morska iz dubina
petak, 20.11.2020.
Vatra života
Foto: otočka
Vatra u kaminu. Oduvijek me privlačila. Plameni jezičci. Iskre koje vrcaju. Pucketanje drva. Miris dima. Čađ. Igra svjetla. Nadasve toplina. Sjela bi na jedan od panjeva. Poredanih uokrug. A zapravo stolice. Prčkala bi po žeravici potpirujući je. Izazivajući navalu novog iskrenja, boja, igre sjena.
Ko se s vatrom igra taj se i opeče, zacvrkutala bi mama. A bilo joj je drago da sam tu. Da se grijem. Da predem ko mačka. Da popunim prazninu koju je i njoj Vala povremeno donosila.
Kad bi naš kamin znao pričat iskrio bi do vječnosti. Koliko samo kruha ispod peke. Ribe na gradele. Variva u bronzinu. Koji visi s tronošca. U njemu se krčka. A miris vabi na ručak. Koliko samo ispečenog mesa. Povrća. Starog kruha s maslinovim. Da bude hrustav. Uz lešadu. Koliko li je samo druženja doživio. Ljudi upoznao. Koliko puta nazdravio. Slavio. Častio. Naprosto, sagorijevajući živio.
Stablo dobiva godove, mi godine, a on patinu čađi i mirisa, kao znak vlastite ispunjenosti životom. I našim nadahnućem da ga dijelimo unutar obitelji. S rodbinom. I prijateljima.
Zar išta može više zbližiti od toplog ognjišta, koje je je vječni poziv na okupljanje i druženje?
