Marketing
Kodakovo vrijeme
Foto: slikao me netko iz razreda
Poslije rođendana me uvijek pucaju albumi. Iz onog vremena kad su se filmovi odnosili u Kodaka. Pa se nestrpljivo čekalo razvijanje. I hoće li šta uspjet. Slagalo se pedantno u albume. Ako je za njih bilo novca. Ako ne, kutije od postola su bile savršene. Svejedno. Ionako se uvijek koja slika izvlačila. I ne bi se vraćala na mjesto.
Zapela sam na slikama iz gimnazije. Meni je to vrijeme ostalo zapečaćeno. Najtoplije. Najdraže. Najveselije. Najbezbrižnije. S fakulteta gotovo da i nemam slika. Toliko ga nisam volila da sam ga završila u najkraćem mogućem roku. Kako ne bi ponavljala koji ispit. Gotovo se ničega ni ne sjećam iz tog perioda. Samo globalnih stvari. Kad god prođem kraj Pravnog, zastanem, gledam ne bi li se javila koja emocija. A ono, samo jedno veliko ništa. Takva su bila vremena. Uzmi ili ostavi. Pa ja uzela. Bilo mi nepojmljivo ne završit fakultet.
Da, vraćam se na gimnazijske dane. Prepune smicalica, školskih simpatija, odrastanja. Koliko nam je malo trebalo bit nasmijani. Još manje tražit izlike i opravdanja da baš taj dan ne bude ispitivanja. Bili smo maheri šaptanja, prepisivanja, šalabahtera. A živjeli smo za matineje u Lava i Šekspira. Dolazak doma u 8 navečer se generacijski podrazumijevao.
Gledam slike i vidim, nema Dražena, Alfija, Majića, Pogančića, Sanje, Lidije, Inge, Sonje...karcinomi su bili brži od njihovih godina. Nedosanjanih snova. Života.
Gledam sliku sebe. I uranjam u to vrijeme koje mi je tako razdragano prigrlilo srce. Sjećam se svake šale, pogleda, prvog valcera, maturalca. Neka toplina mi se razlijeva po duši. Živa sam. Prepuna uspomena. I dobro sam. Ostajem tako u mekoći duše do nekog novog listanja, već pomalo požutjelog albuma.
Post je objavljen 27.11.2020. u 14:33 sati.