morska iz dubina
četvrtak, 19.11.2020.
Kava
Foto: otočka
Poslije ručka prilegnem. Ako se to može tako nazvat. Uglavnom prčkam po laptopu. Gledam film. Ili, ako se poklope sretne okolnosti, zadrijemam. Svakako, imam svoj mir.
Stari se spušta u prizemlje. U svoj brlog. Na par sati spavanja. ON uzima štapove i odlazi u kilometarske pustopoljine. Mogao bi izraditi preciznu kartografiju koliko je terena već obašao u ovih nekoliko godina.
Kad se vrati, zna se, kuha nam kavu. To je rijetko vrijeme u danu kad TV ne buči do daske. Kad Stari nije u dnevnom s nama. Kad vijesti ne dominiraju svakim kubnim centimetrom. Ili kad CMC ne pušta Rozgu, Domenicu, Ceciliju, Lilu i slične. Nazvala bih to, mirnodopskom kavom. A da s ratnim uvjetima veze nema.
Nisam neka kavopija. Uglavnom beskofeinska. S više mlijeka nego kave. Ili neka nescafe. Ima tek par godina da sam je uopće i počela piti. A znala sam godinama dolazit u Valu, vikendom, praznikom i mama bi pitala, oćemo li nas dvije kavu popit? Ja bi slijegala ramenima. Bio je to okus na koji se nisam uspjela naviknut. Nikako mi kavu pitalo nije. Jesam li je mogla ranije počet pit? S mamom divanit. Učinit joj trenutke u Vali ljepšim. Interesantnijim. Prisnijim. Ona je u kavi zaista uživala. A ja joj ni miris nisam podnosila.
I sad mi žao. Sad mi zapravo puno žao. Sve bi dala za kavu s mamom. Da je slušam kako nezaustavljivo brboće. Zarazno se smije. I da gledam kako u sebi nosi nevjerojatnu iskru života. Koja se nije gasila čak ni onda kada se zaista gasila pred mojim očima. Kopnila. I odlazila.
U ovaj ponedjeljak je bio njen imendan. Pila sam, u mislima, kavu s mojom Bisom. I pogledavala u nebo. Mami, sorry. Protokom vremena sve izgleda drugačije. Uvidi su drugi. I puno teže liježu na dušu. E, da je vrijeme vratit unatrag.....
