Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Korisne životinjice
Mlijeko u prahu
Mogel mi je hmrijeti
Ne bu mi više nigdo
Segestika i Siscia
Stara mama
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt

Kratke priče
Ana i Željko
Drugi rujna
Pjevačica

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
gle kak je divan dan
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on stoji na rubu
ona je nezgrapna i nespretna
ona je preživjela
ona može brbljati
ona svako jutro ustaje u tri sata
on još uvijek čeka
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u snažnoj erupciji
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko

Osvrti
Alzheimerova demencija
Andromeda
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Godina željeznice
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Pokupski drmeš
Svjetski dan radija
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak






< travanj, 2021  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Poveznice
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Hrvatski jezični portal
Digitalne knjige

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Builderica
Borut
Carica
Delicatus
Dinaja
EuM
Euro
Flekserica
Gogoo
Irena
Isabel
IzgubljenaUGalaksiji
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Ljubav
Mayday
Mecabg
Metric
Mikitarije
Moda
Modrina neba
Moje fotografije
More ljubavi
Morska iz dubina
Mehagina kći
Nachtfresser
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Pozitivka
Prag-Češka
Razmišljanja
Regina
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara vrtlarica
Stara teta
Teuta
Tignarius
Tišina postojanja
Violenta
Vjetar
Vlad
Vrtlog

15.04.2021., četvrtak

Alzheimerova demencija



Dok sam s VelkomBebom po desetak dana - ne baš svake godine nego povremeno - boravila na godišnjem odmoru u domovima za starije i nemoćne osobe, susrela sam jednu gospođu čiji život je razorila Alzheimerova bolest. Kad sam prvi put razgovarala s njom činilo se kao da je intelektualno zdrava; sjedila je u invalidskim kolicima jer više nije mogla hodati, ali mogla je još uvijek razgovjetno govoriti. Pa smo se jednog sunčanog popodneva, dok smo sjedili na dvorištu ispred doma, upoznale, razgovarale o studiju - ona je bila informatičarka, koja je završila fakultet na kojem sam i ja nekad davno željela studirati - o djeci, o poslu, o životu. Pričala je i o tome kako se razboljela, kako je dospjela u dom i kazala da je njoj u domu dobro. Spomenula je da kod kuće nije više mogla ostati jer je teško organizirati njegu i preurediti kuću za kretanje u kolicima. Sjedile smo vani na dvorištu toga toplog rujanskog poslijepodneva još neko vrijeme i razgovarale; djelovala je potpuno normalno. Razišle smo se prije odlaska na večeru kao potencijalne nove prijateljice. No sljedećeg dana kad smo se opet poslije ručka susrele na dvorištu, ona nije imala pojma tko sam, nije znala da smo se dan prije već upoznale i dugo razgovarale. A to je ono što kod Alzheimera najviše boli.
To zaboravljanje nedavnih razgovora i događaja prijateljima i članovima obitelji oboljele osobe je najteže, pogotovo kad je riječ o osobi koja nije starija od 50 godina, kao ta gospođa. Kad je riječ o osobi koja je dok je bila zdrava bila vaša supruga, majka, kćerka, snaha ili teta. A sad više ne zna o čemu ste razgovarali samo dan prije. To ljude može natjerati u očaj. I zbog toga neki članovi obitelji ne mogu biti njegovatelji osobe koja boluje od Alzheimera, oni moraju brigu o njoj prepustiti nekome drugome, profesionalnim njegovateljima koji nisu tako jako emocionalno povezani s osobama koje njeguju. Bila sam prisutna i kad su toj gopođi u posjetu došli suprug i sinovi - imala je dva prekrasna sina - i mogla sam osjetiti kako im je u domu teško i neugodno, kako ne znaju što bi i da bi najradije odatle odmah pobjegli glavom bez obzira.
Stoga mi je drago što postoje udruge kao što je Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest (HUAB), osnovana 1999. godine, koje članovima obitelji oboljelih pružaju pomoć i podršku. Obiteljima koje su suočene s Alzheimerovom bolešću potrebna je pomoć jer često nisu svjesne težine dijagnoze, zdravstvenih, socijalnih i društvenih problema s kojima će se suočiti tijekom bolesti. A bojim se da ni šira društvena zajednica nije baš naročito pripremljena za probleme koje Alzheimerova bolest svima nama donosi.
A kakva je to zapravo bolest, ta Alzheimerova demencija i kako je možemo prepoznati? Na internetskoj stranici navedene udruge pronašla sam sljedećih deset znakova koji mogu upućivati na razvoj Alzheimerove bolesti:

1. Poremećaj pamćenja: postepeni razvoj, uz zaboravljanje događaja koji su se nedavno dogodili.
2. Poteškoće u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti: održavanje osobne higijene, poteškoće u snalaženju u stanu ili na ulici, trgovini, stalno gubljenje sitnih stvari ključevi, naočale i slično.
3. Poteškoće govora, čitanja i pisanja: zaboravljanje riječi u svakodnevnom govoru, zamjena istih riječi nekim sličnim riječima; izgovoreno je nerazumljivo, nema svrhu niti smisao ili se osoba često služi podjednakim odgovorima – frazama.
4. Gubitak prostorne i vremenske orijentacije: osoba se ne može sjetiti koji je mjesec, dan ili godina, koje je godišnje doba; ne snalazi se na mjestima poznatim od ranije.
5. Pogrešne procjene i odluke: osoba ne razlikuje vrijednost novca, neprimjereno se odijeva u odnosu na godišnje doba.
6. Poremećaj apstraktnog mišljenja: nemogućnost ispunjavanja nekog formulara, nerazumijevanje pojmova „rođendan“, „ljubav“, „pravednost“.
7. Učestalo gubljenje stvari: ostavljanje stvari na neuobičajenim mjestima, često traženje stvari po džepovima.
8. Promjene raspoloženja i ponašanja: izmjene nemira, nervoze, ljutnje s naglom promjenom na preveliku smirenost i nezainteresiranost za događaje oko sebe; bezrazložna tuga i plakanje s izmjenom dobrog raspoloženja i smijeha.
9. Promjena osobnosti: pretjerana sumnjičavost, optuživanje okoline za krađu novaca i stvari; strah od prisutnosti drugih osoba koje ne prepoznaje, strah od svega u okolini; ljubomora, nepovjerenje.
10.Gubitak koncentracije i interesa za socijalne aktivnosti: potpuna nezainteresiranost, osjećaj napuštenosti, osamljenosti i prestrašenosti.

Prvi i najizrazitiji simptom je gubitak pamćenja, zatim psihičko propadanje, a nakon duljeg vremena i fizičko propadanja te razvoj nepokretnosti. Rano prepoznavanje ovih simptoma može ukazati na početak Alzheimerove bolesti koja polako narušava svakodnevni život oboljelog, ali jednako tako utječe i na život obitelji ili skrbnika. Pravovremeno upućivanje liječniku, odgovarajuća dijagnostika, zdravstvena skrb i podrška zajednice poboljšava kvalitetu života oboljelim osobama i njegovateljima. Stoga se svake godine 21. rujna obilježava Svjetski dan Alzheimerove bolesti kako bi stanovništvo što više o njoj saznalo.
Budući da je tu bolest prilično teško dijagnosticirati, a lijek za učinkovito liječenje i izlječenje Alzheimerove demencije još uvijek ne postoji - oštećene živčane stanice u mozgu ne mogu se oporaviti i regenerirati - velika pozornost stručno znanstvene javnosti usmjerena je prema istraživanjima o prevenciji te bolesti. No da bi mogli provoditi prevenciju bilo koje bolesti moramo poznavati uzroke njezina nastanka, a ni točni uzroci nastanka Alzheimerove bolesti još uvijek nisu poznati. Dakle, izlječenje Alzheimerove demencije nije moguće, ali je moguća kontrola i usporavanje tijeka bolesti. Pored terapije lijekovima, potrebna je i skrb oboljelih koja uključuje fizikalnu terapiju da se odgodi nepokretnost, adekvatnu prehranu, reguliranje sna, sprječavanje lutanja, smirivanje agresivnosti, kontrola nad fiziološkim potrebama, liječenje pridruženih tjelesnih bolesti i tretman komplikacija u terminalnom stadiju bolesti. Budući da ne postoji poseban i jedinstven test kojim se može otkriti ova bolest, tek nakon autopsije moguće je sa sigurnošću reći da li je netko bolovao i umro od Alzheimerove demencije.
Obitelj oboljele osobe mora imati mnogo energije, volje i ljubavi kako bi veoma zahtjevnu njegu provodili kod kuće što je moguće duže. Kod nas nema dovoljno specijaliziranih ustanova koje bi prihvatile oboljele od Alzheimerove demencije i pružile im adekvatan smještaj i skrb za duži period pa oboljeli često do samoga kraja ostaju u krugu obitelji, a njegovatelji i skrbnici su najčešće članovi najuže obitelji: supružnici, partneri i djeca.
Alzheimerova bolest vrlo često se krije pod drugim dijagnozama ili ostaje neprepoznata, a simptomi se ponekad pogrešno interpretiraju kao normalan proces starenja što je vrlo štetno za oboljelu osobu, obitelj i društvo jer odgađa postavljanje točne dijagnoze. Pravodobnim započinjanjem liječenja bolesnici su duže samostalni i neovisni o drugima, što im na raspolaganje stavlja vrijeme dragocjeno ne samo za sebe, već i za svoje obitelji.
Osim toga veoma je važno sprječavanje bolesti koje obuhvaća pravilnu i redovitu prehranu, zdrav način života bez pušenja i alkohola te redovitu tjelesnu aktivnost.
Važno je i svakodnevno održavanje mentalne aktivnosti razgovorom, rješavanjem enigmatskih zadataka: križaljki, rebusa i sudoku, igranjem društvenih igara: domino, kartanje, memorijske igrice sa slikovnim karticama, slagalice i slično. Pojavu simptoma može usporiti i prisjećanje događaja iz djetinjstva i mladosti, pisanje anegdota, crtica, stihova ili priča, čitanje, razgovor i razmjena mišljenja, slušanje radija i gledanje televizijskih emisija te komentiranje i prepričavanje sadržaja koje smo čuli i vidjeli. Svemu tome možemo pridružiti i objavljivanje postova, komentiranje i rasprave na blogovima jer sve su te aktivnosti izvrsna mentalna gimnastika.
Zato je i Litterula, kad je primjetila da sve češće zaboravlja gdje je ostavila naočale i mobitel, počela zapisivati i na blogu objavljivati svoje crtice, kratke priče, stihove i osvrte, kako bi bar malo svaki dan zaposlila mozak i spriječila pojavu Alzheimerove demencije.
A zagrebačka udruga OZANA, osnovana 1991. godine u svrhu poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom i njihovih obitelji sa sjedištem u Ulici grada Vukovara 239, pokrenula je nedavno i u Hrvatskoj, po uzoru na slične programe u inozemstvu, akciju pletenja i kukičanja rukavića za osobe s Alzheimerovom bolešću i drugim demencijama pod nazivom Isprepletimo ruke!

foto: udruga OZANA

Takvi rukavići mogu kod oboljelih umanjiti stres, opustiti ih, zaokupirati i umiriti ali isto tako i stimulirati njihovu motoriku i spoznaju.
Stoga isprepletimo ruke i pomozimo oboljelima od Alzheimerove bolesti!!

Oznake: osvrti


- 12:57 - Komentari (17) - Isprintaj - #

08.04.2021., četvrtak

Lea Deutsch


Lea Deutsch, rođena u Zagrebu 18.1.1927. godine, bila je najmlađa glumica koja je glumila u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. U dobi od samo pet godina, 1932. god., počela je glumiti u tadašnjoj dječjoj kazališnoj skupini “Dječje carstvo”, a ubrzo je dobila i svoju prvu kazališnu ulogu u predstavi “Graničari”. Bila je veoma talentirana pa su uslijedili angažmani i u drugim kazališnim predstavama. Odigrala je 17 uloga, a istaknula se u ulozi Točkice (E. Kästner, Tonček i Točkica), Luize (Moličre, Umišljeni bolesnik) i Gite (I. Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića). Kao pjevačica i plesačica nastupala je u scensko-glazbenim komadima, a glumila je i kao odraslija djevojčica (W. Shakespeare, Zimska priča; L. N. Tolstoj, Moći tmine i dr.). U razdoblju između dva svjetska rata u Zagrebu je glumila, pjevala i plesala u prepunim kazališnim kućama. Smatrali su je glumačkim čudom od djeteta, a bila je tako popularna da su kazališta naručivala komade posebno za nju. Zbog nje se odlazilo u kazalište, o njoj su pisale sve zagrebačke novine, a često je nastupala i na radiju...Francuska filmska tvrtka “Pathe” u Zagrebu je 1935. godine snimila Leu Deutsch u različitim kostimima dok je izvodila brojne glumačke točke, a tada je dobila i ponudu za jednogodišnji boravak u Parizu kako bi naučila francuski, no tu je ponudu ova talentirana mlada glumica odbila. Svoju posljednju ulogu u scenskom prikazu “Šahovska igra” u HNK-u, Lea je odigrala 15.3.1941. godine u kojoj su njezine školske kolegice glumile šahovske figure, a ona je prikaz vodila sve objašnjavajući publici.
No iznimno uspješna karijera ove mlade hrvatske glumice prekinuta je kad je, nakon osnivanja NDH, 1941. godine donesen rasni zakon prema kojemu Lea više nije smjela glumiti, pristup kazalištu joj je bio zabranjen, a nakon nekog vremena izbačena je i iz škole.
U nadi da će izbjeći progon, Lea i njezina obitelj, majka Ivka, otac Stjepa i brat Saša prešli su na rimokatoličku vjeru, no to ih nije uspjelo spasiti. Ustaške su vlasti, naime, u noći 3. svibnja 1943. godine naredile uhićenje svih preostalih Židova u Zagrebu uključujući Leu Deutsch, njezinu majku i brata. Otac se spasio skrivajući se na zaraznom odjelu u Bolnici Sestara milosrdnica.
Na putu za Auschwitz, u stočnom vagonu u kojem je bilo nagurano 75 ljudi, na šestodnevnom putu bez vode i hrane, šesnaestogodišnja Lea Deutsch je umrla. Njezina majka i brat umrli su u logoru, a otac Stjepan preminuo je 1959. u Zagrebu. Pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju, a na njegovu grobu stoji i Leina slika...
A ja se sjećam da je prije desetak godina o Lei Deutsch u jednoj emisiji na radiju govorio Relja Bašić prisjećajući se da ju je vidio kako sjedi na klupi nasuprot zgrade HNK-a u Zagrebu s našivenom žutom Davidovom zvijezdom na kaputu i satima gleda u zgradu u kojoj je nekoć bila zvijezda, a sada u nju nije smjela ni ući.
A zašto se Litterula baš danas prisjetila tragičnog slučaja mlade talentirane zagrebačke glumice?
Zato što se danas diljem svijeta obilježava Jom hašoa, Dan sjećanja na žrtve holokausta u spomen na 6 milijuna Židova stradalih u nacističkim i fašističkim logorima tijekom 2. svjetskog rata.
A Lea Deutsch je nažalost bila jedna od njih.

Oznake: osvrti


- 22:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

30.03.2021., utorak

Matoš na klupi



Prije nego što su me počela zafrkavat koljena, redovito sam išla u moj bijeli rodni grad; ako ne bih svaki mjesec sjela na vlak i odjurila u Zagreb, a često i doma u Zagorje, uhvatila bi me nostalgija. Zato sam uvijek spremala nešto novca u poseban novčanik za tu namjenu i čuvala ga u ladici komode da ne spiskam te novce na gluposti - kolačiće, čokoladice, čokoladne tortice ili žele bombončiće.
Kad bih stigla u Zagreb, uvijek bih se prošetala od Glavnog kolodvora do Trga, pa se popela na Dolac da kupim neku sitnicu od drvenarije - drvene kutijice, daščicu, kuhaču i slično. Pregledala bih voće i povrće i ostalu robu koja se nudi na glavnoj zagrebačkoj tržnici pa skrenula desno do katedrale ili bih se prošetala do Kamenitih vrata pa na Gornji grad. A na Gornjem gradu na Strossmayerovom šetalištu na jednoj klupi sjedi Antun Gustav Matoš. To je skulptura Ivana Kožarića, jednog od najvećih hrvatskih kipara, popularno nazvana „Matoš na klupi“. Na 13. Zagrebačkom salonu 1973. godine Kožarić je naime izložio svoj rad „Pjesnik Zagrebu“ kao jedan od prijedloga za Matošev spomenik. Pobijedio je na tom natječaju, rad je otkupljen, izrađena je aluminijska skulptura pa 1978. godine postavljena na Strossmayerovom šetalištu. Matoš opušteno sjedi na toj klupi i preko krovova Donjega grada gleda u daljinu dok pored njega prolaze šetači.
Replika te skulpture postavljena je 1992. godine na sisačkoj šetnici uz našu lijepu zelenu rijeku Kupu. I zagrebački i sisački Matoš odlično se uklapa u prostor jer skulpture nisu podignute na postolje kao većina spomenika, nego su postavljene uz ostale klupe na razini šetališta. Kad za vrijeme šetnje prilazite Matošu na klupi dobivate dojam da vas poziva da sjednete kraj njega i malo predahnete. I ja sam nekoliko puta sjela na tu klupu i u Sisku i u Zagrebu. A vidim da i drugi prolaznici i šetači vole sjesti kraj njega i za uspomenu se fotografirati. A to je znak da je Ivan Kožarić ovom skulpturom kao i svojim poznatim Suncem u Bogovićevoj, kojega svi volimo pogledati, dotaknuti i pogladiti, učinio pravu stvar. Darovao nam je skulpturu koja je, tako nenametljivo smještena među prolaznike, postala dio života oba naša lijepa grada. No osim ova dva hrvatska Matoša, postoji još jedna replika Kožarićevog Matoša na klupi u Francuskoj. Naime, povodom 100. godišnjice smrti velikog pjesnika, 8. veljače 2014. u glavnoj aleji Vrta tisuću ruža u pariškom predgrađu Issy-les-Moulineaux, na poticaj udruge bivših studenata hrvatskih sveučilišta AMCA-Pariz, Matoš na klupi postavljen je također na mjesto koje odgovara Kožarićevoj zamisli interakcije i komunikacije skulpture s ambijentom i prolaznicima. Dva velika hrvatska umjetnika tako su se vratila u Francusku, u Pariz, grad koji je uvelike utjecao na njihove živote.
A ja sam sigurna da i tamo prolaznici i šetači zastanu, sjednu kraj našega Antuna Gustava Matoša na klupu i za uspomenu se s njim fotografiraju.

Oznake: osvrti


- 15:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

23.03.2021., utorak

Lastavica - ptica godine


Hrvatski ornitolozi i organizacije koje se bave proučavanjem i zaštitom ptica i prirode 2016. godine prvi put su organizirali izbor za pticu godine. A prva ptica koja je ponijela tu titulu bila je bregunica (Riparia riparia). Drugi izbor su proveli 2018. godine, kad je bila izabrana čigra, i to crvenokljuna čigra (Sterna hirundo) i mala čigra (Sternula albifrons), a 2019. je ptica godine bila prepelica (Coturnix coturnix). Prošle godine, 2020. titulom se okitila zlatovrana, (Coracias garrulus), jedna od najdojmljivijih europskih ptica, prepoznatljiva po tirkizno plavoj boji glave i trbuha te smeđim leđima.
Ove godine, 2021. ornitolozi iz zagrebačke udruge Biom i osječkog Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode za pticu godine predložili su lastavicu, ćukavicu i bjeloglavog supa. U želji da što širi krug ljudi shvati ulogu i važnost ptica u očuvanju bioraznolikosti u Hrvatskoj, ove je godine široj javnosti bilo omogućeno sudjelovanje u izboru ptice godine putem interneta. Glasovanje je trajalo do 14. veljače, 15. veljače objavljeni su rezultati.
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus), jedini preostali specijalizirani pernati strvinar u Hrvatskoj, čija se jedina stabilna populacija nalazi na kvarnerskim otocima, u ovogodišnjem izboru za pticu godine osvojio je 171 glas ljubitelja ptica i prirode. Budući da se hrani isključivo uginulim životinjama, najčešće krupnim sisavcima - nikad ne napada živi plijen - ima važnu ulogu u sprečavanju širenja bolesti u ekosustavu.
Ćukavica (Burhinus oedicnemus), ptica koja ima status ugrožene vrste u Hrvatskoj, nalazi se na samo nekoliko lokacija, kao što je nedavno proglašeni Park prirode Dinara, s 204 glasa zauzela je drugo mjesto.
A prvo mjesto s 287 glasova osvojila je lastavica, (Hirundo rustica), dobro poznata i omiljena ptica koja svoja gnijezda svija uz ljudske nastambe već više od 7.000 godina. No i njena brojnost opada jer se zbog pojačane upotrebe pesticida u poljoprivredi u proteklih pedeset godina smanjuje brojnost letećih kukaca kojima se lastavica hrani. Osim toga, ponekad se dogodi da lastavice grade gnijezda na neprikladnim mjestima, pa ih ljudi uništavaju.
Udruga Biom organizira promatranje ptica za sve zainteresirane ljubitelje ptica u subotu, 10. travnja 2021. u 8:00 sati pored ulaza za zaposlenike Zoološkog vrta, na istočnoj strani parka Maksimir, u ulici Fakultetsko dobro.
A ja sam zadnji put lastavice vidjela u gnijezdu koje su napravile uza zid naše nove crkve, prije nekoliko godina, kad sam se šetala na Zelenbergovim livadama.

Oznake: osvrti


- 20:41 - Komentari (20) - Isprintaj - #

16.03.2021., utorak

Dezinfekcija ruku


Dok je VelkaBeba bila u bolnici, svaki dan sam dolazila k njoj i boravila uz nju po nekoliko sati. Prije ulaska morala sam navući na cipele plave plastične zaštitne nazuvke, preko odjeće zelenu zaštitnu kutu, na glavu zaštitnu kapicu, dakle morala sam koristiti svu zaštitnu opremu sličnu ovoj što se koristi sada protiv korone. I morala sam prije ulaska oprati ruke tekućim sapunom za pranje i dezinfekciju ruku, koji je u bolnici stajao uza svaki lavabo u metalnoj košarici. To je bilo sredstvo koje se koristilo za dezinfekciju ruku i za opću i za profesionalnu uporabu, dakle i za roditelje i za bolničko osoblje. Pokraj svake te košarice bio je nalijepljen mali plakat sa slikovnim i tekstualnim uputama kako ruke valja ispravno oprati. Trebalo je pritiskom na ručkicu istisnuti oko 2 ml sapuna - to su bila dva pritiska - na vlažne ruke i trljati najmanje 30 sekundi. Na slikama je bilo precizno prikazano kako ruke valja istrljati, osobito prste i nokte. Nakon trljanja ruke je trebalo isprati što toplijom vodom i obrisati papirnatim ubrusom.
Kad smo se nakon deset mjeseci vratili kući nastavili smo i dalje, prije svakog pristupanja VelkojBebi, tako prati ruke kako su nas naučili u bolnici, a nabavili smo i tekuće alkoholno sredstvo za dezinfekciju ruku koje sadržava 70% etilnog alkohola. I sada koristimo ta sredstva, prije hranjenja, presvlačenja, pranja i ostalih mjera njege nepokretne osobe, a primjenjuju se tako da se oko 3 ml tekućine nanese pritiskom na dozator izravno na čiste ruke te trlja dok se ruke ne osuše i dok alkohol ne ispari. Nakon toga ispiranje ruku nije potrebno. Tako bi trebalo ruke ispravno dezinficirati, točno po uputi, i nikako drugačije. I točno tako ruke dezinficiramo i svi mi koji dolazimo u dodir s VelkomBebom već 27 godina.
A neki dan gledam na televiziji jednog gospodina novinara kako dezinficira ruke: izvadi bočicu iz neke torbice, uhvati bočicu desnom rukom, ispruži lijevu ruku i kratko je poprska odozgo po prstima sredstvom iz bočice. Potom uhvati bočicu lijevom rukom, ispruži desnu ruku i kratko je poprska po prstima kao i lijevu. Nakon toga malog performansa ušao je u ambulantu na razgovor k nekoj gospođi liječnici.
I sad bi netko tko je to gledao mogao pomisliti: aha, tako treba dezinficirati ruke! No to što je gospodin novinar učinio nije dezinfekcija ruku; to je samo bezvezno prskanje ruku sredstvom za dezinfekciju, a ne dezinfekcija ruku. Jer dlanovi su mu sigurno ostali nečisti, puni bakterija i virusa.
Da mi je samo znati zašto je to tako snimio?? I onda još to nama pokazao na televiziji!!!??? Zašto nije prije snimanja pročitao uputu i kad već snima, dezinficirao ruke onako kako bi ruke trebalo dezinficirati: točno onako kako piše u uputi!!

Oznake: osvrti


- 18:46 - Komentari (16) - Isprintaj - #

09.03.2021., utorak

Mendo i Slavica


Na početku filma Vuk samotnjak, kojega smo nedavno imali priliku pogledati na televiziji, u ulozi učiteljice pojavljuje se hrvatska glumica Slavica Fila. A ja sam se, čim sam je vidjela, sjetila Mende i Slavice, emisije za djecu koju smo s veseljem iščekivali i gledali na TV Zagrebu kad sam ja bila mala djevojčica. Ta lijepa, poučna, vesela i zabavna emisija za djecu bila je prikazivana od 1958. do 1965. godine, a do 1963. godine emitirana je uživo u crno-bijeloj tehnici. Emisija je u vrijeme prikazivanja bila veoma popularna i premda je bila namijenjena djeci, svi smo je sa zanimanjem pratili, i veliki i mali. Glavne zvijezde serije bili su medvjed Mendo Mendović, kojeg je tumačio Krsto Krnić, i njegova prijateljica Slavica, koju je tumačila Slavica Fila. U skečevima i dramskim prilozima u emisiji su uz djecu i odrasle glumce sudjelovali i pjevači, plesači, žongleri i iluzionisti. Kad je emisija ukinuta, Slavica Fila je Mendu i Slavicu u suradnji s glumcem Zagrebačkog kazališta lutaka Sinišom Miletićem nastavila oživljavati gotovo do kraja života u programima i predstavama za djecu, nastupajući po školama, bolnicama, dječjim domovima i sličnim ustanovama.
I ja sam gledala Mendu i Slavicu uživo, nekoliko godina nakon prestanka emitiranja na televiziji, kad su gostovali u novoj školi u mom malom rodnom selu. Imala sam tada šest ili sedam godina, i sjećam se da sam bila oduševljena kad sam uživo gledala i slušala tog velikog simpatičnog smeđeg Mendu i njegovu prijateljicu tetu Slavicu.
A tko je bila Slavica Fila?
Hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica Slavica Fila do odlaska u mirovinu krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća bila je dugogodišnja članica ansambla zagrebačkog gradskog Kazališta Komedije, gdje je posljednju ulogu imala 1989. godine u mjuziklu Car Franjo Josip u Zagrebu. U glumačkoj karijeri dugoj šezdesetak godina, ostvarila je desetak filmskih i nekoliko televizijskih uloga. Njezin je glas oživljavao i mnoge likove u animiranim filmovima za djecu kao što je Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir, te audio bajkama uz koje su odrastale brojne generacije. I danas njen glas možemo čuti u crtanim filmovima o mornaru Popaju, jer je baš Slavica Fila svoj glas posudila odabranici Popajeva srca, Olivi Uljić. A pred kraj kazališne karijere osmislila je i lik Klauna Slaveka, s kojim je u predstavama koje je za nju osmišljavao Drago Britvić nastupala za vrijeme Domovinskog rata za djecu iz ratom zahvaćenih područja. Možda je manje poznato da je Slavica Fila bila i veliki borac za dječja prava, uvijek se zalagala za glas djeteta, protivila se kažnjavanju djece i borila se za razumijevanje dječjeg motrišta. Preminula je 2014. godine u dobi od 84 godine, ali mi je se još uvijek sjećamo, jer se kao mlada glumica proslavila kao Mendina prijateljica u jednoj od najgledanijih emisija u povijesti Hrvatske radiotelevizije.
Mendu i Slavicu već odavno ne gledamo na televiziji, ali se na internetu mogu pronaći i pogledati igrokazi i pjesme za djecu koje su njih dvoje izvodili u svojim emisijama. A možda poneki stariji ljubitelj Mende i Slavice još uvijek čuva stari gramofon i gramofonske ploče, a među njima i onu, objavljenu 1971. godine, sa snimkama pjesmica i igrokaza iz omiljene emisije našega djetinjstva.

Oznake: osvrti


- 15:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

23.02.2021., utorak

Vuk samotnjak


Još nisam u penziji pa se ne mogu izležavati i gledati televiziju onda kad bih ja to htjela. No slučajno sam nedavno uključila televizor baš kad je započelo prikazivanje filma Obrada Gluščevića Vuk samotnjak i nekim čudom uspjela odgledati cijeli film. Drag mi je taj film o prijateljstvu dječaka i njemačkog ovčara - ne moram ni spominjati da je pas koji u filmu glumi Hunda isti moj Boss - jer nam Gluščević tim filmom ukazuje na to da ne bismo smjeli nikoga unaprijed osuđivati i mrziti, ni ljude ni životinje.
Ako netko slučajno nije gledao taj film i ne zna o čemu je riječ, eto kratkog podsjetnika: njemački ovčar, zaostao iz drugog svjetskog rata, živi sam u planini u Lici, a to je područje u kojem vukovi povremeno napadaju ovce. Dječak Ranko sprijatelji se s njim i po natpisu na medaljici na ogrlici, naziva ga Hund. Seljaci misle da je Hund vuk koji napada ovce te organiziraju na njega hajku... Ukratko, to je najčuveniji, najpopularniji i po mnogima najbolji hrvatski i jugoslavenski dječji film ikad snimljen, to je znameniti Vuk samotnjak. Debitantskim nastupom u filmu proslavio se mali Slavko Štimac, najveća dječja zvijezda jugoslavenskog filma uopće, koji je i kasnije, u mladenačkoj dobi, ostvario još nekoliko značajnih uloga. Ovaj popularni film osvojio je Srebrnu arenu i Jelena na pulskom festivalu 1972., a iste godine osvojio je i nagrade na više međunarodnih festivala: nagradu kinematografskih pisaca u Gijonu, prvu nagradu dječjeg žirija u Teheranu, nagradu španjolskog dječjeg centra Jovellanos '72, nagradu za najbolji igrani film u Damasku i nagradu Chauette u Bruxellesu.
Do sad, kad god sam gledala taj film obično sam se usredotočila na psa i dječaka. No ovoga puta moju pozornost nije privukao samo pas, njemački ovčar nalik na moga Bossa, nego i vuk. Vuk kojega su seljaci ulovili u zamku, ubili i za to još dobili i novčanu nagradu. Danas bi to bilo malo drugačije. Danas bi mnogima zasmetalo što su ulovili i ubili vuka jer je vuk od 1995. godine u Republici Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirode odnosno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama. Zakonom su zabranjeni svi oblici namjernog hvatanja ili ubijanja, namjerno uznemiravanje, posebno u vrijeme razmnožavanja i podizanja mladih te oštećivanje ili uništavanje područja za razmnožavanje ili odmaranje vuka kao strogo zaštićene vrste.
A kakva je to zapravo životinja? Što mi o tom vuku zapravo znamo? Osim onoga što nam govori Crvenkapica??
Pa da vidimo što kažu internetske stranice: kažu da je do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Sivi vuk, lat. Canis lupus, sisavac je iz porodice pasa, lat. Canidae, unutar reda zvijeri, lat. Carnivora. Osim sivoga vuka, poznate su još dvije slobodnoživuće vrste vukova - crveni vuk i abesinski vuk. Crveni vuk nastanjivao je jugoistočni dio SAD-a, a njegove su prirodne populacije vjerojatno istrijebljene do 1980-ih godina. Abesinski vuk, donedavno smatran čagljem, broji oko 550 jedinka koje većinom nastanjuju nacionalni park Bale u planinskim predjelima jugoistočne Etiopije. Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem od vuka, u procesu koji je započeo prije nekih 100 000 godina, s tim da je povremenih miješanja s vukom bilo i kasnije. Tako se danas smatra da su pas, lat Canis lupus familiaris i vuk ista vrsta. Rod Canis uključuje još kojota i dvije vrste čagljeva i svi se međusobno mogu križati.
Uza sivog vuka vezana su mnoga vjerovanja, a priče i bajke za djecu gotovo uvijek ga opisuju kao glavnog negativca u životinjskom svijetu. Od davnina je, radi izražene kompeticije s ljudima, ova životinja sustavno uništavana svim raspoloživim sredstvima, lovom, zatrovanim mekama ili klopkama namjenjenim isključivo za lov na vuka, od kojih je dobro poznata tzv. „ruska klopka“. Za svakog uklonjenog vuka isplaćivane su i novčane nagrade, kao poticaj za njegovo zatiranje. Na sreću, vuk se ipak održao na životu, a njegova ekološka uloga, kao vršnog predatora, ima značajan utjecaj na plijenske životinjske vrste jer vukovi love vrlo često upravo jedinke koje su najslabije, bolesne ili na neki način najlakše dostupne, omogućavaju time opstanak najboljih jedinki za daljnju reprodukciju. Od „vučje gozbe“ često korist imaju i druge životinjske vrste, koje se hrane ostatcima plijena: medvjed, lisica, kuna, gavran, suri orao i ostale životinje u ekosustavu.
A jučer sam pogledala i zanimljiv dokumentarni film Grabežljivci Karpata: Carstvo vuka. U dokumentarcu kažu da su krševiti Karpati postojbina grabežljivca koji od pamtivijeka izaziva strah i divljenje - vuka. Prije su ga proganjali, ali sada ljudi shvaćaju da vukovi imaju ključnu ulogu u karpatskom ekosustavu, štite zdravlje šume i pozitivno utječu na cijeli prehrambeni lanac. Ova predivna stvorenja žive u čoporima koji surađuju i pomažu predvodničkom paru da uzgoje novu generaciju štenadi. Njihova hijerarhija i obiteljske veze učvršćuju se složenim nizom gesta i glasovne komunikacije.
A Karpati su planinsko-šumska oaza na napučenom kontinentu, gdje bi neke od europskih životinjskih vrsta mogle uzgajati mlade još naraštajima. U filmu spominju i risa, vepra, europskog bizona, jelena i druge životinje koje obitavaju u rumunjskom dijelu karpatskih šuma. Gledajući taj dokumentarac zapazila sam da vučica brižno pazi da joj mladunci, koji su u početku slijepi i gluhi, slučajno ne odlutaju i tako nastradaju. Jer najčešće ih iz zasjede napada i ubija grabežljiva ženka risa.
Zanimljivi su mi i europski bizoni. Oni se hrane biljem koje nitko u šumi ne želi, a važni su za šumski ekosustav jer na papcima i krznu po šumi raznose sjemenje raznovrsnog bilja. No o njima ćemo nekom drugom zgodom, ipak je ovo priča o vuku.

Oznake: osvrti


- 06:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

16.02.2021., utorak

Capraške skulpture


Neko vrijeme, prije nego što me počelo zafrkavati koljeno, tri do četiri puta tjedno popodne sam išla u šetnju. Ili preko Viktorovca do Svete Marije pa preko željezničkog mosta do tvrđave ili Strossmayerovom do zidanoga mosta pa na novu šetnicu. A kad sam počela pjevati u župnom zboru, kad sam jednom tjedno išla na probu, prošetala bih se i kroz Caprag. Spustila bih se u Podjarak, prošla kroz parkić pokraj dječjeg igrališta, pa nastavila Školskom do Društvenog doma. Prođem kraj velikog novog dućana, glavne porte od rafinerije i centra za razminiranje, pa mala šetnja do benzinske. Iza benzinske je postavljena mjerna postaja za kakvoću zraka, pa pogledam usput kakav zrak udišemo. Kad sam se ja nastanila u Panoniji, znalo je povremeno jako smrdit po trulim jajima - to je sumporovodik, plin smrdljivac tj. H2S - no to je bilo nekad. Sad je zrak čist, više ne smrdi otkad je zatvorena željezara, a bojim se da će uskoro likvidirati i rafineriju. Ako produžim dalje ravno, stigla bih do nove pasarele koja vodi do željezničkog kolodvora u Capragu. No ja ne idem preko pasarele nego skrećem desno u Caprag, radničko naselje koje je nakon osnivanja sisačke Željezare niknulo u njenoj neposrednoj blizini, a obiluje parkovima i šumom. A u tim zelenim dijelovima Capraga i u industrijskim pogonima smješteno je tridesetak skulptura. Kad sam se prvi put, prije petnaestak godina, tuda šetala, bilo mi je to malo čudno, jer te skulpture nisu baš naročito lijepe a ni oku ugodne, nego izgledaju kao staro željezo za otpad. Nisam znala kakva su to metalna čuda, jer nisam imala pojma da se u Capragu u organizaciji Željezare od 1971. do 1990. godine održavala umjetnička kolonija. Kroz tu koloniju je ukupno prošlo dvjestotinjak umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Milena Lah i mnogi drugi. Realizirano je više od dvije tisuće umjetničkih radova u raznim medijima. Jedan od najpoznatijih radova te kolonije je Kožarićev Antipod, smješten na samom ulazu u Željezaru. Stručna komisija bi dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i oni bi dvadesetak dana pravili svoja umjetnička djela. Bila je to socijalistička varijanta današnjih umjetničkih radionica i sličnih programa. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, i to tako da željezarci ne budu objekti, nego subjekti kulturne politike, kako je to definirao tadašnji Odjel za kulturu u Željezari. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, a jedan od ciljeva kolonije bilo je ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin. Željezara je od umjetnika otkupljivala realizirane radove i potom skulpture postavljala u javne prostore. Neki su radovi bili darovani radnicima kao nagrade za postignuća u radu.
A kad se u Capragu odvozi glomazni otpad, i nekad i sada, u smeću se mogu naći i vrijedne metalne umjetnine. Jer stanovnici Capraga nisu uopće bili oduševljeni tim umjetničkim djelima što su nastajala u sklopu kolonije. Mnogi su prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema značajne razlike između te umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare. Jedna od velikih skulptura smještenih u capraškim parkovima je poznata Kardeljeva zvijezda Dušana Džamonje, zapuštena kao i sve ostale skulpture u Capragu. Neke skulpture koje su bile postavljene u capraškim parkovima netragom su nestale; možda su kao metalni otpad dospjele onamo gdje su i nastale - natrag u talionicu.
Ne znam u kakvom su stanju te skulpture danas - nisam već mjesecima bila u Capragu, a ne planiram tako skoro tamo ni ići - ali znam da je sisački umjetnik Marijan Crtalić Crta 2007. godine pokrenuo projekt Nevidljivi Sisak i organizirao izložbu kojom je dokumentirao skulpture u Capragu te potaknuo konzervatorski zavod RH da ih uvede u popis hrvatske kulturne baštine. Čula sam i da je 2013. godine pokrenut Idejni projekt revitalizacije radničkog naselja Caprag koji uključuje sanaciju i obnovu napuštenih objekata i prenamjenu u interpretacijsko – kulturni centar, čime bi se povećala svjesnost o vrijednosti tih objekata te potaknulo građane na njihovo očuvanje. Ne znam je li išta od toga dosad ostvareno; bojim se da nije, a neće uskoro ni biti, jer je Crta prošle jeseni iznenada preminuo, a 29. prosinca Caprag je zdrmao "pokupski drmeš".
A ja ću se, kad već ne mogu uživo, barem u mislima još malo kroz Caprag prošetati. Proći ću pokraj knjižnice i velikih stambenih zgrada i onda prečicom između bašči polako idem do Taleta. Na terasi ću popit kavicu sa šlagom, onda ću svratit u dućan po čokoladicu, pa potom na pjevanje s mojim kolegicama i kolegama pjevačicama i pjevačima u crkvenom zboru.
Kući se uz brijeg neću vraćati pješice jer će biti kasno i mračno, a ja po mraku dobro ne vidim. I nadam se da neću morati ići na autobus nego da će se jedna od pjevačica ponuditi da me, kao i obično, odveze kući autom.

Oznake: osvrti


- 17:22 - Komentari (26) - Isprintaj - #

13.02.2021., subota

Svjetski dan radija


Imam klizno radno vrijeme i radim kod kuće, ne od kuće nego kod kuće. A dok obavljam jutarnje poslove što ih po mom dnevnom rasporedu valja obaviti, slušam radio. Budilica zvoni u 6.45, pristavim vodu za čaj i kavu, pripremam doručak te usput slušam jutarnju kroniku da čujem što ima novoga. U pretkoronsko doba poslije kronike sam slušala malo jutarnje politike pa nakon toga različite informativne emisije i obrazovni program. Sada je malo drukčije jer su zbog invazije sarcov2-a promijenili vrijeme emitiranja nekih emisija tako da moje emisije koje sam prije slušala u kuhinji dok sam kuhala ručak, sada emitiraju poslije podne. A to mi baš nije zgodno jer se ne uklapa u moj raspored i ne mogu ih slušati. Ljuti me to i žalosti jer propuštam emisije koje sam godinama redovito slušala i tako pratila sva događanja i novosti u društvu, kulturi, umjetnosti, ekologiji, poljodjelstvu i zdravstvu. Budući da sada boravim u Zagorju, dok kuham ručak umjesto svojih emisija slušam zagorske radio stanice. Od oko 150 radio postaja koje djeluju na području Republike Hrvatske 6 ih je na području Krapinsko - zagorske županije: Radio Hrvatsko zagorje Krapina, Radio Kaj, Radio Marija Bistrica, Radio Zlatar, Zagorski radio i Radio Stubica koji ove godine slavi 50 godina postojanja. Sve zagorske radio postaje kažu da promiču pluralizam toleranciju i demokraciju u društvu, a neumorno rade i na promicanju “domače” zagorske riječi, što mi je jako drago čuti. Osim toga puštaju i lijepu domaću glazbu.
A zašto Litterula danas spominje radio? E pa zato što se danas, 13. veljače, diljem svijeta obilježava Svjetski dan radija kojim se velike i male radijske postaje potiče na promicanje pristupa informacijama i slobode izražavanja preko radiovalova. Svjetski dan radija proglasio je UNESCO 2012. godine na inicijativu Španjolske radijske akademije, a datum obilježavanja odabran je prema danu kad je 1946. god počelo emitiranja UN-ova radija porukom "Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta". Inicijativa se temeljila na popularnosti i uspjehu radija koji i danas, usprkos novim digitalnim medijima, ima nezamjenjivo mjesto u ljudskoj svakodnevici. UNESCO, UN-ova organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu, obilježavanjem svjetskog dana radija štiti sigurnost radijskih novinara širom svijeta te potiče slobodu, nezavisnost i pluralizam medija. "Radio je promijenio našu prošlost i omogućio oblikovanje mirnije budućnosti za sve", poručuju dužnosnici UNESCO-a, i dodaju da je radio najdostupniji medij koji ljude u svim dijelovima svijeta informira, obrazuje i zabavlja, a dopire do 94% svjetskog stanovništva. Svijet se mijenja, a radio se uklapa, napreduje i stvara nove sadržaje. Osim toga morao se i prilagoditi novim tehnologijama kako bi ostao medij mobilnosti, pristupačan svima posvuda. Svijet se mijenja, a radio ga povezuje, kažu u UNESCO-u i ukazuju na važnost radijskog pokrivanja tema važnih za društvo u cjelini poput prirodnih katastrofa, društveno-gospodarskih kriza, epidemija i slično. UNESCO potiče države članice da obilježe ovaj dan, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, različitim aktivnostima nacionalnih komisija, nevladinih organizacija, javnosti i različitih institucija: škola, sveučilišta, općina, gradova, medija, novinara, strukovnih udruga, muzeja...

Oznake: osvrti


- 20:14 - Komentari (39) - Isprintaj - #

09.02.2021., utorak

Pokupski drmeš


Kad je 1918. god. završio učiteljsku školu u Petrinji, moj deda je po direktivi, kako je to tada bilo normalno, dobio mjesto učitelja u jednom zagorskom selu. Preselio se u Zagorje, upoznao moju baku, mladu poštaricu koja je također došla u Zagorje u službu iz Liburnije. Vjenčali su se, dobili troje djece i zauvijek ostali u svom novom zavičaju. Baka je povremeno odlazila u svoj rodni kraj, jer je od roditelja naslijedila kuću na rivi, a i mi smo svake godine išli u Liburniju na ljetovanje. Deda se odrekao svoga nasljedstva na Pokuplju u korist svoga brata - tata je jednom spomenuo da je to tada bio običaj ako se dijete školovalo - i kolko se ja sjećam, nikad više nije išao u svoj rodni kraj i nikad ga više nije spominjao. Naučio me pjevati sve petrinjske pjesme, od Hranila djevojka do Oj petrinjske uske staze, ali nikad nije ništa pričao o djetinjstvu ni o mladosti provedenoj u Petrinji, kao da taj dio života za njega više ne postoji, kao da je to sve bilo izbrisano. Ja sam uvijek mislila da se možda posvađao s roditeljima i s bratom i da je to bio razlog njegovog sveopćeg ignoriranja rodnoga grada. No možda ipak nije bilo tako, možda je potres bio glavni razlog što se deda nikad nije vratio u svoj rodni kraj.
Naime, prije nekoliko dana, dok sam pratila izvješća o razornom potresu koji je u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta pogodio Pokuplje - epicentar ovog razornog potresa magnitude 6.2 prema Richteru bio je 5 kilometara jugozapadno od Petrinje sa žarištem na dubini od 11.5 km, a ocijenjen je intenzitetom VIII – IX stupnja EMS ljestvice - doznala sam da se u dolini Kupe isti takav snažan potres dogodio i 8. listopada 1909. godine. Poznat pod nazivom pokupski drmeš, bio je to jedan od najvažnijih i najpoznatijih svjetskih potresa jer je na temelju zapisa o tome čuveni hrvatski geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić 1910. godine došao do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: Otkrio je da Zemlja nije homogene građe već slojevite, te je definirao granicu između dva takva sloja, Zemljine kore i Zemljina plašta. Na toj granici dolazi do velikih promjena u brzini potresnih valova, a kasnije je ta granica nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho.
Epicentar tog potresa bio je nedaleko Kravarskog, a intenzitet mu je prema procjeni bio VIII stupnjeva Mercallijeve ljestvice. Richterova ljestvica tada još nije postojala no kasnijim istraživanjima njegova je magnituda procijenjena na 6 stupnjeva. U izveštajima u tadašnjim novinama pisalo je da je ciglovlje i kamenje padalo sa zidanih kuća, dok su one tradicionalne kuće od hrastovih greda ostale neoštećene. Potres se snažno osjetio i u Zagrebu, gdje su dimnjaci padali sa zgrada. U sljedećim mjesecima bilo je zabilježeno još pet snažnih podrhtavanja tla.
U lokalnom tjedniku Banovac, tada jedinim novinama na području bivše Banske Krajine, u broju od 9. listopada 1909. godine opisan je taj potres koji je udario Banovinu dan ranije, 8. listopada. Novinari Banovca donose tada prve izvještaje o atmosferi u Petrinji, o šteti, ljudskim sudbinama i stradanju i kažu ovako: “Začula se tutnjava s užasnom trešnjom, koja je mogla trajati 5-10 sekundi. No za to kratko vrijeme je malo ostalo kuća, koje nijesu bile oštećene. Narod je cio dan živio u uzrujanosti i u nekom nepojatnom strahu. Takvog potresa Petrinja još nije doživjela, što stariji ljudi pamtiti mogu”…
Mohorovičić je potrese počeo proučavati nakon snažnog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. god. Napisao je rad Djelovanje potresa na zgrade, u kojem je upozorio na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području. U članku objavljenom također u tjedniku Banovac 23. listopada 1909. godine Mohorovičić navodi kako je potres bio u dolini Kupe, da je epicentar do Zagreba iznosio 36 kilometara, do Petrinje 21 kilometar, do Gline 15 kilometara do Pisarovine 15 kilometara. Navodi i kako je potres bio u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro te kako se prvi udarac osjetio u Zagrebu nakon pet sekundi, u Ljubljani udaljenoj 114 kilometara nakon 20 sekundi, a u Münchenu se osjetio nakon 3 minute i 16 sekundi. Mohorovičić dalje piše da je u znatnoj udaljenosti od epicentra bio potres jak, a štete se protežu do udaljenosti od 20 do 30 kilometara od epicentra. I na kraju tog teksta Mohorovičić zaključuje: “Ovom zgodom moram upozoriti sve nadležne faktore na zastarjele građevinske propise, koji ne uzimaju nikakav obzir na to kako potres djeluje na građevine. Imao sam o tome predavanje društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu. Moje su riječi ostale do sad glasom onoga, koji vapi u pustinje, te i iza ovog dana je nada, da se jaki potres neće ponoviti, budući da se u historiji potresa nalazi dosta malo primjera, gdje bi iza velikog potresa za kratko vrijeme došao drugi jednako jak ili još gori”.
Tako je dakle bilo prije 110 godina, a ovoga puta, kako čitam u preliminarnom izvještaju Hrvatskog geološkog instituta, sve je počelo u ponedjeljak 28. prosinca 2020. godine u 6 sati i 28 minuta kad je potres magnitude 5.0 prema Richteru s epicentrom nedaleko Petrinje snažno zatresao područje središnje Hrvatske intenzitetom VII stupnja EMS ljestvice, a osjetio se i u susjednim državama. Istog jutra na istom epicentralnom području uslijedila su još dva jača potresa. Prvi u 7 sati i 49 minuta magnitude 4.7 prema Richteru intenziteta VII stupnja, a drugi dvije minute kasnije magnitude 4.1 prema Richteru intenziteta VI stupnja EMS ljestvice. U narednih 24 sata na istom epicentralnom području dogodilo se još desetak slabijih potresa. Na žalost, svi navedeni potresi bili su samo niz predudara prije glavnog koji se dogodio dan kasnije, u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta. Potres se snažno osjetio u Hrvatskoj i susjednim državama, ali i u dijelovima udaljenijih država kao što su Njemačka, Austrija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Kosovo, Crna Gora i Italija. U potresu je život izgubilo sedam osoba, a materijalna šteta u epicentralnom području je velika, naročito u starim jezgrama Siska, Petrinje i Gline kao i u okolnim selima. Nakon glavnog potresa uslijedilo je nekoliko desetaka slabijih potresa, od kojih se izdvajaju četiri jača, svi na istom epicentralnom području. Prvi svega četiri minute kasnije, magnitude 4.6, drugi magnitude 4.1 u 13 sati i 34 minute. U jutro 30. prosinca još dva jača potresa, prvi magnitude 4.7 u 6 sati i 15 minuta te jedanaest minuta kasnije još jedan jači potres magnitude 4.8 prema Richteru.
Potresi na području Republike Hrvatske nisu rijetkost, čitam dalje u izvješću, a najčešće su posljedica gibanja Afričke tektonske ploče prema relativno stabilnoj Euroazijskoj ploči koje je započelo još prije oko 160 milijuna godina. Između njih se nalazi Jadranska mikro ploča koja se pod utjecajem Afričke također translatira i rotira u smjeru sjevera što uzrokuje naprezanja u Zemljinoj kori. Tijekom proteklih 80 do 40 milijuna godina, Jadranska mikro ploča (sensu lato), ofiolitna zona (Centralna dinaridska, Banovina, Medvednica i Kalnik), te gornjokredna-paleogenska tzv. Sava zona, konačno se sudarila s Euroazijskom pločom. Zona glavnih tektonskih kontakata tzv. šavova između tih tektonskih ploča proteže se od Mirdita zone na jugoistoku do Banovine na sjeverozapadu, gdje naglo povija prema sjeveroistoku prema zapadnim Karpatima. Epicentralno područje ovog potresa koji se nedavno dogodio na Pokuplju nalazi se upravo u zoni spomenutih tektonskih šavova. S obzirom na to da se epicentri oba potresa, i onog iz 1909. i ovog sadašnjeg nalaze na istom pravcu pružanja, moguće je da su oba potresa nastala na istom rasjedu odnosno sustavu rasjeda.
I dok se god Jadranska mikro ploča bude kretala prema Euroazijskoj, čitam kraj izvješća, i dalje će biti potresa u našem području. Potrese nije moguće prognozirati niti predvidjeti! Moguće je samo statistički odrediti povratni period za potres određene magnitude. Ono što možemo jest slušati nadležne službe i voditi se njihovim uputama te biti svjesni da živimo na tektonski aktivnom području i u skladu s time djelovati u svim segmentima naših života.

A sad kad smo pročitali izvješća o potresima na Pokuplju vratimo se na čas mom dedi. U javljanjima novinara na televiziji nakon potresa iz Petrinje jedna je žena kazala da njezin sin, dječak u dobi od nekih 8 ili 9 godina, ne želi ući u svoju sobu, da se jako boji u kući spavati i da ona ne zna kako će ga nagovoriti da uđe u kuću. Možda se baš to dogodilo mom dedi. Jer sjećam se da se nije volio voziti u autobusu i autu, nikad nije naučio voziti auto i nikad nije kupio auto. Kad se jednom vozio s nama u fićeku na more bilo mu je jako zlo, povraćao je i svaki čas smo morali zbog njega stati. Nakon toga se nikad više nije vozio u autu, ako je baš morao nekud putovati putovao je vlakom. Očito je da je patio od bolesti vožnje i klaustrofobije, a to je možda bila posljedica toga što je doživio tada, 8. listopada 1909., u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro, kad mu se zaljuljalo tlo pod nogama. Imao je tada 9 godina, vjerojatno je bio u školi na nastavi; pohađao je naime pučku školu, a sve su školske zgrade bile u tom potresu jako oštećene. Nakon toga je pohađao preparandiju tj. učiteljsku školu, i to opet u zgradi koja je u potresu bila jako oštećena pa nakon potresa obnovljena. Sigurna sam da je sve to što je proživio: potres, pa prvi svjetski rat, pa drugi svjetski rat, jako utjecalo na njegov život i odluke koje je donosio.
Sjećam se da je novcem koji je uštedio tijekom života - to je bila njegova i bakina životna ušteđevina - kad je otišao u penziju htio kupiti drvenu kuću u Zagorju, ali baka nije bila oduševljena tom idejom - ona je naime odrasla u kamenoj kući na Liburniji i željela se tamo vratiti - pa je taj novac uložen u gradnju nove kuće na moru na gradilištu što ga je baka dobila u zamjenu za polovicu kuće koju je naslijedila a bila je srušena zbog novog samoposluživanja i trga ispred njega. A deda je htio kupiti tu drvenu kuću stoga što je sigurno još kao dijete zapamtio da tradicionalne drvene kuće na Pokuplju nisu stradale u potresu i da su sigurnije i ugodnije za život od kamenih i zidanih.
A ja sam sada, kad se i meni zaljuljalo tlo pod nogama, u sličnom položaju kao što je bio moj deda kad je trebalo odlučiti hoće li se vratiti domu svom na Pokuplju ili ostati u Zagorju. On je ostao u Zagorju, nije se vratio na svoje rodno Pokuplje, a i ja ozbiljno razmišljam o tome da se više nikad ne vratim u Sisciju, gdje sam živjela posljednjih tridesetak godina, i da ostanem doma u Zagorju.

Oznake: potres, osvrti


- 14:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

02.02.2021., utorak

Andromeda


Svaki dan poslije večere operem suđe, pospremim kuhinju, sjednem na kauč, uzmem igle i štrikam i slušam radio, zanimljive emisije na prvom ili drugom programu. I na trećem ima lijepih emisija i lijepe glazbe pa i to ponekad slušam. Al' od svega najviše volim Andromedu, meni jako zanimljivu i poučnu, emisiju o svemiru. Emitira se svaki utorak navečer na drugom programu, od osam do deset. Pokrenula ju je 1997. godine i punih dvadeset godina uređivala i vodila Tanja Devčić. Otkako je ona umrla, emisiju vodi i uređuje Dubravka Družinec Ricijaš. Stručni suradnici, najčešće dugogodišnji suradnik Ante Radonić, odgovaraju u svakoj emisiji na pitanja slušatelja, a svaki tjedan komentiraju i vijesti iz astronomije, astrofizike i astronautike. Prošla emisija je bila baš zanimljiva, govorili su o magnetarima i pulsarima, o sudaru dva bijela patuljka i o Saturnovom mjesecu Titanu. Kao gost je sudjelovao i profesor doktor Tihomir Marjanac, koji je govorio o potresima. Objasnio je kako nakon potresa nastaju klizišta i vrtače ili ponikve. Kaže on da se u podzemlju nakuplja voda i glina i kad se dogodi potres to na nagnutom terenu počne kliziti. A rupe - slušam jutros na radiju da se kod Mečenčana otvorilo već sedamdesetak velikih rupa, čak i u blizini kuća - nastanu na mjestima gdje se ispod naslaga pijeska i gline nalazi okršeno podzemlje, to su blokovi stijena, špilje i šupljine. Zbog potresa se pomiču blokovi stijena i urušavaju se te špilje. Voda onda u podzemlju traži novi put pa mogu nastati na površini tla velike rupe, mogu presušiti postojeći izvori vode, voda se zamuti, nastaju novi izvori, i hladne i tople vode.
Spomenuo je i Andriju Mohorovičića, koji se ubraja među najznamenitije hrvatske znanstvenike. Po njemu je nazvan jedan krater na Mjesecu, a njegovo ime nosi Geofizički zavod Prirodoslovno - matematičkoga fakulteta u Zagrebu i gimnazija u Rijeci. Njemu u čast i jedan asteroid je dobio naziv 8422 Mohorovičić. Nakon snažnog potresa koji se dogodio 8. listopada 1909. godine u dolini Kupe - epicentar mu je bio 40-ak km jugoistočno od Zagreba blizu Pokupskoga - Mohorovičić je napisao detaljan izvještaj i prvi je u svijetu na osnovi analize seizmograma utvrdio plohu diskontinuiteta brzina potresnih valova koja odjeljuje koru od plašta Zemlje. Njemu u čast ta je ploha nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom, a njegovo je postojanje potvrđeno na čitavoj Zemlji i najveća je prirodna tvorba na našem planetu. Prosječna mu je dubina 33 km. Ispod oceana je najtanji, oko 5 -10 km, dok ispod najviših planina dosiže debljinu od 70-ak km. U Hrvatskoj je najdublji ispod Velebita i Dinare, oko 42 km, a najplići ispod južnog Jadrana i istočne Slavonije, tu mu je debljina oko 25 km. To Mohorovičićevo otkriće je najvažnija znanstvena spoznaja ikada objavljena u jednom hrvatskom časopisu. U postupku otkrivanja diskontinuiteta Mohorovičić je pretpostavio da brzina valova potresa u Zemljinoj kori postupno raste kako valovi zalaze u sve veću dubinu. Tu je pretpostavku izrazio eksponencijalnom funkcijom koja je nazvana Mohorovičićevim zakonom, a primjenjuje se i danas. Andrija Mohorovičić je zagrebačku seizmološku postaju početkom 20. stoljeća opremio najmodernijim seizmografima, čime ju je doveo na razinu najbolje opremljenih opservatorija u svijetu. Da, bio je doista pravi znanstvenik!
Na kraju emisije urednica je rekla da će profesor Marjanac biti gost i u sljedećoj Andromedi - a to je večeras, danas je utorak - a slušatelji će moći postavljati pitanja za vrijeme cijele emisije. Moram to slušati, i pokušat ću nazvat’ da ga pitam - on se bavi i proučavanjem geoloških učinaka asteroidnih impakata - što misli o asteroidu koji bi trebao 2029. godine proći veoma blizu našeg planeta. Negdje sam pročitala da mu je promjer 340 metara i da juri brzinom od 31 kilometar u sekundi i da će pored Zemlje projuriti na udaljenosti od samo 30.000 kilometara. Hm!!??
Nadam se da neće tresnut u Atlantski ocean i sve nas potopit!!!

Oznake: osvrti


- 16:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #

26.01.2021., utorak

Čuvari djetinjstva


Svake godine potkraj siječnja UNICEF mi pošalje izvješće o provedenim aktivnostima u protekloj godini. Ove godine u Izvješću o provedenim aktivnostima u 2020. godini Regina M. Castillo, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku kaže: "U novu, 2021. godinu svi polažemo mnogo nade, stoga vas pozivam da i u ovoj godini nastavimo zajedno stvarati svijet po mjeri djeteta. Hvala vam što ste tu za djevojčice i dječake u Hrvatskoj i svijetu!" U nastavku je navedeno na što je utrošen novac što ga Čuvari djetinjstva svaki mjesec izvajaju od svog dohotka i daruju za provođenje UNICEF-ovih programa. Tako je primjerice Banci humanog mlijeka kupljeno vozilo vrijedno 207.000 kuna, osigurana je asistivna tehnologija, računalna oprema i 100 tablet računala kao podrška djeci s teškoćama i njihovim obiteljima u vrijednosti od oko 600.000 kuna, a kao odgovor na krizu uzrokovanu pandemijom i potresom nabavljena je medicinska i zaštitna oprema te medicinske potrepštine vrijedne 3.687.000 kuna. Od niza ostalih aktivnosti što ih UNICEF provodi ja bih izdvojila još program Solidarnost s djecom svijeta. U program Škole za Afriku, koji promiče solidarnost i poštivanje prava djece, uključeno je 55222 djece i mladih iz 202 grada i mjesta iz cijele Hrvatske, a program se provodi uz velik angažman 3398 koordinatora koji taj važan posao obavljaju volonterski. Za djevojčice i dječake Madagaskara osigurano je 306.906 kn kao pomoć za ostvarivanje prava na obrazovanje, a djeci Jemena, zemlje u kojoj gotovo svako dijete treba humanitarnu pomoć kako bi preživjelo i ostvarilo svoja prava, upućeno je 77.364 kune.
A na internetskim stranicama Ureda UNICEF-a za Hrvatsku čitam:
"Brojna djeca žive u teškim i nesigurnim uvjetima, bez prave podrške i okruženja gdje mogu razviti svoje potencijale. Čuvari djetinjstva pomažu izgraditi bolji svijet za najugroženije djevojčice i dječake! UNICEF-ovi redoviti donatori svojim mjesečnim donacijama osiguravaju kontinuiranu provedbu programa i aktivnosti za najranjiviju djecu Hrvatske: prijevremeno rođenu djecu, djecu s teškoćama u razvoju, djecu bez odgovarajuće obiteljske skrbi, djecu koja odrastaju u teškim uvjetima i druge ranjive skupine djece. Kao Čuvar/ica djetinjstva omogućit ćete bolje životne prilike za djecu u Hrvatskoj te pomoći osigurati hitnu humanitarnu pomoć koja spašava živote djevojčica i dječaka u kriznim situacijama diljem svijeta. Svi bi trebali raditi na tome da više nikada ne vidimo gladno dijete, dijete koje pati ili je ostavljeno.”
U zajedništvu je naša snaga, kažu UNICEF-ovci, pridružite nam se i omogućite bolji svijet za najranjiviju djecu Hrvatske i svijeta! Uz Vašu redovitu podršku možemo doprijeti do još većeg broja ranjivih djevojčica i dječaka. Postanite dio zajednice plemenitih ljudi koji mijenjaju svijet na bolje!
A kako se netko može pridružiti Čuvarima djetinjstva? Ako vam pristupe volonteri UNICEF-a i pitaju želite li donirati svaki mesec mali iznos za aktivnosti koje UNICEF provodi u sklopu svojih programa, možete ispuniti pristupnicu i postati čuvari djetinjstva. Otvorite trajni nalog u banci i izdvajate od svoje plaće svaki mjesec nešto novca za programe i akcije koje UNICEF provodi diljem svijeta.
A kad bi svi ljudi koji puše prestali pušiti i taj novac koji troše na cigarete donirali humanitarnim udrugama ili na neki sličan način uložili novac za poboljšanje uvjeta za život brojne djece širom svijeta, možda bi malo manje djece i danas, u 21. stoljeću, umiralo od gladi.

Oznake: osvrti


- 14:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.01.2021., utorak

Godina željeznice


Kad sam se u dobi od devet godina upisala u osnovnu glazbenu školu u susjednom gradiću, počela sam putovati vlakom, dva puta tjedno na solfeggio i na klavir. Kad sam krenula u gimnaziju u istom tom gradiću, a glazbena je škola koja traje 6 godina bila pri kraju, nastavila sam putovati vlakom i dalje, ali sada svaki dan. Željeznička stanica u našem selu smještena je preko puta zgrade u kojoj smo stanovali pa se često znalo dogoditi da zadnju sekundu preko dvorišta trčimo na vlak koji već dolazi na stanicu. A vlak kojim smo se tada vozili bio je stari vlak sa zelenim vagonima i drvenim klupama ili siva motorka u kojoj su sjedala s metalnim ručkama bila tapecirana zelenim skajem. Nasloni tih sjedala bili su pomični pa se moglo sjediti tako da budemo okrenuti jedni prema drugima licem u lice - idealno za kartanje. A uvijek smo kartali belu tj. belot. Budući da je ta zgodna kartaška igra veoma dinamična, mogli smo na povratku iz škole do naše stanice otkartati i po nekoliko dijeljenja, a dečki koji su putovali dalje, u udaljenija zagorska sela, stigli bi odigrati i cijelu partiju. Kad smo nastavu imali popodne, prije dolaska večernjeg vlaka bilo je malo vremena za kratku šetnju ili druženje u slastičarnici u blizini željezničkog kolodvora u našem gradiću. Najčešće smo jeli kremšnite i šampite, kolače koje naše mame kod kuće nikad nisu pripremale - to smo jeli samo u slastičarnici.
Kad sam studirala u metropoli i dalje sam putovala vlakom, ne više svaki dan, nego svaki petak popodne doma, a svake nedjelje navečer ili u ponedjeljak ujutro natrag u Zagreb.
Kad me život odveo u Panoniju, vlakom sam opet putovala svaki dan na posao, ali samo kratko vrijeme jer je ta linija ubrzo nakon mog dolaska ukinuta. Otada sam bila prisiljena na posao putovati autobusom. To mi je bio veliki problem jer me mučila kinetoza tj. morska bolest. Osim toga autobus je bio pun ljudi koji su putovali na posao u tvornicu za preradu mesa pa mi je znalo od raznoraznih mirisa biti poprilično mučno. Srećom nisam se nikad zrigala jer je vožnja trajala kratko.
Prilika da se ponovo vozim vlakom, sada jednom tjedno, ukazala mi se opet tek nakon nekoliko godina, kad sam neko vrijeme radila u Novskoj. Osim toga povremeno sam vlakom putovala i doma u Zagorje i češće u moj voljeni bijeli rodni grad, u muzeje, na izložbe, u kazalište, u katedralu, u Remete ili jednostavno na kratki jednodnevni izlet.
Zadnjih desetak godina sve manje putujem, bilo vlakom bilo autobusom. Kinetoza me više ne muči, ali me sad zafrkavaju koljena pa se teško penjem po stepenicama, a jednom kad sam se žurila na vlak pala sam na Glavnom kolodvoru na prvom peronu ispred dućana - možda sam se na nešto poskliznula, ne znam točno što se zapravo dogodilo - pa teško donosim odluku o bilo kakvom putovanju. No sad kad gledam unazad, mogu reći da sam se doista naputovala vlakom, i na kratkim i na duljim putovanjima, npr. od Zagorja do Zagreba, od Zagreba do Rijeke, od Zagreba do Splita, od Zagreba do Beograda, od Beograda do Bara itd.
Još bih jedino voljela, kad bi bilo ikako moguće, voziti se od Moskve do Vladivostoka 9288 kilometara dugom Transsibirskom željeznicom, najdužom željezničkom prugom na ovoj planeti. No o tom putovanju sanjarit ćemo nekom drugom zgodom.
A zašto se Litterula danas raspričala o żeljeznici?
E pa zato što sam nedavno, kad sam u potrazi za podacima o jednoj biljčici slučajno naletjela na stranicu Hrvatskih željeznica, saznala da je 2021. godina Europska godina željeznice. A željezničari kažu da "Europska komisija pokreće niz aktivnosti koje bi tijekom 2021. željeznicu trebale dovesti u središte pozornosti kako bi se građane i poduzeća potaknulo na korištenje željezničkog prijevoza. Obilježavanje Europske godine željeznice počelo je 1. siječnja 2021. godine, a povjerenica Europske komisije za promet Adina Vălean kaže da "Naša mobilnost mora biti održiva, sigurna, udobna i pristupačna, a sve to nudi baš željeznica. Europska godina željeznice daje nam priliku da ponovno otkrijemo ovaj način prijevoza. Kroz različite aktivnosti pomoći ćemo željeznici da ostvari svoj puni potencijal", rekla je povjerenica i dodala da nas sve poziva da budemo dio Europske godine željeznice."

Oznake: osvrti


- 14:32 - Komentari (24) - Isprintaj - #

27.12.2020., nedjelja

Vu to vreme godišča


Jedna od božićnih pjesama što ih je moja baka najviše voljela i najradije pjevala bila je U to vrijeme godišta. Ta se pjesma u dane Božića u hrvatskim crkvama i danas redovito pjeva na polnoćki, a potom i u sva tri božićna dana, na sam Božić, na Štefanje i na Ivanje te kroz cijelo božićno vrijeme. U želji da doznam nešto više o toj lijepoj pjesmi pretražila sam internet i naišla na podatak da je ta pjesma veoma stara. Nastala je u Francuskoj u 11. stoljeću, a izvorno ju je spjevao nepoznati pjesnik na latinskom jeziku pa je poznata pod nazivom In hoc anni circulo:

In hoc anni circulo

In hoc ani circulo
Vita datur saeculo
Nato nobis parvulo
De Virgine Maria.
Fons de suo rivulo
Nascitur pro populo
Fracto mortis vinculo
De Virgine Maria.
Ex divino Flamine,
Non humano semine,
Deus datur Foeminae
In Virgine Maria.

U hrvatskim primorskim krajevima taj napjev je bio poznat već tada, u 11. stoljeću. Iz primorskih krajeva proširio se s vremenom i u unutrašnjost, u sve hrvatske krajeve, pa je pod raznim imenima već u 17. stoljeću i zapisana: najprije 1613. god. pod imenom V see vrime godišta, potom 1644. god. pod imenom Vu to vreme godišča. Pod tim imenom objavljena je i 1701. god. u najpoznatijoj, najznačajnijoj i najutjecajnijoj hrvatskoj pjesmarici poznatoj pod nazivom Cithara Octochorda. To je najvažniji i najopsežniji tiskani zbornik latinskih i hrvatskih crkvenih napjeva, prikupljenih s raznih strana i iz raznih prigodnih zbirki i rukopisa koje su sadržavale gregorijanske i narodne napjeve. Napjevi su raspoređeni u osam odsjeka koji uglavnom slijede liturgijski kalendar. Hrvatski tekstovi - prijevodi s latinskog, ali i izvorni tekstovi - pisani su u tadašnjoj klasičnoj kajkavštini u stihovima koji odgovaraju ritmici glazbe.
Izvorni francuski napjev In hoc anni circulo u našim je krajevima doživio brojne preinake u narodnom duhu još u srednjem vijeku. Nepoznati autori hrvatskih inačica zadržali su u svojim prepjevima temu Isusova rođenja, ritam, rimu i stil izvornika, ali su tu latinsku pjesmu proširivali novim motivima i tako stvarali originalne hrvatske božićne popijevke koje i danas, koristeći različite stihove, pjevamo s veseljem, na različite načine u pojedinim našim krajevima.
A na portalu Digitalna NSK potražila sam tu staru zbirku Cithara Octochorda, pronašla sam taj lijepi napjev pod nazivom Vu to vreme godišča, pa sam ga pogledala – melodija je malo drugačija od verzije napjeva u današnjim službenim pjesmaricama - pročitala notni zapis, otpjevala i zapisala originalni tekst. To je prijevod s latinskog na tadašnju klasičnu kajkavštinu, a može se otpjevati na melodiju koja je danas uobičajena:

Vu to vreme godišča

Vu to vreme godišča mir se svetu nazvešča:
Porođenje Kristuša, po device Marie.
Od majke divojčice, te nebeske kralice:
Zide dete z vutrobe blagoslovne Marie.
O pol noči porodi, nebo, zemlju presveti:
Kak o poldan svetlo be, po porodu Marie.
Gda Bog v jasle ležaše, mati mu se klanjaše:
Milo ga obimaše, a deva mu mat' beše.
Angeli mu služahu, nove pesmi zpevahu:
Milost njegvu prošahu da bu človek vu raju.
Hvala Bogu višnjemu, i Gozponu našemu:
Gozponu mirovnomu, sinu deve dragomu.
Vse na svetu stvorenje, vezda ima veselje:
za Jezuša rođenje, od prečiste Marie.
Ar se na svet narodi, ki moč vrašju pogubi:
Grešnike oslobodi, Jezuš Kristuš sin Božji.
Komu hvala i dika po vsem svetu velika:
naj se hvali i njegva majka deva Maria, Amen.

U potrazi za informacijama o ostalim lijepim pučkim hrvatskim božićnim pjesmama - u Cithari Octochordi bilo ih je objavljeno 29 - našla sam podatak da je Ministarstvo kulture RH do 2018. godine upisalo više od 160 nematerijalnih kulturnih dobara u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, od kojih je 17 upisano na tri UNESCO-ova popisa nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Sjećam se da je bio podnesen prijedlog tj. zahtjev - ne znam točno koje godine, nisam uspjela nigdje naći taj podatak - za uvrštenje i naših tradicionalnih božićnih pjesama na taj UNESCO - ov popis. No dobro se sjećam da je taj zahtjev bio odbijen s obrazloženjem da naše božićne pjesme nisu izvorno hrvatske.

Oznake: osvrti


- 08:29 - Komentari (20) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula