morska iz dubina
ponedjeljak, 23.11.2020.
Svjetlo na kraju tunela
Foto: otočka
Zadnjih deset godina sam imala ružan posao. Rad na ovrhama po neplaćenim kreditima. Koje je moja velika firma osiguravala. Za neuredne platiše ih zatvarala prema bankama. Moje je bilo pak od njih utjerivat dug. Bilo je tu puno balansiranja između odgovornosti prema poslu i silne empatije prema većem broju klijenata. Ne svima. Jer bilo je tu i velikih mangupa.
Kucanje na vrata je bilo iznimno plaho. Onda sam u trenu shvatila da se radi o teško invalidnoj osobi. Došla je na dogovor oko zatvaranja regresnih potraživanja za problematičnog sina. Koji je, čim je dobio stalni posao i tri redovne plaće, ispunio uvjete za dobivanje kredita. Njime kupio motor. I dao otkaz. Kredit nema čime otplaćivat. Pa eto mame da pokuša. Jer majčina ljubav je iznad svih problema u koje dijete zapadne.
Malo sam s njom pričala. Htjela izvidit situaciju. Zaista sam uvijek uskakala, kad god je bilo moguće, dug otpisat, smanjit, odgodit. Imala sam neizmjerno povjerenje i podršku nadležnog direktora. Koji mi je dao zeleno svjetlo procijenit kad god možemo pomoć. I izići van krutih i vrlo strogih pravila firme. Koja je bešćutno naplaćivala i od umirućih. A po smrti, od obitelji.
Ono što me posebno privuklo bile su oči te žene. Blage i nasmijane. Donijela sam na kavu iz automata i kroz priču doznala. Jedna noga amputirana. Bio je karcinom. Pa karcinom bubrega. Jedan odstranjen. Pa karcinom dojke. Odstranjena. Pa karcinom debelog crijeva. Odstranjeno sve šta se moglo. Karcinom joj je naćeo i pluća. Jako se zamarala dok je pričala.
Odakle vam osmjeh nakon svega, ohrabrila sam se pitat?
Tri puta sam doživila kliničku smrt, rekla mi je. I, na žalost, sva tri puta su me vratili. Nemate pojma kako je od gore gledati vlastito tijelo koje se grči pod udarima defibrilatora. Nijedan put se nisam htjela vratiti. Jer tamo gdje sam bila je bilo prelijepo. Neopisiv mir i sreća. Bez boli. I svjetlo u koje se ne može gledat. Dugo smo pričale. Taj dan sam bila manja od makovog zrna pred velikom ženom koja se i dalje, u raspadajućem stanju, borila za sina.
Već sutradan sam na stolu imala sve potrebne papire. Jedina dilema je bila pomažem li razmetnom sinu ili njegovoj mami? Samo sam htjela da ta žena napusti svijet lišena brige u dijelu moje nadležnosti. Uslijedio je kratak briffing s direktorom. On ipak supotpisuje. A neke poslovne tajne ostaju zauvijek takvima. Barem prema višim istancama. Ova, u nizu, nam je oboma donijela mir. I zajedničke uspomene kako se i kruti sustav može zaobići. Onda kad želiš pomoć. A učinili smo to dovoljno puta, s urednim papirima, ali ipak izigravajući krutost i nemilosrdnost sustava.
Donijela je naša odluka mir i velikoj mami. Bila je zahvalna do neba. Te sjajne oči, koje su se gasile, rekle su hvala. Od tog hvala me i danas zazebe u duši. Nedugo zatim vidila sam joj osmrtnicu u Slobodnoj. Moje svjetlo je bio moj nadređeni koji je, u istoj mjeri kao i ja, imao silnu potrebu pomoći.
Mene ipak zanima, postoji li zaista svjetlo na kraju tunela, o kojem mi je tako srčano pričala velika mama?
