morska iz dubina
utorak, 24.11.2020.
Teške boje
Foto: otočka
Posljednjih godina nagledala sam se nestvarne ljepote Kreacije. Često mi se činilo da se nadmeće sama sa sobom. Pokušavajući nadići svaki ushit. U kojem kažem, e, od ovoga ne može ljepše. A može. Milijun puta mi se do sada ukazalo. Posložilo. Presložilo. Uskladilo. Izmamilo uzdah. Očaranost. Poniznost pred uzvišenošću Ruke koja sklada kolorit života. Ne postoji slikarska paleta nijansi kojih se moje oči nisu nagledale. Upile. Pretočile u krvotok. Pa kad šetam, samo vrludam pogledom. Tražeći uvijek još i još. Vječno gladna. Svi smjerovi moji.
Boje su zaista žive. Iz trena u tren se razvlače u nijanse svjetlije, tamnije, bljeđe, zagasitije, blještavije. U stalnom pokretu mijene oblikuju stvarnost iz trena u tren. I čekaju da ga ulovimo. Tren u kojem jesmo. U zajednišvu. Nedjeljivosti. Cjelini neba, zemlje, ljudi.
Gledam, mrvičasto sitna pod nebeskom kapom, i pitam se, kakav monstrum moramo biti i sve urušit, zagadit, kontaminirat i pretvorit u crnilo sipe. Vjerujući da se ljepota krije iza zamajanih očiju koje poput bankomata kolutaju. Brojeći novac i materijalno. Kojim baš nikada više nećemo moć kupiti ono što nam je s ljubavlju Izvorišta dano za život. A ne smrt duše. U koju smo se zarobili.
