakla je monstruoznom planu neke ljudske zvijeri. Udomili smo je. Ne znajući hoće li to malo klupko uopće dočekati jutro. Imala je 20 ak dana. Veterinar je rekao, pokušajte al nisam siguran da će se izvući. Ne samo da se izvukla, nego je izrasla u pravu zvjerku. Prelijepu tigricu velikih zelenih očiju. Skakala je na bose noge, grebla, grizla. I samo ponekad se dala mazit. Kad njoj pita. I paše. Bila je prznica, al zaista smo je volili. U kući se nekako tretiralo da je to moj kućni ljubimac.
Dvije godine poslije stigla nam zlatna retriverica. Tara. Kućni ljubimac Mlađe. Mislili smo da će bit problema na relaciji mačka-pas, ali nije. Svaka se držala svog terena. Svoje zdjele. Svoje fotelje. Ponekad su spavale jedna do druge. I u velikom prelijevanju emocija.
Onda je u kuću došla mala shi tzuica. Nala, Kućni ljubimac Starije. I opet je sve štimalo. Sve tri su bile dobre. U blaženom miru. Bez rata. Ujutro smo odlazili na svoje obaveze, ostavljali ih same i vraćali se poslijepodne. Svaka je bila u svojoj pozi. Ili sve tri sljubljene jedna uz drugu. Podarile su nam tone radosti. Želim vjerovat da smo uz njih postali bolji ljudi.
Bubica je živila 17 godina. Tara 12. Toliko i Nala.
Sad smo u novom ciklusu. Već osam godina imamo kavalira Rokija. Starija je jučer dovela, u svoje doma, malog jorkširskog terijera.
Godinama unazad bila sam zagovornik velikog NE kućnim ljubimcima u stanu. Uglavnom iz neznanja i predrasuda. Onda su me razmekšali. Svojom odanošću, ljubavlju, toplinom, privrženošću. Veliko NE se pretvorilo u najveće DA. Djeca su zarana naučila bit odgovorna. Ni jedna barbika nije dostojna zamijeniti odgojnu mjeru brige i skrbi za živo biće. Naprosto preporučam.
subota, 14.11.2020.
Vikend by Vala
Foto: otočka
Novi vikend. Svakome drugačiji.
Obruč brojki nas steže. Grči želudac. Nekome u ovom trenu nije dobro. Nevažno jel poznat. Ili ne.
Ostanimo bistrih i čistih misli. Prema sebi i drugima. Ako su misli energija, šaljimo je čistoćom svoje duše u eter. Neka bude bolje. Svima. Baš svima. Bez iznimke. Svi smo tako mali pod nebeskom kapom. I svi tako veliki u ljudskom srcu.
Želim da budete dobro. I zdravo.
petak, 13.11.2020.
Petak, 13.
Foto: otočka
Petak je, trinaesti. Nikad se nisam kačila na taj broj. Na crne mačke koje popriječe put. Na dva kiksa u danu, iščekujući treći. Na kucanje o drvo. Ne mislim ni da je sve naše zapisano u zvijezdama. Niti da svojim postupcima apsolutno određujemo svoju sudbinu. Sve je ionako veliki miks.
U današnji, obični petak, Stari se uhvatio plijevit vrt. Vidim da je tjedna kutijica s tabletama puna. Da ih bojkotira pit. Razgovori i prijetnje ne pomažu. Bistar je. I tako bistar kaže, neću.
ON je odveslao sandolinom do Tri porta. Otplivao svoju dionicu. Štruknio mi dnevnu dozu mandarina. Još ih ima na stablu. Puna sam C vitamina. Najavljujem rat koroni ako se kojim slučajem očeše o mene.
Već standardno, bila sam na metloboju oko kuće. Macama posvudušama oprala posudice. Promijenila im posteljinu u kašetama. Sad su mirne do drugog petka. Opiturala jedan zid na koji redovito pribijam komarce. Zid ko Oktobarska revolucija. Kuhala slanutak. Uz njega mušketirima kobase. Sebi polpetice od povrća. I naravno pekla kruh. Tortu sam sinoć završila.
Dan je pravi ljetni. Vedro. Toplo. Bonaca ko ulje. U par kuća su došli izolanti od korone. Ponudila se stavljat im tećice ispred vrata. Zahvalili. Kažu, ne treba.
Petak je, trinaesti. Utapa se u protekle dane. Nadam se kolotečini i dalje. U njoj predem. Jer znači da nema lošeg neočekivanog. Iznenadnog. Nenajavljenog. Ne vjerujem u natprirodne sile, moći zlih duhova i dane u kojima se nešto smije. Nešto ne. I ja sam obična. Pa vjerujem u običnost.
srijeda, 11.11.2020.
Katamaranjenje
Foto: otočka
Alarm zvoni u 04.20. Ustajanje i spremanje. Katamaran za Split je u 05.30. Kreće iz Vela Luke. Lastovci se dižu još ranije. ON me vozi 10 kilometara. Uziman kartu. Koja mi je gratis. Jer san otočka. U Vali 15°. U Vela Luci 6°. Uvik je taka razlika u jesen i zimu. Učinin po mulu par đireva da se zgrijen. I gledan kako misto spava. Samo se ulična rasvjeta utapa u moru. Nad kojim je magla. Pa sve izgleda lipo. U isto vrime i jezovito. Nebo i more crni. Pa ne znan di šta počinje. Di završava.
Na ulazu kontroliraju maske na licu. Čim uđemo, odabranima maske padaju. Ka inače u životu. Ne jebu živu silu. Od 100 ljudi, 90 ih štiti sebe i druge. Al 10 pametnih. Ni Solomun im nije do kolina. Prođe posada i opomene. Dignu maske na pinokijevski nos. Čim kontrola prođe, mogu opet slobodno kašjat po svojoj volji.
Sve se u meni buni. Pita mi dignit se i izribat ih. Al iden se nać s dicom. Mlađa samo šta nije rodila. Provest ću s njima par sati. I nazad u 14.00. Istin puten. Istin prevoznin sredstvon. Oću in doć skulirana i radosna.
Prepoznajen lica. Znan ko ide na kemoterapiju. Gledam te tužne oči, lica boje limuna, marame na glavi i stisne me posrid utrobe. Zar ni prema takima nemaju milosti? Samo su sebi prvi i najvažniji.
Ista ta lica vidin u povratku. Terapije su odrađene. Neko obašao likare, neko spizu. I onda repriza ranog jutra. Najveći dio otoka solidaran. Al njih 10, raspršenih po cilon katamaranu, ponosno su drski na svoje ja. Puno ih je s otoka u bolnici. Previše na respiratoru. Do jučer su, zdravi ko cekin, brali masline. Bacali parangale i mriže. Za uhvatit obid. Ili večeru. Do mene dolaze ružne vijesti.
Cure su mi napunile dušu. Vratila sam se u Valu. Uvik dođen drugačija. A ona oduvik ista. Stentana i strpljiva. S nebon, moren i ljudima. Blago joj se.
ponedjeljak, 09.11.2020.
Posveta
Foto: otočka
Kao ljudska vrsta smo ovakvi i onakvi. Teško za opisat. Najbolje nas oslikava povijest. Stalno stremljenje ka višim razinama svijesti. Stalno rovarenje po materijalnim dobrima. Utrobi zemlje. Ljudskoj utrobi. Čovječnosti uopće. Generalno, rekli bi, čovjek čovjeku vuk. Zloban, zavidan, huškački i ratnički raspoložen. Zemlja stoljećima zalivana suzama, znojem i krvlju. Šta drugo zaključit.
I sve bi bilo tamno da ne postoje ljudi Lampioni. Zvjezdice. Bljeskalice. Radosnice. Ljudi od kalibra. Kojima se duša prelijeva nad gabaritima tijela. A klijetke srca pumpaju dobre želje, nadu, povjerenje i pomoć. Kad ni ne slutiš. Ponekad znamo tko su. Žive u našem bliskom okruženju. Jer ih je sreća stavila na naš put. Da ga osvjetljavaju. Da ne zapnemo. Poskliznemo se. Ranimo. Na njih smo se navikli. Uvijek priskoče. Daju sve od sebe. Ne traže hvalu. Žive od činjenja dobrog. Jer im je to poslanje života. To su naši anđeli.
Ponekad samo iskrsnu. Ko s neba bačeni. Nenadani. Nenajavljeni. U sekundi rastjeraju mrak, strah, zebnju i grč. Stave se u službu Dobra i ne traže ništa. Osim da ne strepimo. I budemo mirni.
Ovo je posveta dragoj blogerici. Prepoznat će se.
Hvala ti od srca.
subota, 07.11.2020.
Vikend by Vala
Foto: otočka
Ako se osipamo zbog pametne preporuke nedruženja, nemojmo se raspršit u vlastitom sebstvu.
Uvijek ima prostora za napredak. Da budemo bolji sebi. I drugima.
Vikend je.
Nek nam svima bude veseo i zdrav!
četvrtak, 05.11.2020.
Ljudsko dvoličje
Foto: otočka
Jedan današnji post o ljudskoj dvoličnosti me podsjetio na priču iz studentskih dana.
Druga godina fakulteta. Na predavanjima sam bila uglavnom redovita. Hvatala najprije u šporko. Pa doma uredno prepisivala. Podcrtavala. Bojala. Izdvajala bitnije od bitnog. Svakako, bilježnice su mi bile na cijeni. Čim bi položila ispit već bi se formirao red za primopredaju, kopiranje, distribuciju.
Na jedno od predavanja do mene je, u zadnju klupu, sjela Dijana. Znale smo se još iz osnovne škole, pa poslije iz klasične gimnazije. Došla me zamolit bilježnicu. Da kopira. A onda se rasplakala ko sinja kukavica. Dodala sam joj paketić maramica. Pokušavala je utiho tješit. Ipak, predavanje je bilo u tijeku. A onda mi je šaptom ispričala.
Njen tata je bio poznata osoba iz javnog života. Admiral tadašnje mornarice JNA vojske. Bilo je razloga vjerovati da je povlaštena nosit poznato splitsko prezime. U kontekstu moćnog tate. I vremena koje smo živili. E, tu sada kreće njem dio.
Tata je bio veliki humanista. Oličenje tolerancije, slobode mišljenja i transparentnosti. Uvažavanja svega o čemu smo tada često znali slušati i gledati na malim ekranima. U Split su, u to naše vrijeme, iz nesvrstanih zemalja takozvanog trećeg svijeta, na školovanje dolazili njihovi studenti. E, jednog takvog, iz Kenije, je upoznala Dijana. Zaljubili se i bili par. Sve dok admiralu nije došlo do ušiju. A onda je sva tolerancija prema drugima, drugačijima, svo slobodoumlje palo u vodu. Sloboda može, al ne u njegovu kuću. I bilo je, ili prekid s crnim ili van iz kuće. Dijana se, doslovno preko noći, preselila kod tete. I nastavila živit po svom.
Pa zašto onda plačeš, pitala sam je u čudu?
Jer sam spoznala kolike godine sam živila u laži, odgovorila mi je.
Bilo mi je dovoljno. Dala sam joj podršku. I rekla da je hrabra.
Prisjetim se ponekad tog dana. Te priče. Podsjeti me na lice i naličje naših osobnosti. I koliko smo uistinu veliki, ako mislimo da to jesmo. Jer negdje je zapisano, djela. Ne riječi.
srijeda, 04.11.2020.
Sedma sila
Foto: otočka
Ima li išta dobroga u svijetu? Događa li igdje dobrota? Ima li dobrih ljudi? Dobrih djela? Ili je dobrota amputirana sa zemaljske kugle?
Postoje objektivne nedaće. Ne treba zatvarat oči pred njima. Ali sedma sila nas doslovno guši s crnilom. Zar nisu svjesni koliki je njihov utjecaj na kreiranje ljudske svijesti? Ubojstva, krađe, silovanja, zlostavljanja, nesreće, bolesti, trećerazredne face koje to nisu čak ni vlastitoj mami. Šta opakije, to čitanost veća. Šta naslov bombastičniji, to više klikova.
Gdje se izgubio profesionalni poriv stranice punit dobrim ljudima? Dobrim djelima. Humanim projektima. Akcijama i aktivnostima u kojima nebrojeni pomažu. I rade jer im je to u krvotoku. Tihi i samozatajni ljudi koji posvećuju život drugima. Daju sebe i od sebe. Čineći ovaj svijet boljim mjestom za življenje. Ima ih u svakom kutku zemlje. Gdje se pogubila psihologija mase pogurana pozitivnim primjerima iz naših okruženja? Zar je zaista postalo sramota bit dobar i častan. Zar je novinarstvo postalo samo jednosmjerno? Pustit crnilo i ići po novo.
Gledam nebo. Ljuti se. Kaže, ovaj oblak je premalen u odnosu na čistoću i bistrinu mog plavetnila. Moje iskonske suštine. Nemoj da ti se loš dan pretvori u loš život. Zazivam svjetlo u ljudskim umovima. Jer um je mjesto gdje sve započinje. I završava.
ponedjeljak, 02.11.2020.
Prijavljeni skup
Foto: otočka
Okupljanje za stolom ima svoje draži. Mama je zarana uvela subotu i nedjelju kao dan kad svi jedemo u isto vrijeme. Svi?! Mama, tata i ja. To je bila moja esencijalna obitelj. Televizija nije bila u kuhinji. Mobitel nije postojao. Jeli smo. Gledali se u oči. Pričali. I hvalili mamu kako je super skuhala.
Dok se dalo i moglo i ja sam to uvela. Pa je došlo neko drugo vrijeme. Kad djeca dolaze doma zarana. Spavaju do kasna. Usklađivanje obroka postalo je teže od slaganja Rubikove kocke. Pravila su se pogubila. Dolasci s posla u različito vrijeme. Iz škole ili s faksa u smjenama. Povratci sa sportskih natjecanja u praskozorje, ponoć ili tri ujutro. Prekovremeni rad. Produženi rad po pozivu. Jer je trebalo nešto hitno i neodgodivo. Nastojala sam zadržat nedjelju dokle god se dalo. I moglo.
Danas djeca imaju svoje živote. Obitelji. Svoja pravila. Koja gledana mojim očima, to nisu. Ali, to više nisu ni moja posla.
Ali u Vali jesu. Nas troje. Ručak u podne i kvarat. Večera u sedam. Uvijek isto. Običnim danom, svecem, praznikom. Nema ni sada velikog gledanja u oči. Ni pričanja. Stari voli CMC. Trešti to s TV-a do daske. Često ga zadirkujemo. Jer inače ne bi ni riječi progovorio. Zatvorio se ko školjka. Ako nas dvoje pričamo, gleda nas čudno. Jer ne čuje dobro. Pa ne zna jel šta od toga kontra njega. U šutnji ili priči, stol je sjecište naših koordinata. Kad bi pričat znao, e taj bi se imao šta napričat. Nagledao se čudesa. Ni ne sluteći koliko je važan u našim životima. A čovjek bi rekao, stol, samo kuhinjski stol.
