morska iz dubina
utorak, 17.11.2020.
Isti uvijek isti
Foto: otočka
Danas nije bio dan za prekomorsko putovanje. Lastovski kanal je naprosto uzavrio pod naletima podivljalog juga. Ipak u 4 ujutro Posejdon se smilovao. Naizgled primirio valove. I katamaran je iz Vela Luke ipak isplovio. Vidjet ću kćeri. Popit ćemo kavu, zajedno marendat i zagrlit ću stomak moje Mlađe. Jer termin samo šta nije. Sto puta sam pogledala prema nebu. I zahvaljivala. Splite, stižem. Dolazim i isti dan se vraćam. Dovoljno mi da predem sretna i zadovoljna
Valjalo je silovito. Kapetan je vozio cik cak ne bi li umanjio udare valova. I vožnju učinio manje traumatičnom. Većina je povraćala. U dva slučaja je intervenirala posada jer jednom paru je ozbiljno pozlilo. Zahvaljivala sam što sam Morska. I što meni ne škodi. Niti malo.
Katamaran Jelena je iz reda novih. Prima 300 putnika. Brz je. Čist. Nadasve udoban. Iskusna, sjela sam u prvi red prove. Tu najmanje valja. I zadovoljna da nas se ukrcalo tek 20-ak. Za svih dovoljno mjesta u procesu poštivanja distance.
Za manje od sata bili smo u Hvaru. Ušlo 10-ak putnika. I dalje optimalno za velike razmake. Ali, eto jedne gospođe. Sjedne dva sjedala do mene. Maska joj na licu samo provizorno. Obješena ispod nosa. Gledam i želudac mi se već grči. Iza mene doslovno 10 praznih redova. Osim zadnjega.
Gđa. Hvarka iz džepa vadi krunicu i započne poluglasno s molitvom. Prebire po brojanici, ali nakon par minuta skine masku, odloži je na stolicu do i nastavi s molitvom. Želudac i živci su mi se spojili i, koliko god moj fitilj bio dug kilometrima, prekipjelo je onog trena kad je silovito kihnula. Bez ruke, lakta, maramice na ustima. Obje ruke su bile zauzete krunicom.
Gospođo, obratila sam joj se dovoljno glasno da čuje barem prvi dio katamarana. Maske su, kao šta vidite natpis pred sobom, obavezne za svih. Ne samo za neke. Pa vas lijepo molim da istu stavite. I kad se već molite, pomolite se za mene i ostale putnike. Jer ako vjerujete u to šta molite, onda bi trebali ljubiti bližnjega svoga. A meni se zaista čini da vi ni mene ni ove bližnje u katamaranu nikako ne ljubite.
Žamor iz zadnjeg dijela je zastao. Osjetila se napetost u zraku. Bilo je evidentno da nisam imala namjeru stat. Naprosto su mi dodijali ovi izuzeti, posebni, svojeglavi i tupoglavi. Ovo je ionako u nadležnosti kapetana. I taman sam se pridigla otići do njega.
Ali gospođu sam očito zatekla. Tamo gdje nije očekivala. Na terenu na kojem je samo umislila da je njen. Ostala je vidno zbunjena. I vrlo posramljena. Obilato se zarumenila. Pogledala me i rekla, ajme oprostite. Stavila je ponovno masku. I nastavila s krunicom.
Iz galerije sam čula ženski glas, fala kurcu da ih neko dovodi u red. Na izlasku iz katamarana sam bila među zadnjima. Isti glas me sačekao na pokretnim skalama. Neka ste rekli. I ja bi reagirala. Al ja više nemam snage ni za sebe, kamo li za red i poredak.
Prepoznala sam ženu od prošlog utorka. I onog još prošlijeg. To je bila ona s maramom na glavi. I licem poput kore limuna.
Srele smo se opet popodne. Na povratku. Ja prepuna dojmova s divnog susreta s djecom. Ona prepuna kemoterapije. Trepnula sam joj i nabacila osmjeh. Samo nek vidim koga bez maske, dobacila sam joj. Uzvratila je nečim što je trebalo izgledat kao osmjeh.
