Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< listopad, 2021  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



25.10.2021., ponedjeljak

Dragutin Gorjanović - Kramberger (1856 - 1939)


foto:internet

Na istočnoj padini Hušnjakova brijega, u zapadnom dijelu grada Krapine u Hrvatskom zagorju, u nataloženom rahlom trošnom pijesku kojega su stanovnici Krapine i okolnih sela iskapali i koristili za različite građevinske namjene: npr. za zidanje kuća i šljunčanje pješačkih staza, krapinski učitelj Josip Rehorić, šetajući se kroz šumu jednog lijepog dana 1895. godine, uočio je čudne okamenjene kosti koje su ispadale ispod krampova i lopata ljudi koji su iskapali pijesak. Nekoliko kostiju ponio je sa sobom i o svemu obavijestio krapinskog gradonačelnika Vilibalda Slugu. On je pak zamolio svog prijatelja Kazimira Semenića da na tom mjestu prikupi još kostiju. O tom su nalazu obavijestili Dragutina Gorjanović-Krambergera, ravnatelja Geološko-paleontološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu. Učitelj Josip Rehorić poslao mu je paket “čudnih kostiju”: ostatke životinja, nosoroga i bivola, za koje je smatrao da su od velike važnosti. Kramberger je pogledao poslane kosti i pretpostavio da je nalazište na Hušnjakovu brijegu još jedno nalazište diluvijalnih sisavaca te mu nije pridavao osobitu pozornost. No, dvije godine kasnije gvardijan franjevačkog samostana u Krapini Dominik Antolković također je u šetnji pronašao ljudske i životinjske kosti koje su virile iz pijeska te opet alarmirao Vilibalda Slugu i samog Krambergera. Konačno, 23. kolovoza 1899. Gorjanović Kramberger, onako usput, jer je tada istraživao u Štajerskoj, dolazi u Krapinu, i dalje uvjeren da je to tek lokalitet ostataka sisavaca. No čim je stigao na Hušnjakov brijeg primjetio je čitav niz ognjišta, krhotine kremena, komadiće životinjskih kostiju te ljudski kutnjak. Shvaćajući iznimnu važnost nalaza - odmah je znao da je to prapovijesno nalazište ljudskih i životinjskih kostiju, pepela te kamenog oruđa - uz pomoć utjecajnih građana obustavio je svako buduće pustošenje lokaliteta. No zbog intenzivnog rada na geološkom kartiranju Hrvatske nije bio u mogućnosti u Krapini odmah započeti radove. Sa svojim asistentom Stjepanom Ostermanom vraća se na Hušnjakov brijeg 2. rujna s nacrtom prema kojemu su započeli iskopavanja. Istraživanja su trajala od 1899. do 1905. godine, no kako je Kramberger obolio od tuberkuloze, na terenu su radili njegovi asistenti Stjepan Osterman, Vilim Ivanke i drugi. Tijekom cijelog iskopavanja prikupljeno je više od pet tisuća predmeta, od čega je 874 ljudskih ostataka - lubanja C, najočuvanija kost ženske lubanje, simbol je čitave zbirke - i 1191 kamenih rukotvorina, što je najveća i najbogatija zbirka te vrste u svijetu. Svi pronađeni originali danas se čuvaju na Geološko-paleontološkom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu i nisu dostupni javnosti. Većina nalaza pronađena je uz stijene špilje, a iskopavanje je Kramberger organizirao prema prirodnom slijedu slojeva čime je bio ispred tada uobičajenih načina iskopavanja.
Već na samom početku Gorjanović-Kramberger smatrao je da fosilni ostaci ljudskih kostiju pripadaju vrsti Homo sapiens. Kasnije nalaze imenuje Homo primigenius, kojim su se njemački prapovjesničari koristili za sve ostatke pleistocenskih ljudi, a početkom dvadesetih godina prihvaćen je naziv Homo neanderthalensis.
Nalaz iz Krapine predstavlja najbrojnije nalazište skeletnih ostataka neandertalaca jer su pronađeni ostaci najmanje 24 osobe, a dentalne analize upućuju na prisutnost čak 80-ak osoba. Pronađene su i brojne životinjske kosti te su mnoge od njih, najvjerojatnije, ostaci lovine čovjeka. Na temelju tih kostiju mogu se iščitavati navike neandertalaca te stanja prirodnog okoliša. Velika zbirka zubiju pračovjeka, koju čine 193 pojedinačna nalaza te 86 nalaza koji su vezani za gornju ili donju čeljust, također je bitna jer se na osnovi morfologije i stanja zubi mogu iščitati bitne informacije o okolišu i prehrani neandertalaca.

No priča o “čudnim kostima” pronađenim na području Krapine u narodu je bila poznata i mnogo prije Krambergera. Tako je grof Julije Keglević, čija je obitelj upravljala kamenolomima i proizvodnjom vapna oko Krapine, već u 18. stoljeću na tim lokacijama pronalazio i skupljao očuvane okamenjene ljudske ostatke. U jednom od krakova krapinskog rudnika Strahinje inžinjer Franz Verderber i mnogi drugi stanovnici toga kraja također su godinama pronalazili fosilizirane ostatke praljudi. Svi su znali da imaju nešto značajno, no nisu znali što je to sve dok na Hušnjakov brijeg nije došao Dragutin Gorjanović-Kramberger.
A Litterula se baš danas o njemu raspričala zato što je taj svjetski poznati hrvatski geolog, paleontolog i antropolog rođen u Zagrebu baš na današnji dan, 25. listopada 1856. godine, iste godine kada je otkriven prvi neandertalski čovjek u Njemačkoj. Kramberger je bio znanstvenik ispred svoga vremena, radio je sistematično i detaljno; svaki je nalaz precizno označio, nacrtao i skicirao. Hušnjakov brijeg je jedno od rijetkih tako detaljno obrađenih svjetskih nalazišta; iz njegovih se nalaza može rekonstruirati cijela kronologija događaja.
Otkriće krapinskog neandertalca bilo je revolucionarno, ne samo zato što je upisalo Krapinu na svjetsku kartu prapovijesnih nalazišta, nego i stoga što je među prvima uopće dokazalo postojanje fosilnog čovjeka.

No Kramberger se nije bavio samo istraživanjem krapinskog neandertalca. Bavio se i proučavanjem fosilnih riba, velikih sisavaca i mekušaca, snimanjem geoloških karata, mineralogijom i praktičnom geologijom. Svojim predanim radom u geologiji uspio se izboriti za nastavak kartiranja područja Hrvatske, za koje su bili zaduženi mađarski geolozi, te time dokazao da su hrvatski geolozi sposobni izvoditi takve važne zadatke. Na Mineraloško – geološkom odjelu Narodnog muzeja počinje raditi 1880. godine te već u tom razdbolju objavljuje mnogo znanstvenih članaka u poznatim europskim časopisima. Docent paleontologije kralješnjaka postaje 1884. godine, a 1886. proširuje docenturu na cijelu paleontologiju.
Za svoje zasluge dobio je Kolajnu cara Franje Josipa I, a prepoznao je i potencijal Hušnjakova, imao je viziju da će to postati važno turističko središte. Tako je 1948. Hušnjakovo zaštićeno kao prvi paleontološki spomenik u Hrvatskoj, a 1969. na prostorima nekadašnjih mrzlica, Kneippova lječilišta, osnovan je Muzej evolucije, čiji je postav osmislio akademik Mirko Males. Nekoliko godina kasnije uređeno je i samo nalazište, napravljene su rekonstrukcije obitelji pračovjeka te uređen tematski park prema Krambergerovim nalazima.
I na koncu, 27. veljače 2010. u gradu Krapini, središtu Krapinsko-zagorske županije, udaljenom oko 50 km od Zagreba, otvoren je KRANEAMUS, novi Muzej krapinskih neandertalaca, koji je šumskom šetnicom povezan s nalazištem na Hušnjakovom brijegu.
No za danas bi bilo dosta. Idem sad na balkon popit s mojom glavnom asistenticom kavicu, a rekla je da će ispeć i malo kestena.
A o krapinskom pračovjeku i o tom zanimljivom muzeju pričat ću vam nekom drugom zgodom

Oznake: osvrti


- 14:58 - Komentari (18) - Isprintaj - #

23.10.2021., subota

Prelijepi Velebit


foto: NP Sjeverni Velebit

Dok sam bila aktivna mlada planinarka, prije nego što su me počela zafrkavat koljena, s jednom malom grupom planinara iz našeg zagorskog planinarskog društva obišla sam jednoga ljeta sjeverni Velebit. Iako sam prije toga redovito hodala, trčala, vozila bicikl, plivala i popentrala se na sve zagorske vrhove, od Medvednice do Ivanščice, na Velebitu mi nije bilo baš lako; posebno teško mi je bilo hodati po Premužićevoj stazi. Ne sjećam se više svih detalja toga planinarskog pohoda, no sjećam se da smo se prvi dan od Oltara popentrali do planinarskog doma na Zavižanu i tamo prenoćili. Sljedeći dan razgledali smo meteorološku postaju i popeli se na Veliku tj. Zavižansku kosu na visini od 1620 m n.v. pa odozgo gledali naše lijepo plavo more i kvarnerske otoke.
Nakon toga prošetali smo se - tada još nisam bila Stara vrtlarica jer sam tek počela studirati agronomiju, no biljke su me oduvijek zanimale - do 15-ak minuta udaljenog Velebitskog botaničkog vrta koji je osnovan 1967. godine na inicijativu dr. Frana Kušana, profesora na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu.

foto: NP Sjeverni Velebit

A na mrežnoj stranici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit čitam da se taj botanički vrt nalazi na nadmorskoj visini od 1480 metara. U njemu raste oko 300 biljnih vrsta; neke su samonikle, a neke su donesene s ostalih dijelova Velebita. Najpoznatija je dakako velebitska degenija (Degenia velebitica) kojoj ćemo nekom drugom zgodom posvetiti cijeli listić, no zanimljive su i ostale biljke koje tamo rastu: hrvatska sibireja (Sibirea altaiensis ssp. croatica), krški runolist (Leontopodium alpinum ssp. krasense), velebitski klinčić (Dianthus velebiticus), Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica). Biljne vrste u vrtu označene su pločicama - šetnja i razgledavanje traje oko 60 minuta - a posebno je upečatljiva velika kamenjara bogata biljkama.
Velebitski botanički vrt najbolje je posjetiti u lipnju ili srpnju – i mi smo bili tamo u to doba - kad većina biljaka cvate. U vrtu se nalazi botanička stanica, odmorište i klupe za posjetitelje, a na postavljenim poučnim panoima mogu se pročitati podaci o prirodnoj vrijednosti botaničkog vrta.
Kad smo razgledavanje sjevernog Velebita priveli kraju, grupa s kojom sam bila na tom planinarskom pohodu nastavila je obilaziti i srednji Velebit. No ja na moju veliku žalost nisam mogla s njima ići dalje jer sam morala otići u Motovun gdje sam sudjelovala u programu Mladih istraživača s našeg fakulteta koji se provodio u motovunskim vinogradima.
No budući da još nemam namjeru zauvijek otploviti u daleka svemirska prostranstva, nadam se da ću naći neki način da u dogledno vrijeme odem na izlet - ne mogu se više pentrati po planinama, al mogu se uz pomoć svog rasklopivog štapa malo prošetati i gledati kak se penjači pentraju po stijenama – i na srednji i južni dio našeg prelijepog Velebita.

Oznake: osvrti


- 23:02 - Komentari (22) - Isprintaj - #

22.10.2021., petak

Slavimo slavno


Iako sam u dobi od pet godina razrezala lijevu ruku na poklopcu od konzerve i palac mi na toj ruci nikad nije funkcionirao kako treba, ipak sam uspjela završiti osnovnu glazbenu školu - svirala sam klavir. Sve note koje sam u tih 6 godina glazbenog školovanja prikupila spremila sam prije odlaska na svoje prvo radno mjesto u ormar na terasi naše zgrade i tamo su mirovale dugi niz godina. A kad je moj nećak pohađao srednju glazbenu školu iščeprkao ih je iz ormara i donio u stan pa su se vratile na naš pianino na kojem je vježbao. Među tim notama bile su i Etide Franza Liszta koje se uče svirati tek u šestom završnom razredu osnovne glazbene škole jer su poprilično teške. Ja ih nikad nisam naučila svirati bez greške, pogotovo ne u tempu navedenom u notama.
Ferenz Liszt, svima znan austrijsko-mađarski skladatelj, pijanist i dirigent, rođen na današnji dan, 22. listopada 1811. godine u Doborjanu, u mađarskome dijelu Gradišća, od oca Mađara i majke Austrijanke, čitam na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, “uz F. Chopina bio je najveći pijanist svojega doba i vjerojatno najveći glasovirski virtuoz uopće. A njegove izvanredne pijanističke sposobnosti u mnogočemu su odredile i njegov način skladanja za glasovir. Lisztov glasovirski opus dijeli se na izvorne skladbe te na transkripcije i parafraze djela drugih autora. Obje skupine sadrže skladbe najvećih tehničkih zahtjeva, do krajnjih granica mogućnosti izvođenja na glasoviru. Lisztov sveukupni opus sastoji se od više od 700 djela, od čega više od 400 za glasovir, 42 za orgulje/harmonij, 72 sakralna i 21 komorno djelo, 55 zborskih skladbi, 82 pjesme, jedna opera i drugo. Značajan je i njegov orkestralni opus od 40 djela. Liszt je izgradio i novi oblik orkestralne glazbe - jednostavačnu simfonijsku pjesmu, kao karakteristični uzorak programne glazbe romantizma, a skladao ih je 13. Usto sklada i brojne etide, balade, nokturna, poloneze i druge skladbe za klavir, dva klavirska koncerta, nekoliko djela za orgulje, oratorije i mise. Bio je inovator na području harmonije: njegovi harmonijski sklopovi nerijetko su nadilazili okvire klasičnih sustava i nagovijestili razvoj harmonijskoga mišljenja u XX. stoljeću."
Ferenz Liszt je koncertirao od svoje devete godine, a u razdoblju od 1838 – 1847. god. održao je koncertne turneje po cijeloj Europi, a publiku je fascinirao svojom muzikalnošću, virtuozitetom i umjetničkim temperamentom. Kao kompozitor i pedagog bio je vodeća ličnost tzv. Novonjemačke škole, odn. neoromantičkog stila. Djelovao je kao kompozitor, virtuoz, dirigent i pedagog - odgojio je više od 400 učenika. Bio je zaštitnik i propagator mnogih glazbenika, a kao organizator glazbenog života značajno je utjecao na razvoj glazbe 19. stoljeća. Kao pijanist izgradio je modernu klavirsku tehniku te dao klaviru gotovo orkestralan volumen i sjaj iskorišćujući dotad neslućene mogućnosti klavirskoga zvuka.
Život Ferenza Liszta je bio buran, nemiran i uzbudljiv, a sam je Liszt bio i veoma duhovit. Poznata je anegdota o tome kako je za vrijeme koncerta u Rusiji, kojem je prisustvovao i ruski car Nikolaj I, Ferenz Liszt iznenada prestao svirati. Car je naime u svojoj loži počeo prilično glasno razgovarati sa svojim dvorjanima. "Zašto ste prestali svirati?" upitao je monarh. "Kad imperatori govore, ostali moraju šutjeti" kratko je odgovorio Liszt.
A na portalu Bitno.net doznajem da je ovaj veliki skladatelj uglazbio i jednu pjesmu na hrvatskom jeziku. Naime, 1863. godine dok je boravio u Rimu, u Europi se obilježavala 1000. obljetnica početka djelovanja svetih Ćirila i Metoda, apostola Slavena. Za tu je prigodu Liszt uglazbio pjesmu “Slavimo slavno, Slaveni” grofa Mede Pucića, dubrovačkog književnika i političara. Kako bi ju Liszt razumio, svećenik Stjepan Mlinarić preveo je tekst na njemački jezik (“Lasst uns rühmen felerich, wir Slawen”). A kako je došlo do nastanka ove skladbe još uvijek nije posve razjašnjeno. No poznato je da je Franz Liszt bio zainteresiran za folklornu glazbu: najpoznatiji primjer su njegove Mađarske rapsodije. Zanimala ga je i južnoslavenska glazba i kultura - poznato je da je 1846. godine posjetio Zagreb i Samobor te održao koncert - a prijateljevao je i s hrvatskim skladateljima, među kojima su bili Franjo Kuhač i Ferdo Livadić.
Kratku skladbu “Slavimo slavno, Slaveni” Liszt je napisao u himničnom stilu za četveroglasni muški zbor uz pratnju orgulja, a uporabio je motive hrvatske folklorne glazbe kako bi dobila na autentičnosti. Originalni manuskript koji se sastoji od tri stranice čuva se u Weimaru, a djelo je prvi put izvedeno u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 5. srpnja 1863. godine, na svetkovinu sv. Ćirila i Metoda. Iste je godine izvedeno i u Beču, Pragu i Brnu.
Poslušajmo i mi na Lisztov rođendan njegovu lijepu skladbu Slavimo slavno Slaveni!


Oznake: osvrti


- 14:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

20.10.2021., srijeda

Svaki dan jedna jabuka


Jedna od prvih voćaka koje sam posadila u svom malom voćnjaku bila je velika bijela kanadska reneta, u svijetu poznata pod imenom Grosse reinette du Canada ili Grosse reinette d'Angleterre odnosno Reinette blanche du Canada. Vrlo je to stara sorta jabuke nepoznata porijekla; pretpostavlja se da porječe iz Francuske jer je u jednom francuskom pomološkom katalogu opisana daleke 1771. godine. Ta je izvrsna sorta potkraj 19. i na početku 20. st. bila jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih trgovačkih stolnih sorta jabuka i skupo se prodavala u specijaliziranim prodavaonicama. I u našim je krajevima, osobito u Hrvatskom zagorju, znana odavno, a poznatija je pod skraćenim nazivom kanada. Osim u Francuskoj uzgaja se i u ostalim europskim zemljama te u Kanadi, kamo su je vjerojatno prenijeli europski doseljenici. Cijeli tekst o toj staroj sorti jabuka, ako vas zanima, možete pročitati kod Stare vrtlarice.


A zašto se Litterula danas raspričala o jabukama? E pa zato što je sutra Dan jabuka kojega je britanska dobrotvorna organizacija Common Ground pod nazivom Apple Day pokrenula 21. listopada 1990. godine s namjerom da taj dan postane jesenski praznik koji će ljude podsjećati na stare sorte jabuka kojima prijeti izumiranje. Osim toga željeli su ukazati i na problem očuvanja raznolikosti krajolika. Prva proslava Dana jabuka održana je na starom Sajmu jabuka u londonskom Covent Gardenu, a u godinama koje su slijedile obilježavanju su se pridružile brojne slične udruge, organizacije i ustanove kao što su hortikulturna društva, škole, fakulteti, udruge za zaštitu okoliša, restorani, trgovine, lokalne tržnice, muzeji i galerije u mnogim zemljama diljem svijeta. Na proslavama Dana jabuka sudjeluju brojni uzgajivači jabuka, rasadničari, prerađivači jabuka, lokalne tržnice, pisci i ilustratori knjiga o jabukama i svi ostali koji se jabukama bave, a to pokazuje koliko nam jabuke znače i koliko su nam uzgoj i konzumacija jabuka važni.
A na stranicama Gospodarskoga lista čitam da „svjetska proizvodnja jabuka iznosi oko 70 milijuna tona. Najveći proizvođači jabuka u svijetu su Kina s 44 milijuna tona, zatim zemlje EU s oko 10,7 milijuna tona, SAD s 4,7 milijuna tona, Turska s 2,8 i Indija s 2,3 milijuna tona. Najveći proizvođači u EU su: Poljska s 2,9 milijuna tona, Italija s 2,1, Francuska s 1,4 milijuna tona te Njemačka s 990 tisuća tona i Španjolska s 550 tisuća tona. U Hrvatskoj se godišnje proizvede oko 70 tisuća tona jabuka, a tom proizvodnjom bavi se 19210 gospodarstava, a od ukupnog broja gospodarstava čak 17 491 su gospodarstva manja od jednog hektara. U Hrvatskoj se najčešće uzgajaju sorte: idared (33 %), golden delicious (13 %), jonagold (9 %), gala (7 %) i grany smith (5 %), a ostale sorte čine 35 %. Najviše površina pod jabukom nalazi se u Osječko–baranjskoj županiji.“
Jabuka se smatra jednom od najzdravijih voćnih vrsta jer plod srednje veličine daje oko 95 kalorija, obiluje vitaminom C, a sadržava antioksidanse i pektin za koje se smatra da imaju koristan utjecaj na zdravlje srca. Pojedemo li svaki dan po jednu jabuku smanjujemo rizik od kardiovaskularnih i srčanih bolesti te rizik od moždanog udara. Osim toga jabuke nam daju osjećaj sitosti jer sadržavaju oko 4 grama vlakana, što je 10 -15 % dnevnih potreba.
Eto, nakon svega što smo čuli o jabukama nadam se da ćemo sutra svi zajedno veselo proslaviti Dan jabuka, pojesti po jednu jabuku i očuvati zdravlje naših srdaca.

Oznake: osvrti


- 13:47 - Komentari (17) - Isprintaj - #

16.10.2021., subota

Šnita kruha

Naša Staramama je gotovo sve što je bilo potrebno za prehranu obitelji - kupovala je samo šećer, ulje i slične sitnice - uzgajala na svom gospodarstvu. Sve dok nije onemoćala imala je u štali kravu, u kokošinjcu kokice i piliće, u svinjcu pajceke, a u velikom vrtu, na njivama, u vinogradu i u voćnjaku uzgajala je povrće, grah, krumpir, žito, orahe, vinovu lozu, jabuke, kruške, marelice i šljive. Kuhala je pekmez, sušila voće, kiselila zelje, sušila šunke i špek, spremala zalihe pečenog mesa u masti, pravila sir, pekla kruh, mlince, gibanicu, buhtle, štruklje... Kad bi svi mi došli k njoj, primjerice za Sve svete kad smo išli na groblje, ona bi dan prije ispekla kruh, gibanicu od oraha i čokolade i zamijesila rezance, a ujutro bi skuhala kokošju juhu i krumpir u ljusci i pripremila odojka za pečenje. Kad bi se vratili s obilaska naših dragih – ona nije išla s nama, više je voljela svoje pokojne sama na miru pozdraviti tih dana – čekala nas je s gotovim ručkom, a stol bi već bio postavljen, juha procijeđena, rezanci skuhani, salata napravljena, restani krumpir zgotovljen, odojak pečen. Znalo je bi biti jako zima tih dana, a ponekad bi zalepršala i pokoja pahulja pa smo se svi nakon povratka s groblja okupili kraj njenog špareta i grijali promrzle prste. A onda bi sjeli za stol, jeli, pili i sve do sumraka prisjećali se svih naših dragih. Uvijek smo znali prije rastanka i odlaska svojim kućama zapjevati i po nekoliko naših pjesama. Sva ta hrana koju je Staramama pripremala svaki put nas je ponovno zbližila i podsjetila nas da nismo sami, svatko u svom svijetu, i da nas zauvijek veže taj obiteljski duh.
A zašto se Litterula baš danas raspričala o hrani? E pa zato što se danas širom svijeta obilježava Svjetski dan hrane. A na stranici Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije čitam da je “ tema ovogodišnjeg svjetskog dana hrane: Naša djelovanja su naša budućnost. Bolja proizvodnja, bolja prehrana, bolji okoliš i bolji život.
Bit obilježavanja svjetskog dana hrane nije samo u slavljenju predivne hrane za koju imamo povlasticu da konzumiramo svaki dan, već je i u podizanju svijesti o ljudima koji nemaju takvu povlasticu. Mnoštvo ljudi diljem svijeta pati od gladi. Glad je veliki problem u mnogim zemljama, a mi moramo učiniti više da podignemo svjesnost i potaknemo borbu protiv ovog problema kako bi postigli cilj 0% gladi do 2030 g.
Evo i nekoliko zanimljivih činjenica o hrani u svijetu koje je objavila Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu FAO:
Više od 3 milijarde ljudi odnosno 40% svjetske populacije si ne može priuštiti zdravu prehranu
• Mali uzgajivači hrane još uvijek proizvode više od 33% hrane u svijetu unatoč izazovima kao što su siromaštvo ili nedostatak financija, edukacija i tehnologije
• 20 % više žena od muškaraca u dobi od 25 – 34 godine žive u ekstremnom siromaštvu, a više od 18% žena žive s manje od 1.9 $ odnosno 13 kn dnevno
• 14% proizvedene hrane u svijetu se baci zbog neadekvatne berbe, rukovanja, skladištenja i prijevoza, a 17% se baci od strane potrošača
• 55% svjetske populacije obitava u gradovima, a to će se povećati na 68% do 2050 g.
• 10% ljudi je pogođeno nesigurnom hranom kontaminiranom bakterijama, virusima, parazitima ili pak kemijskim zagađivačima



Eto, tako kažu stručnjaci za hranu, a ja ću samo još dodati: nadam se da danas ni jedno dijete neće umrijeti zato što nije dobilo za ručak bar šaku riže, šalicu graha ili šnitu kruha.

Oznake: osvrti


- 11:41 - Komentari (25) - Isprintaj - #

12.10.2021., utorak

Oranžerija


Kao preživahno, nemirno i neumorno dijete - riječ je o vremenu kad sam pohađala niže razrede osnovne škole - vječito željno raznih dogodovština i pustolovina, iz škole se nisam vraćala kući uvijek istim putem: od stare škole po pločniku uz dosadnu asfaltiranu cestu ravno do zgrade u kojoj smo stanovali. Puno zabavnije i zanimljivije je bilo vraćati se doma po stazi uz željezničku prugu ili preko brijega. A kad smo išle preko brijega, moje prijateljice i ja, prolazile smo pokraj njive na kojoj je u jesen rasla bijela repa - bilo mi je tada najdraže izabrati jednu lijepu srednje veliku repu, iščupati je i lišćem postrugati s nje zemlju, još malo postrugati noktima pa onda zubima oguliti i pomalo grickati. Dok smo trčkarajući grickale repu prošle bismo pokraj stare napuštene djelomično uništene oranžerije koja se nalazila na padini brijega ispod starog dvorca. Tada nisam znala ni kakav je to dvorac niti kakva je to kućica - mi smo to nazivali paviljon - ispod njega. A dvorac je tada bio Odgojni zavod za napuštene i problematične djevojke poznat pod nazivom Sovinjak.

Foto:internet

No danas znam da je to dvorac Gornja Bedekovčina, nekadašnje plemićko ladanjsko prebivalište, koji je smješten na samom vrhu brežuljka odakle se pruža vidik na dolinu Krapine i sjeverne obronke Medvednice. To je barokni dvorac izgrađen oko 1750. g. koji je pripadao obitelji Bedeković od Komora. Dvorac je ženidbenom vezom kasnije prešao u vlasništvo obitelji Galjuf, a 1887. godine kupuje ga Viktor barun Vranyczany-Dobrinović. Zadnji vlasnik dvorca i imanja, prije preuzimanja od strane države nakon završetka 2. svjetskog rata, bio je industrijalac Müller, a 1945. godine dvorac Gornja Bedekovčina stavljen je na raspolaganje Ministarstvu socijalnog staranja Narodne republike Hrvatske za organiziranje Odgojnog zavoda za žensku mladež. Tada se smatralo da je rad najjače odgojno sredstvo pa su djevojke radile u vrtu, u krojačkoj i kožnogalanterijskoj radionici, u štampariji, knjigovežnici te frizerskom salonu. Radilo se na ideološkom, moralnom i političkom uzdizanju, na taj način rješavali su se odgojni problemi, naročito discipline, učenja i rada. Pod nazivom Odgojni dom Bedekovčina ta ustanova i danas djeluje i pruža brojne usluge socijalne skrbi. No taj dom zaslužuje cijeli post pa ću vam o njemu nešto više reći nekom drugom zgodom.
Vratimo se sada dvorcu i perivoju koji ga okružuje, što mene kao agronoma najviše zanima.
Dvorac Gornja Bedekovčina je barokni jednokrilni dvorac koji pripada prvoj spomeničkoj kategoriji, dobro je očuvan i održavan, a nalazi se u sredini lijepoga pejzažnoga perivoja. Kad je dvorac sagrađen, najvjerojatnije je oko njega bio uređen – nema pouzdanih podataka o njegovu izgledu - barokni perivoj. Kasniji izgled perivoja vidljiv je na katastarskoj karti iz 1897. godine kada je zauzimao površinu od 4,7 hektara i bio uređen kao pejzažni perivoj u sklopu kojega su postojala i tri jezera. Unutar perivoja već je tada bila izgrađena klasicistička oranžerija – došla je konačno na red i moja oranžerija s početka priče - koja je očuvana do danas. Ta je oranžerija - staklenik tj. zimski vrt za uzgoj naranči, limuna i ostalog osjetljivog južnog bilja u doba renesanse bio je zaseban dekorativni arhitektonski objekt, a u doba baroka redovito se nalazi uz dvorove i palače - jedini je očuvani primjer takvoga objekta u Hrvatskome zagorju. Pokraj oranžerije nalazila su se dva vrta u kojima se uzgajalo povrće i cvijeće, a služili su i kao rasadnici. Prema perivoju je s jugozapada vodila 540 m duga aleja. Dolaskom obitelji Vranyczany potkraj 19. stoljeća Viktor Vranyczany-Dobrinović zapustio je staru ulaznu cestu za kočije s jugozapada i posadio aleju divljih kestena s jugoistoka, koja vijuga perivojem prema dvorcu – to je i danas prilazna cesta. Sagradio je paviljon, kuglanu i tenisko igralište, kojih danas više nema.
Perivoj je 1965. godiine zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture, a površina perivoja uvrštena je i u ekološku mrežu zaštićenih područja na području EU (Natura 2000).

Iz knjige Mladena Obad Ščitaroci (1991). Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja

Danas je perivoj poprilično zapušten. Očuvano je drveće koje se sve te duge godine zapravo samo za sebe brinulo: drvored divljih kestena (Aesculus hyppocastanum), nekoliko skupina smreka (Picea excelsa), platana (Platanus occidentalis), žalosnih vrba (Salix babylonica), brijesta (Ulmus campestris), klena (Acer campestre), javora mliječa (A. platanoides), jasena (Fraxinus excelsior) i ariša (Larix europaea). Posebno se ističu dvije crvene bukve (Fagus silvatica var. atropurpurea), od kojih je ona starija doista impozantna – opseg debla u prsnoj visini joj je 3.60 m. Od očuvanih elemenata perivoja mogu se prepoznati i dva cvjetnjaka, a ni jedno jezero više ne postoji. Zelenilo perivoja u lošem je stanju, velik broj postojećih stabala oštećen je ili zapušten zbog neodržavanja, iščezla su mnoga stara i vrijedna stabla. No korisni vrt: povrtnjak i voćnjak ispred oranžerije, još uvijek postoji.
A nedavno sam čula da Općina Bedekovčina zajedno s partnerima iz Slovenije, Poljske, Italije i Hrvatske sudjeluje u provođenju projekta 'HIstorical CAstle ParkS' (HICAPS) koji je sufinanciran iz programa Europske unije – Interreg Central Europe. Projektne aktivnosti u Bedekovčini usmjerene su uređenju dijela perivoja uz dvorac Gornja Bedekovčina uz promicanje perivojne baštine i kulture prostora kao važnih čimbenika kulturnog identiteta te potencijala/resursa za lokalni i regionalni razvoj.
Ne znam u kojoj fazi je trenutno taj projekt, no znam da stručnjaci za zaštitu prirode kažu da “na području parka oko dvorca Bedeković i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen. Zahvate treba planirati na način da se izbjegnu ili na najmanju moguću mjeru svedu oštećenja prirode. Dopuštenje za sve zahvate i radnje u parku dvorca Bedeković izdaje upravno tijelo u županiji nadležno za poslove zaštite prirode. Za građenje i izvođenje radova i zahvata na području parka nadležno tijelo za poslove zaštite prirode utvrdit će posebne uvjete zaštite prirode u postupku izdavanja lokacijske dozvole. Tijekom izvođenja zahvata nositelj zahvata je dužan djelovati tako da u najmanjom mjeri oštećuje prirodu a po završetku zahvata dužan je u zoni utjecaja zahvata uspostaviti ili približiti stanje u prirodi onom stanju koje je prethodilo zahvatu.”
A stručnjaci koji su pripremili akcijski plan revitalizacije kažu da je “Obnova kompleksan analitički i kreativni proces unutar kojeg se isprepliće više pristupa – konzervacija, revitalizacija, restauracija, rekonstrukcija, ali i reinterpretiranje nestalih perivojnih elemenata. Pri tome potrebno je voditi računa o stvarnim potrebama današnjih korisnika te pažljivom uklapanju sadržaja koji se uvode. Prioritet prilikom odabira sadržaja bi trebali biti sadržaji vezani uz kulturu, umjetnost, edukaciju, sport te sadržaji koji promiču ekologiju i održivost. Cilj revitalizacije perivoja je stvaranje slikovitog, autentičnog i vizualno atraktivnog mjesta, povezanog s duhom mjesta koje je svojevrsna poveznica s prošlošću, ali i budućnošću. Povijesnim stazama, ali i cjelokupnom prostoru perivoja daje se dodatna vrijednost kroz sadržaje pristupačne svim skupinama korisnika koji bi stvorili poticajno društveno okruženje i jačali gospodarsku aktivnost s naglasnom na razvoj izletničkog turizma. Poseban naglasak su sadržaji kojima bi se promovirala održivost i edukacija te oplemenila ekološka raznolikost ovoga kraja.
A Litterula kaže: nadam se da će se izvođači radova dosljedno pridržavati navedenih odredbi i revitalizirati naš lijepi perivoj na najbolji nogući način.

Oznake: osvrti


- 12:26 - Komentari (20) - Isprintaj - #

28.09.2021., utorak

Mali ličilac



Budući da još uvijek veći dio dana provodim u krevetu, a ne u vrtu, a ležećki ne mogu ni štrikat ni šivat ni digitalizirat stare tekstove, dosadu mi i dalje ublažava televizija. Pa tako svako jutro malo pogledam kaj su zanimljivoga našli američki sakupljači. I što vidim? Vidim da jako vole sve vrste neonskih reklama. Pa sam se jutros prisjetila naših takvih reklama koje bi me dočekale na krovovima zgrada koje okružuju glavni zagrebački trg svaki put kad bih doputovala vlakom u Zagreb, moj rodni grad, pa se od Glavnog kolodvora prošetala do Trga. A jedna od tih velikih neonskih reklama na zagrebačkim krovovima bila je i mali ličilac, znak kojega je osmislio Milan Vulpe, hrvatski slikar i dizajner, jedan od začetnika grafičkoga dizajna u Hrvatskoj, rođen u Dubrovniku 22. II. 1918. godine. Oblikovao je vinjete, znakove, oglase, plakate, prospekte, spomenice, kataloge, ambalažu i svijetleće reklame za brojne tvornice, poduzeća i ustanove. 1980. godine dobio je nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo, a umro je u Zagrebu 21. X. 1990.
No danas na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu tih reklamnih znakova oblikovanih neonskom rasvjetom - bilo ih je možda tridesetak - više nema. Neke su nestale devedesetih godina, a preostale su uklonjene 2010. god. nakon Odluke o komunalnom redu. Uklonjene su bez obzira na njihov značaj i umjetničku vrijednost.

izvor fotografije: internet

Reklama Mali ličilac, kolko sam uspjela saznati na mrežnim stranicama, bila je postavljena krajem 50-ih godina 20. st. na uglovnicu na zapadnom dijelu Trga. Svoju inačicu tog Vulpeovog znaka na krov novog Muzeja suvremene umjetnosti postavio je 2009. Dalibor Martinis, jedan od rijetkih umjetnika koji se zainteresirao za opus Milana Vulpea i u njegovom djelu pronašao inspiraciju za svoje vlastito umjetničko djelovanje. No danas ni tu instalaciju na krovu MSU-a ne možemo vidjeti jer se nekoliko godina nakon postavljanja počela kvariti, baš kao što se događalo i sa starom Vulpeovom reklamom dok je svijetlila na Trgu. I ona se više puta kvarila i bila rekonstruirana. Martinis je vjerojatno želio zadržati staru tehnologiju zbog njene draži i šarma, no održavanje tih neonskih reklama je poprilično skupo, a nema više ni obrtnika koji su se time bavili.
I tako je Mali ličilac Milana Vulpea, kao i ostale slavne stare reklame sa zagrebačkih krovova, zaboravljen. I čini se da nitko ne zna gdje je. Možda je završio na nekom smetlištu, možda je bačen u Savu ili u neko jezero...
Pa zar nisu mogli oni koji o tome odlučuju bar neke od tih neonskih reklama sačuvati - pa to su ipak bili umjetnički radovi i svojevrsno urbano kulturno naslijeđe. Ako ne smiju biti na krovovima mogli su bar one najljepše spremiti ili izložiti u Tehničkom ili nekom sličnom zagrebačkom muzeju?! Pa čak i ako više ne svijetle!

Oznake: osvrti


- 18:15 - Komentari (23) - Isprintaj - #

25.07.2021., nedjelja

Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba


Dok je velika obitelj - mama, tata, baka, djed i djeca – sve do sredine 20. stoljeća živjela zajedno, bake i djedovi su se brinuli za unuke dok su roditelji radili - na selu najčešće na njivi i u štali, a u gradu na raznim poslovima. Dok je bila u snazi kuhala je baka kao glavna gazdarica, a kad je baka onemoćala kuhala je mlada gazdarica, najčešće snaha. Ona je najčešće i njegovala onemoćale roditelje sve do njihova odlaska u vječna lovišta i na vječne zelene poljane. Kad sam ja bila mala više nije bilo tako; obitelj se počela razdvajati, snaha više nije udajom dolazila u kuću nego se mlada obitelj osamostaljivala i živjela odvojeno od baka i djedova u svojim stanovima ili kućama, često u udaljenim gradovima i selima. Pa su djeca počela odlaziti u vrtiće ili su ih čuvale dadilje, a sve manje bake koje su također sve češće radile ili su živjele predaleko da bi mogle svaki dan dolaziti k djeci. Kako su se i mame sve češće zapošljavale nije bilo nikoga u kući tko bi njegovao bake i djedove pa su se počeli otvarati domovi za stare i nemoćne koji zbrinjavaju ljude koji ne žele ostati kod kuće, ne mogu sami kuhati i odravati stan ili kuću, ili ih djeca smjeste u domove kad se ne mogu za njih brinuti.


U posljednjih dvadesetak godina dok sam s VelkomBebom povremeno po desetak dana boravila u tim domovima nagledala sam se svega. Neki ljudi su bili ljuti što su ih djeca smjestila u dom, neki su bili realni i pomirili su se sa situacijom, a nekima je bilo bolje nego kod kuće. U velikim domovima postoji niz aktivnosti u kojima ljudi mogu sudjelovati a mogu se baviti i svojim hobijima. U malim domovima je malo drugačije; oni ne mogu organizirati te aktivnosti za zabavu pa je ljudima, ako ne mogu odlaziti u udruge, ako su slabije pokretni ili nemaju dovoljno novaca, što je također dosta često jer im penzija pokriva troškove doma i ništa im ne ostane za đeparac, pa je ljudima često dosadno. Dok smo sjedili popodne uz kavicu primjetila sam da ne žele čavrljati međusobno, ne žele slušati priče i sjećanja ostalih korisnika doma. Kad bi netko od djece došao u posjet roditeljima uvijek bi dolazili, sjedali uz njih i započinjali razgovor. Željeli su kontaktirati s ljudima iz vanjskog, a ne iz njihovog malog zatvorenog svijeta. A to je znak da taj sustav malih domova za starije osobe nije dobar. U domove bi trebali ići, dok su još zdravi i u snazi, samo ljudi koji to žele. Za većinu starijih ljudi, pogotovo žena koje još mogu same kuhati i žele si same peći kolače, bolje bi bilo kad bi ostajali doma ili u blizini svoje djece, a da im njegovatelji/ce dolaze pomagati. Na sreću to danas omogućavaju razne udruge koje šalju gerontodomaćice ljudima, najčešće bakicama koje su ostale same u udaljeni selima, ali i u gradovima.
Što se mene tiče, ja bih najradije sad ili odmah išla u gradski dom jer unučad koju bi trebalo čuvati nemam, kuhati više ne mogu, ni kolače baš često ne pečem, radije bih išla bih pjevat u crkveni zbor, uključila bih se u aktivnosti u župi i u domu koje bi mi bile po volji, išla bih svaki dan u šetnju, svaki tjedan na koncerte, u kazalište ili u kino, u knjižnicu na predstavljanja knjiga i sična događanja i priključila bih se čitateljskom klubu, bavila bih se fotografijom, crtala bih i popunjavala svoje listiće na blogu.
A zašto se Litterula danas raspričala o bakama, djedovima i domovima? Zato što se danas prvi put, odredbom pape Franje od 31. siječnja 2021. god., obilježava Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba. Papa Franjo najavio je da će se ovaj dan obilježavati svake godine u četvrtu nedjelju u srpnju koja se najviše približava blagdanu sv. Joakima i Ane, Isusovih bake i djeda. Ove godine je to današnja nedjelja, 25. srpnja 2021. Papa Franjo često poziva društvo da se skrbi o starijim osobama jer su one izvor mudrosti i iskustva te kritizira kulturu odbacivanja kojom suvremeno društvo isključuje ljude kad više nisu produktivni i kaže da je „starost dar i da su bake i djedovi spona koja povezuje naraštaje kako bi se mladima prenijelo iskustvo života i vjere. Bake i djedovi su često zaboravljeni, dodaje Papa, zaboravljamo to bogatstvo čuvanja korijenâ i prenošenja znanja i iskustva“. Osim toga Papa Franjo nas opominje da je važno da se bake i djedovi susreću s unucima i da se unuci susreću s djedovima i bakama, jer – kako kaže prorok Joel – bake i djedovi će sanjati pred svojim unucima, imat će snove i velike želje, a mladi, uzimajući snagu od svojih djedova i baka ići će dalje kroz život...

Oznake: osvrti


- 11:15 - Komentari (28) - Isprintaj - #

12.07.2021., ponedjeljak

Zaslužena mirovina


Roditelji koji ne žele svoju djecu s različitim poteškoćama i s najtežom invalidnošću smjestiti u ustanove za njihovo zbrinjavanje, dobili su 2007. godine mogućnost da prihvate status roditelja njegovatelja. Status roditelja njegovatelja reguliran je Zakonom o socijalnoj skrbi koji kaže da se taj status "priznaje jednom od roditelja djeteta s teškoćama u razvoju ili osobe s invalidnošću ako ispunjava jedan od sljedećih uvjeta:
1. Potpuno je ovisno o pomoći i njezi druge osobe jer mu je zbog održavanja života potrebno pružanje specifične njege izvođenjem medicinsko-tehničkih zahvata za koju je prema preporuci liječnika roditelj osposobljen
2. U potpunosti je nepokretno unatoč ortopedskim pomagalima
3. Ima više vrsta teških oštećenja (tjelesnih, mentalnih, intelektualnih ili osjetilnih) zbog kojih je potpuno ovisno o pomoći i njezi druge osobe pri zadovoljavanju osnovnih životnih potreba."

Do konca svibnja 2020. godine naknada za roditelje njegovatelje iznosila je pet socijalnih osnovica što je bilo 2500 kuna, a tada je naknada povećana na osam osnovica što iznosi 4000 kuna. Status roditelja njegovatelja i njegovatelja osobe s invaliditetom u Hrvatskoj trenutno koristi 4859 osoba. Od 2017. godine status njegovatelja mogu dobiti i bračni ili izvanbračni drugovi, formalni ili neformalni životni partneri osobe s invalidnošću koji se o njima brinu 24 sata na dan. Do tada je taj status u sustavu socijalne skrbi bio rezerviran isključivo za roditelje djece s najtežim poteškoćama. Roditelj njegovatelj i njegovatelj osim prava na novčanu naknadu, ostvaruje i prava iz mirovinskoga osiguranja, zdravstvenoga osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti, kao zaposlena osoba prema posebnim propisima. U zakonu piše također da osobe sa statusom njegovatelja ostvaruju odgovarajuća prava iz Zakona o radu, a jedno od tih prava je i pravo na 4 tjedna odmora tijekom godine. No to pravo praktički je gotovo nemoguće ostvariti, jer je teško naći nekoga tko će roditelja njegovatelja za to vrijeme zamijenjivati.
Zakon o socijalnoj skrbi kaže i to da je "osoba s invalidnošću osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invalidnosti. A dijete s teškoćama u razvoju, po tom zakonu je "dijete koje zbog tjelesnih, senzoričkih, komunikacijskih, govorno-jezičnih ili intelektualnih teškoća treba dodatnu podršku za učenje i razvoj, kako bi ostvarilo najbolji mogući razvojni ishod i socijalnu uključenost."
Dijete s najtežim poteškoćama i osoba s invalidnošću može ostvariti i druga prava iz sustava socijalne skrbi, npr. osobnu invalidninu i doplatak za djecu.
Status njegovatelja može ostvariti i jedan od članova obitelji koji živi u istoj obiteljskoj zajednici tj. kućanstvu
a) ako su roditelji djeteta s teškoćama u razvoju umrli
b) ako nijedan od roditelja ne živi s djetetom niti se o njemu brine
c) ako živi s djetetom, ali se nije u mogućnosti brinuti o njemu zbog svog psihofizičkog stanja
d) ako u jednoroditeljskoj obitelji ima dvoje ili više djece s teškoćama u razvoju, odnosno osoba s invalidnošću.
Pravo na status roditelja njegovatelja može se priznati roditelju do navršene 65. godine života, a dulje ako se pružanje pomoći i njege ne može osigurati od strane druge osobe iz obitelji.
Pravo na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja prestaje:
1. na zahtjev roditelja njegovatelja ili njegovatelja,
2. ako nije u mogućnosti pružati potrebnu njegu djetetu zbog svojeg psihofizičkoga stanja,
3. ako zbog neopravdanih razloga ne obavlja poslove njegovatelja,
4. ako se nalazi u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru ili na izdržavanju kazne zatvora u trajanju duljem od 2 mjeseca,
5. kada navrši 65 godina života, osim u slučaju ako se pružanje pomoći i njege ne može osigurati putem članova obitelji s kojim živi u obiteljskoj zajednici,
6. smrću djeteta, roditelja njegovatelja ili njegovatelja.
Rješenje o priznavanju prava na status roditelja njegovatelja donosi nadležan Centar za socijalnu skrb uz suglasnost nadleżnog Ministarstva.
Sve smo dakle razjasnili što se tiče zakona. I sve je to divno i krasno, blago si ga nama. Ali ima tu jedan mali problem. Kad roditelj njegovatelj navrši 65 godina ima pravo, ako želi, ići u penziju. Ali ako ode u penziju, dobit će manje novaca te, ako nema člana obitelji koji bi preuzeo status njegovatelja, i dalje obavljati isti posao. A to nitko normalan neće učiniti. Dakle, roditelj može ići u penziju ako svoje dijete smjesti u dom ili nađe njegovateljicu koja će ga zamijeniti i njegovati njegovo dijete, koje usput rečeno i nije dijete nego je odrasla osoba koja je visoka 173 cm i teška 73 kg, ne jede, ne sjedi i ne hoda samostalno, ne govori i ne služi se rukama, kratko rečeno na nivou je novorođenčeta. Ako takvu osobu, koja je usput rečeno kod kuće poživjela dvadesetsedam godina a da ni pet minuta nije bila u bolnici, koja jede miksanu hranu na žlicu i pije vodu iz čaše, smjestite u neku ustanovu, oni će joj staviti kanilu, hraniti je na sondu itd. i ona će u roku od tjedan dana završiti u bolnici s visokom temperaturom, infekcijom mokraćnih puteva i bronhitisom ili upalom pluća. Dakle, ako roditelj ne može više biti njegovatelj i želi ići u mirovinu, a nema člana obitelji koji bi mogao preuzeti status njegovatelja trebala bi postojati neka ustanova ili agencija koja bi zapošljavala njegovatelje/ice koje bi zamijenile roditelje njegovatelje kako bi njihova djeca mogla nastaviti živjeti u svojoj kući u svojoj obitelji, na što imaju pravo kao i svi ostali stanovnici nekoga grada, bili zdravi ili bolesni. Taj zadatak posljednjih nekoliko godina djelomično preuzimaju Udruge koje su dobile odobrenje i novac od Europske unije za provođenje programa osobnih pomoćnika. Osoba s invaliditetom može preko udruge dobiti pomoćnu njegovateljicu 20 sati na tjedan. Za roditelje njegovatelje to je značajna pomoć, ali to su programi koji traju neko određeno vrijeme, npr 18 mjeseci. Ako nakon toga udruge ne dobiju odobrenja za nastavak tih programa, dakle ako ne dobiju novac, ne mogu plaćati te pomoćne dadilje. I roditelji njegovatelji opet ostaju sami.
Dakle, da zaključimo! Jedino rješenje ovog problema, po mom skromnom mišljenju, je sljedeće: agencije ili ustanove za pružanje usluge njege u kući mogle bi zapošljavati i slati na teren pomoćne njegovatelje/ice, a za svakog korisnika te usluge mora se na neki način utvrditi koliko sati na dan pojedina osoba s invaliditetom treba pomoć te njegovateljice. A to se može utvrditi na osnovi stupnja invaliditeta i Barthelovog indeksa. Ako npr neka osoba ima Barthelov indeks 0, što znači na ništa ne čini samostalno, onda bi ta osoba trebala dobiti njegovateljicu na najmanje 12 sati, a neki i 24 sata, ako na korisnika treba paziti i po noći. Trebalo bi vidjeti koliko novaca za smještaj i njegu takve osobe dobivaju ustanove koje imaju ugovor s nadležnim ministarstvom, a koliko novaca bi bilo potrebno za rad jedne ustanove ili agencije koja bi pružala te usluge osobama s invaliditetom u njihovom domu. Tko zna, možda bi to čak bilo i jeftinije! Osim toga, možda bi se na taj način zaposlile kvalificirane njegovateljice čije su školovanje u Hrvatskoj platili porezni obveznici, koje sada najčešće odlaze u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zemlje, dakako ako bi im se pošteno taj rad, koji uz rudarska zanimanja spada među najteže poslove, pošteno i platio. Dakle, da zaključim: udruge koje sad provode programe pružanja njegovateljskih i sličnih usluga svojim članovima zahvaljujući novcu koji im osiguravaju građani EU-a preko raznih fondova, mogle bi dobiti status agencije ili ustanove za pružanje socijalnih usluga i sklopiti ugovore s nadležnim ministarstvima koja bi trebala redovito osiguravati, u skladu sa zakonom, novac za te usluge koje bi trebalo omogućiti svima koji na to imaju po zakonu pravo.
Ne znam točno kakvi su socijalni zakoni u pojedinim državama, ali znam da su sigurno mnogo bolji i mnogo bolje se provode nego naši. A znam i to da su prije našeg ulaska u EU bili potpisani brojni dokumenti u kojima smo se obvezali da ćemo do određenih rokova sve zakone uskladiti sa zakonima koji su na snazi u EU. A jedan od tih zakona je i Zakon o socijalnoj skrbi, koji je sad na redu i čije donošenje svi roditelji njegovatelji nestrpljivo očekuju, kao i Zakon o inkluzivnom dodatku te Zakon o osobnim asistentima. Ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović predstavio je 26. travnja 2021. god. Akcijski plan unaprjeđenja sustava socijalne skrbi, kojem je krajnji cilj sveobuhvatna reforma sustava koji treba omogućiti bolju zaštitu korisnika i unaprijediti stručni rad djelatnika u sustavu. Neki od dugoročnih ciljeva tog plana, kako je rekao naš ministar, su uspostavljanje jedinstvenog cjenika socijalnih usluga, informatizacija sustava za lakši pristup uslugama i njihovo efikasnije pružanje.
Nadam se da će se naš ministar i njegove stručne službe naći neko rješenje i za roditelje njegovatelje i njihovu djecu tako da ne budu prisiljeni svoju djecu smjestiti u neku ustanovu nego da im se omogući da roditelji odu u zasluženu mirovinu, a djeca da ostanu u svojim kućama, sa svojim obiteljima u poznatoj sredini.

Oznake: osvrti


- 08:31 - Komentari (34) - Isprintaj - #

29.06.2021., utorak

Bajeri




Dok sam živjela na zagorskim brijegima često sam s VelkomSekom i s prijateljicama išla u šetnju na Bajere. A čim bi u lipnju zatoplilo, kad bi u školi završila nastava, počela bi i sezona kupanja. Uz rub velikog bajera bila je postavljena velika drvena skakaonica i mali bazenčić za djecu. Uglavnom smo se kupali oko te skakaonice, u bazenčiću i oko njega; nismo se usudili plivati dalje jer je u tim umjetnim jezerima plivanje poprilično opasno. Često se naime događalo da se netko utopi; i prošle godine su se, kako sam čula, dva neoprezna srednjoškolca nažalost utopila. Bajeri su naime nastali na livadama uz rijeku Krapinu, na rubu našeg sela, kao posljedica iskapanja gline za obližnju poznatu zagorsku ciglanu, pa u njima ima i ostataka alata i kamioneta za prijevoz gline i granja, a poprilično su i duboki. Prvi bajeri, koji su nastali u razdoblju od 1886. do 1937. godine danas više ne postoje; zatrpani su zbog proširenja tvornice. Sadašnja jezera su nastala u razdoblju od 1937. do 1950. godine. Glina se kopala do dubine od 8 metara, a kako su na toj dubini bila izvorišta vode, ona je popunjavala iskope. Tako je prvotno nastalo sedam jezera, a do danas ih je ostalo pet: Prvo jezero, Drugo jezero, Granje, Malo i Plavo. Bajeri su međusobno spojeni, a suvišak vode otječe u rijeku Krapinu. Kakvoća vode u jezerima je zadovoljavajuća za piće, pa su bajeri određeni kao moguća rezerva u slučaju elementarnih nepogoda.
Bedekovčanskim bajerima dugi niz godina upravlja Sportsko ribolovno društvo iz Bedekovčine; u jezerima ima šarana, amura, smuđa, štuka, somova i drugih riba, a društvo jezera redovito i poribljava. Na obali jednog bajera stoji ribički dom ribičkog društva gdje se mogu vidjeti fotografije i preparirane glave ulovljenih velikih riba. Mnogi ribiči već godinama dolaze na naše bajere na ribičiju, najčešće ujutro ili predvečer, često ne ulove ništa, no ponekad ulove i po pet, šest, sedam komada, i to poprilično velikih riba težine 4-6 kg pa i više. Dečki koji vole ribičiju, i mladi i stari, dolaze na Bajere malo se opustiti i provesti vrijeme u prirodi ili bar na kratko pobjeći od životnih briga. Ribička sezona traje cijelu godinu; samo ako su jezera zaleđena ribolov se ne smije provoditi, a mora se poštivati i lovostaj. Do 1. lipnja smije se loviti ribu samo po danu, a od 1. lipnja dozvoljen je i noćni ribolov. Na jednom jezeru je dozvoljen samo catching release, odnosno ribolov šarana i amura koji se obavezno vraćaju u jezero. ŠRD Bedekovčina ima oko 240 članova, većinom momaka, zaljubljenika u ribolov iz Krapinsko-zagorske županije. Ljeti je posjećenost Bajera najveća, a ribiči najčešće pokušavaju uloviti velike ribe; ako im to ne uspije dobra je i sitna riba - babuška, patuljasti som i slično. U blizini ribičkog doma, članovi društva i svi oni koji kupe dnevnu kartu mogu se okrijepiti pićem, kampirati i peći roštilj. Jedini je uvjet da sve prije odlaska počiste. Kupanje u jezerima je dozvoljeno, ali isključivo na vlastitu odgovornost.
Bedekovčanski bajeri bili su donedavno i mjesto održavanja Sajma zagorskih vina, Glazbenog festivala Igrajte nam mužikaši i manifestacije Ljeto na Bajerima što se odvijalo na terasi ispred restorana - danas je na žalost zatvoren - u koji smo nekad često išle na kavicu, a subotom i nedjeljom i na ples uz živu glazbu.
A nedavno sam čula da bi se dugogodišnja prirodno - ribička idila naših lijepih bajera mogla poprilično narušiti. Jer sami bajeri, stazice za šetnju oko njih, prekrasna priroda: drveće, grmlje i okolne livade te pjev brojnih ptičica ne privlači samo ribiče, privlači i turističke ulagače.
Kupnjom Restorana Jezera Općina Bedekovčina je naime nakon dugogodišnjeg rješavanja pravno - imovinskih odnosa postala vlasnik cijelog prostora restorana, ostvarili su i pravo upisa vlasništva nad šetnicama te ukinuli status javnog dobra nad vodama, pa sad na Bajerima planiraju urediti sportsko - rekreacijski centar s turističkim sadržajima.
Sportsko - rekreacijski centar s turističkim sadržajima? Jesam li ja to dobro čula? Kaj to znači? Pa ne budu valjda na Bajerima gradili hotele, restorane, apartmane, odmarališta, teretane, sportska igrališta, golf teren, vile s bazenima, biciklističku stazu s rasvjetom??!! I ko zna kaj još!!??!!?? I za koga, pogotovo sad kad vlada ova grozna koronska velepošast!?
Ako sve to izgrade možemo odmah reći zbogom ribičima, zbogom šetnji, zbogom divljini, zbogom slobodnoj prirodi, zbogom ptičicama, zbogom cvjetnim livadama! Dobrodošli sportaši i turisti na koturaljkama, romobilima, biciklima, skuterima, mopedima, motociklima, četverokotačima i sličnim vozilima! I to samo oni s kovid potvrdama koji se strogo pridržavaju svih propisanih epidemioloških mjera.
A tko zna, možda su ti općinski planovi zapravo dobra zamisao, možda budu baš naši Bajeri postali veliki sportsko - rekreacijski centar za oporavak sportaša i turista sa svih strana svijeta koji su preboljeli kovid!!

Oznake: osvrti


- 17:04 - Komentari (28) - Isprintaj - #

27.06.2021., nedjelja

Ue o muite arukou


Kad krojim i šivam nešto ozbiljno u šnajderaju mora biti tišina. Jer kad jednom pogrešno zarežeš, nema popravljanja. No dok krpam čarape, šivam gumbe ili štrikam, najčešće slušam radio. No ponekad mi brbljanje na radiju dojadi pa slušam glazbu preko lapa ili moba: složim si plejlistu starih hitova ili lijepe instrumentalne glazbe - najčešće je to solo klavir ili gitara. A među tim starim hitovima često se nađe i pjesma pod nazivom Ue o muite arukou, meni jako draga pjesma, koju pjeva, a i ja pjevam s njim iako ne znam japanski, Kyu Sakamoto. On se dok pjeva smješka, ali ja osjećam da ta pjesma nije vesela, baš suprotno - osjećam da je pjesma zapravo jako žalosna. A ta japanska pjesma, Ue o muite arukou, što znači Uvis gledam dok hodam, objavljena je 1961. godine i u SAD-u, no tamo je poznata pod nazivom Sukiyaki. Taj naslov je bio izabran uz opravdanje da je to lakše izgovoriti i da je to riječ koja Amerikance podsjeća na Japan. Da mi je samo znati čija je to bila “genijalna” ideja!? Jer sukiyaki je naziv nekog japanskog gulaša i nikakve veze nema s ovom pjesmom. Za mene je taj pogrdni naziv, a vjerojatno i za mnoge Japance, najobičnija uvreda. To je isto kao kad bi Japanci jedan od Elvisovih najvećih hitova, npr. Can't Help Falling in Love, nazvali Apple pie ili Chicken soup.
A ta pjesma, Ue o muite arukou, bila je veoma popularna u cijelom svijetu: 1963. god. bila je puna tri tjedna na vrhu top lista pop glazbe; to je jedina pjesma s japanskog govornog područja koja je u SAD - u ikad bila hit broj jedan. I mi smo je tada doma, sjećam se, u našem malom selu često slušali na radiju. Ploča je diljem svijeta bila prodana u 13 milijuna primjeraka. Nažalost, Kyu Sakamoto je u dobi od 43 godine poginuo u tragičnoj avionskoj nesreći 1985. godine pri čemu je osim njega poginulo još 508 putnika i članova posade, pa nije nikad dobio priliku taj uspjeh ponoviti.



Ako netko poželi zapjevati, evo najprije japanskih stihova te lijepe, ali žalosne pjesme:

Ue o muite arukou
Namida ga koborenai youni
Omoidasu haru no hi
Hitoribocchi no yoru

Ue o muite arukou
Nijinda hoshi o kazoete
Omoidasu natsu no hi
Hitoribocchi no yoru

Shiawase wa kumo no ue ni
Shiawase wa sora no ue ni

Ue o muite arukou
Namida ga koborenai youni
Nakinagara aruku
Hitoribocchi no yoru

Omoidasu aki no hi
Hitoribocchi no yoru

Kanashimi wa hoshi no kage ni
Kanashimi wa tsuki no kage ni

Ue o muite arukou
Namida ga koborenai youni
Nakinagara aruku
Hitoribocchi no yoru

Evo i prijevoda na engleski jezik:

I look up when I walk
So that the tears won't fall
Remembering those spring days
But I am all alone tonight

I look up when I walk
Counting the stars with tearful eyes
Remembering those summer days
But I am all alone tonight

Happiness lies beyond the clouds
Happiness lies above the sky

I look up when I walk
So that the tears won't fall
Though the tears well up as I walk
For tonight I am all alone

Remembering those autumn days
But I am all alone tonight

Sadness lies in the shadow of the stars
Sadness lurks in the shadow of the moon

I look up as I walk
So that the tears won't fall
Though the tears well up as I walk
For tonight I am all alone

A na kraju evo i mog skromnog priloga: prijevod engleskog teksta na hrvatski jezik, da na koncu vidimo o čemu je zapravo u pjesmi Ue o muite arukou - nipošto ne sukiyaki - riječ. Također se može pjevati, pokušajte!

Dok hodam uvis gledam
Da mi niz lice ne bi tekle suze
Proljetnih se dana tih prisjećam
Al ja sam noćas posve sam

Dok hodam uvis gledam
Očima suznim brojeći zvijezde
Ljetnih se dana tih prisjećam
Al ja sam noćas posve sam

Sreća leži iza oblaka
Na nebu visoko leži sreća

Dok hodam uvis gledam
Da mi niz lice ne bi tekle suze
Pa ipak suze dok hodam naviru
Jer ja sam noćas posve sam

Jesenjih se dana tih prisjećam
Al ja sam noćas posve sam

U sjeni zvijezda leži tuga
Žalost vreba u sjeni mjeseca

Dok hodam uvis gledam
Da mi niz lice ne bi tekle suze
Pa ipak suze dok hodam naviru
Jer ja sam noćas posve sam

Oznake: osvrti


- 17:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

21.06.2021., ponedjeljak

Vratimo glazbala u dječje ruke


Glazbena škola u Sisku prije potresa

Na otvorenim pozornicama, gradskim ulicama i trgovima diljem svijeta danas, 21. lipnja, brojnim susretima i besplatnim nastupima amaterskih i profesionalnih glazbenika obilježava se Svjetski dan glazbe. Američki glazbenik Joel Cohen 1976. godine je, dok je radio u Francuskoj, predložio da se toga dana organizira cjelonoćna glazbena proslava prvog dana ljetnoga suncostaja. Njegovu je ideju pet godina kasnije prihvatio tadašnji francuski ministar kulture Jack Lang, a prva je proslava pod nazivom Fęte de la Musique tj. Festival glazbe, održana 21. lipnja 1982. u Parizu. Od tada do danas glazbeni su se susreti i besplatni nastupi amaterskih i profesionalnih glazbenika povodom Svjetskoga dana glazbe i prvoga dana ljeta počeli organizirati u više od 460 gradova u 110 zemalja na svim kontinentima, a u mnogim afričkim državama taj dan je proglašen i nacionalnim praznikom.
I u Hrvatskoj se danas obilježava Svjetski dan glazbe u mnogim gradovima, a Hrvatska televizija, kako čitam na njihovoj mrežnoj stranici, na Prvom programu večeras u 20:45 izravno prenosi veliki humanitarni koncert #Zajedno za glazbenu. Organizatori s HRT-a kažu da će „u suradnji s HDS-om i HGU-om, večeras na zagrebačkom Prisavlju slaviti glazbu na Prvom programu HTV-a te Drugom programu Hrvatskog radija. Velikim koncertom na Svjetski dan glazbe glazbenici iz cijele Hrvatske još jednom će posvjedočiti kako je glazba najljepši način da podijelimo radost, učinimo nešto dobro i budemo zajedno za glazbenu i sretniju budućnost Glazbene škole Frana Lhotke u Sisku i Petrinji. Koncert će ujedno biti i glavni događaj prvog dana humanitarne akcije #zajednozaglazbenu kojom želimo pomoći svim polaznicima Glazbene škole Frana Lhotke i u Sisku i u Petrinji. Učenici glazbene škole, mladi ljudi koji tek otkrivaju svijet glazbe, organizirajući koncerte pred svojom školom nekoliko dana nakon velikog potresa, pokazali su nam što znači voljeti glazbu te kako znaju da glazba u njihovom gradu ne smije utihnuti. Humanitarnim koncertom oni veliki, stariji i poznati glazbenici zahvalit će mladim ljudima iz Siska i Petrinje na najljepši način: izvodeći glazbu za njih! Dakako, u humanitarne svrhe s ciljem da potaknu sve nas da telefonskim pozivom na broj 060 9003 doniramo novac - akcija traje do ponedjeljka 28. lipnja - za kupnju glazbenih instrumenata što će djeci s potresom pogođenog područja omogućiti nastavak bavljenja glazbom. Znamo da vrijeme pandemije nije bilo sklono glazbenicima ali i ovaj put žele svoju umijeće, ljubav i vrijeme darovati djeci. Svojim nastupima reći će nam što znači živjeti glazbu, voljeti glazbu i pomoći glazbom.“
Na velikoj sceni na Prisavlju nastupit će večeras Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog i bend pod ravnanjem Nikše Bratoša, a pjevat će nam Gabi Novak, Vanna, Renata Sabljak,Vokalni ansambl LIPE iz Siska, Massimo, Neno Belan, Gibonni i mnogi drugi. Svoj glazbeni pozdrav poslat će i pjevači i glazbenici iz Splita, Osijeka, Dubrovnika, iz Pule i Rijeke.
Eto, čuli smo što kažu organizatori ove hvalevrijedne humanitarne akcije, a ja se nadam da će biti prikupljeno dovoljno novaca za kupnju instrumenata tako da naša djeca i mladež mogu nastaviti školovanje u svojim glazbenim školama u Sisku i u Petrinji.
Potrudimo se stoga svi zajedno da vratimo glazbala u dječje ruke!

Oznake: osvrti


- 15:12 - Komentari (22) - Isprintaj - #

18.06.2021., petak

Oš kupit ciglu?



Gdje god u centru našega grada, na prostoru gdje je nekad bila Siscia, počneš kopati, naiđeš na neke zidine, dijelove zidina ili pojedine komade cigle iz rimskog doba. Arheološka nas nalazišta prate kamo god se okrenemo. A zašto baš danas o tome govorimo?
Zato što danas, sutra i preksutra, dakle 18. 19. i 20. lipnja 2021. Francusko Ministarstvo kulture i Nacionalni institut za preventivna istraživanja (Inrap), kao glavni organizatori Europskih dana arheologije, diljem Europe okupljaju niz partnerskih institucija kako bi na popularan i pristupačan način predstavili arheologiju i s javnošću podijelili nova arheološka saznanja.
Glavni organizator tih događanja u Hrvatskoj Arheološki je muzej u Zagrebu.
Imamo dakle tri dana za otkrivanje arheoloških zanimljivosti i znamenitosti u svim dijelovima Hrvatske, a muzealci i arheolozi iz brojnih ustanova pozivaju sve nas znatiželjnike i zaljubljenike u povijest i arheologiju da zajedno obilježimo Europske dane arheologije. Pa su tako pripremili stručna vodstva za predstavljanje arheoloških lokaliteta, radionice, predavanja, izložbe, predstavljanja knjiga, projekata i događanja, projekcije filmova, manifestacije i virtualne programe. Na mrežnoj stranici Arheološkog muzeja u Zagrebu kao i na stranicama svih muzeja koji u programu sudjeluju, svi zainteresirani mogu provjeriti program, pregledati virtualne sadržaje te organizirati posjet ili izlet do željenog odredišta: muzeja, fakulteta, arheoloških lokaliteta te brojnih zanimljivih programa i manifestacija!
Tako na primjer u organizaciji Arheološkog muzeja u Zagrebu u Galeriji AMZ možete pogledati izložbu „50 godina francusko-hrvatske arheologije“ ili uz stručno vodstvo u Ščitarjevu razgledati rimsku Andautoniju. A Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu poziva nas da ih posjetimo, razgledamo gipsane odljeve antičkih kipova ili odigramo online kviz! Za djecu i mladež pripremili su i radionicu slikanja prstima kao pračovjek, kao što su to činili ljudi iz mlađeg paleolitika, koristeći se temperama za slikanje prstima i ugljenom za crteže. Kao špilja poslužit će pothodnik na parkiralištu Filozofskog fakulteta, a sudionici će moći pritisnuti dlanove o zid zamišljene spilje ili prstima i ugljenom slikati različite životinje: konje, bizone, nosoroge, jelene...
I naš Gradski muzej Sisak priključio se obilježavanju Europskih dana arheologije, pa na njihovoj mrežnoj stranici čitam da će "zainteresirana javnost putem različitih aktivnosti moći upoznati arheološka istraživanja i rad muzeja. U sklopu događanja posjetitelji će moći pogledati izložbu “Oš kupit ciglu? Dvije tisuće godina proizvodnje cigle u Sisku”.
Izložba prikazuje proizvodnju cigle na području Siska koja je bila u punom procvatu u rimskom razdoblju i ponovno u modernom razdoblju. Posjetitelji će moći vidjeti i amforu pronađenu prilikom istraživanja na lokalitetu Sisak-Željeznički kolodvor, a koja s blijedo sačuvanim natpisom Sisciae predstavlja najraniji do sada nađeni epigrafski spomen toga grada. U subotu, 19. lipnja organizirana su tri stručna vodstva gradom od arheološkog lokaliteta Siscia in situ do arheološkog parka Sveti Kvirin u 11, 12 i 13 sati. Tijekom tri dana obilježavanja Europskih dana arheologije u Gradskom muzeju Sisak možete ujedno po prigodnim cijenama pronaći publikacije arheološke tematike, a predškolci i školarci mogu sudjelovati u zanimljivim edukativnim radionicama."


Eto, tako kažu naši muzealci i arheolozi, a zanima li i vas arheologija i povijest, pogledajte njihov program događanja. Planirani programi i izložbe odvijat će se u prostorima Gradskog muzeja Sisak, Ulica kralja Tomislava 10 te na spomenutim arheološkim lokalitetima u gradu. Sudjelovanje u navedenim događanjima je besplatno, a sve će biti organizirano prema aktualnim epidemiološkim uvjetima.
I ja bih rado išla, kao nekadašnja Siscijanka, na razgledavanje arheoloških lokaliteta, ali te su šetnje predviđene za sutra u 11, 12 i 13 h, a meteorolozi predviđaju temperature do 33°C, pa se bojim da me ne strefi infarkt ili moždani udar.

Oznake: osvrti


- 15:31 - Komentari (21) - Isprintaj - #

17.06.2021., četvrtak

Inkluzivna farma


foto:Zeleno zlato

Od svih 18 ugovorenih projekata te još četiri programa u partnerstvu koje Udruga osole ba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije trenutno provodi meni je najzanimljiviji - ipak sam ja Stara vrtlarica - projekt Inkluzivna farma-Temelj samostalnog života. U udruzi kažu da je "Inkluzivna farma inovativni primjer pružanja psihosocijalne podrške kroz program dnevnog boravka za djecu i mlade s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom na području grada Petrinje u prirodi. Kroz projekt će se poboljšati njihovi socioekonomski i životni uvjeti kroz neformalne oblike obrazovanja i jačanja osobnih životnih kompetencija za uzgoj, preradu, obradu i pripremu povrća, bobičastog sitnog voća i aromatičnog bilja. Tim aktivnostima pridonosimo unaprjeđenju socijalne uključenosti s ciljem unaprjeđenja životnih vještina kojima ćemo stvoriti preduvjete za ravnopravno sudjelovanje u društvu te neovisan život za socijalno isključene skupine društva." Ugovorna tijela za ovaj projekt su Ministarstvo rada i mirovinskog sustava te Hrvatski zavod za zapošljavanje. Projekt traje od 7. 4. 2020. do 7. 4. 2022. godine, vrijednost mu je 1.490.540,00 kuna, a novčana sredstva osigurava Europski socijalni fond.
Voditelji Inkluzivne farme na internetskoj stranici Udruge kažu "da su glavne značajke ovog projekta i rezultati koje očekuju sljedeći:
• razvoj novih socijalnih usluga u zajednici
• opremanje Inkluzivne farme
• sprječavanje institucionalizacije - osobe s invaliditetom i intelektualnim teškoćama koje su korisnici programa dnevnog boravka kroz radionice uzgoja povrća, bobičastog voća i aromatičnog bilja te domaćinstva poboljšat će kvalitetu života i uključenost u društvo
• rezultati projekta će biti primjeri dobre prakse drugim udrugama (koje ih mogu koristiti u pokretanju sličnih inicijativa), osobama s invaliditetom, obiteljima osoba s invaliditetom, široj društvenoj javnosti i lokalnoj zajednici."
Projekt Inkluzivna farma bio je prijavljen na poziv „Razvoj i provedba programa za socijalnu koheziju i povećanje zaposlenosti u gradovima: Kninu, Belom Manastiru i općini Darda, Benkovcu, Petrinji i Vukovaru“, Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali 2014 – 2020, Europski socijalni fond.
Društvo za socijalnu ekologiju Zeleno zlato također je potpisalo ugovor za provođenje projekta Inkluzivna farma – Platforma zelenog poduzetništva, pa se oba projekta zajednički provode u suradnji s gradom Petrinjom, u Hrastovici, lijepom i ugodnom selu pokraj Petrinje, a obje Udruge kažu da "povezuju prirodu i društvo, ruše barijere između zajednice i marginaliziranih članova našeg društva, čine ih vrijednima, a dugoročno, osvjetljuju im budućnost."
Iako je potres nakratko omeo provedbu ovog projekta, petrinjski UOSI-vci se nisu predali! Dok su Inkluzivnu farmu gradili i pripremali za rad i dok su rješavali potrebnu administraciju kako bi što prije aktivnosti prebacili u Hrastovicu, postavili su gredice u Maloj kući u Petrinji, upoznavali su se, učili i počeli saditi i kuhati! Sve je to učinjeno uz pomoć petnaestak vrijednih volontera koji vode brojne radionice za 33 člana Udruge: osobe s invaliditetom, djecu i mlade s teškoćama u razvoju, a sudjeluju i njihovi pomoćnici te dvadesetak mladih srednjoškolaca koji na farmi obavljaju stručnu praksu.

foto:UOSISMŽ

Rad na Inkluzivnoj farmi u Hrastovici nastavili su u travnju ove godine i do sad su, kolko ja vidim na njihovoj FB stranici, izgradili plastenike s uzdignutim gredicama i sustavom za navodnjavanje, potrebnom opremom, alatima i materijalima te drvenu kućicu, ostavu. Radni prostor je maksimalno prolagođen osobama s invaliditetom (sanitarni čvor, staze). Nabavili su i kuhinju s pripadajućim kuhinjskim uređajima pa sad provode brojne radionice.
Ja još nisam bila u Hrastovici jer se još uvijek odmaram uglavnom u ležećem položaju i samo digitalno pratim njihov rad, no otići ću čim se iskobeljam iz kreveta da vidim tu lijepu i zanimljivu farmu koju su vrijedne ruke svih sudionika ostvarile. I da kušam njihove prve proizvode. A mogla bih sudjelovati i u ponekoj radionici. Jer voditelji Farme kažu da će "17 osoba s invaliditetom sudjelovati u izobrazbi te će steći osobne kompetencije o uzgoju i branju povrća, voća i aromatičnog bilja kroz 180 radionica. Za 16-ero djece s teškoćama u razvoju periodično će organizirati 45 vrtlarskih radionica u svrhu ranog osvještavanja o zdravoj prehrani, praćenja uzgoja i ubiranja plodova vlastitoga rada. Također će se održati 82 radionice o preradi, obradi i pripremi uzgojenih plodova u svrhu jačanja osobnih kompetencija i unapređivanja životnih vještina osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju kao preduvjet za ravnopravno sudjelovanje u društvu i neovisan život. U projektu sudjeluje i 40 članova obitelji uključenih članova udruge, 2 stručnjaka i lokalni dionici. Organizirat će se psihosocijalna podrška za članove obitelji osoba s invaliditetom kao i 6 javnih manifestacija i kampanja na temu mogućnosti osoba s invaliditetom."
Pa vrijeme je da se i ja kao roditelj njegovatelj i član obitelji jedne OSI-ce konačno priključim!

Oznake: osvrti


- 18:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.06.2021., srijeda

Asistent – pomoć i podrška



VelkaBebina udruga - sad već znate da je to UOSI SMŽ - osim projekta Zaželi o kojem sam pisala na prošlom listiću, trenutno provodi i projekt osobne asistencije. To je projekt pod nazivom Asistent – pomoć i podrška, što je treća faza projekata usluga osobne asistencije u Udruzi što se provode već četiri pune godine. Prve dvije faze trajale su po 24 mjeseca; u prvoj fazi imali su četiri korisnika usluge, u drugoj fazi koja upravo završava u projektu koji se zove Podrška za bolji i kvalitetniji život imali su 12 korisnika, a sad, u trećoj fazi, broj korisnika je povećan na ukupno 19 osoba s najtežim tjelesnim i mentalnim oštećenjima. Projekt financira Europski socijalni fond – Operativni program Učinkoviti ljudski potencijali vrijednost kojega je 1.988.954,00 kune. Cilj projekta Asistent - pomoć i podrška je povećati kvalitetu života osoba s invaliditetom, spriječiti institucionalizaciju i općenito podizati razinu svijesti i kvalitetu života osoba s invaliditetom. Projekt u ovoj fazi, za razliku od prethodna dva traje 18 mjeseci, a korisnici primaju pomoć od svojih osobnih asistenata 20 sati na tjedan po dogovoru. Svaki asistent sklapa ugovor s Udrugom, u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Centrom za socijalnu skrb, na pola radnog vremena ako mu se dodijeli jedan korisnik ili puno radno vrijeme ako ima dva korisnika.
A na stranici Udruge čitam da se “proteklih godinu dana program održava u znatno otežanim i vrlo zahtjevnim okolnostima zbog pandemije virusa SARS-CoV-2 tj. bolesti Covid-19, ali i dalje jednako uspješno i na veliku korist krajnjih korisnika. Voditelji projekta i osobni asistenti shodno preporukama nadležnih državnih institucija cijelo to vrijeme su se pridržavali preporučenih epidemioloških mjera, pa tako u Udruzi sa zadovoljstvom kažu da, kada je riječ o dionicima projekta, do sada nisu zabilježili niti jedan slučaj oboljenja od ove teške zarazne bolesti. Osim toga, zbog katastrofalnog potresa koji je potkraj prošle godine pogodio područje Sisačko-moslavačke županije, a posebice područja gradova Petrinje, Gline i Siska u kojima živi većina osobnih asistenata i korisnika projekta, dodatno su se promijenile životne okolnosti stanovništva na ovim područjima, od čega nisu izuzeti niti sami sudionici projekta. Određenom broju asistenata i korisnika djelomično su ili u potpunosti uništene stambene jedinice, a uz to je ovo duboko traumatično iskustvo ostavilo značajne negativne psihološke posljedice po njih. U ovim teškim i na momente dramatičnim novonastalim okolnostima u kojima su se zatekli korisnici projekta, članovi njihovih obitelji te većina osobnih asistenata, pokazalo se da je usluga osobne asistencije poprimila jednu novu dimenziju, u kojoj je uzajamna povezanost i podrška postala još važnija i primjerenija, te kao takva možda i važnija i vrjednija nego ikada prije.”
Eto, tako kažu u Udruzi, a ja i VelkaBeba ih sve srdačno pozdravljamo i svima – posebno VelkaBebinoj Dadilji - zahvaljujemo na podršci i pomoći koju nam pružaju.

Oznake: osvrti


- 11:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

14.06.2021., ponedjeljak

Zaželi


foto:UOSI SMŽ

Jedan od programa koje provodi Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, zahvaljujući odobrenim novčanim sredstvima Europskog socijalnog fonda, je projekt „Zaželi - Program zapošljavanja žena, pod motom „Novim vještinama za bolju zajednicu“. Odobrena novčana sredstva omogućuju nastavak tog projekta koji se provodi od 18.6.2020. do 18.10.2021. u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, Centrom za socijalnu skrb Petrinja i Gradom Petrinjom. Za provedbu projekta Udruzi je odobreno 1.857.150,00 HRK, a 100% je financiran sredstvima EU.
U Udruzi navode da je cilj ovog porograma sljedeći: "Omogućiti pristup zapošljavanju i tržištu rada za 20 žena pripadnica ranjivih skupina s područja Sisačko-moslavačke županije te ujedno potaknuti socijalnu uključenost i povećati razinu kvalitete života 120 krajnjih korisnika.
U razdoblju od 1. listopada 2020. do 30. rujna 2021. svaka preko projekta zaposlena žena pružat će potporu za 6 korisnika (ukupno 120 korisnika).
Projektom su osigurana sredstva za:
- prijevoz korisnika kako bi zadovoljili razne životne potrebe (odlazak liječniku, kupovinu, rješavanje raznih administrativnih obveza)
- obrazovanje i osposobljavanje žena pripadnica ciljne skupine
- higijenska sredstva za svakog korisnika
- promidžbeni materijali
Korisnici, njih 120, žive u slijedećim gradovima i naseljima: Petrinja, Češko Selo, Kolonija, Mošćenica, Gora, Sisak, Novska, Bročice, Glina, Donje Mokrice, Budičina, Greda, Rajići… Korisnici su većinom članovi UOSI SMŽ i sugrađani starije životne dobi koji su u potrebi za ovim aktivnostima s područja cijele SMŽ koji većinom žive u ruralnim područjima i ne žele napustiti svoje domove pa će rezultati ovog projekta biti itekako višestruki."
Prije nego što je VelkaBeba dobila pomoćnu dadilju i k nama je dolazila jedna djevojka nekoliko puta tjedno, a pomagala nam je u čišćenju kuće, po potrebi odlazila u kupovinu, u apoteku i obavljala slične poslove. I mojoj mami koja je u 92.-oj godini u Zagorju dolazi pomagati jedna simpatična žena iz tog programa. Skuha joj ručak, ispegla veš, čisti stan, ispeče štruklje i pravi joj društvo.
A svim starijim ljudima koji ne žele ići u raznorazne ustanove nego žele ostati kod svoje kuće do samoga kraja, žene koje im dolaze pomagati mnogo znače. Jer ljudima kojima pomažu, osim što rade u njihovoj kući, prave i društvo: svaki put kad dođu popiju s njima kavicu i malo se porazgovaraju. Baš to tim ljudima mnogo znači - pogotovo sad kad vlada ova grozna velepošast od korone, a uz to ih je još i potres dobrano uzdrmao - jer su često, pogotovo oni u udaljenim i napuštenim selima, po cijele dane sami.

Oznake: osvrti


- 09:20 - Komentari (23) - Isprintaj - #

12.06.2021., subota

UOSI SMŽ



Prije nekoliko godina, dok sam čitala vijesti na našem neslužbenom gradskom portalu naišla sam na informaciju o otvaranju Sobe čuda. To je soba za terapiju senzorne integracije za djecu i mlade s teškoćama u razvoju i invaliditetom koja je nakon dvije godine intenzivnog rada na uređenju i opremanju bila otvorena u Sisku 2. prosinca 2016. godine. Soba čuda je jedan od programa Udruge osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije, skraćeno UOSI SMŽ. Malo sam se raspitala o čemu je riječ pa smo nakon kraćeg razmišljanja i VelkuBebu učlanili u tu, za roditelje njegovatelje i njihovu djecu s invaliditetom, važnu i vrijednu Udrugu. A na njihovoj FB stranici čitam da je "Udruga osoba s invaliditetom Sisačko-moslavačke županije osnovana 14. svibnja 2003. godine kao samostalna, dragovoljna, nestranačka i neprofitna organizacija u koju se dragovoljno udružuju djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, kod kojih postoje različita tjelesna, intelektualna i osjetilna oštećenja, radi ostvarivanja zakonom zajamčenih prava te povlastica na temelju članstva u Udruzi.
Udruga svoj rad temelji na vrijednostima društva u kojem svi imaju jednaka prava i jednake mogućnosti kao osnovu za osobni rast, održiv razvoj i opće dobro, na principima timskoga rada, dosljednosti i profesionalnosti, toleranciji i solidarnosti, uz poštivanje visokih etičkih načela u radu: ostvarivanje prava djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, jednakost, kompetentnost, tolerancija, transparentnost, nepristranost, odgovornost i povjerljivost. U planiranju i razvoju usluga Udruga osoba s invaliditetom Sisačko–moslavačke županije vodi se principima individualiziranog pristupa i usmjerenosti na korisnika, te ostvaruje prava i potrebe korisnika pružanjem stručnog terapeutskog rada, savjetovanjem i informiranjem, te osobnom podrškom korisnicima. Udruga svojim uslugama doprinosi razvoju dopunskih i alternativnih socijalnih usluga usmjerenih djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom kroz veću dostupnost i proširenje postojećih usluga koje nudi javni sektor u Sisačko moslavačkoj županiji.
Udruga je u zajednici prepoznatljiva po objektu Mala kuća u Petrinji, u ulici Jelene Babić 18 potpuno pristupačna osobama s invaliditetom i ima uređene uredske prostorije za rad te uređen okoliš s igralištem prilagođenim za djecu i osobe s invaliditetom. Sva oprema namijenjena korisnicima ima certifikate kvalitete (radna terapija, terapija senzorne integracije, fizioterapija). Članovi udruge su iz različitih dijelova Sisačko-moslavačke županije pa Udruga, osim Male kuće u Petrinji, ima urede i u Glini u ulici S. i A.Radića br.8 i Novskoj u Radničkoj ulici 1a u kojoj se okupljaju i druže članovi Udruge."
Vodstvo Udruge također navodi da je njihova vizija: “Društvo jednakih mogućnosti i socijalne uključenosti djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom”, a misija: „Doprinijeti kvalitetnom i ravnopravnom sudjelovanju djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u svim segmentima društva”.
Budući da VelkaBeba ne može sudjelovati u njihovim prostorijama u brojnim zanimljivim programima koje naša vrijedna udruga provodi; - o tim programima ću vam reći nešto više u sljedećim postovima - uključena je samo u program osobnih pomoćnika. Pa je tako dobila pomoćnu dadilju koja k njoj dolazi 20 sati na tjedan. A to svima koji sudjeluju u njezi VelkeBebe puno znači jer im omogućuje da se za to vrijeme svi malo odmore, da malo predahnu.
Stoga srdačno pozdravljam sve voditelje UOSI SMŽ-a, sve volontere koji pomažu u radu Udruge, pogotovo sad kad su u potresu stradale i zgrade u kojima udruga djeluje, i sve osobne pomoćnike koji olakšavaju život osobama s invaliditetom, roditeljima njegovateljima i njihovoj djeci!

PS. Ako se netko želi učlaniti u UOSI SMŽ ili sudjelovati u programima kao vonter u tekstu ili u desnom stupcu može otvoriti poveznice na internetske stranice Udruge, a evo i osnovnih podataka za kontakt: UOSI SMŽ, Adresa: Jelene Babić 18, 44250 Petrinja, Tel/fax: 044/719 482.

Oznake: osvrti


- 15:28 - Komentari (23) - Isprintaj - #

11.06.2021., petak

Sakupljači




Budući da sam još uvijek na "bolovanju" - izležavam se, čak mi je pomalo već i dosadno, nisam se još posvetila svojim voćkicama, cvijeću i povrću - i dalje gledam televiziju; još malo pa ću nadoknadit sve godine negledanja. A što na "našim" televizijama gledam sada, osim programa za djecu, animiranih filmića, mnogobrojnih policijskih serija, preprodavača i preuređivača kuća, graditelja raznih arhitektonskih čuda, obnavljača dvoraca, uređivača dvorišta, brdskoplaninskih doktorskih serija i prastarih sitcoma?
Gledam – baš sad gledam - nešto čemu se ne mogu načudit: američke sakupljače svega i svačega, kratko rečeno: svakakvoga smeća! Dobro, svi mi na tavanima, u špajzama i podrumima čuvamo raznorazne stvari za koje mislimo da će nam u nekom časku možda zatrebati, u ormarima čuvamo odjeću koju nikad više nećemo odijenuti, cipele koje nikad više nećemo obuti, na policama, u ladicama i u kutijicama čuvamo razne uspomene što nas podsjećaju na ljude koje volimo ili smo voljeli, ali ovo što rade ti američki sakupljači koji usput rečeno sebe nazivaju kolekcionarima, to graniči s ludilom. Ti ljudi u svojim garažama, štagljevima, skladištima, gospodarskim zgradama, na dvorištima i gdje sve još ne, čuvaju igračke, limenke, reklamne natpise, raznorazne aparate, strojeve, automobile, namještaj, alat, pribor, slike itd.itd. Ma dobro, neka čuvaju sve to ako ih to veseli, ali nije mi jasno zašto to ne mogu uredno složiti, povremeno prašinu pobrisati ili pousisavati, očistiti, razvrstati i nevaljalo pobacati. Zašto su te njihove stvari koje su godinama skupljali zapuštene, prljave, prašnjave, razbacane i nagruvane?
No postoje i ljudi koji su tu svoju sakupljačku strast pretvorili u biznis. Američki biznis. I to tako kako to samo snalažljivi i domišljati Amerikanci znaju. Oni po SAD-u traže i posjećuju sakupljače, otkupljuju zanimljive predmete, restauriraju ih i preprodaju. Postoje i trgovine i zalagaonice koje prodaju takvu robu. Ali u svemu tome je najvažnije to da negdje postoje ljudi koji takve stvari žele kupiti, koji skupljaju stare igračke, stare reklame, stare limene kutijice, stari namještaj i stare automobile. Izgleda da ljudi u SAD-u to vole. Vole kupovati raznorazne stare i starinske stvarčice na kućnim garažnim rasprodajama, u dućanima rabljene robe, u zalagaonicama i sličnim trgovinama. Možda tako dobivaju dio povijesnog identiteta koji im nedostaje.
A mi? Mi bi većinu toga što oni skupljaju odmah pobacali u smeće, u šumu, u neko jezero ili rijeku. Jer mi se želimo riješiti starih stvari i ne volimo se baš prečesto prisjećati prošlosti. Mi više volimo novi namještaj, nove aparate, novi pribor i alat, nove igračke, nove automobile. Mi volimo sve novo, moderno, lijepo i čisto!

Oznake: osvrti


- 08:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

08.06.2021., utorak

Jankić


foto:internet

Godinama nisam uopće gledala televiziju; ono malo slobodnog vremena što sam imala, ako nisam išla u šetnju ili radit na vrtu i fotografirat, koristila sam najčešće za šivanje. Kad se nisam mogla usredotočiti na krojenje i šivanje, sjedila sam na svojoj velikoj fotelji, slušala radio i štrikala, krpala ili nešto tome slično prtljala rukama; kaj možeš kad ne mogu sjedit skrštenih ruku. Onda sam se prije nekoliko godina predomislila pa sam si ipak na ormarić ispred kreveta postavila mali televizor pa sam svaki dan, dok sam štrikala ili krpala, usput malo gledala i televiziju. Pa sam se navikla u 19 h na javnoj televiziji pogledati dnevnik da vidim kaj ima novoga i kaj se događa okolo po svijetu. A jedne večeri slučajno sam oko 19 h prebacila program na neki drugi kanal i primjetila da se u to vrijeme na tom kanalu prikazuje Janko Strižić. Svidio mi se taj zgodan, zabavan i jako simpatičan Jankić, pa otada radije gledam njega, njegovo društvo i njihove brojne dogodovštine nego dosadan dnevnik u kojem slušamo i gledamo stalno jedno te isto. A budući da je taj serijal animiranih filmova malo drugačiji od svih ostalih "crtića" koji se prikazuju na našim televizijama morala sam doznati tko je to smislio i tko to snima. Pročeprkala sam malo po internetu i saznala da se Janko Strižić ili Ovan Shaun, izvorno Shaun the Sheep, prvi put pojavio 1995. godine kao sporedni lik u Oscarom nagrađenom kratkom filmu studija Aardman A Close Shave. Vlastiti TV serijal na BBC-ju Shaun je dobio 2007. godine, snimljeno je 170 epizoda koje su prikazane u 180 zemalja svijeta, a početkom 2020. seriju je kupio i div Netflix. O ogromnoj popularnosti ovog simpatičnog i domišljatog Jankića svjedoče i dva dugometražna filma prikazana i u hrvatskim kinima, Janko Strižić Film 2015. godine te Janko Strižić Film: Farmagedon 2019. te nova animirana serija Timmy Time koja prati avanture Jankovog malenog rođaka Timmyja, kao i kazališna predstava Shaun's Big Show. Simpatični Jankić junak je i nekoliko videoigara, a u švedskom zoološkom vrtu Skĺnes Djurpark ima vlastiti tematski park.
A u seriji animiranih filmića Shaun the Sheep Jankić sa stadom ovaca živi na maloj engleskoj farmi Mossy Bottom. U svakoj epizodi pesek čuvar Bitzer i Jankić rješavaju neku nezgodnu situaciju ili neki problem na dvorištu ili u kući, ali uvijek tako da ih ne bi vidio gazda farme. U radnji sudjeluju i pajceki, mačak, jarac, bik i drugi likovi, no oni u seriji ne razgovaraju, nego komuniciraju gestama, meketanjem, lajanjem, gunđanjem i sličnim zvukovima, a Jankić stadu objašnjava što im je činiti crtajući upute na ploči. I baš to je u seriji najsmješnije i najzabavnije, to Jankićevo domišljato rješavanje problema, savladavanje fizičkih zapreka i raznovrsnih tehničkih zadataka. A ta inovativnost i humor koji ne proizlazi iz dijaloga nego iz gesti i glasova kao i sličnost sa ljudskim ponašanjem osigurale su seriji Shaun the Sheep obožavatelje u svim generacijama te joj donijele brojne prestižne nominacije i nagrade, među kojima se ističu dvije nagrade BAFTA i Emmy.
A tko je osmislio taj lik, tog simpatičnog malog domišljatog Jankića i njegove pajdaše i koji je to način animacije? Bio je to britanski animator, pisac, producent i redatelj Nick Park koji je karijeru započeo 1985. god. u studiju Aardman te dosad radio na pedesetak kratkih filmova, serija, dugometražnih filmova i glazbenih videa, od kojih su najpoznatiji Wallace and Gromit te Chicken Run. Kao animator Nick Park i sad u digitalno doba naviše voli starinsku animaciju glinom – tako je rađena i serija Shaun the Sheep - jedan od načina stop motion animacije. “Ja sam u srcu glineni čovjek, volim raditi rukama. Time održavam autentičnost i to mi pomaže da što bolje izrazim čovječnost svojih likova”, kaže Nick Park.
I danas smo mogli vidjeti kratke animirane filmiće iz serije Shaun the Sheep u kojima je Jankić popravio krov staje koji je prokišnjavao, a Timmy i Jankić su mašinom za iscrtavanje linija na cesti crtali po dvorištu pa je došlo do pomutnje u prometu. Prošli tjedan su pesek Blitzer i Jankić na svoj specifiičan način rješavali i probleme šišanja ovaca, štucanja i mnoge druge, a mene su svaki dan razvedrili, razdragali i nasmijali.

Oznake: osvrti


- 20:04 - Komentari (21) - Isprintaj - #

25.05.2021., utorak

Poezija i proza


foto internet

Budući da još uvijek boravim na lijepim zelenim zagorskim brijegima, slušam i zagorske radio postaje. No neću večeras opet pisat o glazbi na radiju, danas ćemo malo o poeziji i prozi. Dakle, slušam tako neki dan zagorski radio Stubicu i čujem informaciju da je Općina Bedekovčina sredinom travnja raspisala natječaj za pjesničke i prozne radove za 52. Susret riječi Bedekovčina 2021. godine. Organizatori kažu da "pozivaju sve autore da pošalju svoje dosad neobjavljene pjesničke i/ili prozne radove koji mogu biti na sva tri narječja, štokavskom, kajkavskom i čakavskom. Prozni radovi ne smiju biti duži od četiri kartice teksta (tri stranice računalnog ispisa, font 12, razmak 1,5), a pojedini autor može poslati po jedan pjesnički tekst na pojedinom narječju i po jedan prozni tekst na pojedinom narječju."
Pozivaju i sve autore mlađe od 19 godina da pošalju sastavak na temu Ljepota življenja, pa pitaju mladež: "Što pokreće vas, ovdje u Hrvatskoj, Europi, a što držite da je pokretačka snaga ljudima na drugim kontinentima, u drugim državama? Što smatrate iskonski bitnim, što daje smisao svakom vašem danu, kao pojedincu, članu obitelji, društva? Iskažite svoja stajališta i snove, posebice izvan „predodređenih“ uloga u ovo pandemijsko vrijeme. Radovi ne smiju biti duži od četiri kartice teksta (tri stranice računalnog ispisa, font 12, razmak 1,5), a naslov se može promijeniti i uskladiti s tekstom. Tekstovi će se ocjenjivati u dvije kategorije: učenici osnovnih škola i učenici srednjih škola."
Svi autori koji žele sudjelovati na natječaju za 52. Susret riječi u Bedekovčini svoje radove moraju poslati zaključno do 15. lipnja 2021. godine. Radove treba označiti šifrom pa s podacima o autoru (ime i prezime autora, adresa i broj telefona) poslati na e-mail susretrijeci@gmail.com. Radovi se mogu dostaviti i na adresu Općinska knjižnica Bedekovčina, Trg Ante Starčevića 3, 49221 Bedekovčina, s naznakom: Za natječaj Susret riječi Bedekovčina 2021. U tom slučaju treba poslati i dodatnu omotnicu u kojoj su navedeni podaci o autoru. Organizatori upozoravaju da radove koji nisu u skladu s uvjetima natječaja neće razmatrati. Najuspješniji radovi, koje će odabrati stručno povjerenstvo u sastavu Ivan Herceg, pjesnik i prozaik, Marko Gregur, pjesnik i prozaik, i Lana Derkač, pjesnikinja i prozaistica, bit će javno izvedeni na manifestaciji Susret riječi Bedekovčina 2021. koja će biti održana od 17. do 20. rujna 2021. godine u Hrvatskom zagorju, točnije u Bedekovčini, Krapini, Klanjcu i Velikom Taboru, a prošireni izbor odabranih radova bit će tiskan u prigodnom zborniku. Za najbolja tri pjesnička/prozna rada, kao i za najbolja tri sastavka osnovnoškolaca i tri najbolja sastavka srednjoškolaca, prema izboru stručnog povjerenstva, organizator osigurava i novčane nagrade.
Eto, sve smo saznali. Imamo dakle još dvadesetak dana vremena da razmislimo hoće li Litterula poslati svoje radove na taj natječaj na kojem je sudjelovala sedamdeset i neke kao učenica osnovne škole prije mnogo godina u Poznanovcu, gdje se ta manifestacija održavala prvih nekoliko godina, od prvog susreta koji je održan 1969. godine. Nakon toga me život odveo u drugom smjeru pa dugi niz godina nisam bilježila ni svoje stihove ni tekstove, samo sam ideje spremala u podsjetnike u dubokim skladištima pamćenja.
A onda sam počela izvlačiti te ideje i pretvarati ih u stihove, crtice i kratke priče.
Ako Litterula kaže:da, pošalji radove, koju pjesmu i prozni tekst poslati? Što izabrati? Ne znam smijem li poslati radove koje sam objavila ovdje na blogu. I mogu li postove koje izaberem - ne želim ih izbrisati da se ne izgube vaši komentari - spremiti u editoru dok traje natječaj?

Oznake: osvrti


- 21:23 - Komentari (15) - Isprintaj - #

22.05.2021., subota

Veni Creator Spiritus


izvor notnog zapisa:internet

O dođi, Stvorče, Duše svet, lat. Veni Creator Spiritus, himan je Duha Svetoga, a smatra se da ga je napisao sv. Raban Mauro u 9. stoljeću. U praksi Katoličke Crkve taj Zaziv Duha Svetoga pjeva se tijekom liturgijskog slavlja na svetkovinu Duhova te u posebnim prigodama: prilikom izbora novog pape, za vrijeme ulaska kardinala u Sikstinsku kapelu, na posvećenju biskupa, na ređenju svećenika, prilikom sakramenta svete potvrde i na posveti crkve. Može se pjevati i prilikom proslave sinode ili koncila, krunjenja kraljeva i drugih sličnih svečanih događaja. Izvorni latinski tekst preveden je na velik broj svjetskih jezika, a najčešće se pjeva kao gregorijanski koral. U svojim skladbama ovaj himan koristili su i brojni skladatelji. Gustav Mahler postavio je latinski tekst ovog himna u I. dijelu svoje 8. simfonije u Es-duru, motet za ženske glasove prema ovom tekstu među posljednjim je djelima Hectora Berlioza, Krzysztof Penderecki napisao je prema tom himnu motet za mješoviti zbor, a Paul Hindemith s fantazijom na temelju ovog himna zaključuje svoj Koncert za orgulje i orkestar.
A gregorijansko pjevanje tj. gregorijanski koral, službeno liturgijsko pjevanje u Katoličkoj crkvi, koje je prema predaji prikupio i uredio papa Grgur Veliki u VI. stoljeću, obuhvaća 3000 melodija namijenjenih svim crkvenim obredima. Melodije pjevaju solisti ili skupina pjevača, ali uvijek jednoglasno i bez instrumenata, a ritam pjevanja je slobodan. Svi koralni napjevi skladani su u posebnim ljestvicama koje se nazivaju modusi ili starocrkvene ljestvice, a ima ih osam. Gregorijansko pjevanje nastalo je u ranom kršćanstvu po uzoru na pjevanje u sinagogi, a ima i helenističko-rimskih elemenata. Notno pismo gregorijanskog korala drugačije je nego današnje, a tijekom povijesti doživljavalo je i mnoge preinake. U početku su se napjevi bilježili na jednoj crti s dodavanjem pomoćne crtice iznad ili ispod nje, a kasnije je uvedeno bilježenje nota na četiri crte. Visina nota – nazivamo ih neume - u koralnoj melodiji je relativna, a smještaj nota određuje se koralnim ključevima, C-ključem i F-ključem. U koralu postoje dva kromatska znaka: snizilica i njena razrješilica.
Tijekom stoljeća, pojavom polifonije, uvođenjem instrumentalne glazbe, moderne durske i molske ljestvice u XVII. stoljeću i teatralnoga stila u XVIII. stoljeću, stari koralni napjevi osiromašeni su i skraćeni. U XIX. stoljeću benediktinci iz Solesmesa u Francuskoj upotrebom modernih muzikoloških sredstava rekonstruirali su gregorijanske napjeve u izvornom obliku, a Papa Pio X. odredio je 1903. da se gregorijansko pjevanje obnovi u svim obredima u cijeloj Crkvi. Papa Pio XII. u svom dokumentu „Musicae sacrae disciplina“ kazao je da „Svi kojima je Krist Gospodin povjerio zadaću da čuvaju i dijele bogatstvo njegove crkve, moraju brižno sačuvati ovo dragocjeno blago svetoga gregorijanskog pjevanja i učiniti da kršćanski puk obilno u njemu sudjeluje!“ A Papa emeritus Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, u jednoj od svojih pobudnica kazao je da vodeći računa o različitim usmjerenjima i različitim tradicijama dostojnima svake pohvale, želi da se prikladno vrednuje gregorijanski koral, kao pjevanje vlastito rimskoj liturgiji.
U crkvenim zborovima u našim župama gregorijanski korali ne pjevaju se baš često, pogotovo himan Veni Creator Spiritus, jer te teške i zahtjevne napjeve valja strpljivo uvježbavati. Mogu se naučiti jednostavni napjevi, pa smo i mi u našem župnom zboru u kojem sam sudjelovala nekoliko godina – nadam se da ću uskoro opet pjevati – uspjeli naučiti nekoliko lakših gregorijanskih korala.
Na priloženim notama - vjerujem da svi znate da se slika može nakon otvaranja povećati - možete pročitati latinski originalni tekst te naučiti pjevati ovaj lijepi gregorijanski koral. A eto i hrvatskog prijevoda:

O dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih.
Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga svevišnjeg, studenac živi, ljubav, plam i pomazanje duhovno.
Darova sedam razdaješ, ti, prste desne Očeve, od vječnog Oca obećan, ti puniš usta besjedom.
Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju, u nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka.
Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj, ispred nas idi vodi nas, da svakog zla se klonimo.
Daj Oca da upoznamo i Krista sina njegova, i u te Duha njihova da vjerujemo sveudilj.
Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu mu, sa tješiteljem Presvetim nek bude sad i uvijeke. Amen.

A ovdje možete, ako želite čuti kako zvuči gregorijansko pjevanje, poslušati himan Veni Creator Spiritus u izvedbi Schola gregoriana mediolanensis.

Oznake: osvrti


- 22:14 - Komentari (18) - Isprintaj - #

17.05.2021., ponedjeljak

Treba imati i malo sreće


foto:internet

Tijekom završnih razreda osnovne glazbene škole, sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, nastavnica klavira često nas je vodila u Zagreb u Hrvatsko narodno kazalište. Pa sam tako imala priliku čuti i vidjeti brojne opere i balete, od Traviate, Aide i Carmen do Ere s onoga svijeta, Nikole Šubića Zrinskog i Labuđeg jezera. Slušala sam i gledala brojne operne pjevačice i pjevače, od Marijane Radev, Nade Puttar-Gold i Ruže Pospiš-Baldani do Vladimira Ruždjaka i Nonija Žuneca. Žao mi je što nisam imala priliku uživo slušati i gledati i jednu od najvećih umjetnica operne scene dvadesetoga stoljeća, Zinku Kunc, u svijetu poznatiju kao Zinka Milanov, koja je rođena u Zagrebu na današnji dan, 17. svibnja 1906. godine. Njenom prelijepom glasu, koji je američka kritika nazivala glasom stoljeća, a mnogi govorili da ništa ljepšega u životu nisu čuli, i danas se dive brojni ljubitelji opere. U dobi od petnaest godina već je mogla pjevati visoki Cis, a slavna Milka Trnina odmah je uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u njezinu glasu. I njezin brat, skladatelj i pijanist Božidar Kunc, shvatio je kakve sposobnosti ona ima pa je sve svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov. Glas Zinke Kunc, tada udane Vilfan publika je prvi put čula na sceni u Ljubljani 29. listopada 1927. u ulozi Leonore u Trubaduru. Uspjeh je bio tako velik da je slavna sopranistica nakon toga u Zagebu nizala ulogu za ulogom. Njezin zagrebački angažman 1936. godine je završio i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu, a potom je njezin je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Prošla je na audiciji za američki Metropolitan, jednu od najpoznatijih i najprestižnijih opernih kuća na svijetu, te 17. prosinca 1937. prvi put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekarnika Vilfana, preudala se za glumca Predraga Milanova te kao Zinka Milanov ušla u opernu povijest kao jedna od najvećih pjevačica belkanta. Do travnja 1966., kako čitam na internetu, s prekidom od 1947. do 1951, bila je članica Metropolitana u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. U njujorškom Metropolitanu bila je apsolutna miljenica publike, kraljica kuće, sudionica otvaranja sezona i svečanih premijera. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njezinu veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Ostala je živjeti u USA, posvetila se pedagoškom radu te podučavala brojne poznate pjevačice. Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je i u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje djelovanje u USA dobila je specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i USA. Umrla je u New Yorku od moždane kapi 30. svibnja 1989. godine.
Ono što prvo želim mlade naučiti jest da ne viču, kazala je jednom prilikom fenomenalna Zinka Kunc, u operi se lijepo pjeva, ne viče se. Piano je osnova i vrhovni zakon svega. Ako ga pjevač prirodno ima, utoliko bolje, ako ga pak nema morat će se malo namučiti kako bi ga stekao. A zatim, mora se znati što se i zašto pjeva. Ja sam glas sačuvala tolike godine zato što sam po dolasku u Ameriku ja sama birala koji ću repertoar pjevati. Glas se čuva njegom, pažljivim odabirom, stalnom vježbom i urednim životom. Da, treba imati i malo sreće!“
A ovdje možete čuti kako Zinka Kunc pjeva Měsíčku na nebi hlubokém (Mjeseče na nebu dubokom), ariju Rusalke iz prvog čina opere Rusalka Antonína Dvořáka:


Oznake: osvrti


- 19:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

11.05.2021., utorak

Gradski muzej Sisak obilježava sedamdesetu obljetnicu


foto:Gradski muzej Sisak

Kad sam išla na probe gradskog pjevačkog zbora - često sam išla pješice da malo razgibam umorne noge - prešavši preko starog mosta, koji usput rečeno uopće nije star; sagrađen je nedavno: tridesetih godina dvadesetog stoljeća, spustila bih se po stubama u park pa na putu do dvorane gdje se održavaju probe prošla pokraj gradskog muzeja. Kad bi bilo vremena ušla bih i malo razgledala postav ili trenutnu izložbu i navratila u suvenirnicu da vidim ima li što zgodno za kupit a moglo bi poslužiti kao rođendanski dar nekoj dragoj osobi.
A naš muzej ove godine obilježava sedamdesetu obljetnicu pa čitam na njihovoj internetskoj stranici da je “Gradski muzej Sisak osnovan 1951. godine kao gradska kulturna institucija koja je imala za cilj prikupljanje, čuvanje i prezentaciju bogate povijesne građe Siska i njegove okolice. Tada su formirani arheološki, kulturno-povijesni, etnografski i galerijski odjel te Memorijalna bravarska radionica Nikole Karasa. Od svoga osnutka, muzej je postao mjesto kontinuiranog rada na promociji bogate sisačke baštine. Među prvim osobama muzeja koji su doprinijeli njegovu razvoju i afirmaciji u javnosti bio je Stjepan Vrbanović, prvi direktor te institucije, koji je ujedno bio i počasni konzervator za sisačko područje, voditelj arheoloških istraživanja, voditelj obnove utvrde Stari grad i izgradnje Etno-parka, jedan od osnivača Društva za turizam i poljepšanje grada Siska. Na taj je način ukazao na potencijale muzeja ne samo kao institucije koja se primarno bavi muzejskom djelatnošću nego i kao aktivnog sudionika kulturnog i društvenog života grada. A na tom tragu muzej i danas djeluje."
U internetskoj potrazi za dodatnim informacijama pronašla sam podatak da je i prije bilo nastojanja da se u Sisku, gradu s više od 2.000 godina kontinuiranog postojanja, osnuje muzejska ustanova koja bi vodila brigu i prezentirala bogate arheološke nalaze. Pa je tako već 1876. godine bilo osnovano društvo “Siscija” za iskapanje i skupljanje rimskih starina u Sisku, čiji se rad temeljio na bogatom nalazu rimske Siscije. Prema pravilima društva “Siscije”, svi arheološki nalazi dostavljani su Narodnom Hrvatskom zemaljskom muzeju u Zagrebu, koji ih je trebao smjestiti u svojim prostorijama odijeljeno i pod naslovom “Zbirka rimskih starina društva Siscija u Sisku”. No rad društva je zamro 1896.-1900. jer nije bilo dovoljno moralne ni materijalne pomoći, a niti prostornih uvjeta da se arheološki materijal predstavi u Sisku. U tom periodu arheološki odjel Narodnog Hrvatskog zemaljskog muzeja u Zagrebu - sada je to Arheološki muzej - svoj fundus arheologije stvara baš zahvaljujući nalazima iz rimske Siscije.
Na početku dvadesetog stoljeća mnogi ljubitelji starina u Sisku stvarali su svoje privatne zbirke, a najkvalitetniji arheološki materijal prodavan je muzejima u Beču i Budimpešti. Tridesetih godina 20. st. također je bilo pokušaja osnivanja muzeja u Sisku, no to nije uspjelo jer nije bilo organizacije koja bi preuzela brigu o muzeju ni odgovarajućih prostorija za izlaganje muzejskih predmeta. I četrdesetih godina je bilo novih pokušaja, pa je 1941. godine osnovano Društvo sisačkih umjetnina prošlosti i starina, čija je svrha također bila prikupljanje povijesno umjetničkih predmeta i njihovo izlaganje, a 1942. je bila priređena i izložba slika, pokućstva, stakla, oružja, arheoloških predmeta, zastava i sličnih izložaka. Muzejski materijal je potom bio prenesen u Stari grad, a 1944. godine kad je bila bombardirana zapadna kula Staroga grada, muzejski materijal je znatno oštećen i uništen. Po završetku 2. Svjetskog rata 1945. godine muzejski predmeti su preneseni u sisačku Gimnaziju, pa u Veliki kaptol i ponovno u Stari grad što sve uzrokuje otuđivanje i propadanje muzejskog materijala. Godine 1951. “Narodni odbor” grada Siska napokon dodjeljuje Gradskome muzeju Sisak prostorije u kući Katarine Colussi - sada je tu Županijski ured za katastarsko geodetske poslove - u kojima je 1. svibnja 1951. godine otvorena za javnost prva muzejska izložba, što se smatra službenim početkom djelovanja sisačkog muzeja.

kuća Colussi, foto:Litterula

Uloga Gradskog muzeja Sisak je i sada, pogotovo nakon velikog potresa koji je 29. 12. 2020. oštetio dio njegovih baštinskih kapaciteta, veoma značajna. Premda su u potresu stradali prostori muzeja na nekoliko lokacija, nije prestao rad na promociji bogate sisačke baštine nego je u iščekivanju obnove premješten u virtualni prostor što od siječnja pratimo na internetskim stranicama našega Muzeja. Unatoč svim problemima Gradski muzej Sisak je tijekom mjeseca travnja predstavljen javnosti prigodnim programom kojim je obilježena sedamdeseta obljetnica. U srijedu, 21. travnja 2021. godine, Hrvatska pošta objavila je prigodnu dopisnicu posvećenu Gradskom muzeju Sisak, a u subotu, 24. travnja 2021. godine, održana je promocija muzeja na Šetnici Slave Striegla. Održana je izložba pod nazivom „Muzej nakon potresa“ kojom je predstavljeno stanje nakon prosinačkog potresa u Gradskom muzeju Sisak, Info centru industrijske baštine Holandska kuća i utvrdi Stari grad. U sklopu programa bila je održana i edukativna radionica za djecu, prigodna prodaja muzejskih publikacija te razgledavanje grada pod vodstvom kustosa muzeja što je uključivalo šetnju uz rijeku Kupu od šetnice do arheološkog lokaliteta Siscia in situ kod sisačke katedrale. Sve zainteresirane kustosi su upoznali sa zanimljivim detaljima iz sisačke povijesti. Posjetitelji su tom prigodom mogli donijeti svoje predmete i od kustosa muzeja dobiti informacije o njima te ih, ako žele, darovati Muzeju. Od 26. do 30. travnja 2021. godine, u suvenirnici Gradskog muzeja Sisak prodavane su muzejske publikacije i suveniri po prigodnim cijenama. Aktivnosti se nastavljaju i tijekom svibnja i lipnja ove godine pa naš muzej poziva sve da dolaskom na navedena događanja i praćenjem aktivnosti na društvenim mrežama podrže djelatnost te važne gradske institucije.
Nadam se da je odaziv na sve ove aktivnosti bio dobar, te da će i nadalje biti, i da su građani našega lijepoga iako jakim potresom oštećenoga grada sudjelovali u ovim programima i zajedno obilježili značajnu muzejsku obljetnicu.
A Litterula nije bila tih dana u travnju na šetnici jer se još nije vratila kući. No čim se vrati, što će nadam se biti uskoro, prošetat će se niz Strossmayerovu ulicu do mosta, preći preko Kupe, sići po stubama u park, prošetati se kroz park do muzejske suvenirnice i kupiti jedan od ovih lijepih suvenira.

foto:Gradski muzej Sisak

Oznake: osvrti


- 23:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

27.04.2021., utorak

Beskućnici



Prije nekoliko godina neko vrijeme sam pomagala sortirati odjeću u skladištu Caritasa koje je smješteno u podrumu ispod naše pučke kuhinje. Dok sam pregledavala i slagala odjeću došla je jedna žena da se istušira i presvuče. Tamo je naime uz vešeraj bila smještena kupaonica pa su povremeno, kad bi došli u pučku kuhinju na ručak, ljudi sišli dolje k nama u podrum da se malo operu i osvježe. Żena koja je došla toga dana bila je srednjih godina i vidjelo se da joj je neugodno. Ja nisam ništa pitala, a ona nije bila voljna govoriti o svojoj situaciji, tako da nisam ništa o njoj saznala. Ali vidjela sam u njenim očima veliku žalost, jad i sram. U tišini je na policama skladišta izabrala čistu odjeću, istuširala se, presvukla i otišla gore na ručak.
A kad sam u Zagreb putovala autobusom, najčešće sam kod autobusnog kolodvora pričekala tramvaj pa se malo provozala do Trga. Jednom zgodom za vrijeme te vožnje zapazila sam čovjeka srednjih godina koji je drijemao naslonjen na prozor tramvaja. Svi putnici su se od njega odmicali jer se oko njega širio poprilično neugodan ustajali miris. Bila je zima, siječanj ili veljača, bilo je poprilično hladno toga dana, temperatura je bila nekoliko stupnjeva ispod nule i on je bio odjeven u debeli sivi krombi, na glavi je imao kapu, bio je neobrijan i djelovao je jako zapušteno. Vidjelo se da je beskućnik koji je sjeo u tramvaj da se malo ugrije, da se odmori od lutanja po gradu i da si malo odrijema na toplom. Bio mi je odnekud poznat - možda sam ga već prije vidjela među beskućnicima koji najčešće borave, griju se i drijemaju u čekaonici na Glavnom kolodvoru. Viđala sam ih i u Varaždinu, u parkovima i na kolodvoru, dok sam tamo boravila destak dana s VelkomBebom u domu za osobe s invaliditetom. Gledajući te ljude na ulici, na klupama u parkovima i na kolodvorima, uvijek sam se pitala, a i sad se pitam, zašto i kako netko postane beskućnik, što im se dogodilo i što je pošlo po zlu da su završili na ulici. Jesu li ostali bez posla, imali dugove, možda nisu mogli plaćati rate kredita, možda su nekome bili jamci pa su ostali bez stana ili kuće, možda su posuđivali novac od lihvara, možda su se posvađali s roditeljima ili sa supružnicima, možda su pobjegli od kuće i napustili obitelj jer vole slobodan skitalački život, život lutalice itd itd itd. Koji god bio razlog tome, postali su beskućnici.
O beskućnicima najčešće slušamo oko 10. listopada kad se obilježava Svjetski dan beskućništva i zimi, posebice za vrijeme Božićnih blagdana, kad zahladi i kad je na ulicama jako teško živjeti. Ali, beskućnici su tu kraj nas stalno i jednako im je teško i u proljeće i na jesen, i ljeti i zimi, a njhov broj stalno raste.
Koliko ih je trenutno u Hrvatskoj ne može se točno utvrditi – službeno se govori o brojci od 350 do 500 ljudi - jer nisu svi evidentirani. Neslužbeno se pretpostavlja da ih je u Zagrebu 700 do 1000, možda čak i 2000. Samo na Glavnom kolodvoru boravi stotinjak ljudi koji su preko dana na ulici, a preko noći se sklanjaju u vagone, napuštene zgrade, kuće, šupe i slična mjesta.
Hrvatski Zakon o socijalnoj skrbi beskućnika definira kao osobu koja nema mjesto stanovanja, niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilište ili prenoćište ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Beskućništvo je kao socijalna kategorija u Zakon o socijalnoj skrbi uvršteno tek 2011. godine kad je donesen novi Zakon o socijalnoj skrbi koji je po prvi put utvrdio beskućnike kao kategoriju korisnika socijalne skrbi kojima se osigurava privremeni smještaj na temelju uputnice centra za socijalnu skrb. Ako si beskućnik i nemaš stalnu adresu, ne možeš dobiti osobnu iskaznicu. A ako nemaš osobnu iskaznicu ne možeš ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje, ne možeš se prijaviti na Zavod za zapošljavanje, ne možeš se legalno zaposliti itd itd. Ako želi dobiti osobnu iskaznicu beskućnik se mora prijaviti nadležnom Centru za socijalnu skrb. No mnogi beskućnici se ne prijavljuju u Centre za socijalnu skrb nadležnim socijalnim radnicima i ne žele ići u prihvatilišta, nego se snalaze na razne načine, skupljaju plastične boce, ilegalno se zapošljavaju, obavljaju sitne posliće, a neki čak i prose.

A kako naše društvo pomaže beskućnicima?
U Hrvatskoj, kolko ja znam, postoji petnaestak prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, a postoje i pučke kuhinje te brojne udruge koje im pomažu; kod njih se ljudi mogu otuširati, popiti kavu ili pojesti nešto, koristiti kompjuter ili nabaviti odjeću, sredstva za higijenu, a sada u doba korone i dezinficijense i maske.
Prihvatilišta pružaju uslugu privremenog smještaja beskućnicima s područja cijele Republike Hrvatske koji zatraže smještaj posredovanjem nadležnog Centra za socijalnu skrb, a može trajati najdulje do šest mjeseci, iznimno do godinu dana. Uslugu smještaja koriste beskućnici koji trenutno nemaju gdje stanovati, borave na javnim i drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i nemaju sredstava kojima bi mogli podmiriti potrebe stanovanja, a u prihvatilište se mogu smjestiti s uputnicom nadležnog Centra za socijalnu skrb. Prihvatilišta najčešće pružaju sljedeće usluge:
- 24-satni smještaj koji uključuje tri obroka
- pomoć u odjeći i obući
- higijenske potrepštine za održavanje osobne higijene, odjeće i životnog prostora
- posredovanje pri ishodovanju dokumenata (osobne i zdravstvene iskaznice)
- pomoć pri ostvarivanju prava na mirovinu ili vojnu opskrbninu
- pomoć pri smještaju u dom za stare i nemoćne osobe i udomiteljske obitelji
- suradnja s CZSS-ima radi ostvarivanja drugih prava iz socijalne skrbi
- karijerno savjetovanje - mogućnost nastavka školovanja ili prekvalifikacije za radno sposobne korisnike
- besplatna pravna pomoć
- pomoć medicinske sestre
- psihološka pomoć i savjetovanje
- psihijatrijska pomoć i savjetovanje
- cjelovita psihosocijalna podrška i pomoć pri resocijalizacija
Osim što moraju voditi brigu o sebi, od korisnika se očekuje i da održavaju red i čistoću te da sudjeluju u pripremaju i posluživanju obroka. Korisnici koji preko dana borave u prihvatilištima uključuju se u sportske aktivnosti, u informatičke, likovne i slične radionice ili vrijeme provode u čitanju, kartanju, igranju šaha, i gledanju TV programa. Mnogi korisnici prihvatilišta su osobe s izraženim zdravstvenim poteškoćama, koji primaju propisanu terapiju, npr. psihički bolesne osobe, starije osobe i slično pa im je potrebna i dodatna pomoć. Osim toga, u cilju zaštite drugih korisnika i radnika od zaraznih bolesti, korisnici moraju imati liječničku potvrdu o zdravstvenom stanju.
E sad, sve je to divno i krasno, al' u prihvatilištima je zbrinuto samo oko 400 ljudi, a čini mi se da su neka prenoćišta zbog korone i zatvorena. A kad pogledate ukupne brojke, to je jako žalosno.
No kad se sjetim beskućnika koje sam prije dvadesetak godina vidjela na ulici u crnačkoj četvrti u Philadelphiji, onda je kod nas još i dobro.

Oznake: osvrti


- 12:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

18.04.2021., nedjelja

Emisija za selo i poljoprivredu



Premda već dvanaest godina ne radim kao agronom – radim samo kao Stara vrtlarica u svom malom vrtu i o tome pišem na svom vrtlarskom blogu - agronom u meni još uvijek želi svaki tjedan čuti što ima novoga i koji problemi izlaze na vidjelo u sektoru poljoprivrede. Stoga svake nedjelje ujutro od 8:05h do 10h slušam Emisiju za selo i poljoprivredu u kojoj se obrađuju aktualne teme iz poljoprivrede i prehrambene industrije u Hrvatskoj i Europskoj uniji, a emitira se iz Zagreba, Osijeka i Pule te s terena iz cijele Hrvatske. U zadnjih nekoliko emisija glavne teme su bile šećerane, prodaja vina, proizvodnja povrća, novi traktori s digitaliziranim upravljanjem, a slušali smo i o proizvodnji mlijeka i istarskog pršuta. Bilo je govora i o problemima u ratarstvu i svinjogojstvu, o proljetnim radovima u voćnjacima, o rezidbi te o zaštiti voćnjaka i vinograda. Urednik emisije Mladen Vuković u jednoj emisiji je bio na Kordunu i razgovarao s uzgajivačem magaraca koji proizvodi magareće mlijeko i sapun od toga mlijeka. Osim toga, posadio je i banane, što je kod nas neobično, ipak je to tropsko voće. Saznali smo i da su moslavački vinari iz udruge Škrlet darovali vino vinarima na Pokuplju i Banovini kojima su se bačve pune vina razbile u nedavnom potresu pa iz njih iscurilo vino. U jednoj od posljednjih emisija čuli smo i što donosi Nacrt strategije hrvatske poljoprivrede do 2030. god., na koje glavne probleme domaćeg agrara upozorava Osječanin Zlatko Janečić u knjizi Zeleno zlatna hrvatska poljoprivreda i kolike su i kako se mogu spriječiti štete u povrtlarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu od hladne fronte koja je nedavno zahvatila naše krajeve.
A u današnjoj Emisiji za selo i poljoprivredu, 18.04.2021., slušali smo zašto se država upisuje kao vlasnik zemlje koju poljoprivrednici obrađuju kroz više pokoljenja i kako se može tražiti promjena vlasnika. Slušatelji su postavljali brojna pitanja gostu Borisu Koketiju, zamjeniku glavne državne odvjetnice, koji je obašnjavao kako se mogu ti problemi riješiti. Upozorio je slušatelje da kad kupuju zemljište uvijek naprije provjere kakvo je činjenično stanje u zemljišnim kniigama u Gruntovnici i u Katastru. Tijekom emisije mogli smo čuti i kratki prilog o ekološkom uzgoju lijeske te savjete o zaštiti bilja.
A na početku emisije čuli smo izvješće ministrice poljoprivrede o tome što za poljoprivredu nudi Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Napomenula je da taj plan obuhvaća ulaganja u poljoprivredu u vrijednosti od 988 milijuna kuna s ciljem povećanja prehrambene sigurnosti te konkurentnosti hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora kroz četiri različite reforme koje obuhvaćaju aktivnosti usmjerene na unapređenje i povećanje proizvodnje u poljoprivredi te učinkovitije korištenje proizvodnih resursa. Ministrica je kazala da te reforme uključuju:
1. uspostavu mreže logističke infrastrukture za jačanje proizvodno tržišnog lanca u sektoru voća i povrća
2. unapređenje sustava za restrukturiranje poljoprivrednog zemljišta i komasaciju
3. digitalnu transformacija poljoprivrede
4. unapređenje sustava doniranja hrane.
No o tome neću danas detaljnije govoriti jer mi treba malo vremena i puno strpljenja da to što sam čula prevedem s poljoprivrednopolitičkog na poljoprivrednopraktični jezik.
Ono što je mene danas najviše zainteresiralo je najava da je Ministarstvo poljoprivrede pokrenulo postupak za ukidanje službe za obranu od tuče. Gošća emisije, dr.sc. Branka Ivančan-Picek, ravnateljica Državnog hidrometeorološkog zavoda, kazala je naime da je Ministarstvo poljoprivrede, koje je nadležno za provođenje i nadzor zakona o obrani od tuče od DHMZ-a zatražilo analizu postojećeg operativnog sustava. Analiza je provedena 2018. godine i stručnjaci su zaključili da je “svjetska znanstvena i stručna zajednica jedinstvena u stavu da trenutno naša spoznaja o poznavanju fizikalnih procesa u oblaku i mogućnost njihovog predviđanja, a samim tim i djelovanja na eventualnu njihovu promjenu, još nisu na razini da bi se operativno provodila obrana od tuče. Stoga, trošiti državni novac na obranu od tuče smatra se potpunim gubitkom. Bolje je ta sredstva prenamijeniti na nešto korisnije, kao na primjer za nadoknadu nastalih šteta od tuče, ali i ulaganja u daljnja istraživanja. Državni hidrometeorološki zavod kao državna institucija za meteorološku struku, dužan je izvjestiti javnost o dosadašnjim znanstvenim ispitivanjima i rezultatima opravdanosti obrane od tuče, kao i stajalištu Svjetske meteorološke organizacije. Obrana od tuče nije pitanje samo poljoprivrede već i cijele zajednice, jer svi porezni obveznici daju novac za nešto što nije znanstveno utemeljeno i s nepoznatim učincima zagađenja zraka i općenito djelovanja na prirodu.” Ministarstvo poljoprivrede prihvatilo je izvješće DHMZ-a i na osnovi tog izvješća pokrenut je postupak za ukidanje postojećeg zakona o obrani od tuče. Ravnateljica Ivančan-Picek je spomenula da se obrana od tuče u Hrvatskoj provodi samo u području između Save i Drave, a olujni vjetar i tuča može nanijeti štete i u ostalim krajevima Hrvatske, posebice u jadranskom području. Velike štete mogu prouzročiti i ostale prirodne nepogode: suša, poplava i proljetni mraz. Stoga struka mora pronaći druge načine zaštite od prirodnih nepogoda: postavljanje zaštitnih mreža, sustavi za kišenje i slične mjere te osiguranje usjeva. Dodala je da u svijetu nema takvih sustava za obranu od tuče na državnoj razini te da meteorološka služba samo prikuplja i dostavlja meteorološke podatke, a ne provodi obranu od tuče. Na kraju razgovora spomenula je da će DHMZ uskoro modernizirati meteorološku mrežu postavljanjem novih 6 meteoroloških radara za radarska mjerenja, 3 u kopnenom i 3 u jadranskom području, koji će prikupljati podatke važne za izračune vremenskih prognoza i rane najave olujnih procesa koji mogu prouzročiti štete i u poljoprivredi i u turizmu. U Jadranskom će moru postaviti i 5 meteoroloških oceanografskih plutača koje će prikupljati važne meteorološke podatke o utjecaju mora na atmosferu. Modernizacija će većim dijelom biti provedena novcem iz Strukturnih fondova EU, što mi je drago čuti.
A pri kraju prvog dijela emisije čula sam još jednu informaciju koja me obradovala: moj kolega agronom, dr. sc. Zdravko Matotan, kandidirao se kao nezavisni kandidat za mjesto župana Koprivničko – križevačke županije. „Prije nekoliko mjeseci otišao sam u mirovinu, a s obzirom da sam cijeli život radio vrlo brzim tempom, ne bih sada želio dane provoditi doma kritizirajući što ne valja i što bi trebalo mijenjati, nego evo, pokušat ću svojim iskustvom i idejama i pridonijeti da neke stvari pokušamo raditi na kvalitetniji način“, kazao je jučer dr.sc. Matotan na stranici županijskog tjednika Glas Podravine i Prigorja, a ja mu želim da u tim svojim nakanama i uspije.

Oznake: osvrti


- 21:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

08.04.2021., četvrtak

Lea Deutsch



Lea Deutsch, rođena u Zagrebu 18.1.1927. godine, bila je najmlađa glumica koja je glumila u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. U dobi od samo pet godina, 1932. god., počela je glumiti u tadašnjoj dječjoj kazališnoj skupini “Dječje carstvo”, a ubrzo je dobila i svoju prvu kazališnu ulogu u predstavi “Graničari”. Bila je veoma talentirana pa su uslijedili angažmani i u drugim kazališnim predstavama. Odigrala je 17 uloga, a istaknula se u ulozi Točkice (E. Kästner, Tonček i Točkica), Luize (Moličre, Umišljeni bolesnik) i Gite (I. Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića). Kao pjevačica i plesačica nastupala je u scensko-glazbenim komadima, a glumila je i kao odraslija djevojčica (W. Shakespeare, Zimska priča; L. N. Tolstoj, Moći tmine i dr.). U razdoblju između dva svjetska rata u Zagrebu je glumila, pjevala i plesala u prepunim kazališnim kućama. Smatrali su je glumačkim čudom od djeteta, a bila je tako popularna da su kazališta naručivala komade posebno za nju. Zbog nje se odlazilo u kazalište, o njoj su pisale sve zagrebačke novine, a često je nastupala i na radiju...Francuska filmska tvrtka “Pathe” u Zagrebu je 1935. godine snimila Leu Deutsch u različitim kostimima dok je izvodila brojne glumačke točke, a tada je dobila i ponudu za jednogodišnji boravak u Parizu kako bi naučila francuski, no tu je ponudu ova talentirana mlada glumica odbila. Svoju posljednju ulogu u scenskom prikazu “Šahovska igra” u HNK-u, Lea je odigrala 15.3.1941. godine u kojoj su njezine školske kolegice glumile šahovske figure, a ona je prikaz vodila sve objašnjavajući publici.
No iznimno uspješna karijera ove mlade hrvatske glumice prekinuta je kad je, nakon osnivanja NDH, 1941. godine donesen rasni zakon prema kojemu Lea više nije smjela glumiti, pristup kazalištu joj je bio zabranjen, a nakon nekog vremena izbačena je i iz škole.
U nadi da će izbjeći progon, Lea i njezina obitelj, majka Ivka, otac Stjepa i brat Saša prešli su na rimokatoličku vjeru, no to ih nije uspjelo spasiti. Ustaške su vlasti, naime, u noći 3. svibnja 1943. godine naredile uhićenje svih preostalih Židova u Zagrebu uključujući Leu Deutsch, njezinu majku i brata. Otac se spasio skrivajući se na zaraznom odjelu u Bolnici Sestara milosrdnica.
Na putu za Auschwitz, u stočnom vagonu u kojem je bilo nagurano 75 ljudi, na šestodnevnom putu bez vode i hrane, šesnaestogodišnja Lea Deutsch je umrla. Njezina majka i brat umrli su u logoru, a otac Stjepan preminuo je 1959. u Zagrebu. Pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju, a na njegovu grobu stoji i Leina slika...
A ja se sjećam da je prije desetak godina o Lei Deutsch u jednoj emisiji na radiju govorio Relja Bašić prisjećajući se da ju je vidio kako sjedi na klupi nasuprot zgrade HNK-a u Zagrebu s našivenom žutom Davidovom zvijezdom na kaputu i satima gleda u zgradu u kojoj je nekoć bila zvijezda, a sada u nju nije smjela ni ući.
A zašto se Litterula baš danas prisjetila tragičnog slučaja mlade talentirane zagrebačke glumice?
Zato što se danas diljem svijeta obilježava Jom hašoa, Dan sjećanja na žrtve holokausta u spomen na 6 milijuna Židova stradalih u nacističkim i fašističkim logorima tijekom 2. svjetskog rata.
A Lea Deutsch je nažalost bila jedna od njih.

Oznake: osvrti


- 22:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

30.03.2021., utorak

Njihove riječi odnosi vjetar


foto:internet

U telefonskoj govornici u gradu Otsuchi, oko 500 km sjeveroistočno od Tokija, u prefekturi Iwate u Japanu nalazi se jedan stari crni telefonski aparat koji nije priključen na telefonsku mrežu. U svom ga je vrtu nakon smrti bratića koji je bolovao od raka, postavio vrtni dizajner Itaru Sasaki, na brdašcu s pogledom na mirno more, dajući mu naziv Kaze no Denwa, telefon vjetra.
Snažan potres pogodio je to područje u ožujku 2011. godine a nakon njega je uslijedio i tsunami. Pritom je oko 10% gradskog stanovništva, točnije 1285 ljudi poginulo ili nestalo. Sasaki je počeo postavljati govornicu u studenom 2010. a radove na njoj je završio nedugo nakon nepogode. Novine i ostali mediji izvještavali su o postavljanju njegove govornice pa su je mnogi ljudi koji su u potresu i tsunamiju izgubili svoje voljene počeli posjećivati. Sasaki je svoj vrt otvorio posjetiteljima, a pokraj aparata na malu policu je postavio bilježnicu u koju bi ljudi zapisivali poruke voljenima kojih više nema. Više od 25 000 ljudi posjetilo je tu telefonsku govornicu do 2017. godine, a mnogi su ljudi zapisivali poruke pa je Sasaki ubrzo prikupio četiri bilježnice.
Poruku “Vrati se brzo kući. Tvoj otac, majka, djed i baka.” Sasaki je pronašao u bilježnici u jesen 2013. godine i slučajno sreo obitelj koja je tu poruku napisala. Tražili su sina koji je nestao u toj strašnoj prirodnoj nepogodi. Njihov sin koji se nakon završenog fakulteta zaposlio u jednoj IT tvrtki baš je toga dana poslovno boravio u gradu Otsuchi. Njegova majka otkrila je Sasakiju svoje osjećaje rekavši: “Nemam pojma što sam radila od tog trenutka kad je moj sin nestao. Toga dana vrijeme je za mene stalo.”
Kako je vrijeme prolazilo Itaru Sasaki je primjetio da se poruke u bilježnici mijenjaju. Ljudi su počeli prihvaćati smrt svojih voljenih pišući npr. “Molimo te pazi na nas s nebesa” i slično. Osim ljudi koji su izgubili voljene u potresu i tsunamiju, u Sasakijev vrt počeli su dolaziti, želeći se prisjetiti uspomena o tom članu obitelji, i ljudi čiji su voljeni počinili samoubojstva ili stradali u raznim nesrećama. Sasakijev telefon s vremenom je postao planetarno poznat, tako da sad u bilježnicama ima poruka u kojima se ljudi prisjećaju svojih voljenih stradalih i nestalih širom svijeta.
Prikupivši mnogo poruka u bilježnicama koje su se nalazile u njegovoj telefonskoj govornici za tugu, jad, bol i žalost, Itaru Sasaki je 2017. godine objavio knjigu pod naslovom Kaze no Denwa - Daishinsai Kara Rokunen, Kaze no Denwa wo Tooshite Mieru Koto tj. Telefon na vjetru – što sam vidio preko telefona na vjetru u šest godina nakon potresa. Telefon nije priključen, rekao je Sasaki u razgovoru s novinarima nakon objavljivanja knjige, ali ljudi imaju osjećaj da ih njihovi nestali članovi obitelji slušaju na drugom kraju telefonske linije. Mnogi ljudi nisu imali priliku voljenima reći zbogom, objasnio je Sasaki. Mnoge obitelji željele bi nešto kazati voljenima koje su izgubili. Mnogo toga bi im rekli prije njihove smrti da su znali da više neće imati priliku s njima razgovarati. Smrt je mnogo dulja nego život, kaže Sasaki, živjeti možemo najdulje stotinjak godina, a smrt je nešto što se nastavlja i za osobu koja je umrla i za osobu koja je preživjela i koja mora naći neki način da osjeti povezanost s umrlim. Smrću život ne završava, tvrdi Sasaki.
Jedan stariji čovjek čija je žena poginula u tsunamiju, ušao je u govornicu, bio je jako nervozan te nije mogao podići slušalicu. Kad je napokon podignuo slušalicu i počeo govoriti nije mogao prestati. Govorio je i govorio i klimao glavom kao da sluša odgovore. Šutio je i klimao glavom, pa se smijao ili rugao. Nije samo on govorio, to nije bio jednostrani razgovor, to je bio pravi razgovor, on je doista razgovarao sa svojom ženom, tvrdi Sasaki. Nakon toga je došao k njemu i rekao da je telefonski razgovarao sa svojom suprugom koja nije prestajala prigovarati i gunđati o tome što bi on trebao učiniti oko kuće. A potom se rasplakao. I njegovo se srce pročistilo - iz njega je izašao sav jad, tuga, bol i žalost koja ga je dugo mučila.
A na televiziji sam nedavno gledala i domentarac o toj govornici. Ljudi koji su dolazili u Sasakijev vrt došli bi porazgovarati sa svojim očevima, roditeljima, supružnicima, djecom ili prijateljima koje su iznenada u potresu i tsunamiju izgubili. U filmu je izašlo na vidjelo da ljudi najčešće pate i žale zbog toga što prije smrti svojih voljenih nisu dospjeli razgovarati s njima i razjasniti stare svađe, sukobe, nesporazume i slično, ili im se ispričati zbog ružnih riječi koje su im uputili prije smrti. Sjećam se da je jedna djevojka ušla u govornicu kako bi "porazgovarala" s ocem i tijekom razgovora je također počela plakati i moliti oca da joj oprosti za sve ružne riječi koje mu je uputila taj dan kad je otišao u Itsuchi i nikad se više nije vratio.
Kad je tvoje srce puno jada, tuge, boli i žalosti, objasnio je Sasaki u jednom intervjuu, tada nisi usklađen sa svojim osjetilima. Zatvoren si, kao da je oko tebe spuštena zavjesa. Kad bi bar malo ispraznio svoje srce, mogao bi ponovo čuti pjev ptica. Mogao bi zapaziti lisicu ili zvuk potoka u vrtu. Pretvoriti telefonski poziv iz nečega što djeluje nesumnjivo jednostrano, u nešto očigledno dvostrano, može se pomoću osobne imaginacije, zamišljanja, smatra Sasaki. Kad telefoniraš u toj govornici, zamišljaš kako bi odgovarala ta druga osoba na tvoja pitanja. Ključ je u zamišljanju, imaginaciji. Imaginacija će pomoći ljudima da nastave dalje živjeti. Moraš početi zamišljati svoj budući život bez te osobe koja je umrla. Upotrijebi maštu, gledaj svoju budućnost. Gledaj kako doručkuješ bez te osobe, kako putuješ vlakom bez nje i tada ćeš biti sposoban započeti živjeti svoju budućnost. Želim da ljudi nastave živjeti svoje živote što je prije moguće izražavajući u mojoj telefonskoj govornici na vjetru, na telefonu za žalovanje, svoje osjećaje.
Zašto ne bismo mogli razgovarati s našim pokojnicima kod kuće, gdje nam je ugodno, u svojoj sobi primjerice, zašto ne možemo svojoj majci koja je umrla reći ono što joj želimo reći za vrijeme šetnje po šumi, dok svjetlost koja se pomalja kroz lišće nalikuje na svjetlost kojom ljudi opisuju raj, pitali su novinari Sasakija. To je drukčije od svega toga, to nije terapija, odgovara Sasaki. To nije molitva i nije povjeravanje prijateljima za vrijeme ugodnog razgovora uz piće. Kad čovjek uđe u govornicu i dohvati telefonsku slušalicu njegov mozak priprema njegova usta da počnu govoriti. To je povezano. Stalno to radimo. Ne razmišljamo o tome što želimo reći, jednostavno to izgovorimo. Na glas. U telefonsku slušalicu koja ni sa čim nije povezana. I ništa drugo ne trebamo učiniti osim pustiti da naše riječi odnese vjetar...




Bilo bi lijepo kad bi netko i ovdje na mojim zelenim brijegima postavio jednu takvu govornicu pa bi i Litterula sav svoj jad mogla prepustiti vjetru da ga odnese što dalje...

Oznake: osvrti


- 09:19 - Komentari (33) - Isprintaj - #

23.03.2021., utorak

Lastavica - ptica godine


Hrvatski ornitolozi i organizacije koje se bave proučavanjem i zaštitom ptica i prirode 2016. godine prvi put su organizirali izbor za pticu godine. A prva ptica koja je ponijela tu titulu bila je bregunica (Riparia riparia). Drugi izbor su proveli 2018. godine, kad je bila izabrana čigra, i to crvenokljuna čigra (Sterna hirundo) i mala čigra (Sternula albifrons), a 2019. je ptica godine bila prepelica (Coturnix coturnix). Prošle godine, 2020. titulom se okitila zlatovrana, (Coracias garrulus), jedna od najdojmljivijih europskih ptica, prepoznatljiva po tirkizno plavoj boji glave i trbuha te smeđim leđima.
Ove godine, 2021. ornitolozi iz zagrebačke udruge Biom i osječkog Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode za pticu godine predložili su lastavicu, ćukavicu i bjeloglavog supa. U želji da što širi krug ljudi shvati ulogu i važnost ptica u očuvanju bioraznolikosti u Hrvatskoj, ove je godine široj javnosti bilo omogućeno sudjelovanje u izboru ptice godine putem interneta. Glasovanje je trajalo do 14. veljače, 15. veljače objavljeni su rezultati.
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus), jedini preostali specijalizirani pernati strvinar u Hrvatskoj, čija se jedina stabilna populacija nalazi na kvarnerskim otocima, u ovogodišnjem izboru za pticu godine osvojio je 171 glas ljubitelja ptica i prirode. Budući da se hrani isključivo uginulim životinjama, najčešće krupnim sisavcima - nikad ne napada živi plijen - ima važnu ulogu u sprečavanju širenja bolesti u ekosustavu.
Ćukavica (Burhinus oedicnemus), ptica koja ima status ugrožene vrste u Hrvatskoj, nalazi se na samo nekoliko lokacija, kao što je nedavno proglašeni Park prirode Dinara, s 204 glasa zauzela je drugo mjesto.
A prvo mjesto s 287 glasova osvojila je lastavica, (Hirundo rustica), dobro poznata i omiljena ptica koja svoja gnijezda svija uz ljudske nastambe već više od 7.000 godina. No i njena brojnost opada jer se zbog pojačane upotrebe pesticida u poljoprivredi u proteklih pedeset godina smanjuje brojnost letećih kukaca kojima se lastavica hrani. Osim toga, ponekad se dogodi da lastavice grade gnijezda na neprikladnim mjestima, pa ih ljudi uništavaju.
Udruga Biom organizira promatranje ptica za sve zainteresirane ljubitelje ptica u subotu, 10. travnja 2021. u 8:00 sati pored ulaza za zaposlenike Zoološkog vrta, na istočnoj strani parka Maksimir, u ulici Fakultetsko dobro.
A ja sam zadnji put lastavice vidjela pokraj gnijezda koja su napravile uza zid naše nove crkve, prije nekoliko godina, kad sam se šetala na Zelenbergovim livadama.


Oznake: osvrti


- 20:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #

16.03.2021., utorak

Dezinfekcija ruku



Dok je VelkaBeba bila u bolnici, svaki dan sam dolazila k njoj i boravila uz nju po nekoliko sati. Prije ulaska morala sam navući na cipele plave plastične zaštitne nazuvke, preko odjeće zelenu zaštitnu kutu, na glavu zaštitnu kapicu, dakle morala sam koristiti svu zaštitnu opremu sličnu ovoj što se koristi sada protiv korone. I morala sam prije ulaska oprati ruke tekućim sapunom za pranje i dezinfekciju ruku, koji je u bolnici stajao uza svaki lavabo u metalnoj košarici. To je bilo sredstvo koje se koristilo za dezinfekciju ruku i za opću i za profesionalnu uporabu, dakle i za roditelje i za bolničko osoblje. Pokraj svake te košarice bio je nalijepljen mali plakat sa slikovnim i tekstualnim uputama kako ruke valja ispravno oprati. Trebalo je pritiskom na ručkicu istisnuti oko 2 ml sapuna - to su bila dva pritiska - na vlažne ruke i trljati najmanje 30 sekundi. Na slikama je bilo precizno prikazano kako ruke valja istrljati, osobito prste i nokte. Nakon trljanja ruke je trebalo isprati što toplijom vodom i obrisati papirnatim ubrusom.
Kad smo se nakon deset mjeseci vratili kući nastavili smo i dalje, prije svakog pristupanja VelkojBebi, tako prati ruke kako su nas naučili u bolnici, a nabavili smo i tekuće alkoholno sredstvo za dezinfekciju ruku koje sadržava 70% etilnog alkohola. I sada koristimo ta sredstva, prije hranjenja, presvlačenja, pranja i ostalih mjera njege nepokretne osobe, a primjenjuju se tako da se oko 3 ml tekućine nanese pritiskom na dozator izravno na čiste ruke te trlja dok se ruke ne osuše i dok alkohol ne ispari. Nakon toga ispiranje ruku nije potrebno. Tako bi trebalo ruke ispravno dezinficirati, točno po uputi, i nikako drugačije. I točno tako ruke dezinficiramo i svi mi koji dolazimo u dodir s VelkomBebom već 27 godina.
A neki dan gledam na televiziji jednog gospodina novinara kako dezinficira ruke: izvadi bočicu iz neke torbice, uhvati bočicu desnom rukom, ispruži lijevu ruku i kratko je poprska odozgo po prstima sredstvom iz bočice. Potom uhvati bočicu lijevom rukom, ispruži desnu ruku i kratko je poprska po prstima kao i lijevu. Nakon toga malog performansa ušao je u ambulantu na razgovor k nekoj gospođi liječnici.
I sad bi netko tko je to gledao mogao pomisliti: aha, tako treba dezinficirati ruke! No to što je gospodin novinar učinio nije dezinfekcija ruku; to je samo bezvezno prskanje ruku sredstvom za dezinfekciju, a ne dezinfekcija ruku. Jer dlanovi su mu sigurno ostali nečisti, puni bakterija i virusa.
Da mi je samo znati zašto je to tako snimio?? I onda još to nama pokazao na televiziji!!!??? Zašto nije prije snimanja pročitao uputu i kad već snima, dezinficirao ruke onako kako bi ruke trebalo dezinficirati: točno onako kako piše u uputi!!

Oznake: osvrti


- 18:46 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.03.2021., utorak

Mendo i Slavica


foto:HRT

Na početku filma Vuk samotnjak, kojega smo nedavno imali priliku pogledati na televiziji, u ulozi učiteljice pojavljuje se hrvatska glumica Slavica Fila. A ja sam se, čim sam je vidjela, sjetila Mende i Slavice, emisije za djecu koju smo s veseljem iščekivali i gledali na TV Zagrebu kad sam ja bila mala djevojčica. Ta lijepa, poučna, vesela i zabavna emisija za djecu bila je prikazivana od 1958. do 1965. godine, a do 1963. godine emitirana je uživo u crno-bijeloj tehnici. Emisija je u vrijeme prikazivanja bila veoma popularna i premda je bila namijenjena djeci, svi smo je sa zanimanjem pratili, i veliki i mali. Glavne zvijezde serije bili su medvjed Mendo Mendović, kojeg je tumačio Krsto Krnić, i njegova prijateljica Slavica, koju je tumačila Slavica Fila. U skečevima i dramskim prilozima u emisiji su uz djecu i odrasle glumce sudjelovali i pjevači, plesači, žongleri i iluzionisti. Kad je emisija ukinuta, Slavica Fila je Mendu i Slavicu u suradnji s glumcem Zagrebačkog kazališta lutaka Sinišom Miletićem nastavila oživljavati gotovo do kraja života u programima i predstavama za djecu, nastupajući po školama, bolnicama, dječjim domovima i sličnim ustanovama.
I ja sam gledala Mendu i Slavicu uživo, nekoliko godina nakon prestanka emitiranja na televiziji, kad su gostovali u novoj školi u mom malom rodnom selu. Imala sam tada šest ili sedam godina, i sjećam se da sam bila oduševljena kad sam uživo gledala i slušala tog velikog simpatičnog smeđeg Mendu i njegovu prijateljicu tetu Slavicu.
A tko je bila Slavica Fila?
Hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica Slavica Fila do odlaska u mirovinu krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća bila je dugogodišnja članica ansambla zagrebačkog gradskog Kazališta Komedije, gdje je posljednju ulogu imala 1989. godine u mjuziklu Car Franjo Josip u Zagrebu. U glumačkoj karijeri dugoj šezdesetak godina, ostvarila je desetak filmskih i nekoliko televizijskih uloga. Njezin je glas oživljavao i mnoge likove u animiranim filmovima za djecu kao što je Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir, te audio bajkama uz koje su odrastale brojne generacije. I danas njen glas možemo čuti u crtanim filmovima o mornaru Popaju, jer je baš Slavica Fila svoj glas posudila odabranici Popajeva srca, Olivi Uljić. A pred kraj kazališne karijere osmislila je i lik Klauna Slaveka, s kojim je u predstavama koje je za nju osmišljavao Drago Britvić nastupala za vrijeme Domovinskog rata za djecu iz ratom zahvaćenih područja. Možda je manje poznato da je Slavica Fila bila i veliki borac za dječja prava, uvijek se zalagala za glas djeteta, protivila se kažnjavanju djece i borila se za razumijevanje dječjeg motrišta. Preminula je 2014. godine u dobi od 84 godine, ali mi je se još uvijek sjećamo, jer se kao mlada glumica proslavila kao Mendina prijateljica u jednoj od najgledanijih emisija u povijesti Hrvatske radiotelevizije.
Mendu i Slavicu već odavno ne gledamo na televiziji, ali se na internetu mogu pronaći i pogledati igrokazi i pjesme za djecu koje su njih dvoje izvodili u svojim emisijama. A možda poneki stariji ljubitelj Mende i Slavice još uvijek čuva stari gramofon i gramofonske ploče, a među njima i onu, objavljenu 1971. godine, sa snimkama pjesmica i igrokaza iz omiljene emisije našega djetinjstva.

Oznake: osvrti


- 15:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

23.02.2021., utorak

Vuk samotnjak



Još nisam u penziji pa se ne mogu izležavati i gledati televiziju onda kad bih ja to htjela. No slučajno sam nedavno uključila televizor baš kad je započelo prikazivanje filma Obrada Gluščevića Vuk samotnjak i nekim čudom uspjela odgledati cijeli film. Drag mi je taj film o prijateljstvu dječaka i njemačkog ovčara - ne moram ni spominjati da je pas koji u filmu glumi Hunda isti moj Boss - jer nam Gluščević tim filmom ukazuje na to da ne bismo smjeli nikoga unaprijed osuđivati i mrziti, ni ljude ni životinje.
Ako netko slučajno nije gledao taj film i ne zna o čemu je riječ, eto kratkog podsjetnika: njemački ovčar, zaostao iz drugog svjetskog rata, živi sam u planini u Lici, a to je područje u kojem vukovi povremeno napadaju ovce. Dječak Ranko sprijatelji se s njim i po natpisu na medaljici na ogrlici, naziva ga Hund. Seljaci misle da je Hund vuk koji napada ovce te organiziraju na njega hajku... Ukratko, to je najčuveniji, najpopularniji i po mnogima najbolji hrvatski i jugoslavenski dječji film ikad snimljen, to je znameniti Vuk samotnjak. Debitantskim nastupom u filmu proslavio se mali Slavko Štimac, najveća dječja zvijezda jugoslavenskog filma uopće, koji je i kasnije, u mladenačkoj dobi, ostvario još nekoliko značajnih uloga. Ovaj popularni film osvojio je Srebrnu arenu i Jelena na pulskom festivalu 1972., a iste godine osvojio je i nagrade na više međunarodnih festivala: nagradu kinematografskih pisaca u Gijonu, prvu nagradu dječjeg žirija u Teheranu, nagradu španjolskog dječjeg centra Jovellanos '72, nagradu za najbolji igrani film u Damasku i nagradu Chauette u Bruxellesu.
Do sad, kad god sam gledala taj film obično sam se usredotočila na psa i dječaka. No ovoga puta moju pozornost nije privukao samo pas, njemački ovčar nalik na moga Bossa, nego i vuk. Vuk kojega su seljaci ulovili u zamku, ubili i za to još dobili i novčanu nagradu. Danas bi to bilo malo drugačije. Danas bi mnogima zasmetalo što su ulovili i ubili vuka jer je vuk od 1995. godine u Republici Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirode odnosno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama. Zakonom su zabranjeni svi oblici namjernog hvatanja ili ubijanja, namjerno uznemiravanje, posebno u vrijeme razmnožavanja i podizanja mladih te oštećivanje ili uništavanje područja za razmnožavanje ili odmaranje vuka kao strogo zaštićene vrste.
A kakva je to zapravo životinja? Što mi o tom vuku zapravo znamo? Osim onoga što nam govori Crvenkapica??
Pa da vidimo što kažu internetske stranice: kažu da je do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Sivi vuk, lat. Canis lupus, sisavac je iz porodice pasa, lat. Canidae, unutar reda zvijeri, lat. Carnivora. Osim sivoga vuka, poznate su još dvije slobodnoživuće vrste vukova - crveni vuk i abesinski vuk. Crveni vuk nastanjivao je jugoistočni dio SAD-a, a njegove su prirodne populacije vjerojatno istrijebljene do 1980-ih godina. Abesinski vuk, donedavno smatran čagljem, broji oko 550 jedinka koje većinom nastanjuju nacionalni park Bale u planinskim predjelima jugoistočne Etiopije. Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem od vuka, u procesu koji je započeo prije nekih 100 000 godina, s tim da je povremenih miješanja s vukom bilo i kasnije. Tako se danas smatra da su pas, lat Canis lupus familiaris i vuk ista vrsta. Rod Canis uključuje još kojota i dvije vrste čagljeva i svi se međusobno mogu križati.
Uza sivog vuka vezana su mnoga vjerovanja, a priče i bajke za djecu gotovo uvijek ga opisuju kao glavnog negativca u životinjskom svijetu. Od davnina je, radi izražene kompeticije s ljudima, ova životinja sustavno uništavana svim raspoloživim sredstvima, lovom, zatrovanim mekama ili klopkama namjenjenim isključivo za lov na vuka, od kojih je dobro poznata tzv. „ruska klopka“. Za svakog uklonjenog vuka isplaćivane su i novčane nagrade, kao poticaj za njegovo zatiranje. Na sreću, vuk se ipak održao na životu, a njegova ekološka uloga, kao vršnog predatora, ima značajan utjecaj na plijenske životinjske vrste jer vukovi love vrlo često upravo jedinke koje su najslabije, bolesne ili na neki način najlakše dostupne, omogućavaju time opstanak najboljih jedinki za daljnju reprodukciju. Od „vučje gozbe“ često korist imaju i druge životinjske vrste, koje se hrane ostatcima plijena: medvjed, lisica, kuna, gavran, suri orao i ostale životinje u ekosustavu.
A jučer sam pogledala i zanimljiv dokumentarni film Grabežljivci Karpata: Carstvo vuka. U dokumentarcu kažu da su krševiti Karpati postojbina grabežljivca koji od pamtivijeka izaziva strah i divljenje - vuka. Prije su ga proganjali, ali sada ljudi shvaćaju da vukovi imaju ključnu ulogu u karpatskom ekosustavu, štite zdravlje šume i pozitivno utječu na cijeli prehrambeni lanac. Ova predivna stvorenja žive u čoporima koji surađuju i pomažu predvodničkom paru da uzgoje novu generaciju štenadi. Njihova hijerarhija i obiteljske veze učvršćuju se složenim nizom gesta i glasovne komunikacije.
A Karpati su planinsko-šumska oaza na napučenom kontinentu, gdje bi neke od europskih životinjskih vrsta mogle uzgajati mlade još naraštajima. U filmu spominju i risa, vepra, europskog bizona, jelena i druge životinje koje obitavaju u rumunjskom dijelu karpatskih šuma. Gledajući taj dokumentarac zapazila sam da vučica brižno pazi da joj mladunci, koji su u početku slijepi i gluhi, slučajno ne odlutaju i tako nastradaju. Jer najčešće ih iz zasjede napada i ubija grabežljiva ženka risa.
Zanimljivi su mi i europski bizoni. Oni se hrane biljem koje nitko u šumi ne želi, a važni su za šumski ekosustav jer na papcima i krznu po šumi raznose sjemenje raznovrsnog bilja. No o njima ćemo nekom drugom zgodom, ipak je ovo priča o vuku.

Oznake: osvrti


- 06:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

16.02.2021., utorak

Capraške skulpture



Neko vrijeme, prije nego što me počelo zafrkavati koljeno, tri do četiri puta tjedno popodne sam išla u šetnju. Ili preko Viktorovca do Svete Marije pa preko željezničkog mosta do tvrđave ili Strossmayerovom do zidanoga mosta pa na novu šetnicu. A kad sam počela pjevati u župnom zboru, kad sam jednom tjedno išla na probu, prošetala bih se i kroz Caprag. Spustila bih se u Podjarak, prošla kroz parkić pokraj dječjeg igrališta, pa nastavila Školskom do Društvenog doma. Prođem kraj velikog novog dućana, glavne porte od rafinerije i centra za razminiranje, pa mala šetnja do benzinske. Iza benzinske je postavljena mjerna postaja za kakvoću zraka, pa pogledam usput kakav zrak udišemo. Kad sam se ja nastanila u Panoniji, znalo je povremeno jako smrdit po trulim jajima - to je sumporovodik, plin smrdljivac tj. H2S - no to je bilo nekad. Sad je zrak čist, više ne smrdi otkad je zatvorena željezara, a bojim se da će uskoro likvidirati i rafineriju. Ako produžim dalje ravno, stigla bih do nove pasarele koja vodi do željezničkog kolodvora u Capragu. No ja ne idem preko pasarele nego skrećem desno u Caprag, radničko naselje koje je nakon osnivanja sisačke Željezare niknulo u njenoj neposrednoj blizini, a obiluje parkovima i šumom. A u tim zelenim dijelovima Capraga i u industrijskim pogonima smješteno je tridesetak skulptura. Kad sam se prvi put, prije petnaestak godina, tuda šetala, bilo mi je to malo čudno, jer te skulpture nisu baš naročito lijepe a ni oku ugodne, nego izgledaju kao staro željezo za otpad. Nisam znala kakva su to metalna čuda, jer nisam imala pojma da se u Capragu u organizaciji Željezare od 1971. do 1990. godine održavala umjetnička kolonija. Kroz tu koloniju je ukupno prošlo dvjestotinjak umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Milena Lah i mnogi drugi. Realizirano je više od dvije tisuće umjetničkih radova u raznim medijima. Jedan od najpoznatijih radova te kolonije je Kožarićev Antipod, smješten na samom ulazu u Željezaru. Stručna komisija bi dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i oni bi dvadesetak dana pravili svoja umjetnička djela. Bila je to socijalistička varijanta današnjih umjetničkih radionica i sličnih programa. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, i to tako da željezarci ne budu objekti, nego subjekti kulturne politike, kako je to definirao tadašnji Odjel za kulturu u Željezari. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, a jedan od ciljeva kolonije bilo je ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin. Željezara je od umjetnika otkupljivala realizirane radove i potom skulpture postavljala u javne prostore. Neki su radovi bili darovani radnicima kao nagrade za postignuća u radu.
A kad se u Capragu odvozi glomazni otpad, i nekad i sada, u smeću se mogu naći i vrijedne metalne umjetnine. Jer stanovnici Capraga nisu uopće bili oduševljeni tim umjetničkim djelima što su nastajala u sklopu kolonije. Mnogi su prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema značajne razlike između te umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare.


Jedna od velikih skulptura smještenih u capraškim parkovima je poznata Kardeljeva zvijezda Dušana Džamonje, zapuštena kao i sve ostale skulpture u Capragu. Neke skulpture koje su bile postavljene u capraškim parkovima netragom su nestale; možda su kao metalni otpad dospjele onamo gdje su i nastale - natrag u talionicu.
Ne znam u kakvom su stanju te skulpture danas - nisam već mjesecima bila u Capragu, a ne planiram tako skoro tamo ni ići - ali znam da je sisački umjetnik Marijan Crtalić Crta 2007. godine pokrenuo projekt Nevidljivi Sisak i organizirao izložbu kojom je dokumentirao skulpture u Capragu te potaknuo konzervatorski zavod RH da ih uvede u popis hrvatske kulturne baštine. Čula sam i da je 2013. godine pokrenut Idejni projekt revitalizacije radničkog naselja Caprag koji uključuje sanaciju i obnovu napuštenih objekata i prenamjenu u interpretacijsko – kulturni centar, čime bi se povećala svjesnost o vrijednosti tih objekata te potaknulo građane na njihovo očuvanje. Ne znam je li išta od toga dosad ostvareno; bojim se da nije, a neće uskoro ni biti, jer je Crta prošle jeseni iznenada preminuo, a 29. prosinca Caprag je zdrmao "pokupski drmeš".
A ja ću se, kad već ne mogu uživo, barem u mislima još malo kroz Caprag prošetati. Proći ću pokraj knjižnice i velikih stambenih zgrada i onda prečicom između bašči polako idem do Taleta. Na terasi ću popit kavicu sa šlagom, onda ću svratit u dućan po čokoladicu, pa potom na pjevanje s mojim kolegicama i kolegama pjevačicama i pjevačima u crkvenom zboru.
Kući se uz brijeg neću vraćati pješice jer će biti kasno i mračno, a ja po mraku dobro ne vidim. I nadam se da neću morati ići na autobus nego da će se jedna od pjevačica ponuditi da me, kao i obično, odveze kući autom.

Oznake: osvrti


- 17:22 - Komentari (26) - Isprintaj - #

13.02.2021., subota

Svjetski dan radija



Imam klizno radno vrijeme i radim kod kuće, ne od kuće nego kod kuće. A dok obavljam jutarnje poslove što ih po mom dnevnom rasporedu valja obaviti, slušam radio. Budilica zvoni u 6.45, pristavim vodu za čaj i kavu, pripremam doručak te usput slušam jutarnju kroniku da čujem što ima novoga. U pretkoronsko doba poslije kronike sam slušala malo jutarnje politike pa nakon toga različite informativne emisije i obrazovni program. Sada je malo drukčije jer su zbog invazije sarcov2-a promijenili vrijeme emitiranja nekih emisija tako da moje emisije koje sam prije slušala u kuhinji dok sam kuhala ručak, sada emitiraju poslije podne. A to mi baš nije zgodno jer se ne uklapa u moj raspored i ne mogu ih slušati. Ljuti me to i žalosti jer propuštam emisije koje sam godinama redovito slušala i tako pratila sva događanja i novosti u društvu, kulturi, umjetnosti, ekologiji, poljodjelstvu i zdravstvu. Budući da sada boravim u Zagorju, dok kuham ručak umjesto svojih emisija slušam zagorske radio stanice. Od oko 150 radio postaja koje djeluju na području Republike Hrvatske 6 ih je na području Krapinsko - zagorske županije: Radio Hrvatsko zagorje Krapina, Radio Kaj, Radio Marija Bistrica, Radio Zlatar, Zagorski radio i Radio Stubica koji ove godine slavi 50 godina postojanja. Sve zagorske radio postaje kažu da promiču pluralizam toleranciju i demokraciju u društvu, a neumorno rade i na promicanju “domače” zagorske riječi, što mi je jako drago čuti. Osim toga puštaju i lijepu domaću glazbu.
A zašto Litterula danas spominje radio? E pa zato što se danas, 13. veljače, diljem svijeta obilježava Svjetski dan radija kojim se velike i male radijske postaje potiče na promicanje pristupa informacijama i slobode izražavanja preko radiovalova. Svjetski dan radija proglasio je UNESCO 2012. godine na inicijativu Španjolske radijske akademije, a datum obilježavanja odabran je prema danu kad je 1946. god počelo emitiranja UN-ova radija porukom "Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta". Inicijativa se temeljila na popularnosti i uspjehu radija koji i danas, usprkos novim digitalnim medijima, ima nezamjenjivo mjesto u ljudskoj svakodnevici. UNESCO, UN-ova organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu, obilježavanjem svjetskog dana radija štiti sigurnost radijskih novinara širom svijeta te potiče slobodu, nezavisnost i pluralizam medija. "Radio je promijenio našu prošlost i omogućio oblikovanje mirnije budućnosti za sve", poručuju dužnosnici UNESCO-a, i dodaju da je radio najdostupniji medij koji ljude u svim dijelovima svijeta informira, obrazuje i zabavlja, a dopire do 94% svjetskog stanovništva. Svijet se mijenja, a radio se uklapa, napreduje i stvara nove sadržaje. Osim toga morao se i prilagoditi novim tehnologijama kako bi ostao medij mobilnosti, pristupačan svima posvuda. Svijet se mijenja, a radio ga povezuje, kažu u UNESCO-u i ukazuju na važnost radijskog pokrivanja tema važnih za društvo u cjelini poput prirodnih katastrofa, društveno-gospodarskih kriza, epidemija i slično. UNESCO potiče države članice da obilježe ovaj dan, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, različitim aktivnostima nacionalnih komisija, nevladinih organizacija, javnosti i različitih institucija: škola, sveučilišta, općina, gradova, medija, novinara, strukovnih udruga, muzeja...

Oznake: osvrti


- 20:14 - Komentari (38) - Isprintaj - #

09.02.2021., utorak

Pokupski drmeš


Kad je 1918. god. završio učiteljsku školu u Petrinji, moj deda je po direktivi, kako je to tada bilo normalno, dobio mjesto učitelja u jednom zagorskom selu. Preselio se u Zagorje, upoznao moju baku, mladu poštaricu koja je također došla u Zagorje u službu iz Liburnije. Vjenčali su se, dobili troje djece i zauvijek ostali u svom novom zavičaju. Baka je povremeno odlazila u svoj rodni kraj, jer je od roditelja naslijedila kuću na rivi, a i mi smo svake godine išli u Liburniju na ljetovanje. Deda se odrekao svoga nasljedstva na Pokuplju u korist svoga brata - tata je jednom spomenuo da je to tada bio običaj ako se dijete školovalo - i kolko se ja sjećam, nikad više nije išao u svoj rodni kraj i nikad ga više nije spominjao. Naučio me pjevati sve petrinjske pjesme, od Hranila djevojka do Oj petrinjske uske staze, ali nikad nije ništa pričao o djetinjstvu ni o mladosti provedenoj u Petrinji, kao da taj dio života za njega više ne postoji, kao da je to sve bilo izbrisano. Ja sam uvijek mislila da se možda posvađao s roditeljima i s bratom i da je to bio razlog njegovog sveopćeg ignoriranja rodnoga grada. No možda ipak nije bilo tako, možda je potres bio glavni razlog što se deda nikad nije vratio u svoj rodni kraj.
Naime, prije nekoliko dana, dok sam pratila izvješća o razornom potresu koji je u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta pogodio Pokuplje - epicentar ovog razornog potresa magnitude 6.2 prema Richteru bio je 5 kilometara jugozapadno od Petrinje sa žarištem na dubini od 11.5 km, a ocijenjen je intenzitetom VIII – IX stupnja EMS ljestvice - doznala sam da se u dolini Kupe isti takav snažan potres dogodio i 8. listopada 1909. godine. Poznat pod nazivom pokupski drmeš, bio je to jedan od najvažnijih i najpoznatijih svjetskih potresa jer je na temelju zapisa o tome čuveni hrvatski geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić 1910. godine došao do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: Otkrio je da Zemlja nije homogene građe već slojevite, te je definirao granicu između dva takva sloja, Zemljine kore i Zemljina plašta. Na toj granici dolazi do velikih promjena u brzini potresnih valova, a kasnije je ta granica nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho.
Epicentar tog potresa bio je nedaleko Kravarskog, a intenzitet mu je prema procjeni bio VIII stupnjeva Mercallijeve ljestvice. Richterova ljestvica tada još nije postojala no kasnijim istraživanjima njegova je magnituda procijenjena na 6 stupnjeva. U izveštajima u tadašnjim novinama pisalo je da je ciglovlje i kamenje padalo sa zidanih kuća, dok su one tradicionalne kuće od hrastovih greda ostale neoštećene. Potres se snažno osjetio i u Zagrebu, gdje su dimnjaci padali sa zgrada. U sljedećim mjesecima bilo je zabilježeno još pet snažnih podrhtavanja tla.
U lokalnom tjedniku Banovac, tada jedinim novinama na području bivše Banske Krajine, u broju od 9. listopada 1909. godine opisan je taj potres koji je udario Banovinu dan ranije, 8. listopada. Novinari Banovca donose tada prve izvještaje o atmosferi u Petrinji, o šteti, ljudskim sudbinama i stradanju i kažu ovako: “Začula se tutnjava s užasnom trešnjom, koja je mogla trajati 5-10 sekundi. No za to kratko vrijeme je malo ostalo kuća, koje nijesu bile oštećene. Narod je cio dan živio u uzrujanosti i u nekom nepojatnom strahu. Takvog potresa Petrinja još nije doživjela, što stariji ljudi pamtiti mogu”…
Mohorovičić je potrese počeo proučavati nakon snažnog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. god. Napisao je rad Djelovanje potresa na zgrade, u kojem je upozorio na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području. U članku objavljenom također u tjedniku Banovac 23. listopada 1909. godine Mohorovičić navodi kako je potres bio u dolini Kupe, da je epicentar do Zagreba iznosio 36 kilometara, do Petrinje 21 kilometar, do Gline 15 kilometara do Pisarovine 15 kilometara. Navodi i kako je potres bio u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro te kako se prvi udarac osjetio u Zagrebu nakon pet sekundi, u Ljubljani udaljenoj 114 kilometara nakon 20 sekundi, a u Münchenu se osjetio nakon 3 minute i 16 sekundi. Mohorovičić dalje piše da je u znatnoj udaljenosti od epicentra bio potres jak, a štete se protežu do udaljenosti od 20 do 30 kilometara od epicentra. I na kraju tog teksta Mohorovičić zaključuje: “Ovom zgodom moram upozoriti sve nadležne faktore na zastarjele građevinske propise, koji ne uzimaju nikakav obzir na to kako potres djeluje na građevine. Imao sam o tome predavanje društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu. Moje su riječi ostale do sad glasom onoga, koji vapi u pustinje, te i iza ovog dana je nada, da se jaki potres neće ponoviti, budući da se u historiji potresa nalazi dosta malo primjera, gdje bi iza velikog potresa za kratko vrijeme došao drugi jednako jak ili još gori”.
Tako je dakle bilo prije 110 godina, a ovoga puta, kako čitam u preliminarnom izvještaju Hrvatskog geološkog instituta, sve je počelo u ponedjeljak 28. prosinca 2020. godine u 6 sati i 28 minuta kad je potres magnitude 5.0 prema Richteru s epicentrom nedaleko Petrinje snažno zatresao područje središnje Hrvatske intenzitetom VII stupnja EMS ljestvice, a osjetio se i u susjednim državama. Istog jutra na istom epicentralnom području uslijedila su još dva jača potresa. Prvi u 7 sati i 49 minuta magnitude 4.7 prema Richteru intenziteta VII stupnja, a drugi dvije minute kasnije magnitude 4.1 prema Richteru intenziteta VI stupnja EMS ljestvice. U narednih 24 sata na istom epicentralnom području dogodilo se još desetak slabijih potresa. Na žalost, svi navedeni potresi bili su samo niz predudara prije glavnog koji se dogodio dan kasnije, u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta. Potres se snažno osjetio u Hrvatskoj i susjednim državama, ali i u dijelovima udaljenijih država kao što su Njemačka, Austrija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Kosovo, Crna Gora i Italija. U potresu je život izgubilo sedam osoba, a materijalna šteta u epicentralnom području je velika, naročito u starim jezgrama Siska, Petrinje i Gline kao i u okolnim selima. Nakon glavnog potresa uslijedilo je nekoliko desetaka slabijih potresa, od kojih se izdvajaju četiri jača, svi na istom epicentralnom području. Prvi svega četiri minute kasnije, magnitude 4.6, drugi magnitude 4.1 u 13 sati i 34 minute. U jutro 30. prosinca još dva jača potresa, prvi magnitude 4.7 u 6 sati i 15 minuta te jedanaest minuta kasnije još jedan jači potres magnitude 4.8 prema Richteru.
Potresi na području Republike Hrvatske nisu rijetkost, čitam dalje u izvješću, a najčešće su posljedica gibanja Afričke tektonske ploče prema relativno stabilnoj Euroazijskoj ploči koje je započelo još prije oko 160 milijuna godina. Između njih se nalazi Jadranska mikro ploča koja se pod utjecajem Afričke također translatira i rotira u smjeru sjevera što uzrokuje naprezanja u Zemljinoj kori. Tijekom proteklih 80 do 40 milijuna godina, Jadranska mikro ploča (sensu lato), ofiolitna zona (Centralna dinaridska, Banovina, Medvednica i Kalnik), te gornjokredna-paleogenska tzv. Sava zona, konačno se sudarila s Euroazijskom pločom. Zona glavnih tektonskih kontakata tzv. šavova između tih tektonskih ploča proteže se od Mirdita zone na jugoistoku do Banovine na sjeverozapadu, gdje naglo povija prema sjeveroistoku prema zapadnim Karpatima. Epicentralno područje ovog potresa koji se nedavno dogodio na Pokuplju nalazi se upravo u zoni spomenutih tektonskih šavova. S obzirom na to da se epicentri oba potresa, i onog iz 1909. i ovog sadašnjeg nalaze na istom pravcu pružanja, moguće je da su oba potresa nastala na istom rasjedu odnosno sustavu rasjeda.
I dok se god Jadranska mikro ploča bude kretala prema Euroazijskoj, čitam kraj izvješća, i dalje će biti potresa u našem području. Potrese nije moguće prognozirati niti predvidjeti! Moguće je samo statistički odrediti povratni period za potres određene magnitude. Ono što možemo jest slušati nadležne službe i voditi se njihovim uputama te biti svjesni da živimo na tektonski aktivnom području i u skladu s time djelovati u svim segmentima naših života.

A sad kad smo pročitali izvješća o potresima na Pokuplju vratimo se na čas mom dedi. U javljanjima novinara na televiziji nakon potresa iz Petrinje jedna je žena kazala da njezin sin, dječak u dobi od nekih 8 ili 9 godina, ne želi ući u svoju sobu, da se jako boji u kući spavati i da ona ne zna kako će ga nagovoriti da uđe u kuću. Možda se baš to dogodilo mom dedi. Jer sjećam se da se nije volio voziti u autobusu i autu, nikad nije naučio voziti auto i nikad nije kupio auto. Kad se jednom vozio s nama u fićeku na more bilo mu je jako zlo, povraćao je i svaki čas smo morali zbog njega stati. Nakon toga se nikad više nije vozio u autu, ako je baš morao nekud putovati putovao je vlakom. Očito je da je patio od bolesti vožnje i klaustrofobije, a to je možda bila posljedica toga što je doživio tada, 8. listopada 1909., u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro, kad mu se zaljuljalo tlo pod nogama. Imao je tada 9 godina, vjerojatno je bio u školi na nastavi; pohađao je naime pučku školu, a sve su školske zgrade bile u tom potresu jako oštećene. Nakon toga je pohađao preparandiju tj. učiteljsku školu, i to opet u zgradi koja je u potresu bila jako oštećena pa nakon potresa obnovljena. Sigurna sam da je sve to što je proživio: potres, pa prvi svjetski rat, pa drugi svjetski rat, jako utjecalo na njegov život i odluke koje je donosio.
Sjećam se da je novcem koji je uštedio tijekom života - to je bila njegova i bakina životna ušteđevina - kad je otišao u penziju htio kupiti drvenu kuću u Zagorju, ali baka nije bila oduševljena tom idejom - ona je naime odrasla u kamenoj kući na Liburniji i željela se tamo vratiti - pa je taj novac uložen u gradnju nove kuće na moru na gradilištu što ga je baka dobila u zamjenu za polovicu kuće koju je naslijedila a bila je srušena zbog novog samoposluživanja i trga ispred njega. A deda je htio kupiti tu drvenu kuću stoga što je sigurno još kao dijete zapamtio da tradicionalne drvene kuće na Pokuplju nisu stradale u potresu i da su sigurnije i ugodnije za život od kamenih i zidanih.
A ja sam sada, kad se i meni zaljuljalo tlo pod nogama, u sličnom položaju kao što je bio moj deda kad je trebalo odlučiti hoće li se vratiti domu svom na Pokuplju ili ostati u Zagorju. On je ostao u Zagorju, nije se vratio na svoje rodno Pokuplje, a i ja ozbiljno razmišljam o tome da se više nikad ne vratim u Sisciju, gdje sam živjela posljednjih tridesetak godina, i da ostanem doma u Zagorju.

Oznake: potres, osvrti


- 14:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

02.02.2021., utorak

Andromeda


foto:internet

Svaki dan poslije večere operem suđe, pospremim kuhinju, sjednem na kauč, uzmem igle i štrikam i slušam radio, zanimljive emisije na prvom ili drugom programu. I na trećem ima lijepih emisija i lijepe glazbe pa i to ponekad slušam. Al' od svega najviše volim Andromedu, meni jako zanimljivu i poučnu, emisiju o svemiru. Emitira se svaki utorak navečer na drugom programu, od osam do deset. Pokrenula ju je 1997. godine i punih dvadeset godina uređivala i vodila Tanja Devčić. Otkako je ona umrla, emisiju vodi i uređuje Dubravka Družinec Ricijaš. Stručni suradnici, najčešće dugogodišnji suradnik Ante Radonić, odgovaraju u svakoj emisiji na pitanja slušatelja, a svaki tjedan komentiraju i vijesti iz astronomije, astrofizike i astronautike. Prošla emisija je bila baš zanimljiva, govorili su o magnetarima i pulsarima, o sudaru dva bijela patuljka i o Saturnovom mjesecu Titanu. Kao gost je sudjelovao i profesor doktor Tihomir Marjanac, koji je govorio o potresima. Objasnio je kako nakon potresa nastaju klizišta i vrtače ili ponikve. Kaže on da se u podzemlju nakuplja voda i glina i kad se dogodi potres to na nagnutom terenu počne kliziti. A rupe - slušam jutros na radiju da se kod Mečenčana otvorilo već sedamdesetak velikih rupa, čak i u blizini kuća - nastanu na mjestima gdje se ispod naslaga pijeska i gline nalazi okršeno podzemlje, to su blokovi stijena, špilje i šupljine. Zbog potresa se pomiču blokovi stijena i urušavaju se te špilje. Voda onda u podzemlju traži novi put pa mogu nastati na površini tla velike rupe, mogu presušiti postojeći izvori vode, voda se zamuti, nastaju novi izvori, i hladne i tople vode.
Spomenuo je i Andriju Mohorovičića, koji se ubraja među najznamenitije hrvatske znanstvenike. Po njemu je nazvan jedan krater na Mjesecu, a njegovo ime nosi Geofizički zavod Prirodoslovno - matematičkoga fakulteta u Zagrebu i gimnazija u Rijeci. Njemu u čast i jedan asteroid je dobio naziv 8422 Mohorovičić. Nakon snažnog potresa koji se dogodio 8. listopada 1909. godine u dolini Kupe - epicentar mu je bio 40-ak km jugoistočno od Zagreba blizu Pokupskoga - Mohorovičić je napisao detaljan izvještaj i prvi je u svijetu na osnovi analize seizmograma utvrdio plohu diskontinuiteta brzina potresnih valova koja odjeljuje koru od plašta Zemlje. Njemu u čast ta je ploha nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom, a njegovo je postojanje potvrđeno na čitavoj Zemlji i najveća je prirodna tvorba na našem planetu. Prosječna mu je dubina 33 km. Ispod oceana je najtanji, oko 5 -10 km, dok ispod najviših planina dosiže debljinu od 70-ak km. U Hrvatskoj je najdublji ispod Velebita i Dinare, oko 42 km, a najplići ispod južnog Jadrana i istočne Slavonije, tu mu je debljina oko 25 km. To Mohorovičićevo otkriće je najvažnija znanstvena spoznaja ikada objavljena u jednom hrvatskom časopisu. U postupku otkrivanja diskontinuiteta Mohorovičić je pretpostavio da brzina valova potresa u Zemljinoj kori postupno raste kako valovi zalaze u sve veću dubinu. Tu je pretpostavku izrazio eksponencijalnom funkcijom koja je nazvana Mohorovičićevim zakonom, a primjenjuje se i danas. Andrija Mohorovičić je zagrebačku seizmološku postaju početkom 20. stoljeća opremio najmodernijim seizmografima, čime ju je doveo na razinu najbolje opremljenih opservatorija u svijetu. Da, bio je doista pravi znanstvenik!
Na kraju emisije urednica je rekla da će profesor Marjanac biti gost i u sljedećoj Andromedi - a to je večeras, danas je utorak - a slušatelji će moći postavljati pitanja za vrijeme cijele emisije. Moram to slušati, i pokušat ću nazvat’ da ga pitam - on se bavi i proučavanjem geoloških učinaka asteroidnih impakata - što misli o asteroidu koji bi trebao 2029. godine proći veoma blizu našeg planeta. Negdje sam pročitala da mu je promjer 340 metara i da juri brzinom od 31 kilometar u sekundi i da će pored Zemlje projuriti na udaljenosti od samo 30.000 kilometara. Hm!!??
Nadam se da neće tresnut u Atlantski ocean i sve nas potopit!!!

Oznake: osvrti


- 16:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #

26.01.2021., utorak

Čuvari djetinjstva


Svake godine potkraj siječnja UNICEF mi pošalje izvješće o provedenim aktivnostima u protekloj godini. Ove godine u Izvješću o provedenim aktivnostima u 2020. godini Regina M. Castillo, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku kaže: "U novu, 2021. godinu svi polažemo mnogo nade, stoga vas pozivam da i u ovoj godini nastavimo zajedno stvarati svijet po mjeri djeteta. Hvala vam što ste tu za djevojčice i dječake u Hrvatskoj i svijetu!" U nastavku je navedeno na što je utrošen novac što ga Čuvari djetinjstva svaki mjesec izvajaju od svog dohotka i daruju za provođenje UNICEF-ovih programa. Tako je primjerice Banci humanog mlijeka kupljeno vozilo vrijedno 207.000 kuna, osigurana je asistivna tehnologija, računalna oprema i 100 tablet računala kao podrška djeci s teškoćama i njihovim obiteljima u vrijednosti od oko 600.000 kuna, a kao odgovor na krizu uzrokovanu pandemijom i potresom nabavljena je medicinska i zaštitna oprema te medicinske potrepštine vrijedne 3.687.000 kuna. Od niza ostalih aktivnosti što ih UNICEF provodi ja bih izdvojila još program Solidarnost s djecom svijeta. U program Škole za Afriku, koji promiče solidarnost i poštivanje prava djece, uključeno je 55222 djece i mladih iz 202 grada i mjesta iz cijele Hrvatske, a program se provodi uz velik angažman 3398 koordinatora koji taj važan posao obavljaju volonterski. Za djevojčice i dječake Madagaskara osigurano je 306.906 kn kao pomoć za ostvarivanje prava na obrazovanje, a djeci Jemena, zemlje u kojoj gotovo svako dijete treba humanitarnu pomoć kako bi preživjelo i ostvarilo svoja prava, upućeno je 77.364 kune.
A na internetskim stranicama Ureda UNICEF-a za Hrvatsku čitam:
"Brojna djeca žive u teškim i nesigurnim uvjetima, bez prave podrške i okruženja gdje mogu razviti svoje potencijale. Čuvari djetinjstva pomažu izgraditi bolji svijet za najugroženije djevojčice i dječake! UNICEF-ovi redoviti donatori svojim mjesečnim donacijama osiguravaju kontinuiranu provedbu programa i aktivnosti za najranjiviju djecu Hrvatske: prijevremeno rođenu djecu, djecu s teškoćama u razvoju, djecu bez odgovarajuće obiteljske skrbi, djecu koja odrastaju u teškim uvjetima i druge ranjive skupine djece. Kao Čuvar/ica djetinjstva omogućit ćete bolje životne prilike za djecu u Hrvatskoj te pomoći osigurati hitnu humanitarnu pomoć koja spašava živote djevojčica i dječaka u kriznim situacijama diljem svijeta. Svi bi trebali raditi na tome da više nikada ne vidimo gladno dijete, dijete koje pati ili je ostavljeno.”
U zajedništvu je naša snaga, kažu UNICEF-ovci, pridružite nam se i omogućite bolji svijet za najranjiviju djecu Hrvatske i svijeta! Uz Vašu redovitu podršku možemo doprijeti do još većeg broja ranjivih djevojčica i dječaka. Postanite dio zajednice plemenitih ljudi koji mijenjaju svijet na bolje!
A kako se netko može pridružiti Čuvarima djetinjstva? Ako vam pristupe volonteri UNICEF-a i pitaju želite li donirati svaki mesec mali iznos za aktivnosti koje UNICEF provodi u sklopu svojih programa, možete ispuniti pristupnicu i postati čuvari djetinjstva. Otvorite trajni nalog u banci i izdvajate od svoje plaće svaki mjesec nešto novca za programe i akcije koje UNICEF provodi diljem svijeta.
A kad bi svi ljudi koji puše prestali pušiti i taj novac koji troše na cigarete donirali humanitarnim udrugama ili na neki sličan način uložili novac za poboljšanje uvjeta za život brojne djece širom svijeta, možda bi malo manje djece i danas, u 21. stoljeću, umiralo od gladi.

Oznake: osvrti


- 14:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.01.2021., utorak

Godina željeznice



Kad sam se u dobi od devet godina upisala u osnovnu glazbenu školu u susjednom gradiću, počela sam putovati vlakom, dva puta tjedno na solfeggio i na klavir. Kad sam krenula u gimnaziju u istom tom gradiću, a glazbena je škola koja traje 6 godina bila pri kraju, nastavila sam putovati vlakom i dalje, ali sada svaki dan. Željeznička stanica u našem selu smještena je preko puta zgrade u kojoj smo stanovali pa se često znalo dogoditi da zadnju sekundu preko dvorišta trčimo na vlak koji već dolazi na stanicu. A vlak kojim smo se tada vozili bio je stari vlak sa zelenim vagonima i drvenim klupama ili siva motorka u kojoj su sjedala s metalnim ručkama bila tapecirana zelenim skajem. Nasloni tih sjedala bili su pomični pa se moglo sjediti tako da budemo okrenuti jedni prema drugima licem u lice - idealno za kartanje. A uvijek smo kartali belu tj. belot. Budući da je ta zgodna kartaška igra veoma dinamična, mogli smo na povratku iz škole do naše stanice otkartati i po nekoliko dijeljenja, a dečki koji su putovali dalje, u udaljenija zagorska sela, stigli bi odigrati i cijelu partiju. Kad smo nastavu imali popodne, prije dolaska večernjeg vlaka bilo je malo vremena za kratku šetnju ili druženje u slastičarnici u blizini željezničkog kolodvora u našem gradiću. Najčešće smo jeli kremšnite i šampite, kolače koje naše mame kod kuće nikad nisu pripremale - to smo jeli samo u slastičarnici.
Kad sam studirala u metropoli i dalje sam putovala vlakom, ne više svaki dan, nego svaki petak popodne doma, a svake nedjelje navečer ili u ponedjeljak ujutro natrag u Zagreb.
Kad me život odveo u Panoniju, vlakom sam opet putovala svaki dan na posao, ali samo kratko vrijeme jer je ta linija ubrzo nakon mog dolaska ukinuta. Otada sam bila prisiljena na posao putovati autobusom. To mi je bio veliki problem jer me mučila kinetoza tj. morska bolest. Osim toga autobus je bio pun ljudi koji su putovali na posao u tvornicu za preradu mesa pa mi je znalo od raznoraznih mirisa biti poprilično mučno. Srećom nisam se nikad zrigala jer je vožnja trajala kratko.
Prilika da se ponovo vozim vlakom, sada jednom tjedno, ukazala mi se opet tek nakon nekoliko godina, kad sam neko vrijeme radila u Novskoj. Osim toga povremeno sam vlakom putovala i doma u Zagorje i češće u moj voljeni bijeli rodni grad, u muzeje, na izložbe, u kazalište, u katedralu, u Remete ili jednostavno na kratki jednodnevni izlet.


Zadnjih desetak godina sve manje putujem, bilo vlakom bilo autobusom. Kinetoza me više ne muči, ali me sad zafrkavaju koljena pa se teško penjem po stepenicama, a jednom kad sam se žurila na vlak pala sam na Glavnom kolodvoru na prvom peronu ispred dućana - možda sam se na nešto poskliznula, ne znam točno što se zapravo dogodilo - pa teško donosim odluku o bilo kakvom putovanju. No sad kad gledam unazad, mogu reći da sam se doista naputovala vlakom, i na kratkim i na duljim putovanjima, npr. od Zagorja do Zagreba, od Zagreba do Rijeke, od Zagreba do Splita, od Zagreba do Beograda, od Beograda do Bara itd.
Još bih jedino voljela, kad bi bilo ikako moguće, voziti se od Moskve do Vladivostoka 9288 kilometara dugom Transsibirskom željeznicom, najdužom željezničkom prugom na ovoj planeti. No o tom putovanju sanjarit ćemo nekom drugom zgodom.
A zašto se Litterula danas raspričala o żeljeznici?
E pa zato što sam nedavno, kad sam u potrazi za podacima o jednoj biljčici slučajno naletjela na stranicu Hrvatskih željeznica, saznala da je 2021. godina Europska godina željeznice. A željezničari kažu da "Europska komisija pokreće niz aktivnosti koje bi tijekom 2021. željeznicu trebale dovesti u središte pozornosti kako bi se građane i poduzeća potaknulo na korištenje željezničkog prijevoza. Obilježavanje Europske godine željeznice počelo je 1. siječnja 2021. godine, a povjerenica Europske komisije za promet Adina Vălean kaže da "Naša mobilnost mora biti održiva, sigurna, udobna i pristupačna, a sve to nudi baš željeznica. Europska godina željeznice daje nam priliku da ponovno otkrijemo ovaj način prijevoza. Kroz različite aktivnosti pomoći ćemo željeznici da ostvari svoj puni potencijal", rekla je povjerenica i dodala da nas sve poziva da budemo dio Europske godine željeznice."

Oznake: osvrti


- 14:32 - Komentari (24) - Isprintaj - #

27.12.2020., nedjelja

Vu to vreme godišča



Jedna od božićnih pjesama što ih je moja Baka najviše voljela i najradije pjevala bila je U to vrijeme godišta. Ta se pjesma u dane Božića u hrvatskim crkvama i danas redovito pjeva na polnoćki, a potom i u sva tri božićna dana, na sam Božić, na Štefanje i na Ivanje te kroz cijelo božićno vrijeme. U želji da doznam nešto više o toj lijepoj pjesmi pretražila sam internet i naišla na podatak da je ta pjesma veoma stara. Nastala je u Francuskoj u 11. stoljeću, a izvorno ju je spjevao nepoznati pjesnik na latinskom jeziku pa je poznata pod nazivom In hoc anni circulo:

In hoc anni circulo

In hoc ani circulo
Vita datur saeculo
Nato nobis parvulo
De Virgine Maria.
Fons de suo rivulo
Nascitur pro populo
Fracto mortis vinculo
De Virgine Maria.
Ex divino Flamine,
Non humano semine,
Deus datur Foeminae
In Virgine Maria.

U hrvatskim primorskim krajevima taj napjev je bio poznat već tada, u 11. stoljeću. Iz primorskih krajeva proširio se s vremenom i u unutrašnjost, u sve hrvatske krajeve, pa je pod raznim imenima već u 17. stoljeću i zapisana: najprije 1613. god. pod imenom V see vrime godišta, potom 1644. god. pod imenom Vu to vreme godišča. Pod tim imenom objavljena je i 1701. god. u najpoznatijoj, najznačajnijoj i najutjecajnijoj hrvatskoj pjesmarici poznatoj pod nazivom Cithara Octochorda. To je najvažniji i najopsežniji tiskani zbornik latinskih i hrvatskih crkvenih napjeva, prikupljenih s raznih strana i iz raznih prigodnih zbirki i rukopisa koje su sadržavale gregorijanske i narodne napjeve. Napjevi su raspoređeni u osam odsjeka koji uglavnom slijede liturgijski kalendar. Hrvatski tekstovi - prijevodi s latinskog, ali i izvorni tekstovi - pisani su u tadašnjoj klasičnoj kajkavštini u stihovima koji odgovaraju ritmici glazbe.
Izvorni francuski napjev In hoc anni circulo u našim je krajevima doživio brojne preinake u narodnom duhu još u srednjem vijeku. Nepoznati autori hrvatskih inačica zadržali su u svojim prepjevima temu Isusova rođenja, ritam, rimu i stil izvornika, ali su tu latinsku pjesmu proširivali novim motivima i tako stvarali originalne hrvatske božićne popijevke koje i danas, koristeći različite stihove, pjevamo s veseljem, na različite načine u pojedinim našim krajevima.
A na portalu Digitalna NSK potražila sam tu staru zbirku Cithara Octochorda, pronašla sam taj lijepi napjev pod nazivom Vu to vreme godišča, pa sam ga pogledala – melodija je malo drugačija od verzije napjeva u današnjim službenim pjesmaricama - pročitala notni zapis, otpjevala i zapisala originalni tekst. To je prijevod s latinskog na tadašnju klasičnu kajkavštinu, a može se otpjevati na melodiju koja je danas uobičajena:

Vu to vreme godišča

Vu to vreme godišča mir se svetu nazvešča:
Porođenje Kristuša, po device Marie.
Od majke divojčice, te nebeske kralice:
Zide dete z vutrobe blagoslovne Marie.
O pol noči porodi, nebo, zemlju presveti:
Kak o poldan svetlo be, po porodu Marie.
Gda Bog v jasle ležaše, mati mu se klanjaše:
Milo ga obimaše, a deva mu mat' beše.
Angeli mu služahu, nove pesmi zpevahu:
Milost njegvu prošahu da bu človek vu raju.
Hvala Bogu višnjemu, i Gozponu našemu:
Gozponu mirovnomu, sinu deve dragomu.
Vse na svetu stvorenje, vezda ima veselje:
za Jezuša rođenje, od prečiste Marie.
Ar se na svet narodi, ki moč vrašju pogubi:
Grešnike oslobodi, Jezuš Kristuš sin Božji.
Komu hvala i dika po vsem svetu velika:
naj se hvali i njegva majka deva Maria, Amen.

U potrazi za informacijama o ostalim lijepim pučkim hrvatskim božićnim pjesmama - u Cithari Octochordi bilo ih je objavljeno 29 - našla sam podatak da je Ministarstvo kulture RH do 2018. godine upisalo više od 160 nematerijalnih kulturnih dobara u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, od kojih je 17 upisano na tri UNESCO-ova popisa nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Sjećam se da je bio podnesen prijedlog tj. zahtjev - ne znam točno koje godine, nisam uspjela nigdje naći taj podatak - za uvrštenje i naših tradicionalnih božićnih pjesama na taj UNESCO - ov popis. No dobro se sjećam da je taj zahtjev bio odbijen s obrazloženjem da naše božićne pjesme nisu izvorno hrvatske.

Oznake: osvrti


- 08:29 - Komentari (20) - Isprintaj - #

21.09.2020., ponedjeljak

Alzheimerova demencija



Dok sam s VelkomBebom po desetak dana - ne baš svake godine nego povremeno - boravila na godišnjem odmoru u domovima za starije i nemoćne osobe, susrela sam jednu gospođu čiji život je razorila Alzheimerova bolest. Kad sam prvi put razgovarala s njom činilo se kao da je intelektualno zdrava; sjedila je u invalidskim kolicima jer više nije mogla hodati, ali mogla je još uvijek razgovjetno govoriti. Pa smo se jednog sunčanog popodneva, dok smo sjedili na dvorištu ispred doma, upoznale, razgovarale o studiju - ona je bila informatičarka, koja je završila fakultet na kojem sam i ja nekad davno željela studirati - o djeci, o poslu, o životu. Pričala je i o tome kako se razboljela, kako je dospjela u dom i kazala da je njoj u domu dobro. Spomenula je da kod kuće nije više mogla ostati jer je teško organizirati njegu i preurediti kuću za kretanje u kolicima. Sjedile smo vani na dvorištu toga toplog rujanskog poslijepodneva još neko vrijeme i razgovarale; djelovala je potpuno normalno. Razišle smo se prije odlaska na večeru kao potencijalne nove prijateljice. No sljedećeg dana kad smo se opet poslije ručka susrele na dvorištu, ona nije imala pojma tko sam, nije znala da smo se dan prije već upoznale i dugo razgovarale. A to je ono što kod Alzheimera najviše boli.
To zaboravljanje nedavnih razgovora i događaja prijateljima i članovima obitelji oboljele osobe je najteže, pogotovo kad je riječ o osobi koja nije starija od 50 godina, kao ta gospođa. Kad je riječ o osobi koja je dok je bila zdrava bila vaša supruga, majka, kćerka, snaha ili teta. A sad više ne zna o čemu ste razgovarali samo dan prije. To ljude može natjerati u očaj. I zbog toga neki članovi obitelji ne mogu biti njegovatelji osobe koja boluje od Alzheimera, oni moraju brigu o njoj prepustiti nekome drugome, profesionalnim njegovateljima koji nisu tako jako emocionalno povezani s osobama koje njeguju. Bila sam prisutna i kad su toj gopođi u posjetu došli suprug i sinovi - imala je dva prekrasna sina - i mogla sam osjetiti kako im je u domu teško i neugodno, kako ne znaju što bi i da bi najradije odatle odmah pobjegli glavom bez obzira.
Stoga mi je drago što postoje udruge kao što je Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest (HUAB), osnovana 1999. godine, koje članovima obitelji oboljelih pružaju pomoć i podršku. Obiteljima koje su suočene s Alzheimerovom bolešću potrebna je pomoć jer često nisu svjesne težine dijagnoze, zdravstvenih, socijalnih i društvenih problema s kojima će se suočiti tijekom bolesti. A bojim se da ni šira društvena zajednica nije baš naročito pripremljena za probleme koje Alzheimerova bolest svima nama donosi.
A kakva je to zapravo bolest, ta Alzheimerova demencija i kako je možemo prepoznati? Na internetskoj stranici navedene udruge pronašla sam sljedećih deset znakova koji mogu upućivati na razvoj Alzheimerove bolesti:

1. Poremećaj pamćenja: postepeni razvoj, uz zaboravljanje događaja koji su se nedavno dogodili.
2. Poteškoće u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti: održavanje osobne higijene, poteškoće u snalaženju u stanu ili na ulici, trgovini, stalno gubljenje sitnih stvari ključevi, naočale i slično.
3. Poteškoće govora, čitanja i pisanja: zaboravljanje riječi u svakodnevnom govoru, zamjena istih riječi nekim sličnim riječima; izgovoreno je nerazumljivo, nema svrhu niti smisao ili se osoba često služi podjednakim odgovorima – frazama.
4. Gubitak prostorne i vremenske orijentacije: osoba se ne može sjetiti koji je mjesec, dan ili godina, koje je godišnje doba; ne snalazi se na mjestima poznatim od ranije.
5. Pogrešne procjene i odluke: osoba ne razlikuje vrijednost novca, neprimjereno se odijeva u odnosu na godišnje doba.
6. Poremećaj apstraktnog mišljenja: nemogućnost ispunjavanja nekog formulara, nerazumijevanje pojmova „rođendan“, „ljubav“, „pravednost“.
7. Učestalo gubljenje stvari: ostavljanje stvari na neuobičajenim mjestima, često traženje stvari po džepovima.
8. Promjene raspoloženja i ponašanja: izmjene nemira, nervoze, ljutnje s naglom promjenom na preveliku smirenost i nezainteresiranost za događaje oko sebe; bezrazložna tuga i plakanje s izmjenom dobrog raspoloženja i smijeha.
9. Promjena osobnosti: pretjerana sumnjičavost, optuživanje okoline za krađu novaca i stvari; strah od prisutnosti drugih osoba koje ne prepoznaje, strah od svega u okolini; ljubomora, nepovjerenje.
10.Gubitak koncentracije i interesa za socijalne aktivnosti: potpuna nezainteresiranost, osjećaj napuštenosti, osamljenosti i prestrašenosti.

Prvi i najizrazitiji simptom je gubitak pamćenja, zatim psihičko propadanje, a nakon duljeg vremena i fizičko propadanja te razvoj nepokretnosti. Rano prepoznavanje ovih simptoma može ukazati na početak Alzheimerove bolesti koja polako narušava svakodnevni život oboljelog, ali jednako tako utječe i na život obitelji ili skrbnika. Pravovremeno upućivanje liječniku, odgovarajuća dijagnostika, zdravstvena skrb i podrška zajednice poboljšava kvalitetu života oboljelim osobama i njegovateljima. Stoga se svake godine 21. rujna obilježava Svjetski dan Alzheimerove bolesti kako bi stanovništvo što više o njoj saznalo.
Budući da je tu bolest prilično teško dijagnosticirati, a lijek za učinkovito liječenje i izlječenje Alzheimerove demencije još uvijek ne postoji - oštećene živčane stanice u mozgu ne mogu se oporaviti i regenerirati - velika pozornost stručno znanstvene javnosti usmjerena je prema istraživanjima o prevenciji te bolesti. No da bi mogli provoditi prevenciju bilo koje bolesti moramo poznavati uzroke njezina nastanka, a ni točni uzroci nastanka Alzheimerove bolesti još uvijek nisu poznati. Dakle, izlječenje Alzheimerove demencije nije moguće, ali je moguća kontrola i usporavanje tijeka bolesti. Pored terapije lijekovima, potrebna je i skrb oboljelih koja uključuje fizikalnu terapiju da se odgodi nepokretnost, adekvatnu prehranu, reguliranje sna, sprječavanje lutanja, smirivanje agresivnosti, kontrola nad fiziološkim potrebama, liječenje pridruženih tjelesnih bolesti i tretman komplikacija u terminalnom stadiju bolesti. Budući da ne postoji poseban i jedinstven test kojim se može otkriti ova bolest, tek nakon autopsije moguće je sa sigurnošću reći da li je netko bolovao i umro od Alzheimerove demencije.
Obitelj oboljele osobe mora imati mnogo energije, volje i ljubavi kako bi veoma zahtjevnu njegu provodili kod kuće što je moguće duže. Kod nas nema dovoljno specijaliziranih ustanova koje bi prihvatile oboljele od Alzheimerove demencije i pružile im adekvatan smještaj i skrb za duži period pa oboljeli često do samoga kraja ostaju u krugu obitelji, a njegovatelji i skrbnici su najčešće članovi najuže obitelji: supružnici, partneri i djeca.
Alzheimerova bolest vrlo često se krije pod drugim dijagnozama ili ostaje neprepoznata, a simptomi se ponekad pogrešno interpretiraju kao normalan proces starenja što je vrlo štetno za oboljelu osobu, obitelj i društvo jer odgađa postavljanje točne dijagnoze. Pravodobnim započinjanjem liječenja bolesnici su duže samostalni i neovisni o drugima, što im na raspolaganje stavlja vrijeme dragocjeno ne samo za sebe, već i za svoje obitelji.
Osim toga veoma je važno sprječavanje bolesti koje obuhvaća pravilnu i redovitu prehranu, zdrav način života bez pušenja i alkohola te redovitu tjelesnu aktivnost.
Važno je i svakodnevno održavanje mentalne aktivnosti razgovorom, rješavanjem enigmatskih zadataka: križaljki, rebusa i sudoku, igranjem društvenih igara: domino, kartanje, memorijske igrice sa slikovnim karticama, slagalice i slično. Pojavu simptoma može usporiti i prisjećanje događaja iz djetinjstva i mladosti, pisanje anegdota, crtica, stihova ili priča, čitanje, razgovor i razmjena mišljenja, slušanje radija i gledanje televizijskih emisija te komentiranje i prepričavanje sadržaja koje smo čuli i vidjeli. Svemu tome možemo pridružiti i objavljivanje postova, komentiranje i rasprave na blogovima jer sve su te aktivnosti izvrsna mentalna gimnastika.
Zato je i Litterula, kad je primjetila da sve češće zaboravlja gdje je ostavila naočale i mobitel, počela zapisivati i na blogu objavljivati svoje crtice, kratke priče, stihove i osvrte, kako bi bar malo svaki dan zaposlila mozak i spriječila pojavu Alzheimerove demencije.

Oznake: osvrti


- 12:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

04.08.2020., utorak

Matoš na klupi



Prije nego što su me počela zafrkavat koljena, redovito sam išla u moj bijeli rodni grad; ako ne bih svaki mjesec sjela na vlak i odjurila u Zagreb, a često i doma u Zagorje, uhvatila bi me nostalgija. Zato sam uvijek spremala nešto novca u poseban novčanik za tu namjenu i čuvala ga u ladici komode da ne spiskam te novce na gluposti - kolačiće, čokoladice, čokoladne tortice ili žele bombončiće.
Kad bih stigla u Zagreb, uvijek bih se prošetala od Glavnog kolodvora do Trga, pa se popela na Dolac da kupim neku sitnicu od drvenarije - drvene kutijice, daščicu, kuhaču i slično. Pregledala bih voće i povrće i ostalu robu koja se nudi na glavnoj zagrebačkoj tržnici pa skrenula desno do katedrale ili bih se prošetala do Kamenitih vrata pa na Gornji grad. A na Gornjem gradu na Strossmayerovom šetalištu na jednoj klupi sjedi Antun Gustav Matoš. To je skulptura Ivana Kožarića, jednog od najvećih hrvatskih kipara, popularno nazvana „Matoš na klupi“. Na 13. Zagrebačkom salonu 1973. godine Kožarić je naime izložio svoj rad „Pjesnik Zagrebu“ kao jedan od prijedloga za Matošev spomenik. Pobijedio je na tom natječaju, rad je otkupljen, izrađena je aluminijska skulptura pa 1978. godine postavljena na Strossmayerovom šetalištu. Matoš opušteno sjedi na toj klupi i preko krovova Donjega grada gleda u daljinu dok pored njega prolaze šetači.
Replika te skulpture postavljena je 1992. godine na sisačkoj šetnici uz našu lijepu zelenu rijeku Kupu. I zagrebački i sisački Matoš odlično se uklapa u prostor jer skulpture nisu podignute na postolje kao većina spomenika, nego su postavljene uz ostale klupe na razini šetališta. Kad za vrijeme šetnje prilazite Matošu na klupi dobivate dojam da vas poziva da sjednete kraj njega i malo predahnete. I ja sam nekoliko puta sjela na tu klupu i u Sisku i u Zagrebu. A vidim da i drugi prolaznici i šetači vole sjesti kraj njega i za uspomenu se fotografirati. A to je znak da je Ivan Kožarić ovom skulpturom kao i svojim poznatim Suncem u Bogovićevoj, kojega svi volimo pogledati, dotaknuti i pogladiti, učinio pravu stvar. Darovao nam je skulpturu koja je, tako nenametljivo smještena među prolaznike, postala dio života oba naša lijepa grada. No osim ova dva hrvatska Matoša, postoji još jedna replika Kožarićevog Matoša na klupi u Francuskoj. Naime, povodom 100. godišnjice smrti velikog pjesnika, 8. veljače 2014. u glavnoj aleji Vrta tisuću ruža u pariškom predgrađu Issy-les-Moulineaux, na poticaj udruge bivših studenata hrvatskih sveučilišta AMCA-Pariz, Matoš na klupi postavljen je također na mjesto koje odgovara Kožarićevoj zamisli interakcije i komunikacije skulpture s ambijentom i prolaznicima. Dva velika hrvatska umjetnika tako su se vratila u Francusku, u Pariz, grad koji je uvelike utjecao na njihove živote.
A ja sam sigurna da i tamo prolaznici i šetači zastanu, sjednu kraj našega Antuna Gustava Matoša na klupu i za uspomenu se s njim fotografiraju.

Oznake: osvrti


- 15:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

21.07.2020., utorak

Pranje povrća i voća



Prije šopingcentarske ere povrće i voće, ako nismo imali svoje vrtove, kupovali smo na tržnicama i u malim voćarnama. To nisu bile voćarne u sklopu nekog dućana nego zasebna mala trgovina. U našem malom mjestu to je zapravo bio veliki kiosk. U njemu je bilo hladno i prodavačica, jedna i jedina prodavačica koja je u voćarni radila, uvijek je imala na sebi preko kute kožnati prsluk tj. kožuh. Kad si došao nešto u voćarni kupiti, povrće i voće ti je grabila i pakirala prodavačica, ona i samo ona. Povrće i voće je bilo u drvenim štajglecima i bilo je uvijek suho. Bilo je na suhom i na hladnom.
A danas? Gdje danas najčešće kupujemo voće i povrće? Na tržnicama i u dućanima među svom ostalom robom, u dućanima u kojima je pretoplo za voće i povrće, u dućanima gdje svi možemo prljavim rukama pipati voće i povrće, sami grabiti u vrećice i vagati. Osim toga, mrkva, krumpir, luk i češnjak i sve ostalo povrće i voće u tim velikim dućanima i šoping centrima čuvaju se u hladnjačama u kojima zrak često sadržava previše vlage. U jednom samoposluživanju u sklopu velikog šoping centra u Americi vidjela sam čak i oguljene male mrkvice u kutijicama spremne za kuhanje. Kome to treba? Kamo nam se tak žuri? Ili smo tak lijeni da si ne možemo ni mrkvu postrugat nožićem prije kuhanja? A oprani krumpir i oguljena mrkva, vlažan luk i češnjak te pošpricana salata ne može se dulje čuvati jer se brzo kvari. To je roba koja se mora brzo potrošiti. Ako se ne potroši mora se baciti i kupovati novo.
Kad su u našem gradu bili otvoreni prvi takvi veliki dućani i kad sam ja vidjela kako kupci to prepipavaju pa vraćaju natrag na hrpu - mnogi tako rade i u dućanima i na tržnicama – stalno sam gunđala da to nije higijenski i da to tak ne smije biti. Ne smije ono što ću ja jesti ne znam kolko ljudi prepipat. Osobito povrće i voće koje se ne kuha nego se jede svježe. I ja nek onda jedem jabuku koju je netko prepipao nakon što je bio na zahodu i nije oprao ruke!!?! Naime, nedavno sam pronašla podatak da 79 posto muškaraca i 35 posto žena ne opere ruke nakon korištenja javnog wc-a. Jel to moguće? Zašto ne operu ruke? Jel i to lijenost ili misle da nisu ništa dirali na zahodu pa im ruke nisu pljave? Pa opće je poznato da ruke treba prati nakon male i velike nužde, nakon mijenjanja pelena, prije i nakon pripremanja hrane, posebice nakon dodirivanja sirova mesa, prije jela ili hranjenja druge osobe, nakon dodirivanja životinja, zemlje, alata i biljaka u vrtu itd. itd.
No vratimo se mi povrću i voću. Vidim da ima ljudi koji ne operu naranču prije guljenja, a jabuku uzmu iz zdjele koja stoji na stolu u sobi, protrljaju je rukama i jedu. Zar ne znaju da na voću i povrću mogu biti razni mikroorganizmi: i gljivice i bakterije i virusi i praživotinje, i prašina, i ostaci zemlje, i pesticidi i slično. Voće i povrće mogu onečistiti kukci, ptice, male životinje i ruke berača. Osim toga u trgovinama i na tržnici možete primjetiti da je povrće i voće pošpricano vodom. Ta voda također može biti onečišćena i pogodovati razvitku i umnožavanju mikroorganizama. I još jedna informacija: što je manji prostor u kojem boravimo, npr. mala zatvorena kuhinja, u njemu ima više mikroorganizama.
Stoga je veoma važno uvijek prati voće i povrće i prije jela i prije kuhanja. I ono koje kupujemo u dućanima i ono koje kupujemo na placu i ono koje beremo na dvorištu u svom povrtnjaku i voćnjaku. Ljudi koji imaju vrtove na dvorištu bi trebali obavezno imati pipu, bunar ili pumpu kako bi povrće iz vrta odmah nakon branja mogli oprati na dvorištu pa tek nakon toga unijeti u kuhinju.
I kaj da vam još važnoga velim na kraju ovog listića?
Kad bi ti ljudi koji ne peru redovito ruke i voće i povrće koje će jesti, samo jednom uživo - ne na sličici na internetu - pogledali pod mikroskopom praživotinje, gljivice, bakterije i viruse koji se mogu nalaziti na njihovim rukama, na voću i na povrću koje namjeravaju pojesti, odmah bi oprali ruke i ne bi pojeli ni jednu jedinu jabuku ni naranču, a da ih prethodno dobro ne operu. I to s vrućom vodom!!!

Oznake: osvrti


- 10:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

23.06.2020., utorak

Akrobacije na motociklima


foto:internet

Jedna od prvih dadilja koje su me povremeno zamjenjivale bila je jedna mlada medicinska sestra - već nekoliko godina živi i radi u Londonu - koja je radila u jednom gradskom domu za starije i nemoćne osobe. Kad je u domu radila u jutarnjoj ili noćnoj smjeni k nama bi došla poslije podne pa je VelkojBebi davala voće i večeru. Budući da je meni doktorica rekla da se kad dadilja dođe moram maknuti i odmarati se ili prošetati, poslušala sam njezin savjet, ostavila dadilju da na miru obavlja svoj posao i otišla u šetnju. Ponekad bih se prošetala preko groblja do naše stare crkve, pa se spustila do željezničkog mosta. Ne gledajući s mosta rijeku koja tu poprilično brzo teče, nekako bih prešla preko tog drvenog uskog pločnika uz prugu - ponekad bih se na tom pločniku mimoišla i s biciklistima - pa skrenula desno na stazu koja vodi do tvrđave. Tvrđava je smještena na ušću Kupe u Savu pa kad hodaš prema tvrđavi s desne strane ti je Kupa, a s lijeve Sava. A uz rijeku Savu proteže se jedan dio asfaltirane ceste koja od tvrđave vodi do galdovačkog mosta. Taj dio je potpuno ravan i idealan za izvođenje vratolomija na motoru. Tako sam jednom zgodom kad sam se tuda šetala – išla sam zapravo na koncert koji se održavao u unutrašnjem dvorištu Staroga grada - ugledala skupinu mladića na motociklima kako uvježbavaju svoje akrobacije. Dakako, bez kacige i bilo kakve druge zaštitne opreme. Baš kad sam ja naišla, jedan mlađi momak je uvježbavao lastavicu: stajao je na motoru na jednoj nozi, drugu nogu je ispružio uzduž motora, a ruke je raširio u visini ramena. Prava pravcata lastavica. Nije vozio brzo, vozio je polako, ali to je ipak preopasna igra. Po život opasna akrobacija. Dobro da me nije šlag strefio kad sam to vidjela. Oprezno sam prošla pored njega i nisam ništa komentirala, samo sam ga u čudu gledala a on se smješkao i mirno se u stavu lastavice vozio na motoru. Ali ne znam što bi bilo da je slučajno tada naišao neki auto ili neko drugo vozilo. Ja sam se odšetala do tvrđave; tamo je restoran pa sam prije koncerta popila kavicu i pogledala izložbeni postav u tvrđavi jer je bila otvorena za posjetitelje. Ali nikako mi nisu iz glave izlazili ti momci i njihove ludorije. Zašto to momci rade - i sad često čujem kako rano ujutro, čim u proljeće zatopli, motori tutnje i jure po ravnom dijelu ceste prema Petrinji - zašto se moraju tako brzo voziti i izvoditi te svoje akrobacije i vratolomije?? I to bez ikakve zaštite. Zašto?? Zašto?? Zašto?? Nek mi to netko objasni. Pogotovo stoga što svi znamo koliko je to opasno i znamo da svake godine u nesrećama pogine pedesetak vozača mopeda i motocikala. Tako je poginuo i devetnaestogodišnji sin jedne naše poznanice, a ona to nikad nije preboljela, kao i vjerojatno svi roditelji čija su djeca na taj način stradala.
A na internetskoj stranici MUP-a čitam da “motociklisti i mopedisti najčešće precjenjuju svoje vozačke sposobnosti, podcjenjuju ili zbog neiskustva ne prepoznaju opasnosti u prometu, ne koriste uoće zaštitne kacige ili koriste one koje nisu homologirane ili koriste nepričvršćenu kacigu, kreću se neprilagođenom ili nedopuštenom brzinom, kreću se površinama koje nisu namijenjene za tu vrstu vozila (nogostupi, pješačke zone), obavljaju pretjecanje ili obilaženje kolone vozila po dijelu kolnika za vozila iz suprotnog smjera, upravljaju neregistriranim i vozilima kojima je isteklo važenje prometne dozvole, upravljaju prije stjecanja prava na upravljanje, odnosno bez položenog odgovarajućeg vozačkog ispita, upravljaju vozilom pod utjecajem alkohola i uklanjaju blokade na mopedima.”
A policijski prometni stručnjaci podsjećaju vozače mopeda i motocikala da bi prije nego što sjednu na svoja vozila i tijekom vožnje trebali postupati ovako:
• “prije vožnje očistite vizir, stavite zaštitnu kacigu i pravilno je zategnite;
• uz zaštitnu kacigu, koristite i drugu zaštitnu opremu (jakna, hlače, štitnici, čizme i rukavice);
• zbog ionako manje, a samim time i teže uočljive siluete na cesti odijenite svjetliju odjeću i kacigu, „življih“ boja, odnosno s reflektirajućim detaljima;
• provjerite tlak u gumama; upalite dnevno ili kratko svjetlo;
• ne upravljate pod utjecajem alkohola ili droga;
• poštujte dopuštena ograničenja brzine;
• prilagodite brzinu vožnje uvjetima na cesti (stanju i karakteristikama ceste);
• prilikom vožnje u skupini, vozite u slijedu jedan iza drugoga;
• vozite sredinom prometnog traka, a ne uz središnji dio kolnika, jer je to za vozače ostalih vozila mrtvi kut (iznimka je samo situacija kada se kreće kolnikom koji ima samo po jednu prometnu traku namijenjenu za promet vozila u jednom smjeru, gdje se moped tada treba kretati što bliže desnom rubu kolnika);
• prilikom vožnje kroz lijevi zavoj, odmaknite se dovoljno od središnje crte (jer se vožnjom uz crtu i naginjanjem u zavoju glava vozača može nalaziti čak do 1 metar u prometnoj traci namijenjenoj za promet vozila iz suprotnog smjera);
• ne vozite slalom između vozila;
• izbjegavajte vožnju na dijelovima asfalta na kojima ima pijeska, ulja i sl., posebice u zavojima;
• kontrolirajte svoje ponašanje i strast za vožnjom te ne ispitujte mogućnosti svog mopeda ili motocikla u prometu na cestama;
• predviđajte poteze vozača automobila;
• vozite se na dovoljnoj udaljenosti od vozila ispred sebe;
• poduzmite i sve drugo što je u vašoj moći da svi sudionici budu sigurni u prometu.”

A Litterula dodaje: momci, ne jurite na tim svojim motorima i ne vozite se na jednoj nozi raširenih ruku kao lastavice!

Oznake: osvrti


- 21:55 - Komentari (23) - Isprintaj - #

13.06.2020., subota

Glazba na radiju


Neki dan sam se jako ugodno iznenadila kad sam tijekom jutra na radiju čula nekoliko francuskih i talijanskih evergreena, jer ih već dugo nisam čula; najčešće slušamo pjesme s engleskog govornog područja. A poslijepodnevni izbor glazbe me još ugodnije iznenadio, zapravo oduševio, jer smo nakon dugo dugo vremena - riječ je o mjesecima, a možda čak i godinama - mogli čuti jednu slovensku pjesmu. Bila je to pjesma Dan ljubezni koju je skladao Tadej Hrušovar, a stihove napisao Dušan Velkaverh. Poslušajmo tu pjesmu!



Ako želite zapjevati tu su i stihovi:

Pusti tisoč dni
In tisoč noči, ki jih več ni
Če sploh ne veš, da so kdaj bili

Vzemi le en dan, ki skril si ga tja
Na srčno stran
Pozabil ga nikoli več ne boš

To je bil tvoj dan ljubezni
Najlepši dan, ki ne mine nikdar
Svet živi za dan ljubezni
Dan, ki da ti vse in vse ti vzame
Tega nikdar ne veš

Kdaj prišel bo zate spet ta dan
Naj te upanje ne zapusti
Le zaspi ko jutro te zbudi
To bo ljubezni dan

A s tom meni dragom pjesmom - jedan dio mojih gena je slovenski, prabaka mi je naime bila Slovenka - slovenska grupa Pepel in Kri zastupala je 1975. godine bivšu zajedničku državu na izboru za Pjesmu Eurovizije u Stockholmu. Nije se baš dobro plasirala, među 19 pjesama koje su tada sudjelovale u natjecanju zauzela je tek 13-to mjesto s osvojena 22 boda. Grupu Pepel in Kri sačinjavali su Marija Judita Haberl (poznatija kao Ditka Haberl), Ivo Mojzer, Nada Zgur, Oto Pestner, Palmira Klobovs i Tadej Hrušovar. Tada nije bilo važno koje mjesto ćemo zauzeti, bilo je važno sudjelovati na tom lijepom natjecanju i pokazati da i mi možemo napisati i skladati pokoju lijepu zabavnu pjesmu. A danas? Danas mi se čini kao da se glazbenici, autori i pjevači trude tko će na natjecanju za pjesmu Eurovizije izvest veću i ekstravagantniju glupariju.
No vratimo se mi zabavnoj glazbi na radiju - o ozbiljnoj glazbi ćemo nekom drugom zgodom - o čemu sam zapravo htjela reći nekoliko riječi. Htjedoh dakle reći da bi bilo lijepo kad bi na svim hrvatskim radiopostajama češće emitirali i noviju i stariju i zabavnu i narodnu glazbu svih europskih naroda, a posebice naroda Europske unije kojoj pripadamo već 7 godina. Zašto primjerice ne bismo bar povremeno slušali i španjolsku, portugalsku, austrijsku, njemačku, češku, poljsku, litvansku, mađarsku, grčku, dansku, norvešku, albansku, rumunjsku, bugarsku, rusku, ukrajinsku i glazbu svih ostalih europskih naroda?
Zašto na svim radijskim postajama slušamo najčeśće glazbu na engleskom jeziku? I to jeziku države koja više uopće nije članica Europske unije. Volim ja engleski jezik, ali ne mora baš svuda i baš stalno engleski prevladavati. Ima i drugih jezika i drugih naroda koji također znaju i skladati i napisati i otpjevati mnogo lijepih pjesama. Pa tašto ih onda na radiju ne možemo čuti? U čemu je problem?
A dok glazbeni urednici na našim radijskim postajama taj problem ne počnu rješavati, čujmo pjesmu Kanenas, lijepu pjesmu poznate grčke pjevačice Anne Vissi koja je zastupala Grčku na Euroviziji 1980. i 2006., a Cipar 1982. Sigurna sam da i ovu pjesmu znate. Zapjevajmo!



Ena synnefo perastiko itan ki afto kardia mou
Vrohoula kalokairini
Ma den teriazi stin idiosygrasia ti dikia mou
Stihimata na hano sto ho pi
Emis tha imaste mazi

(x2)
Kanenas moro mou de mpeni anamesa mas
Skotono sou leo gia hari tou erota mas
Kanenas ston kosmo empodio de tha gini
Tipota emas tous dyo de mas horizi

Ohi ohi
To heri de sou afino
Ohi ohi
Den pao pouthena

Imaste thniti ke ine anthropino na kano lathi

Ma yparhoun elafryntika
Min pistevis oti metaksy mas kati ehi allaksi
Sto orkizome ola ine opos palia
Esy ise apo ola pio psila

(x2)
Kanenas moro mou de mpeni anamesa mas
Skotono sou leo gia hari tou erota mas
Kanenas ston kosmo empodio de tha gini
Tipota emas tous dyo de mas horizi

Ohi ohi
To heri de sou afino
Ohi ohi
Den pao pouthena

Oznake: osvrti


- 12:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

09.06.2020., utorak

Lišće Frana Mažuranića




U staroj maloj crnoj vitrini među djedinim i bakinim knjigama pronašla sam prije nekoliko godina jednu knjižicu veoma malog, danas pomalo neuobičajenog formata. Bilo je to Lišće, zbirka crtica hrvatskog književnika Vladimira Frana Mažuranića, pisca “tajni što ih skrivaju male stvari”, pripadnika jedne od najvažnijih hrvatskih književnih obitelji, rođenog u Novom Vinodolskom 26. ožujka 1859. godine. Kao i većina književnika u to doba, Fran Mažuranić je svoje poznate crtice počeo 1885. godine objavljivati u časopisu Vienac. Pisao ih je i objavljivao sve do 1916. godine. U proljeće 1887. godine četrdeset je crtica izdao u knjizi pod nazivom Lišće Frana Mažuranića. Čitatelji i književni kritičari bili su oduševljeni, pa su tu zbirku tada proglasili jednim od najljepših djela hrvatske književnosti, a Vienac je popratio knjigu sljedećim riječima: “Jamačno će se svaki prijatelj narodne knjige uzradovati kad primi u ruke ovu doduše malenu, ali vrijednu knjigu. I dukat je novac!”
Fran Mažuranić je umjesto predgovora na početku svoje knjižice citirao uputu Ivana Sergejeviča Turgenjeva – bio mu je književni uzor - iz uvoda njegove zbirke pjesama u prozi Stihotvorenija v proze ili Senilia, kako valja čitati crtice: "Samo da čitatelj svega najedanput ne čita, jer bi mu valjda - iz dosade - knjižica iz ruke ispala. Neka čita svaku crticu posebi: danas ovu, sutra onu... Možda mu onda s kojega lista štogod kapne u dušu..."
Pročitala sam tada Mažuranićeve listiće tako kako je rekao Turgenjev, ne odjednom i ne u jednom danu, nego svaki dan po jednu. I ostale su mi u sjećanju sve do danas.
A što je zapravo crtica? Književni stručnjaci kažu da je crtica tj. noveleta kraći prozni tekst koji opisuje neki događaj iz svakodnevnog života, može biti lirskog ili realističnog ugođaja, a najčešće završava jasno izrečenom poukom, upečatljivim zaključkom ili obratom. Crtica je uz vic i anegdotu najkraći i najjednostavniji pripovjedni oblik, to je dakle sažetiji oblik priče odnosno novele u kojoj se ne opisuje cijela radnja kao u noveli, nego samo jedan događaj, a u radnji sudjeluje manji broj likova. Kao kratki prozni žanr pisana je najčešće tijekom druge polovice 19. stoljeća. U hrvatskoj su književnosti mnogi pisali ili pokušali pisati crtice, no rijetkima je to pošlo za rukom tako dobro kao Franu Mažuraniću. Kroz njegove crtice provlače se politička, nacionalna i socijalna pitanja onog doba, impresije s mnogobrojnih putovanja, bogato životno iskustvo, nježnost prema djeci, domovini, prijateljima, hrabrost za izricanje vlastitog suda i sposobnost skiciranja psihološkog profila. Premda je pisao i novele, humoreske te pjesme, najpoznatiji je ipak ostao baš po Lišću; te su crtice najbolji dio njegova književnog rada. Radnja njegovih crtica je sažeta na najmanju moguću mjeru, a duhovito je i poentirano zaokružena. Zahvaljujući Mažuranićevoj iznimnoj brižnosti o jeziku i stilu, zbirka Lišće pravi je uzor spomenutoga književnog oblika, a autora smatraju vodećim hrvatskim autorom crtica.
No nisu samo crtice Frana Mažuranića zanimljive, zanimljiv je bio i njegov život. Osnovnu školu pohađao je u Novom Vinodolskom, a nakon toga uspješno završava četiri razreda realke u Zagrebu. Školovanje nastavlja u Pragu, na očevo inzistiranje, u srednjoj tehničkoj školi. Nemirne naravi, ubrzo napušta tu školu i prelazi u Moravsku, gdje pohađa i završava konjaničku kadetsku školu u Hranicama u Moravskoj. Službovao je u brojnim slovenskim i hrvatskim mjestima, no iz vojske je 1900. godine otpušten zbog kršenja vojničke stege. Od tada mu se za širu javnost zametnuo svaki trag; kontaktira samo s najbližom rodbinom. Nemirna i pustolovna duha, mijenjao je zanimanja, lutao cijelim svijetom, od Amerike do Južnih mora, a godinama se nije znalo gdje je i je li uopće živ. Poznato je samo da se uzdržavao pišući na stranim jezicima, no gotovo sav njegov književni rad stvoren u inozemstvu pod raznim pseudonimima još nije pronađen. U Hrvatskoj za to vrijeme nije gotovo ništa objavio, samo nekoliko kraćih humoreski pod naslovom Novo lišće u Viencu 1888. godine. Tek nakon gotovo četiri desetljeća, kad se, nedugo prije smrti, pojavio i trajno nastanio u Berlinu, 1927. godine mu je Matica hrvatska objavila zbirku kratkih proznih tekstova Od zore do mraka. Ta zbirka je odraz njegova bogatog životnog iskustva, refleksivnija je i puna mudrih izreka. Premda se nadao da će se kad tad vratiti u domovinu, za života mu se ta želja nije ispunila. Umro je 20. kolovoza 1928. godine u Berlinu, a njegovi zemni ostaci preneseni su 1973. god. u njegovo rodno mjesto Novi Vinodolski.
Vladimir Fran Mažuranić na svojim je putovanjima učio i skupljao znanja o različitim ljudima, kulturama i običajima. U svojim književnim radovima prikazivao je međuljudske odnose, stvarao je nešto novo i svoje. Imao je snažan utjecaj na hrvatsku književnost, narod, kulturu i tradiciju. Vidio je ono što nitko drugi ne vidi. Vidio je stvaran život! Nije se ustručavao iskazati svoje osjećaje, kakvi god bili, i to je ono po čemu pamtimo njegove crtice i njegovo Lišće.

Oznake: osvrti


- 17:36 - Komentari (20) - Isprintaj - #

05.05.2020., utorak

Pjevanje na misi nije koncert



Kad sam kao mala djevojčica boravila kod Bake i Dede, jednog dana je došla kćerka od Bakine prijateljice i povela me, vjerojatno u dogovoru s Bakom, u crkvu. Popele smo se na kor - bilo je tamo još djece; cijeli jedan dječji pjevački zbor - pružila mi je pjesmaricu i rekla: pjevaj! I ja sam pjevala. No to je bilo moje prvo i zadnje pjevanje u dječjem zboru na koru jer je tata vjerojatno nakon što sam se ja pohvalila da sam pjevala u crkvi Baki zabranio da ponovo tako nešto organizira. S Bakom i Velkom Sekom išla sam ponovno u crkvu, našu najljepšu i najdražu zagorsku crkvu - tek petnaestak godina kasnije, na polnoćku, i tada smo sve tri zajedno pjevale. Pjevale smo mi sve te pjesme i prije, ali samo kod kuće, u krugu obitelji. Nikad u crkvi.
A na crkveni kor sam se ponovno popela tek četrdesetak godina kasnije, kad sam išla na vjeronauk za odrasle u sklopu priprema za sakrament Svete Potvrde. Tada sam se naime priključila crkvenom zboru naše župe. To je bio mješoviti zbor u kojem pjevaju stariji župljani - uz njega u mnogim župama djeluju i dječji zborovi i zborovi mladih - a sudjeluje na glavnoj nedjeljnoj misi u župnoj crkvi i na svim svečanim misama za blagdane. Dječji zborovi najčešće sudjeluju na jutarnjoj nedjeljnoj misi, a zborovi mladih na večernjoj.
Probe svih zborova u našoj župi održavaju se u prostorijama Pastoralnog centra jednom ili dva puta na tjedan te prije mise u nedjelju zbog dogovora, podjele listića pjevačima i upjevavanja. Kad sam ja pjevala u župnom crkvenom zboru voditeljica je bila jedna mlada profesorica koja je diplomirala na Institutu za crkvenu glazbu KBF- a u Zagrebu. Ona bi za svaku misu pripremila listiće na kojima je točno po redu pisalo što ćemo pjevati. Veoma dobro je poznavala liturgiju i znala je kako i što valja pjevati na misi. Jer pjevanje na misi nije i ne smije biti koncert duhovne glazbe nego je dio mise, pjevana molitva. Dakle, glavna je zadaća crkvenog pjevačkog zbora izvođenje pjevanih dijelova liturgije, odnosno svete mise, i općenito sakralne glazbe. A to znači da je crkveni zbor pjevački zbor u službi vjerskog slavlja, da uveličava misno slavlje. Jer se smatra da je pjevanje duhovnih pjesama ujedno i molitva i meditacija koja potiče rast u vjeri, vjernicima ulijeva nadu i pruža utjehu. Za vrijeme mise, u katoličkoj crkvi, crkveni zbor je najčešće smješten na koru - tu su obično i orgulje - uzdignutom dijelu crkve ili katedrale predviđenom za pjevače.
Pjevači su u crkvenim zborovima amateri, a voditelji tih zborova u dogovoru sa župnicima primaju svakoga tko se želi pridružiti, ne provode se audicije za provjeru glasovnih sposobnosti kandidata, kao što se to čini u KUD-ovima, svjetovnim amaterskim pjevačkim zborovima, klapama i sličnim vokalnim skupinama. Povremeno se dogodi da se crkvenim zborovima priključi i netko tko ne pjeva baš dobro i nema sluha, no to nije često i voditelji već nađu neki način da riješe taj problem, a da se ljudi ne uvrijede. Prozovu ih primjerice na probi zbora da pred svima solo otpjevaju pripjevni psalam tako da sami sebe čuju kako pjevaju. Nakon toga pametni ljudi sami odustanu od pjevanja; nitko im ništa više ne treba govoriti. No mogu sudjelovati u radu neke druge grupe koja djeluje u župi. Naša voditeljice nije to činila, ona je imala elegantnije rješenje: svim nepjevačima prije važnog nastupa prišapnula bi nasamo nek ne pjevaju glasno nego nek samo otvaraju usta. I nitko se nikad nije uvrijedio.
Voljela sam pjevati u crkvenom zboru - tko zna, možda ću im se ponovo pridružiti ako mi se oporave glasnice - jer se članovi zbora nakon ili prije pjevačkih proba često i druže, proslavljaju blagdane, slave rođendane ili imendane, upoznaju istomišljenike i sklapaju nova poznanstva i prijateljstva. I ja sam tako upoznala mnogo ljudi iz susjedstva i iz cijele naše župe koje inače možda nikad ne bih upoznala. Kao prava prijateljska družba išli smo i na izlete i hodočašća, a često nam se znao pridružiti i župnik. Svake godine proslavljali smo svetu Ceciliju, zaštitnicu crkvenih pjevača, pjevali i na smotrama, koncertima i sličnim događanjima u našoj župi i u našem gradu.
A na internetskoj stranici jedne župe iz okolice Zagreba njihov župnik kaže: "Svi vi koje je Gospodin obdario lijepim glasom, a imate malo vremena i dobre volje postanite članovi mješovitog crkvenog pjevačkog zbora. Uvijek ste dobrodošli! Trudit ćemo se i pjevati kako najbolje znamo, Bogu na slavu."
A mnogi župnici i voditelji crkvenih zborova vole citirati najutjecajnijeg kršćanskog mislioca Svetog Augustina koji je rekao: Tko pjeva, dvostruko moli.

Oznake: osvrti


- 13:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula