Marketing
Prijavljeni skup
Foto: otočka
Okupljanje za stolom ima svoje draži. Mama je zarana uvela subotu i nedjelju kao dan kad svi jedemo u isto vrijeme. Svi?! Mama, tata i ja. To je bila moja esencijalna obitelj. Televizija nije bila u kuhinji. Mobitel nije postojao. Jeli smo. Gledali se u oči. Pričali. I hvalili mamu kako je super skuhala.
Dok se dalo i moglo i ja sam to uvela. Pa je došlo neko drugo vrijeme. Kad djeca dolaze doma zarana. Spavaju do kasna. Usklađivanje obroka postalo je teže od slaganja Rubikove kocke. Pravila su se pogubila. Dolasci s posla u različito vrijeme. Iz škole ili s faksa u smjenama. Povratci sa sportskih natjecanja u praskozorje, ponoć ili tri ujutro. Prekovremeni rad. Produženi rad po pozivu. Jer je trebalo nešto hitno i neodgodivo. Nastojala sam zadržat nedjelju dokle god se dalo. I moglo.
Danas djeca imaju svoje živote. Obitelji. Svoja pravila. Koja gledana mojim očima, to nisu. Ali, to više nisu ni moja posla.
Ali u Vali jesu. Nas troje. Ručak u podne i kvarat. Večera u sedam. Uvijek isto. Običnim danom, svecem, praznikom. Nema ni sada velikog gledanja u oči. Ni pričanja. Stari voli CMC. Trešti to s TV-a do daske. Često ga zadirkujemo. Jer inače ne bi ni riječi progovorio. Zatvorio se ko školjka. Ako nas dvoje pričamo, gleda nas čudno. Jer ne čuje dobro. Pa ne zna jel šta od toga kontra njega. U šutnji ili priči, stol je sjecište naših koordinata. Kad bi pričat znao, e taj bi se imao šta napričat. Nagledao se čudesa. Ni ne sluteći koliko je važan u našim životima. A čovjek bi rekao, stol, samo kuhinjski stol.
Post je objavljen 02.11.2020. u 14:31 sati.